RUSIJA I SAD Neuzvraćena ljubav

Piše Nikolaj Leonov

Minule godine „popuštanja“ i sadašnje vreme „resetovanja“ nisu promenili odnos Sjedinjenih Država prema našoj zemlji Rusiji

Odmah ću se ograditi – pod skraćenicom SAD nemam u vidu vredan, darovit narod koji je ovu zemlju pretvorio u motor svetskog naučno-tehničkog progresa. Duboko poštujem narod koji je stvorio uslove za uspeh genija i talenata kao što su Tomas Edison, Henri Ford, Bil Gejts, Stiv Džobs, koji su proslavili svoju domovinu i obogatili čovečanstvo. Govoriću o onima koje novinari nazivaju „vladajućim krugovima Vašingtona“, o vladama SAD-a. Avaj, loša senka njihove politike delom pada i na narod Amerike.
Imao sam priliku da više od 50 godina provedem u svetu politike, od kojih 35 u sistemu sovjetske spoljne obaveštajne službe u kojoj sam dugo bio na čelu informativno-analitičke direkcije, a zatim i rukovodio obaveštajnim operacijama neposredno na teritoriji SAD-a. Decenijama sam proučavao motive ponašanja timova američke administracije i metode njihovog delovanja. Sve to zajedno sa istorijskim materijalom omogućilo mi je da dođem do zaključaka koje nudim čitaocima „Stoletia“. Napominjem da je autor ove zaključke po službenoj dužnosti uvek delio sa „višim instancama“ koje su najčešće ostajale ravnodušne.

JUŽNJAČKA MRŽNJA
Iz neshvatljivih razloga mi – imam u vidu našu vlast – uporno smatramo odnose sa Sjedinjenim Državama za privilegovane i prioritetne, iako sa druge obale Atlantika nas i sve naše interese „uporno ne vide“…
Svojim ponašanjem SAD su same formirale kritičan odnos prema njima. Sve je počelo od toga da je uvođenje u međunarodni opticaj reči „holokaust“ dovelo do nehotičnog podsećanja da se prvi slučaj masovnog i skoro totalnog genocida desio upravo u Sjedinjenim Državama. Upravo tamo je, tek što se izlegla, država pod nazivom SAD u XVIII-XIX veku gotovo potpuno uništila autohtono stanovništvo Severne Amerike. Preostali starosedeoci oterani su u rezervate, u kojima se praktično nalaze u ulozi muzejskih eksponata.
Tih godina, čak i ranije, odvijala se kolonizacija u susednoj Latinskoj Americi, međutim, iako za Indijce takođe nisu bili „poklon“, Španci i Portugalci su se, ipak, lako slivali sa lokalnim stanovništvom vremenom obrazujući dominantno stanovništvo – meleze.  Crnci su u SAD-u  ostali robovi čak i posle ukidanja kmetstva u Rusiji, Zakon Linča je očuvan i posle rata, rasna segregacija je zakonom ukinuta tek u svesti današnje generacije. U Latinskoj Americi – na Kubi i u Brazilu – više je mulata nego čistih crnaca ili belih. „Svi smo mi bela kafa, samo u proporciji „po ukusu“ – kažu u šali Latinoamerikanci.
Rasizam, svojstven anglosaksonskoj rasi, ostavio je neizbrisiv trag na mentalitet građana SAD-a.
I sada „Latinosi“, Portorikanci, Kinezi, „sopstveni“ crnci žive izolovano, u kolonijama. Treba podsetiti da su početkom XIX veka SAD čak kupile zemlju u Africi i osnovale veštačku državu Liberiju sa glavnim gradom Monrovijem, nameravajući da tamo presele sve „crne“ iz Amerike. Međutim, nisu svi robovlasnici hteli da puste kući svoju jeftinu radnu snagu i projekat je u potpunosti zatajio.
SAD su imale sreću u tome što su jedina velika i razvijena država na čitavoj Zapadnoj hemisferi. Svi njihovi susedi očigledno su bili osuđeni na ulogu žrtava samovolje „severnog suseda“. SAD su bile ajkule u jatu sardina. Prva žrtva bio je Meksiko sa kojim su se SAD surovo i cinično obračunale 1847-1848. godine. Vašington je prvo smerno zamolio za odobrenje da u Teksasu, koji je tada pripadao Meksiku, naseli 25.000 porodica kolonista radi uzgajanja pamuka na neobrađivanoj zemlji. Meksikanci su im dozvolili ne znajući za posledice. Posle nekoliko godina kolonisti su prestali da plaćaju poreze meksičkoj vladi i da se potčinjavaju lokalnim vlastima. Zatim su proglasili osnivanje nezavisne republike Teksas, formirali svoju vojsku i obratili se Vašingtonu za pomoć. Na pokušaje Meksika da uspostavi svoj suverenitet nad Teksasom, SAD su odgovorile objavljivanjem rata. Njihove trupe su došle do same prestonice, zauzele je na juriš i primorale nesrećni Meksiko da potpiše sporazum, prema kojem je izgubio dve petine svoje prvobitne teritorije. SAD-u je pripala današnja Kalifornija sa Los Anđelesom i San Franciskom, Arizona, Novi Meksiko i Teksas.
Istina je kad se kaže da apetit dolazi za vreme jela. Godine 1855. avanturista Vilijam Voker, rodom iz države Tenesi, okupio je odred razbojnika i iskrcao se u Nikaragvu da bi se umešao u tamošnji razbuktali građanski rat. U kratkom roku uspostavio je punu kontrolu nad zemljom, obnovio ropstvo koje je već bilo ukinuto, proglasio se za „predsednika“ – čak je i zakletvu polagao na engleskom jeziku jer nije znao španski, i počeo je da priprema pohod na susedne zemlje da bi uspostavio vlast nad čitavom Centralnom Amerikom.
Ujedinjene snage centralnoameričkih država pet godina su se tukle sa američkim piratima dok na kraju nisu uspele da pobede i da uhvate i streljaju Vokera.
Sličnim „ispadima“ SAD-a u Zapadnoj hemisferi nema broja. Godine 1898. zauzele su Portoriko i uspostavile kontrolu nad Kubom, pošto su u ratu koji su same isprovocirale porazile potpuno oslabljenu Španiju. Kubu su primorale da u Ustav zemlje unese „izmenu Plata“, prema kojem su SAD mogle u svakom trenutku da uvedu svoje trupe na ostrvo. Marionetsku vladu Kube primorale su da im preda bazu Gvantanamo pod uslovima nezamislivim u Međunarodnom pravu: status baze se ne može revidirati „bez saglasnosti jedne od strana u sporazumu“, tj. SAD su tamo zauvek zasele.
Zbog toga se ne treba čuditi što SAD mrze svuda južno od reke Rio Grande, kojom prolazi granica između SAD-a i Meksika.
Tokom godina rada u zemljama Latinske Amerike često sam nailazio na neočekivane peripetije kada su smatrali da sam Amerikanac. Tada me izbavljala fraza „Ja sam Rus!“ i poznavanje španske nenormativne leksike.

ZAŠTO JE PRODATA ALJASKA
U XIX veku Rusija nije učinila SAD-u „ništa loše, osim dobrog“. Poznato je da je 1867. godine imperator Aleksandar II prodao Sjedinjenim Državama Aljasku i Aleutska ostrva za 7,2 miliona dolara i da je prema tom sporazumu teritorija SAD-a uvećana za 1,5 milion kvadratnih kilometara. Svaki kilometar američka blagajna dobila je za cente, a samo posle nekoliko decenija na Aljasci su otkrivena nalazišta zlata Klondika, zatim i bogatstva nafte i gasa. Ali, malo ko zna da sama ideja o prodaji Aljaske ne pripada ruskoj vladi već Vašingtonu. Godine 1854. plašeći Sankt Petersburg opasnošću od okupacije Aljaske od strane Engleza – u vreme Krimskog rata – SAD su predložile da sklope fiktivni trgovinski sporazum o prodaji Aljaske na rok od tri godine.  Seme je bilo posejano i proklijalo je 13 godina kasnije.
Što je vreme više prolazilo i SAD postajale „mišićavije“, jačao je cinizam njihovog ponašanja u svetu. Na samom početku veka Vašington se namerio da se snabde sopstvenim plovnim kanalom između Atlantskog i Tihog okeana. Od bankrotirale francuske kompanije, koja je kopala kanal na teritoriji Kolumbije, Vašington je kupio imovinu i počeo da vodi pregovore o uslovima za završetak izgradnje. Amerikancima se učinilo da se Kolumbijci suviše „kočopere“ zahtevajući isplatu za budući kanal. Zbog toga su u jesen 1903. godine  jednostavno isprovocirali „ustanak“, u departmanu Panama – zemlja pod tim nazivom još nije postojala na karti sveta – osnovali marionetsku vladu, priznali novu državu i sa njom zaključili sporazum.
Na Zapadnoj polulopti ukorenjeni način ponašanja SAD dobio je naziv „politika pretnje i zastrašivanja“. I ne treba Sjedinjene Države da se osećaju uvređeno što je takav manir njihovog delovanja vremenom iznedrio Augusta Sandina, Fidela Kastra, Omara Torihosa, Uga Čavesa.
Prvi svetski rat doveo je Vašington u Evropu, a Oktobarska revolucija i politički haos i građanski rat koji su posle nje usledili – u Rusiju. Želja da malo u mutnom lovi ribu podstakla je Vašington da pošalje svoje trupe na naš Sever i Daleki Istok. Po ulicama Arhangelska i Vladivostoka zalupale su cokule američkih vojnika. Sve zapadne države tada su podržavale ideju o podeli Rusije i nije njihova krivica u tome što se tada ta ideja pokazala neosnovanom. Još uvek mi se stežu pesnice kada na traci filmske hronike gledam bataljone američkih ratnika kako marširaju ruskom zemljom. Naročito začuđuje kako američke vlasti ljubomorno negoduju samo pri pomisli o mogućnosti pojavljivanja na njihovoj teritoriji vojnika u stranoj uniformi. Sećam se šezdesetih godina, kada smo vodili pregovore o gostovanju ansambla Sovjetske armije A.V. Aleksandrova u SAD-u i o svemu se dogovorili, ali je američka strana uporno insistirala da članovi ansambla budu u civilu. Na sve naše argumente odgovarali su: „Nijedna vojna jedinica strane države ne može se nalaziti na američkoj zemlji. To se može šire protumačiti“! Bilo nam je potrebno više nedelja da ih ubedimo u besmislenost, čak i glupost takvih zahteva.
Odnos SAD-a prema Rusiji, nezavisno od forme njenog državnog uređenja i karaktera socijalno-ekonomskog sistema, odlikovao je nepromenljiv državni egoizam. Vašington je uvek činio samo ono što je njemu u interesu. Sjedinjene Države bile su praktično poslednja velika zapadna zemlja koja je priznala Sovjetski Savez. Na to je otišlo dugih 16 godina, a bila je potrebna svetska ekonomska kriza 1929, prema tome i životna zainteresovanost za sovjetsko tržište. Turbine za HE Dnjepra, oprema za fabrike automobila i traktora nisu bili čin solidarnosti sa Staljinovim petoletkama, nego pragmatična korist za američku industriju koja se borila priklještena krizom.

„DRUGI FRONT“ U EVROPI
Drugi svetski rat, posebno posleratno vreme formirali su i čvrsto zacementirali tvrdu antisovjetsku, a zatim i antirusku politiku. O problemu „drugog fronta“ u Evropi rečeno je tako mnogo da ne želim da to ponavljam. Maksimalno oslabiti, onesposobiti Sovjetski Savez, bio je glavni politički zadatak kojem su potčinjena sva druga delovanja. U otvorenoj formi ove ciljeve definisao je 1946. godine Vinston Čerčil – uz pomoć i u prisustvu predsednika SAD-a  Hari Trumana – u neslavnom govoru u Fultonu, koji je postao zvanična objava „hladnog rata“ Sovjetskom Savezu.
Godine 1952. završio sam MGIMO (Moskovski državni institut za međunarodne odnose), godinu dana pre smrti J. Staljina i od tada sam svake godine sve profesionalnije pratio svetsku politiku, čija je srž bila suprotstavljenost dva bloka, dva sistema: socijalističkog i kapitalističkog. Na čelu prvog bio je Sovjetski Savez, a drugog – SAD.
Oba bloka u svom delovanju nisu bila čista, ali su, ipak, SAD i njihovi saveznici neosporno bili agresivniji i neprincipijelniji.
Oni su prvi počeli da oblikuju podelu Nemačke pošto su prvo osnovali Bizoniju, zatim SRN. Rađanje Nemačke Demokratske Republike bio je uzvratni korak. Kao vojni blok, NATO je osnovan pre Varšavskog sporazuma. SAD su prve 1949. godine donele Zakon o naučno-tehničkoj blokadi SSSR-a, a zatim su pridobile i svoje saveznike i osnovale Koordinacioni komitet za kontrolu izvoza (KOKOM) koji je sastavljao tajne „crne spiskove“ robe i tehnologija zabranjenih za isporuku u SSSR i njegove zemlje saveznice. Čak su i fizički strukture i osoblje KOKOM-a radile na teritoriji američke ambasade u Parizu. Vremenom su u blokadu SSSR-a uključeni Australija, Japan, Tajvan, Južna Koreja i svi koji su mogli raspolagati bilo kakvom tehnologijom vrednom pažnje.
Sovjetski Savez je kako je umeo kidao okove blokade. Naučno-tehnička obaveštajna služba je svojim sredstvima pronalazila ono što je bilo potrebno državi, posebno u oblasti naoružanja, a preko trećih zemalja moglo se prilično „dobiti“. KOKOM, osnovan da obuzda rast sovjetske vojne moći nije rešio postavljeni zadatak – vojnoindustrijski kompleks SSSR-a nije zaostajao za američkim zamahom. Tako su iscrpljujući se, držeći kao taoca čitav svet, obe supersile na kraju počele da govore o paritetu, o obustavljanju sumanute trke u naoružanju. Možda su počele da razmišljaju o tome posle Kubanske raketne krize 1962. godine, kada su obe sile došle na ivicu nuklearne provalije, ali se nisu odvažile da pokušaju da je preskoče. SAD koje su se u posleratno vreme obezbedile sa više od 1500 vojnih baza u inostranstvu, a na nišanu svojih raketa držale veći deo teritorije SSSR-a, same su prvi put osetile sav užas od moguće nuklearne odmazde tuđih raketa raspoređenih na Kubi. Do tada su živele u komfornim uslovima nepristupačnosti za bilo kojeg protivnika. Stegnuvši srce, od tada se moralo računati na promenjene okolnosti.
Duži vremenski period koji se naziva „popuštanje međunarodne napetosti“ započet u vreme L. Brežnjeva, odlikuje se time što su se tokom trajanja skoro „dugometražnog hladnog rata“ vodili pregovori o smanjivanju vojne suprotstavljenosti. Tako su nastajali Sporazum o smanjenju ofanzivnog naoružanja, Sporazum o ograničavanju protivraketne odbrane i druga slična dokumenta. Tokom tih pregovora američke delegacije nikada nisu priznavale princip jednake bezbednosti za obe strane u pregovorima. Ako ne milom, onda silom konstantno su nastojale da za sebe obezbede jednostranu prednost. Potpisujući 1972. godine Sporazum o PRO oni su za sebe odredili pravo jednostranog izlaska iz Sporazuma kada prestane da odgovara interesima Nacionalne bezbednosti SAD-a. Upravo tako su i postupili kada su napustili Sporazum 2002. godine.

DEUTSCHLAND, DEUTSCHLAND UBER ALLES
Što se tiče strateškog naoružanja SAD su bukvalno obuzete fiks idejom da našu državu liše „nuklearnih kljova“.
Oni se konstantno bore za maksimalno smanjivanje broja bojevih glava i nosača, jer će u tom slučaju njihova ogromna vojna nadmoć u konvencionalnom naoružanju postati očigledna.  Još u sovjetsko vreme oni su uspeli da se izbore da se naši mobilni raketni kompleksi – železničkog i drumskog baziranja  – strogo ograniče radijusom svog kretanja i da se konstantno nalaze u zoni dometa američkih raketa. Danas SAD imaju dva puta više nuklearnih bojevih glava i nosača nego Rusija. Opšta degradacija nacionalne industrije odbrane i armije svake godine umanjuje našu sposobnost za nanošenje uzvratnog udara dovoljnog za pričinjavanje neprihvatljivog gubitka protivniku. SAD neumoljivo napreduju prema svom cilju.
U sovjetsko vreme dugo godina vođeni su pregovori o ograničavanju konvencionalnog naoružanja u Evropi za NATO i za zemlje Varšavskog pakta i Sporazum je konačno potpisan 1990. godine. Amerikanci su posebno brinuli o smanjenju broja tenkova i artiljerije u čemu je Varšavski pakt imao prednost, ali istovremeno su se čvrsto protivili i oštro protestovali protiv uključivanja u smanjivanje snaga pomorske flote i nosača aviona.
Pokojni maršal Sovjetskog Saveza S. Ahromejev izjavljivao je u krugu bliskih ljudi da ga je sramota što je popuštajući pod pritiskom M. Gorbačova i E. Ševarnadzea overio direktive naše delegacije, sa odobrenjem za isključenje tih pozicija iz predmeta pregovora…
Tek 2007. godine Vladimir Putin je potpisao ukaz o prekidanju važnosti ovog zastarelog Sporazuma. Sedamdesetih i osamdesetih godina u zanosu trke u naoružanju mi smo počeli da postavljamo raketno-nuklearne sisteme na površinske brodove. Naša flota je oduvek bila mnogo slabija od američke, ali je postojanje nuklearnog naoružanja na brodovima izjednačavalo potencijal nosača aviona i prosečnog razarača. Amerikanci su iz petnih žila nastojali da zabrane razmeštanje nuklearnog oružja na površinske brodove potkrepljujući to argumentima o nemogućnosti kontrole, opasnošću od dospevanja u ruke terorista – dok nisu od nas iznudili odustajanje od takve odluke.
A tamo gde su se osećali jačim nije bilo moguće od njih dobiti saglasnost na pregovore. U vreme vijetnamskog rata svetska javnost je bila zabrinuta zbog američkog korišćenja hemijskih preparata za uništavanje lišća na drveću u džunglama – da bi iz vazduha videli kretanje partizana, za izazivanje provala oblaka – da bi puteve i staze učinili neprohodnim, a tunele poplavili. Mi smo tada predložili da pripremimo i potpišemo konvenciju o odustajanju od bilo kojih načina uticaja na klimu i ekosferu Zemlje. Američka strana je odbila čak i da razmatra našu ponudu.
„Pa, dobro“, razmišljao sam 1991. godine, „možda će sada, kad nema sovjetske vlasti, a mi smo postali kao i svi drugi, SAD promeniti svoj odnos prema Rusiji“. Ispalo je sasvim drugačije!
Ako SAD ranije nisu priznavale uključivanje Pribaltika u SSSR, onda danas ne priznaju suverenitet Rusije na Kurilskim ostrvima, vode sa nama polemiku o  pitanju pripadnosti kontinentalnog šelfa u Severnom Ledenom okeanu, a Kongres Aljaske je postavio pitanje o reviziji državne pripadnosti velike grupe arktičkih ostrva, uključujući i Vrangelovo ostrvo. Godine 1990. uticajni agent SAD-a Edvard Ševarnadze, koji je tada bio na dužnosti ministra inostranih poslova SSSR-a, potpisao je sa državnim sekretarom Džejmsom Bejkerom Sporazum o predaji SAD-u akvatorije Beringovog mora površine 46.000 kvadratnih kilometara, bogate naftom i gasom. Američki kongres je ratifikovao Sporazum, dok ga Rusija još uvek ne priznaje. Međutim, vlada SAD-a već prodaje licence za eksploataciju nalazišta u toj oblasti…
Na snazi je i dalje famozni amandman Džeksona-Venika koji ograničava ekonomske odnose između naših zemalja. Predsednik SAD-a može privremeno da ga suspenduje, ali ne može da ukine – ili ne želi. Vašington je pokrenuo takozvani „program Nana-Lugara“ – po imenima senatora, za čiji je cilj objavljeno obezbeđivanje sigurnosti čuvanja, transporta i utilizacije nuklearnih bojevih glava u Rusiji. Geopolitička katastrofa izazvana raspadom SSSR-a stvorila je opasnost za nuklearne arsenale. Deo njih našao se u Ukrajini, Kazahstanu i u Belorusiji. Trebalo je sve prevesti u jedno mesto i staviti pod sigurnu zaštitu. Vašington je bio uplašen jer je smatrao da će generali skloni korupciji prodati nuklearni materijal ili će on dospeti u ruke neodgovornih avanturista. Prema ruskim podacima za taj program je izdvojeno dva, a po američkim – sedam milijardi dolara. Veći deo sredstava otišao je na izradu razne opreme u SAD-u, deo je razgrabljen kod nas u Rusiji. Ali, ključno je to da je Vašington dobio iscrpne informacije o našem nuklearnom potencijalu: o količini i kvalitetu bojevih glava, o mestima skladištenja, o sredstvima kontrole, o merama bezbednosti, o osoblju. Za SAD, naravno, ovi dragoceni podaci vrede mnogo više od podnetih troškova.
Ogromna dobit za SAD bila je kupovina 500 tona urana i plutonijuma skinutih sa bojevih glava raketa, koje je trebalo uništiti u skladu sa potpisanim sporazumima. Ova operacija iz 1994. godine poznata je kao „Ugovor Gor-Černomirdin“. Za 12 milijardi dolara mi smo prodali Sjedinjenim Državama trud dve generacije sovjetskih ljudi, a sada se završava otpremanje poslednjih partija. Uran i plutonijum se prethodno osiromašuju u ruskim fabrikama i mogu se koristiti kao gorivo u nuklearnim elektranama.
Po svojoj ekonomskoj nesposobnosti pogodba „Gor-Černomidin“ može se staviti u isti red sa prodajom Aljaske.
Međutim, to nije krivica Rusije, već njena nevolja što se na njenom čelu najčešće nađu ljudi potpuno lišeni sposobnosti da misle strateški.
SAD žive po principu da su upravo oni svetleći grad na brdu, da svojim kvalitetom nadmašuju druge narode, da su njihovi zakoni najbolji, a način života može se samo kopirati, ali ne i promeniti. SAD su spremne da sude bilo kojem političaru ili vojniku u svetu, ali drugim zemljama kategorično negiraju pravo da sude Amerikancima. Kako to podseća na poznato „Deutschland, Deutschland uber Alles“!
Eto, zbog toga ne volim SAD. A vi?

_________

Nikolaj Leonov

Autor priloga koji objavljujemo 35 godina je radio u okviru Obaveštajne službe Sovjetskog Saveza, rukovodeći obaveštajnim operacijama neposredno na teritoriji Sjedinjenih Američkih Država.

Prevela Ksenija Trajković

4 коментара

  1. Nije mozda ni cudno da mi obicni ljudi i nasedamo na lazi americkih politicara,delom i americkog naroda,ne nacije,jer amerikanac nije nacija nego narod,ali kad na te lazi nasedaju ljudi koji bi nas obicne trebali uciti kako da se ponasamo i kako da ne nasedamo na te lazi,onda je to Bogu za plakati!! Moramo shvatiti da evro-americki politicari,a delom i narod,nemaju prijatelja niti su oni ikada ikome bili prijatelji,niti ce biti! GOLI INTERES njih vodi,i zbog toga interesa su u stanju svasta da urade!! Jedna od nasih najvecih tragedija je ta sto konstantno hocemo da proveravamo ono sto su nam pretci govorili i porucili kad je rec o zapadu!I kad to proverimo onda nas zaboli i to jako,pa nam je svako drugi kriv za to sto ne verovasmo pretcima!Ipak mislim da smo sami krivi,i da niko nije uzrok nasoj naivnosti i lakovernosti,do mi sami!!Dace Bog da budemo pametniji i poslusamo malo bolje ono sto nam pretci porucise i ostavise,bez proveravanja da li je to istina ili nije !!

  2. sta da vam covjek radi…ako vas Amerikance preveslase skoro kao malu djecu ,kroz primjere iz tvog texta ( tek mi je sada jasno kliko ste naivni prodani , a mi jos gori da dodam ) nista me vise ne cudi.Zasto se suprotstavljate moci ove sile onda kad niste u stanju da joj parirate, maknite se u stranu i postedite se odlucujuceg rata…u ime nase djece ne provaljujte se vise, sramota je…

  3. Dopada mi se veoma promisljena analiza istorije SAD i njenih aktivnosti kroz istoriju do danasnjih dana kada je zauzela vrh sveta i diktira svima kako da rade i da se ponasaju i mae tojagom!Ko je za to kriv/Krivi su naivni i glupi protivnici- u prvom redu ruski politicari i stratezi koji su do famoznog detanta i jednostranog razoruzanja Rusije-SSSR-a to dozvolili!Naravno, porazeni su politicki, ali ne odgovaraju za fatalne istorijske greske.Sada, kada vidimo da su Rusi, kao vodeca sila, obmanuti i dovedenio u situaciju da mole i traze saglasnost Amerike za kuvanje rucka u serpi, sta je ciniti?Upravo to sto se mora- vratiti na prethodnu situaciju i parirai- pokazati zube!Kako-vracanjem vojnog saveza -pandana NATO-u, instaliranja Iskandera na povrsinskim brdovima i podmornicama, pa i manjim camcima,instaliranje ofanzivnog sistema na Kubi i Venecueli, udruzivanje svih snaga kojima preti neokolonijalno osvajanje u jedan globalni savez i delotvorno delovanje-koordinirano u slucaju agresije.Permenentno jacanje vojnih potencijala, njegova modernizacija,jacanje oruzanih snaga, rast populacije( naseljavanje Rusije svim narodima koji je vole i postuju) i stvaranje jednog realnog bedema koji moze odbraniti slobodni, kazem
    slobodni u pravom smislu reci, slobodni svet u kome nece Veliki brat stavljati skrivene kamere u drvece i snimati prolaznike, prisuskivati koga i sta hoce, i zloupotrebljavati slobode u cilu kontrole i apsolutne dominacije.Djavo dolazi po svoje i vreme Antihrista, ko veruje , ko ne veruje, dolazi.Mi se toga moramo cuvati i braniti po svaku cenu.Jednom kada se svet pokori, tesko se moze vratiti na predjasnje stanje.Zasto?Zato sto kreatori ovog poretka imaju suptilne metode kontrole i drzanja vlasti.BRANITI SLOBODU PO SVAKU CENU!!!

  4. KP SAD

    Komunistička partija Sjedinjenih Američkih Država (engleski: Communist Party of the United States of America, CPUSA) je marksističko-lenjinistička politička stranka koja djeluje u SAD od 1919. godine.

    CPUSA je nastala od Lijevog krila, odnosno lijeve frakcije tadašnje Socijalističke partije Amerike. Kao i drugim komunističkim partijama u tadašnjem svijetu, poticaj za stvaranje je dao uspjeh oktobarske revolucije, te su prvi američki komunisti nastojali kopirati njen model i od SAD stvoriti socijalističku državu pod diktaturom proletarijata. Reakcija federalnih i državnih vlasti, odnosno tzv. Palmerove racije, su mnoge članove CPUSA natjerale da od početka 1920-ih djeluju u ilegali, odnosno partija je bila podijeljena na izolirane i često frakcijskim borbama zavađene ćelije. Nakon nekoliko godina, uglavnom zahvaljujući pokroviteljstvu Kominterne, zavađene ćelije su se nakon nekoliko godina ujedinile i počele djelovati legalno. Krajem 1920-ih je, međutim, došlo do novih raskola, te su se iz CPUSA izdvojile trockistička i tzv. lovestoneitska frakcija.

    CPUSA je počela jačati zahvaljujući Velikoj depresiji, koje je kod velikog broja američkih intelektualaca dovelo do razočaranja u kapitalizam; njene redove su pojačali i dosljedno protivljenje fašizmu koji se širio u Evropom, kao i institucionalnom i vaninstitucionalnom rasizmu koji je bio dio američkog establishmenta, uključujući i radnički pokret. S druge strane, CPUSA je karakterizirala potpuna oslonjenost na SSSR i Staljina; članstvo CPUSA je iz Moskve primalo financijsku, propagandu i drugu pomoć, a zauzvrat se od članova CPUSA očekivalo da djeluju kao sovjetski obavještajni resurs. Savezništvo SSSR i SAD u drugom svjetskom ratu je, pak, značajno pomoglo daljem porastu članstva koje je tada doživjelo vrhunac. Međutim, odmah nakon završetka drugog svjetskog rata i početka hladnog rata federalne vlasti, ali i veliki dio javnosti počinje na CPUSA gledati kao na subverzivnu ili, u najboljem slučaju, ekstremističku i potencijalno opasnu organizaciju; takvo raspoloženje je bitno doprinijelo makartističkim čistkama krajem 1940-ih i 1950-ih koje su bitno smanjile članstvo i relevantnost CPUSA.

    CPUSA je 1950-ih dodatno oslabljena procesom destaljinizacije u SSSR, odnosno ustankom u Mađarskoj, a što je mnoge dotada pravovjerne pro-sovjetske komuniste dovelo u nedoumicu po pitanje dotadašnje marksističko-lenjinističke dogme. CPUSA se tim procesima nije prilagodila, isto kao ni burnim društvenim previranjima 1960-ih, iako je zabilježila svojevrsnu mini-renesansu zahvaljujući dosljednjom protivljenju vijetnamskom ratu. Tih je godina, međutim, došlo do naglog starenja stranačkog članstva, s obzirom da su se mlađe generacije radikalnih ljevičara okrenule maoizmu i drugim pokretima Nove ljevice. Zalaganje CPUSA za realni socijalizam 1970-ih je nastavilo njenu političku marginalizaciju, a perestrojka Mihaila Gorbačova dovela i do raskola sa dotadašnjim sovjetskim sponzorima. U doba sloma SSSR-a je 1991. godine i u samoj CPUSA došlo do velikog raskola na frakciju koja se zalagala za promjenu ideološke platforme prema umjerenijem demokratskom socijalizmu i frakciju vjernu marskizmu-lenjinizmu. Potonja je odnijela pobjedu, te CPUSA dan-danas djeluje kao marksističko-lenjinistička stranka.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *