Univerzitet – nekad i sad

Piše dr Oliver Antić

Država i ustanove od nacionalnog značaja, među koje spada i beogradski Univerzitet, znale su i u najtežim trenucima da štiteći nacionalne interese očuvaju dostojanstvo srpskog naroda kao celine. Šta se to dogodilo da posle sto godina sadašnja generacija univerzitetskih nastavnika nije dostojna svojih slavnih predaka?

Politička situacija na Kosovu i Metohiji je više nego ozbiljna. Srbiji, nažalost, nije prvi put da se nađe „među vihorove“, ali su država i ustanove od nacionalnog značaja, među koje spada i beogradski Univerzitet, znale da štiteći nacionalne interese očuvaju dostojanstvo srpskog naroda kao celine. Pre stotinu godina bejahu vrlo slične prilike i Univerzitet je, svestan svoje istorijske odgovornosti, imao snage i smelosti da uputi apel, koji bi zbog snage argumenata, ali i duboke geopolitičke analize, trebalo da služi i danas kao primer za ugled. To je „Predstavka Srpskog univerziteta ruskim univerzitetima povodom pitanja o aneksiji Bosne i Hercegovine“. Imajući u vidu dužinu teksta, biće prikazani samo posebno aktuelni delovi (prevod sa ruskog jezika).

PREDSTAVKA SRPSKOG UNIVERZITETA
„Pokušaj carevine Austro-Ugarske da izvrši aneksiju Bosne i Hercegovine doveo je Kraljevinu Srbiju u kritični položaj, koji je može nagnati da u cilju nužne odbrane, kako svojih narodnih, tako i opštih slovenskih interesa, preduzme najodlučnije mere. Tim povodom srpski Univerzitet smatra za potrebno da objasni ruskim univerzitetima i drugim višim školama položaj srpskog naroda prema bosansko-hercegovačkom pitanju, kako bi i njih zainteresovao za njegove opravdane zahteve.
Bosna i Hercegovina su srpske zemlje još od VII veka, kada su razna srpska plemena naselila te krajeve. U početku IX veka, kad su osnivane prve srpske države, Bosna i Hercegovina su bile njihov sastavni deo. U istorijskim izvorima iz IX i X veka o Bosni i Hercegovini se govori kao o srpskim oblastima. Docnije se Bosna odvojila od ostalih srpskih zemalja i postala nezavisna država; pa i tada ona je bila srpska država, o čemu nam svedoče istorijski podaci XIV i XV veka. Kad su Turci u XV veku osvojili Bosnu i Hercegovinu, oni su smatrali da su osvojili srpske zemlje i da su pokorili srpski narod u njima. Kad je obnovljena srpska Patrijaršija, u polovini XVI veka, njen sastavni deo su sačinjavale Bosna i Hercegovina, a to je od vrlo velikog značaja zato, što su Turci granice Patrijaršije obeležavali prema etnografskim granicama srpskog naroda. U XVII veku su i sami austrijski carevi nazivali narod Bosne i Hercegovine srpskim narodom; u XVIII pak, a naročito u XIX veku, srpska narodna misao obuhvatila je gotovo ceo narod ovih pokrajina bez obzira na smetnje koje su protivu toga činjene.
Kao god što Bosna i Hercegovina predstavljaju etnički deo srpske narodnosti, isto tako i njihov jezik predstavlja sastavni deo srpskog jezika. Bosna je ona srpska zemlja, u kojoj je napisan najstariji spomenik na čistom srpskom jeziku (‘Povelja Kulina bana’, nalazi se u petrogradskoj biblioteci), a Hercegovina ona srpska zemlja, čiji je jezik, blagodareći reformi Vuka Karadžića, postao književni jezik celog srpskog naroda. Najlepše srpske narodne pesme spevane su na jeziku Bosne i Hercegovine, one pesme koje su širom celoga sveta proslavile ime srpskog naroda. Osnovna dva dijalekta srpskog jezika ukrštaju se upravo u Bosni i Hercegovini, tako da se u savremenom jeziku ovih pokrajina nalaze osnovne crte celokupnog srpskog jezika.
Kao što je poznato, narod Bosne i Hercegovine po svojoj veri podeljen je na: pravoslavne, rimokatolike i muhamedance. Najviše ima pravoslavnih (673.246), zatim muhamedanaca (548.632), a najmanje rimokatolika (334.142). Ako je razlika  po veri u Srednjem Veku imala neko značenje, danas ga više nema, izuzimajući možda samo kod jednog dela rimokatolika, gde se veštački održava. Prema tome je srpski jezik kako za pravoslavne i muhamedance tako i za rimokatolike obeležje jedne iste srpske narodnosti.“… „Mi protestujemo pre svega protiv toga što se konačna sudbina Bosne i Hercegovine rešava jednom proklamacijom austrougarskog cara, bez pitanja i učešća onoga naroda koji živi u tim zemljama. Zar se može tako što činiti sa narodom koji ima svoju istorijsku prošlost, svoju kulturu?“… „Po celo Slovenstvo sramni pokušaj Austrije da ove dve zemlje pretvori u svoje kolonije, uvereni smo, mora tužno odjeknuti kako u srcima Rusa tako i u srcima ostalih Slovena. Mi mislimo da pre definitivnog rešenja sudbine ovih zemalja treba im prvo dati potpunu slobodu (autonomiju) i pravo samoopredeljenja njihove političko-nacionalne budućnosti, bez ičijeg uticaja sa strane. Ubeđeni smo da se ovo naše mišljenje potpuno slaže s mišljenjem samog naroda u Bosni i Hercegovini, koji pri sadašnjim teškim prilikama, razume se, ne može da slobodno da izjavi svoje želje. Konačnim sjedinjenjem Bosne i Hercegovine Austrija je učinila veliku nepravdu narodu ovih dveju pokrajina i nanela smrtonosni udar dvema slobodnim srpskim državama. Onaj deo srpskog naroda koji živi u Bosni i Hercegovini, predstavlja najdragoceniji izvor srpske narodne snage; on je isto tako čist i prekaljen kao najčistiji delovi srpskog naroda u Srbiji i Crnoj Gori. U očajanju za svojom narodnošću mi se pitamo: mogu li Srbija i Crna Gora živeti bez Bosne i Hercegovine kao slobodne nacionalne države? Srbija i Crna Gora su i do sada morale voditi pretešku borbu za svoj politički opstanak i moralna snaga njihova da odole svim nedaćama bila je u nadi da austrijska okupacija Bosne i Hercegovine i pocepanost srpskog naroda još nije konačno svršena stvar. Odreći se te nade bilo bi za njih isto kao i odreći se svoje nacionalne budućnosti.
Što se tiče pak same Srbije, nesumnjiva je stvar da bi austrijski pritisak, kao glavna smetnja njenog dosadašnjeg političko-ekonomskog napretka, još većma bio pojačan posle aneksije. U tom slučaju bi Austrija bila naš neposredni sused s dve strane – sa severa i sa zapada. Naši istočni susedi, Rumuni i Bugari, nalaze se već pod neposrednim uticaje Austrije. Izuzimajući, dakle, samo jugozapadnu granicu mi bismo onda sa svih strana bili okruženi austrijskim zemljama ili sferama njenog uticaja. Posle aneksije Srbija bi bila u potpunom smislu reči austrijska ‘enklava’. A pri takvim okolnostima mi imamo dovoljno osnova bojati se da se posle aneksije Bosne i Hercegovine ne javi sličan prohtev i za Srbiju. Po onom istom pravu po kome je uzela pomenute dve pokrajine, po pravu jačega, Austrija može pokušati da to isto učini i sa Srbijom. Aneksijom otpočinje austrijska politika osvajanja, kojoj je teško sagledati krajnje granice. Kao jemstvo o protivnom imala bi istina da posluži izjava austrijskog ministra spoljašnjih poslova kako Austrija nema nikakve namere za proširivanje svojih državnih granica na račun Balkanskog poluostrva. Ali ubedljiva moć te izjave znatno je smanjena time što ona pada baš u ono doba kad se vrši teritorijalno osvajanje dveju srpskih pokrajina. U ostalom takva izjava austrijske vlade ni inače ne može zasluživati poverenje. Jer od države koja bez zazora krši obaveze koje su zagarantovane međunarodnim ugovorom, ne može se očekivati da će u istini ispuniti prosta obećanja.
Pitanje o Bosni i Hercegovini je pitanje o opstanku Srbije. Mi dobro znamo da Rusija nije nikada bila ravnodušna prema Srbiji, ali ovoga puta nadamo se da će ona njoj pokloniti mnogo više pažnje, nego što je to ikada do sada činila. Ranije, dok je Rusija imala u vidu ofanzivni pokret protivu Turske, u cilju oslobađanja balkanskih Slovena, ona je morala obraćati veću pažnju na Bugarsku no na Srbiju; no sada je stvar sasvim drukčija. Političke prilike su na Balkanskom poluostrvu sada sasvim izmenjene, i, u mesto borbe s Turcima, balkanski Sloveni prinuđeni da se s njima zajedno bore protivu nemačke najezde. U toj borbi protivu Nemaca Srbija predstavlja mnogo važniju poziciju nego što je Bugarska, jer najkraći put za Solun ide pravo preko Srbije. Mi smo baš na takvom mestu gde se prvo ima otpočeti nova borba između Nemaca i Slovena. Usled toga u pravu smo sada da računamo na mnogo veću pomoć od strane Rusije. Ovo u toliko pre što je naš narod gotov da primi očajnu i neravnu borbu sa Austrijom, bez obzira na sve njene strašne posledice. U ovako teškim prilikama kod nas se ni za trenut nije pojavila misao da tražimo bilo kakav sporazum sa Austrijom te da na taj način obezbedimo naše uske državne interese, nezavisno od interesa ostalog Srpstva i Slovenstva. Naprotiv, mi smo Srpstvo i Slovenstvo istakli na prvo mesto, i gotovi smo da za njih žrtvujemo i najdragocenije svoje državne interese.
Držimo da smo ovim dovoljno objasnili zašto se srpski narod ne može da izmiri sa aneksijom Bosne i Hercegovine i zašto on pitanje o njihovoj slobodi smatra kao pitanje svoga opstanka.
Na osnovu svega što smo do sad kazali, mi, profesori srpskog Univerziteta, obraćamo se predstavnicima nauke u Rusiji, nadajući se da nam oni neće odreći uslugu da objasne ruskom narodu onaj ogromni značaj koji ima sudbina Bosne i Hercegovine za budućnost Srpstva, a s tim u isto vreme i za budućnost celoga Slovenstva na Balkanu. Moralna potpora ruskog naroda, ubeđenje da naša braća Rusi shvataju i po pravoj vrednosti cene borbu koju mi sada vodimo protivu austrijskog imperijalizma na Balkanu, daće nam nove snage i ojačaće nam nadu na potpunu pobedu.
U Beogradu, oktobra 1908. godine“
Potom slede 74 potpisa univerzitetskih nastavnika, među kojima: S. Urošević (rektor), B. Gavrilović, Ž. Perić i M. Petrović (dekani), zatim J. Cvijić, Sl. Jovanović, G. Geršić, M. Jovanović-Batut, Č. Mitrović, B. Petronijević, A. Belić, S. Stanojević, J. Skerlić, K. Kumanudi, D. Aranđelović, M. Ninčić, J. Erdeljanović, V. Čajkanović i dr.
Šta se to dogodilo da posle sto godina sadašnja generacija univerzitetskih nastavnika nije dostojna svojih slavnih predaka?

DOKTORAT HONORIS CAUSA
Dodeljivanje počasnog doktorata ima dugu tradiciju. Njeni koreni se nalaze u srednjem veku, kada je Univerzitet u Oksfordu 1470. godine prvi dodelio takvu počast. Savremeni univerziteti dodeljuju nekoliko doktorata honoris causa godišnje. Osnovni kriterijum je ili veliki naučni doprinos, ili ukupni lični doprinos u određenoj oblasti nauka ili umetnosti. Naravno, u obzir se uzimaju svi elementi slučaja, npr. Margaret Tačer je diplomirala na Oksfordu i na njenu kandidaturu za počasni doktorat, kao uspešne premijerke, sigurno bi bio dat pozitivan izveštaj da nije smanjila fondove za visoko obrazovanje zbog čega joj je ova počast uskraćena. Takođe, ukoliko je kandidat stranac obavezno se uzima u obzir prijateljski stav kandidata prema naciji, odnosno državi čiji univerzitet dodeljuje ovu titulu.
Ruski premijer Vladimir Putin bio je u Srbiji 23. marta ove godine. Planirano je da mu se tokom posete dodeli počasni doktorat Univerziteta u Beogradu. Tu nije bilo ničeg spornog. Naprotiv, čoveku koji je, pored ostalog, nesumnjivi prijatelj srpskog naroda i Srbije, a svojoj zemlji je vratio dostojanstvo i uspeo da je ponovo postavi na mesto nezaobilaznog faktora u međunarodnim odnosima, treba dodeliti ovakvu počast. Međutim, Vladimir Putin je premijer jedne ozbiljne države, što podrazumeva da je obavešten o svim činjenicama, pa i o onim koje su relevantne za prihvatanje počasti.
Univerzitet u Beogradu je, naime, nedavno proglasio počasnim doktorom Majkla Volcera, koji se zalagao za bombardovanje Srba, odnosno Republike Srpske, SRJ i Srbije. Volcer, pri tome, nije bio neobavešteno lice: napisao je knjigu „Moral i prljave ruke“, pisao je o etici, pravednom ratu, o zločinu agresivnog rata, o cionizmu i judaizmu. Njegov doprinos „nauci“ je zaključak da je NATO agresija na SRJ bila pravedan rat, da je to bila odbrana Kosova! Volcer citira i Habermasa, koji je „intervenciju“ opisao kao „nelegalnu, ali moralno opravdanu“. Volcer dalje tvrdi: da beogradski režim čak nije štitio „fizičke živote Kosovara“; NATO „nije ugrozio opstanak srpske nacije“ i zato taj rat „sa moralnog stanovišta“ nije bio akt agresije; „glavni agens masovnih ubistava i silovanja u Bosni bio je takođe glavni vojni akter na Kosovu, tako da je to moralo predstavljati velikim delom opravdanje za rat“; „ako se samoodbrana može braniti, onda se može i njena verzija data u obliku blagovremene intervencije“; „Nemačka invazija na Poljsku i NATO intervencija u Jugoslaviji mogle bi se shvatiti kao polarizovani opoziti: prva predstavlja najgori tip nepravednog rata, agresivnog rata; druga najbolji vid pravednog rata, rat vođen s ciljem da se odbrane drugi“. Volcer ima sličnu optiku i kada posmatra Rusiju: „staljinističke čistke bile su obeležje ruskog terora“; „Staljinistički teror“ bio je usmeren na „iskorenjivanje kulaka“. Spreman je Volcer i na lukavo podmetanje: „revolucionarni teroristi poput raznih ‘crvenih armija’ iz sedamdesetih“… Tako je pisao Majkl Volcer i dobio počasni doktorat Univerziteta u Beogradu! Veliki broj univerzitetskih profesora tražio je poništenje te sramne odluke, oduzimanje počasnog doktorata, što je ostalo bez efekta, jer kadija koji je presudio, a to je sadašnje rukovodstvo Univerziteta, trebalo bi da ukine sopstvenu odluku. Premijer Vladimir Putin trebalo je da dobije istovetno priznanje iza Volcera, od istih ljudi, po istoj proceduri, iz istih ruku. Predsedniku Vlade Rusije nisu mogle ostati nepoznate ove činjenice i dostojni kandidat je odustao od priznanja; radije je otišao na fudbalsku utakmicu i konkludentnom radnjom održao lekciju Univerzitetu u Beogradu!

PROMOCIJA DOKTORA NAUKA
Dana 16. juna 2011. godine održana je promocija novih doktora nauka Univerziteta u Beogradu. To je za svaki univerzitet suštinski, ali i po formi najznačajniji trenutak. Upravo zato je i naš Univerzitet, po ugledu na inostrane, nedavno povećao značaj forme i uveo toge povodom čina promovisanja novih doktora. Kao mentor kandidata koji je iz ugledne porodice, inače iz države (stare) članice EU, bio sam dužan da tom prilikom predstavim naučni doprinos njenog doktorata. Promocija je protekla iznenađujuće. U odsustvu (!) rektora promociju je vodila (korektno) prorektorka. Njena toga i toge kandidata (sa odgovarajućim kapama) delovale su gotovo groteskno, jer je većina službeno prisutnih bila neadekvatno obučena (dekani, prodekani, profesori – u majicama, letnjim haljinama). I Pravni fakultet nije predstavljao dekan, već prodekan, koji je izgleda kasno obavešten zakasnio i verovatno zato zaboravio kravatu.
Međutim, ono što je usledilo bilo je zaista šokantno. Prorektorka je podelila futrole, uz obavezno fotografisanje i koktel, ali futrole su bile prazne (sic!) Rečeno je da doktorske diplome nisu potpisane i da će novoj generaciji doktora biti poslate poštom. Nisam imao ni volju, ni želju da kandidatu koja je mogla da doktorira bilo gde u EU, ali je i zbog teme disertacije želela da to svakako bude Univerzitet u Beogradu, i zbog te svečanosti doputovala iz inostranstva na jedan dan, objašnjavam bilo šta. Zar promocija nije mogla da bude odložena na nekoliko (koliko treba) dana dok se diplome ne potpišu, dok se rektor ne vrati ili ozdravi? Zar se ne može poslati fakultetima obaveštenje o protokolu promocije doktora nauka, koji podrazumeva i adekvatno odevanje? Zar je moguće da se Univerzitet ne oglašava sada, kada je ugrožen Ustav, teritorija, nacionalno biće, a dodeljuje počasni doktorat upravo onima koji sve to negiraju? Zar je moguće da se zbog svega ovoga stidi samo gotovo zanemarljiva manjina?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *