Piše Dragomir Antonić
Nisu nebeski Srbi nikakve kamikaze ili samoubice koje žele da polete u nebesku otadžbinu, gde ćemo inače svi stići. Kad se kaže nebeski, to znači duhovni i nema nikakvo drugo značenje. Dati prednost duhovnom nad materijalnom je srž opstanka
Septembar je deveti mesec u godini. Nekad je bio prvi. Crkvena Nova godina počinjala je prvog dana ovog meseca. Po julijanskom kalendaru. Ali svejedno, prvi je uvek prvi. Kad je bio prvi govorilo se: Kakav je septembru početak, takav mu je i svršetak! Možda važi i ove godine. Lako se proverava. Trebalo bi biti samo pažljiv na početku, da bismo znali šta će se desiti na svršetku. Srbi su ga nekad zvali grozdober i vinski. Dva lepa i milozvučna imena za ljubitelje maligana.
DIŽITE ŠKOLE
Svake godine u hramovima Srpske pravoslavne crkve početkom septembra meseca posle Svete nedeljne liturgije održava se moleban, za đake i studente, učitelje, nastavnike i profesore, sa prizivanjem Svetog duha životvornog da pomogne učenicima i nastavnicima da što lakše savladaju gradivo i odupru se iskušenjima koje školsko doba sa sobom nosi. Molitva je namenjena svima, ali se uvek sa posebnom pažnjom sveštenici, đakoni, čteci i hor obraćaju đacima prvacima koji su tek stali na prvu stepenicu sopstvenog obrazovanja. Dobro je što svi u društvu posebnu pažnju posvećuju obrazovanju, jer bez obrazovanja nema ni napretka. I čika Jova je pevao: „Dižite škole, deca vas mole“! Tako se „nebeska Srbija“ obraća svojim građanima i sa poštovanjem podržava sve koji su na bilo koji način uključeni u veličanstven i odgovoran posao koji se zove škola i obrazovanje. Ta, „nebeska Srbija“ se trudi da pomogne svakom svom građaninu da sa radošću i duhovno pripremljen dočeka početak nove školske godine. Da pomogne, a ne da oteža.
Za razliku od „nebeskih Srba“ realni, to jest oni koji misle da žive u realnosti početak školske godine obeležavaju – štrajkom. Male im plate i dok se ne povećaju oni neće da rade. Visoki činovnici koji su takođe svesni realnosti i znaju da u budžetu nema novca, obećavaju da će im plate uvećati. U načelu su se odmah složili, a sad će nekoliko dana trajatigloženje oko procenta povišice. Ne plašite se. Dogovora će biti. Kao u priči ili anegdoti o razgovoru Bernarda Šoa i uvažene engleske lejdi. Kad je gospodin Šo utvrdio šta je uvažena lejdi, ostalo je samo da pregovaraju o ceni. Tako je i sa našim realistima i realnošću. Utvrdili smo o čemu se radi, sad se dogovaramo koliko to košta. Samo što za razliku od gospodina Šoa, koji će svoje zadovoljstvo sam platiti, ovde ćemo troškove dogovora ili delimičnog zadovoljstva dela realne populacije svi mi da platimo. Zatim ćemo optužiti „nebesku Srbiju“ i „nebeske Srbe“ kao krivce za naše postupke. Mi ćemo uraditi sve što se od nas traži, prihvatiti bez pogovora sve što su drugi zamislili, jer zaboga mi smo savremeni, mi smo realni; mi nismo zatočenici prošlosti i njenih mitova.
NASLEĐENE OBAVEZE
Razumem kad neprijatelji države Srbije i njenih građana sa mržnjom govore o „nebeskim Srbima“ i optužuju ih za sva zla ovoga sveta. To im je posao i zato su plaćeni. Njihovi poslodavci smatraju da potrošen novac će u budućnosti njima doneti profit. To su trgovačke stvari i postoje od kako je sveta i veka. Kako bi Vatikan opstao i šta bi radio rimski biskup kad se ne bi trudio da svakoj pravoslavnoj zemlji zabiberi gde god može. Ne razumem naše činovnike koji opravdanje za odluke traže u sprdnji i omalovažavanju svoje braće i sestara, svojih sugrađana, koji nisu učestvovali ni u kakvim razgovorima i pregovorima. Razumem da su odluke koje se donose ili moraju doneti veoma teške. Mnogo toga je utanačeno ranije, a sad je dospelo na naplatu. Nema se kud. Mora se platiti ili ono što je dobijeno zauzvrat vratiti. Očito da se ne zna šta je dobijeno, ko ga je dobio i gde se dobitak nalazi. Znaju se samo nasleđene obaveze. Jeste teško, ali neće biti ništa lakše kad se iz nemoći ili nekakvog pravdanja pred samim sobom ili ne daj bože osionosti, ospe paljba po drugim Srbima. Potrebna nam je sloga, a ne gloženje. Potrebna nam je vera, hrabrost, mudrost, znanje i trpeljivost da opstanemo. A opstati hoćemo, ako budemo razumeli šta je „nebeska Srbija“ i ko su „ nebeski Srbi“.
Gospodo, nisu oni nikakve kamikaze ili samoubice koje žele da polete u nebesku otadžbinu, gde ćemo inače svi stići. Kad se kaže nebeski, to znači duhovni i nema nikakvo drugo značenje. Dati prednost duhovnom nad materijalnom je srž opstanka. Samo duhovno jaki su sposobni za svako fizičko ili materijalno pregnuće. Duhovno snažna osoba je osoba koja živi u realnom ovozemaljskom svetu, svesna svih zamki koji tim svetom vladaju. Ona je svesna snage i slabosti. Kako sopstvene, tako i svojih prijatelja i neprijatelja. Duhovna Srbija je svesna realnih odnosa. Srbi duhom obdareni znaju kako se odnosi mogu menjati i kad se to može učiniti. Oni znaju šta bi sa potomstvom trebalo raditi i kako ga vaspitati. Da njih nema, ne bi bilo ni Srbije. Zato ih neprijatelji napadaju, ali nemojte im se i vi priključivati. Duhovna ili „nebeska“ Srbija je naša zajednička domovina. Nema jednih i drugih kad je u pitanju budućnost države Srbije.
Inače ne mora se na sve pristati i sve bez pogovora prihvatati. Kad se u novinama na naslovnoj strani napada imenovanje gospodina Dejana Carevića, samo zato što je bio pripadnik Šestog bataljona vojske SR Jugoslavije, trebalo bi odmah upitati, a čega je sve bio pripadnik poznati „mirotvorac“ na Kosovu i Metohiji Vilijam Voker? Ili šta sve stoji u biografiji Roberta Kupera, bivšeg sagovornika druga Borka o „tehničkim“ pitanjima na Kosovu? Ili kojih je sve „beretki“ bio pripadnik, njegova ekselencija Montgomeri, nekadašnji ambasador SAD-a u Beogradu? Ili da li se neko seća nekadašnjih konferencija za novinare Jelka Kacina i bratije u Ljubljani? Gleda li neko arhivske snimke ili to više nije važno? Ili… ne plašite se činovnici države Srbije svakog koji vam u pohode dođe. Zvirnite u arhiv. Svega ima.