Džordž R. R. Martin: „Ilijada“ po meri Vita Korleonea

Piše Miodrag Zarković

U „Pesmi leda i vatre“ mnogi su potrčali da vide novog „Gospodara prstenova“; ubrzo su ipak shvatili da je ovaj ep, mada po mizanscenu podseća na Tolkinov, suštinski daleko sličniji Homerovim tragedijama, ali i Kopolinom „Kumu“; peti naslov u serijalu je, sa svim svojim vrlinama i ponekim nedostatkom, samo pojačao taj utisak

 

Kao stopostotni Amerikanac Džordž R. R. Martin verovatno nema blagu predstavu šta je to inat. A upravo je inat raspomamio njegovu poludivlju maštu pre dve decenije, usmeravajući je ka stvaranju najneobičnijeg književnog štiva današnjice.
Dok je, naime, osamdesetih godina prošlog veka u Holivudu pisao scenarije za televizijske serije, njegove su se ideje rukovodiocima studija mahom činile preobimnim, preskupim i prezahtevnim. Mozak mu je radio u okvirima koje tadašnji televizijski oci nisu ni hteli, ni mogli da isprate, što je u njemu gomilalo nezadovoljstvo. Početkom devedesetih, pak, u glavi mu se javila slika koju nikako nije mogao da otrese: golobradi dečak, zajedno sa starijom braćom, posmatra kako njihov otac, plemićki velikaš, odrubljuje glavu ubogom kažnjeniku, posle čega mu otac vaspitno objašnjava da izvođenje kazne nije prepustio dželatu, jer bi se to kosilo sa drevnim porodičnim verovanjem da presudu mora da izvrši onaj koji ju je i doneo. Brže-bolje je Martin prionuo na razradu radnje koja bi mogla da počne baš opisanom scenom, a iz čistog inata prema televizijskim studijima rešio je da se ničim ne ograničava, tj. da napravi pripovest koju će biti nemoguće ekranizovati. Ukratko, rešio je da batali Holivud i vrati se književnosti, svojoj staroj ljubavi.
Sasvim ispravno, uvideo je da priča koja mu nastaje u glavi govori i o pohlepi, i o moći, i o dužnosti, i o poreklu… O poreklu možda i više od svega. O podvizima i gresima naših predaka, sa kojima se rađamo i koji nas, hteli mi to ili ne, bežali mi od njih ili ih prigrlili, prate do kraja života. Dabome, takva priča nije mogla da se spakuje u scenario, već samo u knjigu. Debelu knjigu.

KRAJ NI NA VIDIKU
Jednom puštenu na slobodu, njegovu megalomaniju više ništa nije moglo da obuzda. Pre nego što je i počeo sa pisanjem prvog poglavlja, radnja je nabujala toliko da je bilo jasno da ne može da stane u jednu knjigu, pa je Martin odlučio da napravi trilogiju. Ubrzo je uvideo da serijal, nazvan „Pesma leda i vatre“, ne može da bude završen bez barem četiri dela. Kada je 1996. godine iz štampe izašao prvi deo, „Igra prestola“, a on se bacio na pisanje nastavka, Martin je morao da se suoči sa novom istinom – da bi zaokružio celu priču neće mu biti dovoljne ni četiri knjige, već šest!
Danas, deceniju i po kasnije, Martinov serijal još nije završen, ali je u međuvremenu izrastao u epopeju koja je iz temelja protresla ne samo žanr epske fantastike – gde pripada na osnovu beskrajno maštovitog, a opet krajnje uverljivog i razumnog okruženja za radnju – već i celokupnu savremenu književnost, na velika vrata vraćajući u nju staru, dobru tragediju. Planetarni uspeh serijala naterao je i filmsko-televizijsku industriju da se pokloni pred Martinom, mada on nije olako prešao preko ranijih uvreda na njegov račun: uporno je odbijao raskošne ponude velikih filmskih studija, svestan da „Pesma“ nikako ne može da se ugura ni u deset celovečernjih filmova, ali je na kraju ipak pristao da proda televizijskoj kompaniji HBO pravo da kroz seriju ekranizuje njegovo književno čedo, po načelu „jedna knjiga – jedna sezona“.
A serijal je za sve to vreme porastao barem za još jednu knjigu! Prema poslednjoj proceni, Martin veruje da će „Pesmu“ završiti u sedam knjiga, mada odbija da izričito obeća takav ishod – pri čemu mogućnost da serijal bude produžen i na osmi deo, istovremeno i raduje i užasava najvatrenije obožavaoce, već uveliko željne da ipak dočekaju rasplet storije.

SMRT PRAGMATIZMA
Prošlog leta, Martin je posle šestogodišnje pauze objavio peti deo serijala, nazvan „Ples sa zmajevima“, čiji se prevod na srpski odnedavno nalazi u prodaji, u izdanju „Lagune“. Zgodna je to prilika da se koja reč prozbori ne samo o poslednjem nastavku, već i o celom serijalu, ne zalazeći pri tom u pojedinosti prebogate i nepredvidljive radnje, kako se novim čitaocima ne bi pokvario doživljaj.
Dešavanja „Pesme leda i vatre“ smeštena su u izmišljen svet, veoma nalik srednjovekovnoj Evroaziji, kako po geopolitičkom stanju (kontinent Vesteros jasno podseća na Evropu iz viteških vremena, a kontinent Esos na azijska i bliskoistočna područja od pre desetak vekova), tako i po tehnološkom, ekonomskom, političkom i društvenom nivou razvijenosti. Postoje, međutim, dve bitne razlike u odnosu na našu istoriju. Prva je klimatska: godišnja doba u Martinovom svetu nemaju predvidljivu dužinu, pa leto može da traje nepunu deceniju, a zima čak i duže, što značajno povećava cenu svake nepromišljenosti. Druga razlika tiče se natprirodnih pojava, koje se polako vraćaju u Vesteros i Esos, čiji su stanovnici već i zaboravili da postoje stvari koje izmiču racionalnim objašnjenjima, pa reaguju na njih onako kako bismo to radili i mi homo sapiensi sa Zemlje – zatečeni su i šokirani. Moglo bi se čak reći da čitaoci u Martinovo carstvo upadaju u trenutku kada vladajući, racionalističko-pragmatični pogled na svet, dospeva pred najozbiljnije iskušenje, pred izazov kojem možda i nije dorastao. Što je najzanimljivije, a što istovremeno svedoči o autorovom pripovedačkom poštenju i majstorstvu, čitaoci su sve vreme svesniji tog iskušenja, nenadanog, a vaskolikog prevrata, nego sami Martinovi junaci, koji uglavnom ni ne sanjaju kakve ih sve nove opasnosti ili nove mogućnosti, očekuju u bliskoj budućnosti.

NI U EPU NEMA DŽABE
Takvo okruženje, sa svim sličnostima u odnosu na istoriju naše civilizacije i sa dve navedene razlike, predstavlja idealan okvir za najplodnije elemente „Pesme leda i vatre“: likove i društveno-politički eksperimente.
Krenimo od drugog. U Martinovom serijalu nalećemo na sadržaje do sada neviđene u fantastici, a utemeljene na stvarnim civilizacijskim iskustvima. Kada, na primer, sveopšti građanski rat dostigne iscrpljujuće razmere, jedna od zaraćenih strana novčano oživljava svoju vojnu kampanju tako što javnim kućama nametne dodatni porez. Već sama ova pojedinost pokazuje da se verovatno niko nikada nije ozbiljnije od Martina pozabavio prostitucijom kao fenomenom. Pripovedači potežu za prostitucijom uglavnom da bi galeriju likova upotpunili kakvim moralno posrnulim devojčetom ili da bi glavnim junacima dali priliku da spasavaju dopadljive mučenice iz kandži „najstarijeg zanata“; Martin, međutim, prostituciju ne tretira romantičarski, već kao pojavu kakva je ona uistinu i bila u našoj istoriji, kao neizbežnu posledicu života u gradovima izniklim u feudalnom ustrojstvu; ima tu zlosrećnica na silu držanih u bordelima, ali ima i „noćnih dama“ koje naprosto žele da se bave upravo tim „zanimanjem“, kao i onih koje su u dotični „zanat“ upale spletom ni po čemu dramatičnih okolnosti; i sve su one, kao i ostali junaci epa, podložne društvenim previranjima i poremećajima, poput opisanog dodatnog nameta.
U kasnijim knjigama, Martin uvodi u igru i velike bankare, a ovi se pokazuju kao vrhunski spletkaroši, i sposobni i voljni da se zaverenički poigravaju stranama u građanskom ratu kako bi ostvarili sopstvene interese; danas, usred svetske ekonomske krize, takvo podsećanje na istorijske začetke bankarskog poslovanja samo je još bolnije, ali i prijemčivije. Redak stvaralački genije pisca vidljiv je i po tome kako vrednuje oslobođenje, zavisno do toga da li je izvojevano ili poklonjeno: na jednoj strani imate ljude koji su se za slobodu sami izborili, te u njoj stvorili napredno i uzorno društvo (grad Bravos); na suprotnom kraju Martinovog sveta možemo da posmatramo kako robovi, koje su iz okova izbavili strani činioci, u nezasluženoj slobodi divljaju do razularenosti; uporedimo li to odmeravanje sa poslednja dva veka istorije Balkana, primetićemo zapanjujuću sličnost. Možda i najveću dinamiku autor uspostavlja u odnosu ohole, ambiciozne, prodorne, samožive vrhuške, sa prostodušnom, zaglupljenom, inertnom, nesebičnom svetinom: ova dva toliko različita pola se uzajamno ne podnose, ali su opet i međusobno zavisna.

LEDENA KORUPCIJA
Ovde, međutim, nema prostih interpolacija, daleko bilo. Ono što poznaje iz istorije, Martin najpre obogati razigranom maštom pre nego što ga uvrsti u ep. Najbolji primer toga je njegova nezaboravna kreacija, velelepni Zid. Piscu je kao inspiracija poslužio Hadrijanov zid u Britaniji, podignut u ranom drugom veku naše ere zarad odbrane granica Rimskog carstva od naleta plemena sa severa ostrva. Ali, dok je Hadrijanov zid visok do deset metara, Martinov ima preko 200 metara! Dok je Hadrijanov zid bio sagrađen od kamena i šljake, Martinov je od leda! Dok je Hadrijan svoj bedem podigao u kišovitoj Britaniji, Martin je svoj smestio u sibirski ledene, snegom okovane predele, gde su kraljevstva ljudi pre više milenijuma postavila granicu civilizovanog sveta, izvan koje su ostali tzv. „divljani“ i, po predanjima, smrtonosne utvare. Zid već hiljadama godina opslužuje Noćna straža, zamišljena kao elitna borbena sila neustrašivih ratnika, regrutovanih iz kraljevstava, i zavetovanih da do smrti služe ovom plemenitom redu. E sad, pošto nikakve utvare i aveti nisu primećene od pamtiveka, Noćna straža kakvu upoznajemo na početku epa umnogome se odmakla od prvobitne zamisli. Sada njeni odredi prvenstveno predstavljaju prinudno izbeglištvo za „prekobrojne“ iz kraljevstava: plemići i velike kuće sve ređe na Zid šalju svoje vitezove, a sve češće izgladnelu sirotinju ili pak razbojnike i lupeže iz tamnica. Noćna straža je postala stecište odbačenog polusveta, sa tek ponekim visokorođenim novajlijom i još malobrojnijim časnim veteranima u komandnom lancu. Ta i takva Noćna straža će, čak i ne znajući, uskoro biti suočena sa najvećom pretnjom po ljudski rod. Ta i takva Noćna straža moraće da pronađe u sebi davno zapostavljenu snagu, kako bi ipak ispunila svoju svrhu i sopstvenom žrtvom zaštitila nezahvalna, pa i nedostojna kraljevstva, upravo odakle su pripadnici Noćne straže mahom proterani.
Sve je to naraslo iz davnašnjeg Martinovog obilaska ruševina Hadrijanovog zida, kada se stojeći na ostacima osmatračnice zapitao kako li su se osećali rimski regruti iz Maroka ili sa Sicilije, dok su po kiši i vetru stražarili na tom istom mestu, zagledani u škotske šume i očekujući odande napade domorodačkih plemena.

BOGATSTVO IZMEĐU REDOVA
Martin je očigledno izuzetan poznavalac ljudske duše. Njegov izbor junaka zaista je bez premca: pomenuti plemić (što na početku prvog romana odseca glavu ubogom kažnjeniku), čovek koji je u životu uspešno odradio svaki povereni mu ili nametnuti mu zadatak, iako mu se svaki od njih gadio; njegov vanbračni sin, kopile na pragu punoletstva, sve nemoćniji pred skoro, pa proključalim unutrašnjim besom i pred čestom, pogubnom, a nesvesnom zabludom da će sve one što su mu naneli nepravdu kazniti tako što će upropastiti sopstveni život; plemićeve ćerke pubertetskog uzrasta, jedna već u panici da možda neće biti dobra supruga svom budućem gospodaru mužu, a druga već u panici zbog toga što će jednog dana ipak morati da bude nekome supruga; vispreni kepec, neželjeni sin najmoćnijeg velmože u kraljevstvu, koga uža porodica prezire, em zbog toga što je mnogo zakržljaliji od njih, em zbog toga što je mnogo pametniji od njih; prognana princeza, ćerka zbačenog kralja, koja spas od psihopate brata pronalazi u zagrljaju psihopate muža, da bi ubrzo otkrila da kod ovog drugog, mada je krvožedni varvarin, ipak nailazi na određeno razumevanje, a zatim i na bliskost, začetu naprečac izučenim seksualnim veštinama…
Ovo su samo neki od glavnih junaka Martinovog epa, koje upoznajemo na početku. Složeni likovi, svaki sa svojim htenjima i stremljenjima, oživljeni prvenstveno kroz britke dijaloge, umesto kroz zamorne opise. Kasnije se pridodaju novi i novi likovi, tako da se brojno stanje u „Pesmi leda i vatre“ odavno izražava u stotinama, pa i hiljadama, prikladno navedenim na kraju svake knjige u apendiksu. Ti naknadno razvijeni likovi, koji su na početku epa u drugom planu, u kasnijim knjigama postaju maltene nosioci radnje. Da, sa velikom sigurnošću može se reći da niko nikada nije išao istovremeno i tako široko, i tako duboko, sa svojom pričom, kao Martin sa ovim epom.
Vredi istaći i slojevitost sadržaja, nesagledivu u samo jednom čitanju. Martin poseduje redak dar za pritajeno, jedva primetno navođenje dragocenih putokaza; ne podilazi svojoj publici i ne servira joj sve na tacni; između redova je rečeno čak i više nego u samim redovima, zasićenim šokantnim obrtima i trilerskim napetostima. Dok prate sukobe velikih porodica i svirepu, magbetovsku borbu za prevlast, čitaoci će, ukoliko zagrebu ispod, sve više saznavati i o korenima takvih odnosa, o dešavanjima koja su se dogodila mnogo pre nego što je započela radnja knjige.

NIKO NIJE BEZBEDAN
Epika „Pesme leda i vatre“ je poseban aspekt celog dela, vidljiv i po inspiracijama samog autora. Osim na već navedenim premisama, serijal počiva i na opsežnom Martinovom istraživanju Srednjeg veka: dinastičke borbe za engleski presto (tzv. „Rat ruža“), začeci ruske državnosti i naročito podvizi Aleksandra Nevskog, Džingis Kanova osvajanja, dekadencija poznog Rimskog carstva… tragovi svega toga daju se primetiti u „Pesmi leda i vatre“. Takođe, epski potencijal izražen je i u prilično surovom odnosu autora prema likovima koje je osmislio, a po čemu ovaj serijal zaslužuje da stoji uz Homerove, Šekspirove i tragedije Dostojevskog i Tolstoja. Martinovi junaci neprestano biraju između života i smrti (kako svojih, tako i tuđih), slobode i ropstva, časti i sramote; svima su u igri opstanak i obraz, kako i dolikuje epskom štivu; svi su prinuđeni da stalno preispituju vlastiti odnos prema poreklu, pripadnosti, odanosti… I nikome od njih nije zajemčeno da će da pobedi ili preživi. Plemeniti među njima prave grube previde, isto kao što su i najpohlepniji među njima sposobni za nadahnjujuću smelost. U drugim romanima postoje likovi zaštićeni samom radnjom, za koju su previše dragoceni; ovde takvih nema.
Naravno, „Pesma leda i vatre“ nije za svakoga. Ljudi neskloni tragedijama i svirepostima, na primer, zaista nemaju nikakvog razloga da zalaze u Vesteros i Esos, gde glave padaju brže nego kurs dinara pod Šoškićem, gde krv lije u potocima, i gde nekim likovima čak ni smrt ne predstavlja najtragičniji ishod. Ovaj ep sigurno neće voleti ni čitaoci naklonjeni borhesovskom, pomalo esejističkom shvatanju književnosti, kojima će Martinov prečišćeni stil pisanja, potpuno posvećen radnji, a na trenutke možda i previše sirov, biti nedovoljno sofisticiran – „Igra prestola“ čak i počinje dijalogom, tolika je piščeva žurba da nas uvede u priču; od svega što je naumio da kaže, on nema ni mesta, ni vremena za prefinjene stilske vežbe.

BLIŽE „SOPRANOSIMA“ NEGO TOLKINU
Publiku koja je pročitala i prethodne četiri knjige „Pesme leda i vatre“, sigurno nije potrebno motivisati za najnoviji nastavak. „Ples sa zmajevima“ doneće im neminovno i određena razočaranja, jer se Martin odlučio da neke delove svoje razgranate priče povede u sumnjivim pravcima, koji će možda kasnije biti opravdani, ali možda i neće. (S obzirom na to da dve zaključne knjige još nisu ni napisane, svi smo valjda svesni toga da Martin može u preostala dva dela da zabrlja i uništi sve što je do sada stvorio; mada, isto tako može da veličanstveno započetoj sagi podari kraj koji će je dostojno upotpuniti; samo će nam strpljenje doneti odgovor na tu dilemu). „Ples“, međutim, sadrži i potpuno briljantne epizode, čak i snažnije nego što su to bili bravurozni momenti iz prethodnih knjiga. Ali, ovaj naslov ni približno nije zaokružena celina. Sva je prilika da ćete na kraju romana samo želeti još, ali toga neće biti još izvesno vreme. „Plesu sa zmajevima“ previše nedostaje pravi vrhunac, ali iz izjava se može zaključiti da je to bila odluka Martinovog izdavača u Americi, a ne samog pisca.
Onima koji nisu ni počeli sa konzumiranjem „Pesme leda i vatre“, vredi navesti nekoliko napomena. Pod jedan, uslovno shvatite sva poređenja ovog serijala sa Tolkinovim „Gospodarom prstenova“, iako se na takva poređenja često može naići. Naspram Martina i njegovog zamaha, Tolkin neminovno deluje naivno i detinjasto. „Pesma leda i vatre“ u stvari mnogo pre podseća na „Ilijadu“ i „Odiseju“, odnosno na tektonski sudar civilizacija i njegove posledice po direktne učesnike. Takođe, mnogi kritičari – u obrtu ironičnom u odnosu na Martinov inat prema televizijskoj industriji – porede ovaj serijal sa dve TV serije: „Sopranosima“ (beskrupuloznost pojedinih junaka i preplitanje porodičnih sa društvenim dužnostima bile bi dodirne tačke) i „Žicom“ (ovde bi podudarnosti bile gigantske razmere zahvata i realističan, dikensovski tretman dečijih likova, kao podsećanje na to da smo dužni da vodimo računa kakav svet ostavljamo budućim naraštajima). Na kraju, kada smo već kod televizije, gledajte HBO-ov serijal ako hoćete (emituje se od 2. aprila 2012. godine), ali ipak bi bilo daleko korisnije da prvo pročitate knjige. Autori serije, nazvane „Igra prestola“ po prvoj knjizi, trudili su se da budu verni izvornom štivu, ali nisu uspeli da na ekran prenesu svu raskoš Martinovog pripovedanja. Mada odlično prihvaćena od strane publike, pa i kritike, TV serija manjka i u spektakularnim masovnim scenama, i u odmerenim psihološkim finesama nosećih likova – ni za jedno, ni za drugo nije bilo ni sredstava, ni vremena, a moguće ni veštine, da se obrade onako znalački kao u knjigama. Po svoj prilici, Martin je izgleda ipak bio u pravu kada je svoju priču ocenio kao nešto što je nemoguće pretočiti u film ili seriju.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *