U čemu je posebnost duhovnog razvoja Zapada? Šta je obeležje „zapadne misli“? Koji su to porivi bili u temelju ovog kulturnog kruga koji su ga toliko izdvojili od drugih i omogućili da se hrišćanska Evropa skoro bez premca uzdigne u silu koja oblikuje svet? I čime se objašnjava zaokret u samosagledavanju odgovoran što je staranje o stanju sopstvene kulture bezmalo sasvim utihnulo, dok je otprilike do sedamdesetih godina dvadesetog veka bilo glavni predmet razgovora? Koje su se duhovne i duševne promene dogodile evropskom i nemačkom čoveku prvenstveno tokom prelomnih decenija posle 1950. koje su naposletku dovele dotle da u potpunosti prihvati svoju novu, podređenu ulogu u svetu i stupanje u stanje duhovnog mirovanja? Šta je dovelo dotle da krug određene kulture stupi u fazu samozaborava i to ne shvati kao poraz, već „napredak“, kao poželjno „odstupanje od sebe“ i naposletku počne da prezire sve staro i predanjsko, iz čega je negda crpeo životnu snagu?
Zapadna Evropa se u svojih 400 i više godina vladavine svetom duhovno, politički i u smislu vlasti i moći isuviše rastegnula. U prvoj polovini 20. veka došlo je bukvalno do eksplozije. Otad sve više gube na značaju evropski način i model života, stil, predanja – rečju, evropske ideje, ono što je evropski kontinent i učinilo zasebnom „kulturom“ – i to ne samo u ostatku sveta, već i u Evropi samoj.
Može li se jedna kultura iscrpeti? I s njom i krug ideja iz kog je proistekla i koji je nosio? Kako je bilo moguće da jedan jedini, pritom srazmerno mali kulturni prostor za veoma kratko vreme razvije i ostvari ideje koje su kao sredstvo i pogonsko gorivo pogodovale nametanju određenih načina mišljenja i životnih oblika bezmalo celom svetu? Crkva, nacionalizam, socijalizam i liberalizam su velike duhovne sile koje su podjednako utemeljile uspon, moć i pad Evrope. U zapadnoj Evropi, i nigde drugo, izneta je divovska borba čiji je ishod globalna civilizacija.
Mržnje, u kakvom god vidu, može biti samo tamo gde je prethodno bilo ljubavi. Inače se ne bi moglo otrgnuti iz silovitog zagrljaja ravnodušnosti. Svaki negativni nagon napaja se iz neoživotvorenog pozitivnog. Otud je mrzitelj u stvarnosti uvek onaj koji je sprečen da voli. Energije i osećanja koja ga razjedaju ista su ona koja bi ga, da se nije razočarao, podsticala na dobro i sreću.
Pokretačka sila stvaralačkog bitisanja – ujedno i stvaralačkih kultura – izražava se u stremljenju nečemu još nedostignutom, nelociranom. To stremljenje je suština kulturnog nezadovoljstva i podstrek stvaralaštvu. Poznato je da je, prema Hegelu, žudnja za priznanjem onaj istinski stvaralački element u čoveku. Iz nje izrasta želja za delanjem. Tako, pak, podstaknuto delanje uvek je usmereno na određeni cilj i svrhu, očekujući kao posledicu nešto zauzvrat; ako to izostane, cilj se ispostavlja kao promašen, trud uzaludan, a pozitivna energija protraćena. Ukoliko se postupak ponavlja dovoljno često, pozitivna energija preobražava se u negativnu. Uskraćena sreća doživljava se kao uvreda i poniženje. To se može dogoditi jer cilj nije dostignut usled pomanjkanja snage ili dara, ili stoga što je od samog početka bio neostvariv.
Samomržnja u kulturnom pogledu nastupa kada zajednica postane svesna manjkavosti svoje kulture i njene nesposobnosti integrisanja, budući da kao konstrukcija kultura uključuje mogućnost neuspeha. Kultura može biti neuspešna – kada se njom obuhvaćena „obećanja“ ne ispune ili se ispostavi da ta „obećanja“ počivaju na nesporazumima. Samomržnja u kulturnom pogledu znak je mirenja sa sudbinom i razočarenja ostacima „prirodnog“ u čoveku, koje sebi krči put čim oslabe integrativne sile sredstava kulture. „Priroda“ i „kultura“ ovde se smatraju oprečnostima koje se uzajamno nadopunjuju; kultura označava „istančanost“, ono što je čovek svesno stvorio i razmatrao, izraslo iz stanja „nesvesnog“ postupanja u prirodi. Tek je strogim razlikovanjem i svođenjem ova dva životna obrasca moglo doći do stvaranja one više težnje u čijem je ostvarenju zapadni čovek naposletku poklekao.
Ispod svog zaštitničkog ogrtača kultura ne nudi mesta onom ko, postavljajući se iznad njih, ne priznaje njena sredstva. I taj sukob nosi svaki čovek sam u sebi: ne moći biti ono što mu nalaže priroda u svojoj neukrotivosti, prosto nespojivoj sa kulturnom predstavom istančanog i „razumnog“ čoveka. Samomržnja u kulturnom smislu je mržnja spram kulture kakvu čovek sobom otelovljuje. Ona nastaje iz zamora od neprestane neophodnosti pobune protiv unutrašnjih naloga, pošto ove „nije moguće živeti“ u smislu morala koji se nametnuo i povrh same kulture.
Istorija samomržnje u kulturnom smislu upravo je povest o procesu raskidanja ovih sprega. Ona pokušava da opiše kako se rano probuđena nelagodnost u pogledu kulture pretvorila u slabljenje vlastitih težnji, iz čega je usledela potreba za rasterećenjem. Projekat zvani Moderna smatrao je sebe velikim obračunom sa lažnim obećanjima kulture, suprotstavljajući im dekonstruktivizam kao načelo opšteg „oslobođenja“. Zastupnici te i takve Moderne pokušali su razrešiti čvor otvoreno obznanjujući odsustvo svog identiteta, nastojeći da zderu obrazinu identiteta kao konstrukcije uopšte, smatrajući da time gađaju u suštinu bede Zapada. Jer, istorija zapadne Evrope od samog je početka bila potraga za sopstvenim religijskim i kulturnim korenima: Zapad nije imao izvorni identitet, pa ga je prvo morao „izmišljati“ ili usvajati, napajajući se sa izvora dvaju tuđih kultura – jevrejstva i grčko-rimske starine. Nije, međutim, postojao kontinuitet sa Starim svetom, nije bilo pravog translatio imperii (prenosa vlasti, nap. prev.), već samo čisto administrativne i propagandističke žudnje. I samo hrišćanstvo bilo je uvoz sa Orijenta, sa jevrejskim korenima, koji je vernike neprestano stavljao pod pritisak potrebe da se pravdaju, što crkva nikad i nije poricala. Ta unutrašnja borba presudno je odredila politički tok u Evropi. Ona deluje sve do danas, snoseći odgovornost za izvesne osobenosti u odnosu spram vlastite baštine.
Posle iskustava diktature, rata i poraza, samomržnja u kulturnom smislu dobila je novi kvalitet. Nacionalsocijalizam je kao oblik agresije i proizvod nihilizma predstavljao pokušaj da se njena energija usmeri spolja posredstvom imperijalizma i rata. Deca ovog neuspelog poduhvata i istorijski poraženi krenuli su upravo suprotnim putem. Osuđujući imperijalizam i rat s istom odlučnošću s kojom su oni prethodno bili vođeni, usmerili su energiju kulturne samomržnje opet isključivo ka unutra. Time je fenomen koji je dugo bio ispod praga svesti i delovao kao sporadična nelagoda iznesen na svetlo dana. Dalje, pokazalo se – ništa manje jasno, ali gotovo neprimećeno – do koje su mere takozvani šezdesetosmaši bili dosledni svojoj duhovnoj osnovi, budući reakcija na poraz nacionalsocijalizma, što nikada nisu hteli da budu. Oni zapravo nisu predstavljali nikakav delotvoran njemu oprečan pokret, već njegov nastavak, samo u suprotnom smeru. Namesto želje za osvajanjem i rasnog fanatizma nastupilo je totalno odricanje od vlasti i moći (bar prema spolja), namesto glajhšaltovanja stupila je nivelacija, a mržnju prema tuđem zamenila je mržnja prema svome. Svako razlikovanje u smislu kakvoće i valjanosti smatra se sramnim, usled čega ga je neophodno ukloniti. Nekadašnji vladalac i glavni „Zločinac“ u istoriji počinje se identifikovati sa „žrtvama“. Noseći tip ovog takođe izvorno totalitarnog pokreta obrazovao je pervertovani oblik matrice iz koje je i proistekao. Tako se paradoks po sebi totalitarno motivisanog „antifašizma“ pretvorio u novu nemačku državnu doktrinu.
Sa kulturnom samomržnjom usko spregnuti fenomen kompleksa krivice čini njegovu psihičku podlogu. Pri tom, pak, samomržnja u kulturnom pogledu nije proistekla iz kompleksa krivice usled dva izgubljena rata, već obrnuto. Samomržnja u kulturnom smislu bila je, štaviše, jedan od uzroka katastrofa u Evropi u 20. veku, a ne puka posledica. Mora se, dakle, postaviti pitanje o uslovima koji su uopšte omogućili takvo ponašanje i takvu kolektivnu neurozu kao što je nemački kompleks krivice i prezir spram sopstva. Pretpostavka koja se sama po sebi nameće – naime, da je rečeni fenomen logična posledica genocida nad Jevrejima – odveć je kratkog dometa. Razume se da bi jačina kompleksa među Nemcima bila znatno manja da se osvešćenje u pogledu genocida nije vremenski preklopilo sa totalnim vojnim porazom, nezabeleženim u istoriji, jer je tek tim slomom na videlo isplivala sva razmera zločina. Međutim, gotovost da se kao „narod“ ili „kultura“ potpuno iščezne ili da se utopi u svetsku zajednicu lišenu identiteta prisutna je kod bezmalo svih nacija poznog Zapada, a ne samo kod nemačke. Osim toga, ne sme se zaboraviti da je jedan od najdelatnijih vidova ispoljavanja kulturne samomržnje – political correctness (politička korektnost, nap. prev.) – rođen u pobedničkim SAD, i da se naročito prilježno sprovodi u sasvim „nedužnim“ državama poput Švedske.
Jer, ovde su na delu kulturnopsihološki procesi koje je neophodno shvatiti kao prerevnosnu reakciju na prenos i pomeranje vlasti i moći, i razdoblja osvešćivanja na sveistorijskoj razini: koliko Hrist nije poznavao osećaj antičke „izgubljenosti“ u svetu, po kom mu se otkrio „Bog“, toliko ni novocivilizovani „građanin sveta“ ne zna za „tuđinsko“ koje je zapadni čovek predosećao spram ovog novog razdoblja u istoriji sveta. Znači: što više civilizacija prihvata zapadni intelektualizam, to se bitke 19. i 20. veka manje smeju vrednovati svojom sadržinom. To je problem svih prelomnih razdoblja, u kojima se odvijaju tektonske promene u tumačenju. Stare istine i norme iznenada gube na važnosti, a na njihovo mesto stupaju nove, pretvarajući moguće u stvarno, u nešto iz čega proističe praktična korist, dok ono drugo, što bi takođe bilo moguće, ostaje bez odziva. Otud sledi relativnost svega, uključujući i onog što svi smatraju nepromenjivim, poput „slobode“ ili „demokratije“.
Tako se neprestano događa da ljudi „dobrovoljno“, u ime nečega, upravo to i uništavaju.
Frank Lison (Frank Lisson), rođen 1970, studirao germanistiku, istoriju i filosofiju u Vircburgu i Minhenu. U žiži njegovih razmatranja je filosofija kulture. Novije knjige: Prezir spram sopstva. Uzroci i tok kulturne samomržnje u Evropi (Verachtung des Eigenen. Ursachen und Verlauf des kulturellen Selbsthasses in Europa) (2012), Otpor. Stanje – San – Čin (Widerstand. Lage – Traum – Tat) (2008), Homo Absolutus. Posle kulture (Homo Absolutus. Nach den Kulturen) (2008).
Napomena: Iz uvoda knjige Prezir spram sopstva. Preuzeto iz časopisa Secesija (Sezession), sveska 45, decembar 2011. Prevelo i priredilo Uredništvo Srpskog lista.
Izvor: www.srpskilist.net