Piše Zoran Milošević
Zbog pokušaja da dominira i zbog mešanja u unutrašnje poslove drugih država, Anakara i turski premijer Tajip Erdogan su izloženi sve oštrijoj kritici političara iz zemalja okruženja — nevoljnih da se ponašaju tako da „ugode turskim interesima“

Premijer Iraka Nuri al Maliki, 20. aprila 2012. godine je, kako prenose svetske agencije, izjavio „da se Turska pretvara u neprijatelja svih država regiona zbog pokušaja da dominira i zbog mešanja u njihove unutrašnje poslove“. U unutrašnje poslove država na Bliskom istoku najviše se meša turski premijer Tajip Erdogan (ali i drugi zvaničnici i razne službe), koji stalno govori kako bi drugi premijeri iz okruženja trebalo da se ponašaju da bi ugodili turskim interesima. Na ovaj način Erdogan je prozvao Irak, Siriju (više puta), Iran, Saudijsku Arabiju, Katar, Egipat, ali i Rusiju i Kinu. Erdogan se meša u sve, čak i u religiozna pitanja. Ako u regionu jača neki političar, to se Erdoganu ne sviđa i njegovi komentari su da on „monopoliše vlast, što nije demokratski“, da je to „politički egocentrizam“, a u religiozna pitanja se meša tako što štiti interese muslimana sunita na štetu interese šiita.
IRACIONALNOST TURSKE POLITIKE
[restrictedarea]Interesantno je da kada se razgovara sa islamskim političarima sa Bliskog istoka o turskoj politici i Erdoganu, oni po pravilu odgovore: „Erdogan je kao vino – prija dok ga pijete, ali posle od njega boli glava!“ Takođe, karakterišući narode koji ulaze u islamsku civilizaciju i zonu neoosmanske politike, a obrazlažući zašto moraju da se pokore Turcima, iznose sledeći stereotip: Arapi su rađaju kao proroci, Persijanci kao pesnici, a Turci kao vojnici. Vojnici, naravno, pokoravaju druge. Sve ovo je navelo neke analitičare iz bliskoistočnog regiona da se zapitaju „Zašto Turska gubi svoj geopolitički uticaj u regionu?“ Da li zbog militarističke politike Erdogana ili je nešto drugo u pitanju?
Prosto zbog iracionalnosti turske politike nemoguće je utvrditi gde počinje unutrašnja, a gde spoljna politika, jer zbog pitanja vezanih za funkcionisanje same države unutar turskog društva, poput genocida nad Jermenima, palestinskog pitanja, razmeštanja američkih radara na turskoj teritoriji uperenih protiv Irana, sve su složeniji odnosi sa Irakom, a sve se više zaoštravaju i odnosi sa Rusijom zbog Sirije. Ankara sve više priznaje da u Turskoj postoji kurdsko pitanje, ali se uporedo sa tim otvara i jermensko. Erdogan je obećao Briselu da će kurdsko pitanje biti rešeno novim Ustavom, čiji bi predlog trebalo da bude napisan do kraja prve polovine ove godine, a sve zbog ulaska u Evropsku uniju (što podržavaju samo SAD i Velika Britanija, ali ne i ostale države Unije).
Vladajuća islamistička partija Pravde i razvoja želi da se brzo obračuna sa prošlošću i dala je domaći zadatak režimskim istoričarima i naučnicima da ponovo napišu istoriju nacije i države od početka. Osnivaču Republike Turske Kemalu Ataturku se oduzima uloga i status koji je imao u istoriji države i svode na najmanju moguću meru, sa tendencijom potpunog zaborava. U tu svrhu objavljena je odluka vlade o praznicima, kojom je ukinut praznik koji se slavio 19. maja – Dan sećanja na Ataturka, koji se zalagao za sekularizam i republikansku tradiciju. Pošto je većina intelektualaca protiv aktuelne politike vlade, sve više ih vlada hapsi.
Predsednik najveće opozicione Narodno-republikanke partije (NRP) Kemal Kiličdaroglu, koja, inače, nastavlja tradicije Ataturka, protivi se ovome i ocenama aktuelne turske politike često nervira Erdogana. Nedavno je Kiličdaroglu objavio članak u američkoj štampi, u kojem je pozvao Zapad „da ne dozvoli da Turska daje obrazac demokratije na Bliskom istoku, jer je imala veoma negativnu ulogu u ‘arapskom proleću’ na Bliskom istoku“. Radi se o tome da je Erdoganova vlada podržala najekstremnije islamiste, a ne demokrate i sekulariste tokom „arapskog proleća“. Vlada Erdogana, na zahtev Evropske unije, takođe rešava i niz tragičnih događaja iz prošlosti: politička ubistva nedužnih ljudi, genocid nad Jermenima, za šta uglavnom optužuje režim Ataturka i vojni vrh. Zato hapsi generale. Između ostalih, uhapšen je i bivši načelnik Generalštaba turske armije Ilker Bašbuga. Uhapšen je 6. januara 2012. godine, i optužen za propagiranje ideja protivnih vlasti i za rukovođenje „terorističkom tajnom organizacijom ‘Ergenekon’ i za pokušaj državnog udara“ (zavera protiv sadašnje vlade Turske). Bašbug je, naravno, dobacio sve optužbe.
ČISTKE NA TURSKI NAČIN
Kada je došla na vlast Erdoganova partija Pravde i razvoja smenila je celokupni vojni vrh (u penziju je poslato 134 generala i admirala), a novi sukob islamista i vojnika započeo je hapšenjima visokih oficira. Optužen je i bivši komandant avijacije Tahsin Šahinkaj, a sve po spomenutom predmetu „Ergenekon“, na osnovu kojeg se od 2007. godine do danas događaju hapšenja oficira. Međutim, otvorenog za javnost sudskog procesa nema. Do danas po ovom slučaju uhapšeno je oko 300 oficira i admirala. Interesantno je da Tužilaštvo traži da se čak i predsedniku opozicione Narodno republikanske partije oduzme poslanički mandat, kako bi mu se sudilo po predmetu „Ergenekon“. Uhapšeni generali tvrde da je sve izmišljeno i da se radi o političkom progonu sledbenika Ataturkove ideje, a što je sve uverljivije, jer se u predmet uvode i civili koji tada nisu bili politički aktivni (što je slučaj sa Kemalom Kiličdarogluom).
Situacija je takva da se govori o čistki među intelektualcima koji su kritični prema „umerenom islamizmu“. U stranoj štampi se piše da je više od 150 profesora univerziteta, asistenata i novinara trenutno u turskim zatvorima. Od uhapšenih turskih intelektualaca trebalo bi spomenutu i slučaj Mehmeta Perinčeka (zatvoren je 21. avgusta 2011), koji odgovara po optužnici u slučaju „Ergenekon“, a za dela njegovog oca, predsednika Radničke partije Dogua Perinčeka. Samo zahvaljujući tome što „demokratska“ zapadna štampa ovu temu ignoriše, problem turskih intelektualaca nije dobio svetski odjek. Čak je i američki ambasador u Turskoj Frensis Rikardone, u dnevniku „Hurriyet“ izrazio nedoumicu „zašto se u Turskoj intelektualci i novinari nalaze iza rešetaka?“ U ovakvim uslovima sve je manje naučnika i intelektualaca spremnih da iznesu svoje stavove u vezi sa određenim pitanjima, što je zabrinulo i zaštitnike ljudskih prava u Turskoj. Većina ovih organizacija za zaštitu ljudskih prava usvojila je Deklaraciju, u kojoj, između ostalog, piše: „Dajte da zajedno radimo da Turska postane demokratska država“. Međutim, Turska, prema oceni ovih organizacija „sve više se udaljava od principa demokratije“.
Analitičari ističu da užas na unutrašnjem političkom planu proizlazi zbog brojnih promašaja na polju spoljne politike, pa se time želi ućutkati kritika i skrenuti pažnja na druga pitanja. Jasno je da novi lideri država u kojima se dogodilo „arapsko proleće“ (Tunis, Egipat, Libija) nisu hteli da poslušaju Erdogana i prepišu turski politički sistem. Turska politika i u vezi sa pitanjem Sirije ne dovodi do poželjnih rezultata, jer svrgavanje Bašara Asada se ne nazire, a ušlo se u sukob i sa Francuskom zbog genocida nad Jermenima u Osmanskoj imperiji. Zato je Ankara dosta uložila u tzv. alžirsku kartu, ali i tu je doživela fijasko. I na sve to dolazi „savršena greška“ izvedena 29. decembra 2011. godine, sa ubistvom 35 mirnih Kurda koji su živeli na granici sa Irakom, pa je vlast upravo ovih dana, posle istrage priznala grešku.
Istina, postoje i eksperti u Turskoj koji, iako nisu saglasni u potpunosti sa unutrašnjom politikom, ukazuju da je odbacivanje kemalizma i usvajanje islamizma i neoosmanizma dovelo do obnove uticaja Ankare u državama koje su nekada ulazile u sastav Osmanske imperije, navodeći kao najbolje primere Gruziju i Srbiju koje „apsolutno slede panturske interese“.
GRUZIJU I SRBIJU POTČINJAVAJU TURSKOJ
Prema podacima koje je izneo gruzijski opozicioni političar Levan Pirveli, Gruzija se zadužila do 150 odsto BND, a nezaposlenost je dostigla 50 procenata. Istovremeno je iz države koja ima 4,5 miliona stanovnika pobeglo zbog represije i „trbuhom za kruhom“ 1,5 miliona ljudi i oni, uglavnom, izdržavaju rođake koji su ostali u zemlji. U takvim uslovima SAD insistiraju da se Gruzija potčini Turskoj, što je dovelo do predaje svih aerodroma i važnijih preduzeća ovoj državi, a investicije koje stižu „sa Zapada“ su turske, a ne evropske ili američke. To je rezultat iluzije o Gruziji kao delu evroatlantskog sistema. Naime, u Gruziji se govorilo o tri mogućnosti: ući u Evropsku uniju, Osmanski ili u Evroazijski savez (sa Rusijom, Kazahstanom, Belorusijom). Želelo se u Uniju, a osvanulo se u Osmanskom savezu. Jasno je da u ovakvom savezu od gruzijske države, religije i naroda neće ostati ni kamen na kamenu. Jer, već se događa islamizacija Gruzije sa sunitskim predznakom. Ovo je poseban paradoks, zato što u Gruziji ima muslimana-šiita koji su bili lojalni državi, a sunitski islam se u ovom delu sveta doživljavao kao agresorski. Još jedno poniženje stanovništva Gruzije je izvedeno u režiji aktuelnog gruzijskog predsednika i turskog premijera Erdogana, oni su potpisali dogovor o izgradnji u gradu Batumu džamije sultana Abdula Aziza, koji je na najsuroviji način svojevremeno osvojio Gruziju. Protiv ovoga su se pobunili i gruzijski muslimani, ali uzalud. Što se pak Srbije tiče, ovde je mnogo toga poznato o saradnji aktuelne srpske vlasti sa Turskom, te predaji Ankari srpskih državnih i nacionalnih interesa. No, kako ističu gruzijski i ruski analitičari „Srbi će tek doživeti šok, kada se obelodani da se i njima priprema i islamizacija, jer se već (tajno) pregovara o izgradnji nekoliko velikih džamija i Islamskog fakulteta u Beogradu.“ Jasno je, naime, da ovi objekti prevazilaze potrebe muslimana u glavnom gradu. Posebno je iritirajuće što će najveća džamija nositi ime osvajača Beograda 1521. godine – Sulejmana Veličanstvenog.
kome jos nije jasno, da je ovakva turska politika, jedan od najvecih istinski remetilackih faktora – ne samo u ‘regionu’ vec i u svetskim okvirima ??? Od vremena ‘hladnog rata’ Turci su ‘debelo’ koristili svoju „vaznost“ za SAD, a sada su prevelikim ‘nadimanjem’ stigli u jednu – malignu fazu ?!… Na zalost, dok kod ‘amera’ „i“ je pocetno slovo i za ‘idiotic’ a ne samo ‘inteligence’, sa velikim stepenom arogancije kod (potrebe)preispitivanja ‘planova’ i ‘saveznika’ – ostaje im, da sami ‘zanju plodove’ takve politike…. ?! A „kosovari“ – eto, da imitiraju Turke ?! ?! „Prokleta avlija“ obuzima Tursku ?!
Hvala Bogu da sada nema ko da se izvinjava Turcima zbog teksta.