Vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda: Zar narod koji je toliko propatio može biti zločinački?

razgovarala NATAŠA JOVANOVIĆ

Zašto je srpski mučenički narod viđen kao zlo, ko je izrod, a ko izdajnik, da li se Crkva može odvojiti od Otadžbine, ima li puta a da ne vodi ka Istoku, te nije li vreme da otvaranjem Memorijalnog centra sačuvamo pamćenje na našu stradalničku istoriju?

Ne smijemo dozvoliti da nas drugi uče onome šta smo i ko smo bili i kakvi bi trebalo da budemo, da nam se nameću mišljenja kako smo „najveće zlo u Evropi poslije nacista“. Pa zar bi to mogao da bude ovaj mučenički narod koji je u dva svjetska rata uvijek bio uz one koji su se suprotstavljali agresiji, teroru i zlu? Zar narod koji je toliko stradao i propatio može da bude zločinački?… Zato je potrebno da se sjećamo svojih predaka, da im vršimo pomene i obilježavamo humke i stratišta, jer oni nas opominju i uče kako da doživimo srećniju i bolju budućnost od njih“, kaže u razgovoru za „Pečat“ vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda

Vaše preosveštenstvo, živimo u vremenu velike i sveopšte krize, u zastrašujućem rasponu od ekonomske do državne, kulturne i duhovne . Kakvo je Vaše mišljenje na tu delikatnu temu? Da li ima nade i izlaza iz ovakve situacije?

Gde ima vjere ima i nade, a prije svega nam je potrebna međusobna ljubav i ljubav prema drugima i drugačijima. Tačno je, živimo u vremenu svekolike krize. Poklopila se svjetska ekonomska kriza sa duhovnom i moralnom krizom cijeloga čovječanstva. Kao što se kaže da „nevolja nikad ne ide sama“, tako je i svaka kriza praćena opasnošću širenja na mnogobrojna polja djelovanja. Ova ekonomska kriza koja je pogodila cijeli svijet donijela je možda i nešto pozitivno, a to je da se tek nastankom ovih ekonomskih poteškoća počelo ozbiljnije govoriti i o moralnom posrnuću čovječanstva koje je naročito došlo do izražaja u dvadesetom vijeku, koji su obilježili ratovi i različita stradanja svih naroda. Svi oblici krize nisu zaobišli ni naš narod koji nije ostao imun na ovakva iskušenja. Ipak, govoreći o krizi u našem društvu, ono što nas posebno zabrinjava jeste da mi u ovom trenutku nemamo jasan cilj u političkom smislu kuda bi to kao narod trebalo da idemo. Kao da nema jasnog plana gdje bi trebalo da bude ovaj narod na geopolitičkoj karti svijeta. Odatle i dolaze svi problemi sa kojima se susrećemo, jer nema jasnog cilja ka kojem bi srpski narod krenuo. Problem je ukoliko ništa ne činimo, već samo čekamo da kriza prestane i reši se nekako sama od sebe. Naši savremenici, a i mnogi među našim sunarodnicima više kao da ne znaju „šta je šta“. Sve je nekako zbrkano i u magli. Pojavila se opšta dezorijentisanost i malodušnost, što može da nas skupo košta. Ugrožen je svaki pravi sistem vrijednosti i stvorena opasna praznina iz koje ko zna šta može da se pojavi i zagospodari našim životom. Iskušenja su sve veća i ozbiljnija, i sve ih je teže prepoznati i odoleti im. Mnogi su se, kako nam izgleda, već pomirili sa svim što se zbiva i tako reći se prepustili kobnim zamkama naših neprijatelja. A poraz bez borbe je oduvijek shvatan kao najsramniji od svih poraza. Rečeno je: „Ko izdrži do kraja, spašće se!“ I u poslednjem metru naše životne trke mora da se trči. Borba traje koliko i sam naš život. Nema odustajanja. Zato sam mišljenja da je Crkva ta institucija oko koje može da se uspostavi narodno jedinstvo i da nam ona, kao i toliko puta u našoj istoriji, bude vodilja i učiteljica života koja će nas naučiti kako da se izvučemo iz ovog lavirinta.

Šta nam je činiti?

Jedini način izlaska iz krize je – odluka. Trebalo bi što prije da donesemo odluku da konačno krenemo nekim smjerom i tako prekinemo sa kolebanjem. I da se onda držimo ove naše jednom donijete odluke. Naš slavni vojvoda iz Prvog svjetskog rata, Živojin Mišić, često je znao da kaže kako moramo ići napred, ali ne srljati – samo nikako ne smijemo stajati. Znao je mudri vojskovođa da svako stajanje i oklijevanje u opasnim situacijama vodi ka pasivnosti i truljenju tijela, duše i duha. To je, rekao bih, rđanje volje, koja samu sebe grize i jede, vrteći se ukrug. Neodlučnom koji sam sebe parališe ni nije potreban drugi neprijatelj. Dovoljan je, takav, sam sebi. To je poraz nas samih nad sobom.
U krizi se moramo boriti sa zlom kroz neophodni aktivizam. Svaka kriza je i svojevrsni poziv. Prilika za propast ili za podvig. Granična situacija. Samo se „na muci poznaju junaci“, jer i sam Gospod Bog dopušta krizu da bismo se kalili, da ne budemo blato, već čelik… I ne smemo gubiti vjeru u promisao Božju. Moramo djelovati sa smirenjem, ali odlučno i konkretno. Parafrazirajući jednog zapadnog državnika, ne bi trebalo da se pitamo šta su nam Crkva i Otadžbina dali, već da se upitamo šta smo mi učinili za Crkvu i Otadžbinu. Ljudska odgovornost se ne sastoji samo u konstatovanju problema, već, pre svega, u traženju i sprovođenju rešenja.

Kakav je stav pravoslavne vere i naše Crkve u vezi sa tim pitanjem?

Po pravoslavnom učenju, probleme ne rješava čovjek sam, isključivo svojim snagama, niti mu ih rješava Bog dok on sjedi skrštenih ruku, već djeluju zajedno – Bog i čovjek. Naše je da se borimo, a Bog pobjeđuje, kao što znamo i vjerujemo. I kao što se niko ne spasava sam, tako niko ne može ni da rješava životnu krizu sam. Potrebno nam je istinsko, pravoslavno „bratstvo i jedinstvo u Hristu“, a ne njegova ideološka karikatura i surogat. Svi osjećaju da bi trebalo da se nešto uradi i svi smo dužni da to „nešto“ odmah i otpočnemo, svako u skladu sa svojim položajem i po mjeri svojih mogućnosti. Da se ujedinimo pod rizom Crkve Hristove i na čelu sa našim patrijarhom krenemo kao narod naprijed. Da izađemo iz pustinjskog lutanja. Da se ispnemo iz nastale letargije i nedopustive malodušnosti. Trebalo bi da se ujedinimo oko vječne istine jevanđelja, a ne oko kojekakvih savremenih ideologija „građanstva“, „evropejstva“ ili čega već. Trebalo bi da preobratimo svi svoj sopstveni život, pa ćemo onda biti preobraćeni i kao narod, a ovo je jedino trenutno moguće u Crkvi.

Mnogi zameraju našoj Crkvi nedostatak osećanja za socijalne potrebe najugroženijih slojeva stanovništva i nedovoljnu brigu o siromašnima. Vi ste i o tome, kako vidimo, rešili da više i ozbiljnije povedete računa…

[restrictedarea]

Kada kažemo da je Crkva u stvari „bolnica duše“, mi takođe znamo da je ona i bolnica cjelog čovjeka, svih suštinskih ljudskih potreba. U pravoslavlju se ne odvajaju duša i tijelo, već se čovjek tretira cjelovito i jedinstveno, po biblijskom modelu. Posebno se to da osjetiti kroz poruke novozavjetnog učenja o jedinstvenom vaskrsenju i oboženju cjelokupnog čovjeka: njegove duše i tijela. Naši srednjovijekovni preci su to odlično shvatali, te su podjednako gradili hramove, bolnice i domove za stare i djecu, ne zaboravljajući nikad na one najmanje i najnemoćnije u narodu. U tom duhu ćemo nastaviti sa već pokrenutim aktivnostima u okviru naše eparhije, samo će one sada biti objedinjene pod zajedničkim nazivom „Milosrđe“. Tu će se organizovati crkvene narodne kuhinje, za sve one kojima su neophodne; crkvene best online casino zdravstveno-potporne inicijative, gdje će volontirati školovani lekari iz raznih medicinskih oblasti; pomagaćemo svim Domovima za siročad… i obavljaćemo razne druge, tome slične aktivnosti i projekte. Time ćemo na konkretan način odgovoriti na mnoge dobronamjerne, ali i na zlonajmerne komentare o odnosu Crkve prema najsiromašnijima i najugroženijima. Delima, a ne rječima.

Koji je najvažniji segment misije vaše eparhije ?

Ova eparhija se nalazi na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine i teritorijalno se prostire i na Republiku Srpsku i na Federaciju BiH. Tokom rata je bilo porušeno i oskrnavljeno 56 hramova i drugih crkvenih objekata, ali uz pomoć Božju narod je skoro sve to obnovio i opet priveo svojoj namjeni. Sveštenstvo eparhije je posvećeno ocrkovljenju naroda, naročito se trudeći da omladinu zadrži u Crkvi. Za to pored vjeronauke služe i Svetosavske omladinske zajednice, koje se organizuju kako pri gradskim, tako i seoskim parohijama. Preko ovih zajednica, omladini se omogućava obilazak naših svetinja po prostoru gdje se prostire SPC, uz organizovanje raznih radionica i obavljanje edukacije mladih. Takođe, ovde djeluje i „Kolo srpskih sestara“, preko kojih se obavlja najveći dio haritativne djelatnosti i zalaganjem tih žena što svoju vjeru potvrđuju djelima i neizmjernom ljubavlju sva pomoć odlazi onima kojima je najpotrebnija. Pri manastiru Svetog Vasilija Ostroškog u Bijeljini djeluje i udruženje „Trojeručica“ koje je zaduženo za pomoć djeci koja su ometena u razvoju. Tu već šest godina postoji i Ikonopisačka škola, u kojoj djeca i omladina stiču najosnovije znanje o ikonopisu i samoj teologiji Ikone. Takvih škola ikonopisa imamo nekoliko na području naše eparhije. Naravno, najveći i najvažniji segment naše misije je predmet vjeronauke preko koje se omladina uvodi u živi organizam Crkve. Sve ovo bi ipak bilo samo pusto slovo na papiru da hramovi nisu puni na nedeljnoj i prazničnoj Evharistiji. Samo učešće naroda u liturgijskom sabranju je najbolji pokazatelj žive Crkve. Jasan pokazatelj kako naš trud nije uzaludan.

Uporno naglašavate važnost aktivnije i bliže saradnje sa Rusijom i bratskom Ruskom pravoslavnom crkvom, sa ruskim kulturnim i duhovnim modelom koji može da nam bude istinska inspiracija. Kako biste opisali veze između naša dva naroda – kao istorijske i duhovne, sudbinske…

Kada je u dvanaestom vijeku ruski monah uzeo za ruku mladog srpskog princa Rastka Nemanjića, sina moćnog župana Nemanje, i poveo ga u manastir Svetog Pantelejmona na Svetoj Gori, on je time, a da to nije mogao ni da nasluti, zajedno sa iskušenikom plemenitog porekla, sa sobom poveo i čitav naš narod – od tada pa do kraja vremena. Bio je to duhovni susret od prvorazredne važnosti, pravoslavni zagrljaj srpskog i ruskog naroda na tlu grčke Vizantije, na Hristovom putu. Od tada je sasvim definisan naš duhovni, državni, politički i kulturni pravac života i djelovanja: uvijek na Hristovom putu, uvijek ka Istoku, uvijek u susret Onome koji dolazi. Kad god smo skretali sa tog puta, stradali smo i bili na ivici opstanka, kako u dvanaestom i trinaestom, tako isto i u današnjem vijeku.
Zaboravljajući sebe, mi naravno zaboravljamo i braću svoju. Mi smo tako vjerovatno jedini pravoslavni slovenski narod koji na najvišem nivou ne slavi zvanično najveći slovenski praznik: „Dan slovenske pismenosti“. To je, da se razumijemo, i praznik Svetog pisma na slovenskim jezicima i vascijele slovenske crkvene kulture. To je centralni crkveno-prosvjetni praznik u mnogim slovenskim zemljama, ali kod nas on još nije adekvatno obilježen i organizovan, niti podignut na odgovarajući nivo. On pada baš na dan Svetih Kirila i Metodija, 24. maja, i trebalo bi da se postavi kao sveobuhvatni praznik. Takođe, uz razvijanje nacionalnog ponosa i samopoštovanja, moramo se baviti, i to najozbiljnije, izučavanjem i razumijevanjem ruskog duhovnog iskustva i njihove veličanstvene tradicije. Naravno da je potrebno produbiti veze sa Ruskom crkvom, jer su oni trenutno najveći pravoslavni narod, narod koji staje u zaštitu svih prvoslavnih u cijelom svijetu. Takva je istorijska realnost u ovom trenutku, pa se mora istaći kako je – i pored svih zasluga Crkve sa grčkog govornog područja oko širenja i utvrđivanja pravoslavlja – danas ipak i najviše Ruska crkva ispred svih nas pravoslavnih na bedemu odbrane pravoslavlja. Između ostalog i zato jer iza Ruske pravoslavne crkve čvrsto stoji i ruska država, koja, posle gotovo stogodišnje vladavine bezbožnika, konačno ima pravoslavne i vjerujuće ljude na svom čelu. Bogu hvala!

Šta je, ukratko, po Vama svetosavlje? Kako ga Vi vidite?

Svetosavlje nije samo opis djelovanja velikog srpskog svetitelja. To nije ni romantično sanjarenje nacionalnog tipa. Dakle, nije samo pogled unazad, u nekakvo zlatno doba srpske istorije. Svetosavlje nije nekakva hrišćanska utopija na srpski način, već realni poziv na spasenje, filozofija stvarnog života u istoriji. To je put Hristov, put pravoslavlja ostvaren u liku i djelu Svetoga Save, našega duhovnoga Oca i istinskog Prosvetitelja. To je put kojim nas je on poveo od paganskih razjedinjenih plemena u zagrljaj Hristu i međusobnom nacionalnom zajedništvu. Svetosavlje je primjer kako je Sveti Sava uspešno izmirio braću zaraćenu oko politike i vlasti (nešto slično današnjim političarima u srpskom narodu). Dakle, kao što je Sveti Sava mirio zavađene Srbe u Crkvi i kroz Crkvu, tako i danas moraju da se dogovore ovi naši političari i vlastodršci i isto tako izmire u Crkvi, pod omoforom našega patrijarha Irineja i tada će riječ svetosavlje dobiti opet svoje pravo značenje. A značenje svetosavlja su uvidjeli niko drugi do sveti knez Lazar Hrebeljanović, sveti despot Stefan Lazarević, sveti vladika Nikolaj Velimirović, sveti otac Justin Popović, pa sve do našeg savremenika i sada molitvenika pred prestolom Svevišnjeg, patrijarha Pavla, kroz njegovu živu reč i svakodnevno svedočenje Hristove vjere molitvama, smirenjem i čitavim svojim životom. Svetosavlje predstavlja i naše stalno podsjećanje na srpsku istoriju, kako bližu, tako i onu dalju. S tim u vezi želim da samo ovde navedem konkretan primjer iz Doboja i Bijeljine. Naime, u Doboju smo pokrenuli inicijativu da se dostojanstveno obilježi mjesto stradanja Srba za vrijeme Prvog svjetskog rata. Kroz ovaj logor je tada prošlo više od 50.000 Srba, s tim što se po imenu i prezimenu lično spominje i pamti njih 13.000 koji su tu stradali. A u Bijeljini je pokrenuta inicijativa da se dvije grupne humke u krugu kasarne „Vojvoda Stepa“ – gdje počivaju kosti srpskih mučenika postradalih od strane pripadnika partizanskih odreda – sahrane na dostojanstven, pravoslavni način u zajedničku grobnicu kod Sabornog hrama u Bijeljini. Sve ovo je način da se na delu pokaže naše svetosavlje i da pred sobom i svijetom posvjedočimo kakva nam je bila istorija, i da ne zaboravljamo nikada više sve stradalnike i mučenike svoga roda. Pomirimo se sa svojim mrtvima i prigrlimo ih da bismo se pomirili jedni sa drugima.
Da li primer Svetog Save u sebi krije i nama preko potrebne odgovore bez kojih ne možemo da pronađemo rešenje za našu današnju situaciju? U čemu se ogleda taj svetosavski kod?
Lik i djelo Svetog Save nam u tome mogu mnogo pomoći, jer jedino sa njim zajedno možemo da potražimo odgovore na najvažnija pitanja našeg doba. On nam nije dao vremenski ograničena uputstva, već univerzalne pouke koje nas i danas vode do Budućeg vijeka, ako imamo uši da čujemo i um da to protumačimo. Sveti Sava nam je idealni kriterijum, jer ako se nešto kosi sa duhom svetosavlja – znači da ne valja i da moramo tražiti bolja rješenja…

Insistirate na direktnoj vezi Crkve i Otadžbine i neophodnosti jedinstvene borbe za njihovu odbranu od istih i sličnih neprijatelja i iskušenja. Nekima se to, sigurni smo, neće nimalo dopasti…

Po mom uvjerenju, ne može se odvajati duša od duha, narod od Crkve, stado od pastira i mi danas od naših svetih predaka. Crkva i Otadžbina u srpskom slučaju nisu razdvojeni, niti međusobno nezavisni termini. Nisu ni formirani, ni tretirani nezavisno jedan od drugog. Postoji borba za opstanak u istoriji i, istovremeno, borba za opstanak u vječnosti. Te dvije borbe su uzajamno vezane i višestruko isprepletene u našem, srpskom i pravoslavnom slučaju. Naši narodni i nacionalni junaci su vijekovima bili i branioci vjere. To se najbolje vidi u herojskom i često mučeničkom uskliku: „Za krst časni i slobodu zlatnu!“ Mi svoje nacionalno opredeljenje nismo uvezli iz tradicije Francuske revolucije, niti odnekud sa strane. To je naš životvorni, državotvorni i duhovni stav tamo još od proglašenja autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, pa sve do danas. Država bez Crkve i vjere može samo da puzi, lišena duhovne vertikale, a Crkva bez naroda ne može da postoji, pošto upravo narod i sačinjava Crkvu, kao njen sastavni i suštinski dio… U istoriji smo imali primjere i kad smo imali Crkvu iako nismo imali Otadžbinu, tako da se u nevolji može preživjeti sa Crkvom i bez svoje sopstvene države. A država bez Crkve nikako ne može da postoji i daje ploda, jer je to kuća bez temelja. Za to imamo primjer pogubnog društvenog uređenja kod nas poslije Drugog svjetskog rata. Znamo svi kako se olako i u velikoj krvi ugasila ta i takva država. Zato bi trebalo uvjek imati na umu da je zlatni period istorije srpskog naroda bio dok je vladalo jedinstvo i sadejstvo Crkve i Otadžbine.

Ovakvo mišljenje više nije tako prisutno u javnosti. Sve je veći broj onih koji oštro razdvajaju veru i naciju (pa čak i državu i naciju), razdvajaju pravoslavlje i srpstvo. Kakav je Vaš stav o takvim intelektualcima, a ima ih doslovno svuda oko nas?

Sjetimo se, u našem mudrom jeziku se onaj koji „izlazi iz svog roda“ – naziva izrod. A onaj kome to nije dovoljno, već bi da za sobom povuče i druge, e on zaslužuje da se nazove – izdajnikom. A izrod i izdajnik najviše od svih sramote svoj rod i ljudsku vrstu. Bar se to nekada znalo i otvoreno govorilo. Danas se, međutim, kod mnogih među nama ove riječi ili ne koriste, ili sramotno ismijavaju. Time se samo dodatno potvrđuje strašna prelest koja vlada dušom mnogih od naših, nažalost odrođenih savremenika. Na to ne smijemo da pristanemo, ni po koju cijenu. Znamo koliko smo platili i kako prošli u prošlom vijeku zbog zaboravljanja svog porijekla i svojih vijekovnih zavjeta. Niko ne smije ni da pomisli da nas razdvaja od Svetog Save i naših svetih predaka i otaca, ni zbog kakvog razloga i ni po koju cijenu. To bi trebalo da bude potpuno jasno svima koji žele da rasrbe i raznarode našu Otadžbinu i našu Svetu majku Crkvu. Neće im to uspjeti, kao ni mnogima pre njih.
Koji je Vaš omiljeni citat? Neki moto koji bi u jednoj rečenici sažeo Vaš stav prema životu?
„U čemu Vas zateknem, u tome ću Vam suditi!“, važna je pouka Gospodnja, po meni i jedna od najpoučnijih i najznačajnijih misli ikada izrečenih. Važno je da ne spavamo u svom životu. Da nikad ne prestanemo da se borimo za ono u šta vjerujemo, ali i za dubinsku promjenu i preobražaj sebe samih, da svučemo sa sebe starog čovjeka. Da stalno imamo punu svjest da ne znamo koliko nam je još vremena ostalo. Jer to niko i ne zna, do Bog sam. Život koji nam je preostao trebalo bi da shvatimo kao priliku, a ne kao nekakav ostatak uglavnom već proživljenog vremena. Mi hrišćani, uostalom, i ne čekamo smrt, već čekamo i dočekujemo vaskrsenje. Zato bi trebalo da se spremimo, da budemo bolji nego što smo bili i uvjek spremni da se popravljamo na najkonkretniji mogući način: djelima i molitvom. Trka se trči do kraja. Kako već rekoh – nema odustajanja. Ima posustajanja i praznog hoda i loših trenutaka, ali odustajanja nema. Nema predaje. Ko izdrži do kraja spašće se.

Hvala Vam na ovakvim rečima. Želimo Vam mnogo sreće u realizaciji svih budućih namjera na moralnom i duhovnom uspravljanju našeg naroda. I hvala Vam što ste našli vremena i volje da prvi put sve ovo objavite baš u „Pečatu“.

Hvala i vama na prilici da sve ovo kažem i obratim se javno, kako vašim čitaocima, tako i čitavom srpskom narodu. A nije nimalo slučajno zašto bi jedan ovakav razgovor trebalo, i dobro je, da bude objavljen baš u časopisu kakav je „Pečat“.

[/restrictedarea]