Pečat u Mileševi: Slušanje tišine

Piše Nataša Jovanović

Reporteri „Pečata“ obišli su manastir Mileševu, i sa autoritetima od nauke i pera prisustvovali sastanku Odbora na kome su postavljeni temelji proslave 800 godina postojanja ove svetinje .Šta je smisao i kakvu poruku s sobom nose pripreme za obeležavanje 800 godina postojanja Mileševe?

Čega bi to sve trebalo da se prisetimo, a što nam sistematski brišu iz istorijskog pamćenja? Šta može da nas ohrabri u ovom vremenu beznađa? Valjda, promišljamo posle dvodnevnog boravka kraj raške, nemanjićke svetinje, naše, pravo svakog Srbina pravoslavca na tapiju staru osam vekova. Na tom duhovnom zapisu, nama podarenom, urezani su zbegovi, ratovi, kuge, rane i molebani…Zaštićena rukom Svetog Save, sklonjena pod krila Belog Anđela, manastir Mileševa govori jezikom večnosti, njeno trajanje i pretrajavanje kroz vekove, u vremenu nestajanja, kada nam nije ponuđeno naličje, već poništavanje samog smisla života, nudi nadu i utehu..Jer nisu Mileševu sačuvale zidine, jer nije manastir samo trag arhitekture i kulture jednog naroda.

IZRASLO IZ TRNJIKA
Mileševa je više od toga. Da nije, ne bi opet, po ko zna koji put svog trajanja, pretrajala i rat i revoluciju i iz trnjika izrasla lepša i raskošnija, takva, nad kojom bi se kralj Vladislav koji ju je podigao, danas, da može da vidi, zadivio. Dakle, Mileševa je duhovno nasleđe svakog Srbina i čuvar naše tajne postojanja i dok je nje, kao i njenih posestrima po Kosmetu, Fruškoj i Crnoj Gori biće i nas.
U srce Mileševske eparhije krećemo sa članovima Odbora za obeležavanje 800 godina postojanja manastira. Proslava jeste tek 2019. godine, ali vladika mileševski Filaret, moram da dodam pre nego ga osvetlim sa svih strana, nameren od Boga da u sebi ponese i Čarnojeviće i Crnojeviće i Nenadoviće, a bogami i Pašiće, sve voli, kako kaže, da pripremi na vreme. Jubilej duhovnog istočnika Stare Hercegovine zahteva brižljive pripreme.
I tu vreme i za nas, posetioce, dobija na novom značenju. Da ste neke od nas pre prolaska kroz manastirsku  kapiju upitali šta će nam doneti 2019, odgovor bi se kretao od od ciničnog pitanja „Ko nam garantuje da ćemo je doživeti“, do promišljanja o novom arapskom, praškom ili nekom drugom proleću, Damoklovom maču koji će se, ako nas bude, i dalje vitlati iznad srpskih glava, o nekom neodređenom bezdnu u koji smo već odavno civilizacijski zakoračili. A onda vladika Filaret kaže sve na vreme, pa iako vreme znači punih osam godina od planirane proslave. I tu, kod te vladikine reči, zastajem. Kako i kada se desilo da zaboravimo vreme?!
Valjda otuda što nas na večnost poseti tek nešto dublje od naše površnosti i šire od planiranih vizija života. A dobar podsetnik jeste Mileševa. Ugneždena između dva potoka, na čvorištu, raskršću svetova, ona je ulovila vaseljenu. Srpski srednjovekovni manastir nalazi se nadomak Prijepolja, na reci Mileševki. I nije se za njegove temelje kralj Vladislav, sin Stefana Prvovenčanog, zadužbinar Mileševe, tek nasumično, još tada, odlučio. Na čvorištu svetova, između planina Zlatar i Jadovnik, na raskršću puteva koji vode iz stare Hercegovine u Crnu Goru, u vremenima previranja i najezdi, kada je svemu rasutom srblju trebala duhovna osa, između 1219 i 1235. godine počinje zidanje i slikanje manastira.

Freska Belog Anđela

HRISOVULJA VLADIKINA
Kako su izgledali i ko su bili ti neimari? To možemo danas da nagađamo, ali ono što je ostalo zapisano jeste da su majstori postili pred radove da bi duhovno spremni mogli da stvaraju duhovnu građevinu. U svojevrsnom omažu vladici Filaretu publicista Rajko Đurđević, naš saputnik i sadrug, zapitan nad ovim graditeljima i zadužbinarima, rekao je: „Uvek sam se pitao, a verujem da tragaoci za kulturnoistorijskim spomenicima još više, ko su bili ti majstori, neimari koji traju kroz vekove. Kakva je bila njihova duhovna komunikacija sa vaseljenom da izaberu ta mesta za njihove duhovne spomenike? Za nastajanje takvih dela potrebni su i Bog i ljudi. Jer ovde nije reč o prosutom blagu i imetku. Danas kada sam video Mileševu shvatio sam da su ti neimari ličili na vladiku Filareta”.
I, zaista, vladika Filaret nosi sobom sve od slike kakva bi morala krasiti nekog srpskog vladiku, bio on graditelj ili molitvenik, vladikovao on u miru ili u ratu. Ispravan u drvenom naslonjaču prekrivenom starim srpskim ćilimom, vladika dočekuje goste na način na koji su to činili stari srpski domaćini, uz rakiju i zdravicu. Pošto je pitao za zdravlje, vladika nas upoznaje sa neprilikama u kojima živi narod u Prijepolju i Raškoj, priča o pustim školama, razbeglim Srbima, jakom muslimanskom elementu, utopiji Evropske unije.  I naš vladika na trenutke prestaje da priča i počinje da grmi..Da li je po sredi izdaja? Da li za nas ima mesta u porodici evropskih naroda? Da li će se Bog na Srblje naljutiti za samrtna njina sagrešenja.., ređaju se pitanja u tišini koju lomi samo glas vladike. I glas se gubi pod visokim svodovima Mileševe. Pitanja ostaju. Ali ta su pitanja deo one tapije sa početka priče, koja Srbima daje pravo na postojanje, ali ga i upozorava da nema razloga da prećutkuje svoje stradanje i pravo na izbor.

HRISTOVE VERENICE
Obilazimo manastirsku portu. Na svakom koraku posađeno je cveće. O njemu, kažu, brinu monahinje. To im je jedino zaduženje. Vladika im ne dozvoljava da se bave drugim radovima. One, Hristove verenice, ne samo u ovom, već u svim manastirima mileševske eparhije imaju zaduženje da brinu o cveću i molitvi. Svaki dan u svim manastirima kojima rukovodi vladika Filaret služi se moleban za Kosovo i Metohiju, tihi šum molitve dopire iz zidina, gotovo da nema sata u danu, a da on zaćuti. A monahinje, mironosnice, kaluđerice, kako ih je narod kroz vekove nazivao, bešumno prolaze pored nas. Njih se valjda setimo tek kada se o njih i zapletemo. A te prilike u crnom, te žene koje saglasuju sa Svetim Duhom, u zabravljenim gradovima naših svetinja, raskrčile su one trnjike u koje su uparloženi tonuli naši manastiri posle Drugog svetskog rata. U susretu sa jednom od njih, nepromišljeno mi se otima sa usta: “Bože, kako ste vi mladi”! Na ovom mestu bi mogli da redefinišemo i pojam mladosti i pojam prolaznosti kao i njihova tradicionalna i savremena tumačenja. Ali o tome drugom prilikom..
Na grobnom mestu Svetog Save manastir u rukama novog neimara pretvara se u manastirski grad. U susret obeležavanju jubileja, lik Belog anđela sa srednjovekovne freske izliven je u skulpturu visoku 3,8 metara visoku. Delo beogradskog vajara jeste prvo u pravoslavlju trodimenzionalno predstavljenje Belog anđela, smeštenog u porti manastira. Obnova i gradnja novih konaka je u toku, otvorena je jedna od najvrednijih riznica, ojačani su kameni bedemi na ušću Kosćanke u Mileševku, samo biblioteka zahvata prostor omanjeg manastira, na ulasku drvena mehana sa koje dopiru zvuci Mileševskog radija… “Samo duhovna muzika i stare srpske izvorne pesme. U programu svakodnevno emitujemo i epizode edukativnog sadržaja, citate i priče iz Biblije, podsetnik na crkvene praznike i velike događaje iz istorije našeg naroda”, priča nam jedan od zaposlenih radnika. U studiju najsavremenija oprema s kojom ne bi mogle da se pohvale ni prestoničke radio kuće. Atmosfera domaćinska, kao na svakom koraku ove eparhije.

Crkva brvnara u Vodenoj poljani

PLAMEN NA VRAČARU
Ispred mehane pogled puca na lepote zlatarskog kraja. I golubovi na kupolama manastira. Okupanih suncem. “Ni suočavanje sa ovolikom lepotom nije dobro za savremenog čoveka. Suočiti se znači odabrati, a odabir podrazumeva da prezremo sve one lažne vrednosti kojima robujemo i na kojima, konačno, počivamo”, Manovski elaborira doživljaj jutra u manastiru jedan stariji gospodin, sa nemarno natuknutim belim šeširom na glavi.
Iz manastirskog dvorišta izranja drveni zvonik. Pod njim, dar ruskog naroda, jedno od najvećih pravoslavnih zvona, teško devet tona. Ono će tek da svedoči. A zasvedočeno dosad ostalo je mnogo toga. Ipak, najvrednija vertikala koja sažima sva svedočanstva o nama i njemu, narodu i manastiru, jeste zidanje priprate koju je kralj Vladislav podigao 1235. godine kako bi u nju položio mošti svoga strica Svetog Save dopremljene iz Trnove i Sinan pašin pohod na svetinju.
A Mileševa je više od tri veka bila grobnica duhovnog rodonačelnika Srba Svetog Save. Sve do onog proleća 1594. godine kada je zapovednik turske vojske Sinan paša, posle ustanka u Banatu, nahrlio sa vojskom na svetinju kako bi oteo trošno telo svetitelja. Da li možete oživeti sliku kako ka srpskoj guduri u dolini neke reke Mileševke korača vojska iz Male Azije, u pratnji tamnoputih azapa, kazindžija i buzundžija, možda i saraja, predvođena silnim pašom! A silni je tražio i našao meru da kazni slobodarski duh Srba. Najveća mera bilo je telo Svetog Save. Ali bezumlje, netipično za tursku kulturu, spaljivanje moštiju moralo je odjeknuti. Zato je telo preneto na Vračar gde je u plamenu sagorelo. Na oči one hrišćanske Evrope koja danas duhovno poništava Srbe. Nije znao Sinan paša da ga je spalivši učinio većim. Zato se ne smemo libiti da pričamo o Svetom Savi i njegovom delu, klici državne politike i nacionalizmu svetitelja. Zbog toga su mošti i gorele.

VERUJUĆI VOĐA
No monasi su uspeli da sakriju ruku svetitelja. Ona se čuva u mileševskoj riznici. Ona je, pored freske Belog anđela, čuvar ne samo svetinje već i celog hrišćanstva.  Nad njom bolesnima, ubogima, posrnulima otac Nektarije čita molitve. Otac Nektarije zapravo radi sve. Dvori goste, brine o vladikinim potrebama, čita molitve i ako vam oko zapne o njega, znajte da je to na tren, jer on dalje hrli za nekim novim zadatkom. Tek stiša i mantiju i dah na tren, nasmeši se i kaže: „Odmah ću vam biti na usluzi, samo da završim jedan zadatak“.
Jedan od meštana priča nam zgodu kada je kraj pogodila suša. Zapovedi tada vladika ocu Nektariju da čita molitve. Ovaj, kažu, ne skida oči sa Belog anđela, i kiše počnu da liju. Ali one monsunske. Žale se seljaci, poneki seoski šaljivdžija okrivi oca da je preterao –  kiša nikako da stane. Tada vladika šeretski naredi ocu da dođe u dvor i reče: “Slušaj Nektarije prečitao si molitve. Sada idi pa se moli da prestane kiša ili će nam se seljaci naljutiti”.
Vladika je sav od ovog sveta. On zbija šale i na svoj i na tuđ račun. U pauzama mudrog zborenja.
Jedan od naših uglednih profesora, na večeri koju nam je vladika upriličio, mrsi kroz zube: „E da nam je vladika premijer, ne bi Srbija ovako posrtala“. Načuvši ove, više za sebe izgovorene reči, drugi gost, malo glasnije dodaje: „E da bar primene njegove reforme. On bi i selo naselio i Šumadiju oživeo, od dinara taj pravi dva…”
“Ali razlika između verujućeg i neverujućeg vođe je napremostiva. Jer dragi profesori, mogu  stručnjaci ovde tragati za retkim zapisima i hrisovuljama, arhitektonskim i arheološkim tragovima koji će osvetliti godine i uslove gradnje manastira, ali ono što sve to nadilazi jeste duhovna strana svetinje. Na duhovnosti ona je opstala. Tako je i sa vođama. Ako ne spozna svoju pravoslavnu prošlost, onde ni njegovog traga neće ostati”, nadovezuje pesnik.
Jer nisu Mileševu sačuvale zidine, jer nije manastir samo trag arhitekture i kulture jednog naroda. Mileševa je više od toga. Da nije, ne bi opet po ko zna koji put svog trajanja pretrajala i rat i revoluciju i iz trnjika izrasla lepša i raskošnija, takva nad kojim bi se kralj Vladislav koji ju je podigao, danas, da može da vidi, zadivio. Dakle, Mileševa je duhovno nasleđe svakog Srbina i čuvar naše tajne postojanja i dok je nje, kao i njenih posestrima po Kosmetu, Fruškoj i Crnoj Gori biće i nas.

4 коментара

  1. Василим

    Тачно, Милешева је духовно наслеђе Србина!Свака част владици Филарету!, и срећне припреме за празник!

  2. Љубомор

    Боже дај, нека нама Србима Милешева остане и даље утеха и спона.
    Но, језа ме хвата кад чујем лажи велеиздајника Тадиће, Стефановића, Јеремића, Јовановића, Томе, Даћића, Чанка и др. те шта чине и говоре, као се додворавају и немцима и турцима, а Зукорлићу заносе …. на кривини.
    Страх и језа ме разара кад помислим да се Милешева налази на “Зеленој траси”. Поменути велеиздајници даће ускоро и Рашку као сада Косово и Метохију. Шта ће онда бити са Белим анђелом?

  3. Ниси ти бре Србине тиква без корена! Ниси ти бре име без презимена! Ниси ти бре Србине домаћин без домаћинства! Чак иако га немаш- Чак иако си га прокоцкао, раскрчмио, распродао у бесцење- Све док постоји Србија, ова наша земља мученица, постојаће и твоје домаћинство! Треба само да му се вратиш, не само својим телом већ и целом својом душом…
    https://sites.google.com/site/djordjebojanicistorija/

  4. SRAMOTA RUSI NAS MORAJU ŠTITI OD DOMAĆIH IZDANIKA SRBIJE
    KONUZIN LJUTITO NAPUSTIO FORUM O BEZBEDNOSTI

    „Zar u ovoj dvorani nema Srba“, uzviknuo na bezbednosbnom forumu ruski ambasador i nakon 15-minutnog, vrlo glasnog, govora napustio skup

    BEOGRAD – Ambasador Rusije u Srbiji Aleksandar Konuzin kritikovao je danas, u neuobičajeno oštrom tonu, učesnike prvog Beogradskog bezbednosnog foruma iz Srbije da ne brane interese svoje zemlje u vezi sa Kosovom.

    „Zar u ovoj dvorani nema Srba“, uzviknuo je u nekoliko navrata Konuzin, govoreći emotivno i povišenim tonom na panelu posvećenom globalnim bezbednosnim promenama.

    Ruski ambasador je optužio NATO i Kfor da u ovom trenutku krše Rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti UN jer hoće da dovedu na granicu sa Srbijom kosovske carinike i vojnike, a da to niko od učenika Foruma ne pominje.

    Konuzin je rekao da će u Savetu bezbednosti UN, na današnjoj specijalnoj sednici o Kosovu, interese Srbije braniti Rusija i ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Jeremić, a da „ovde u dvorani nema nikog ko brani interese Srbije“.

    On je još rekao da u Srbiji postoje ljudi koji su spremni da prodaju privredna postrojenja bilo kome, a ne Rusima, iako su svesni da će tako postrojenja propasti.

    Ruski ambasador je nakon 15-minutnog, vrlo glasnog, govora ljutito napustio dvoranu u Domu Vojske Srbije u kojoj se održava Bezbednosni forum na kojem učestvuju ministri spoljnih poslova više evropskih država, stručnjaci za spoljnu politiku i bezbednost, novinari.

    Forum, koji je jutros otvorio predsednik Srbije Boris Tadić, organizovali su Fond za političku izuzetnost i Evropski pokret u Srbiji.

    Liht: Primedbe Konuzina ne stoje

    Predsednica Beogradskog fonda za političku izuzetnost Sonja Liht rekla je da „ne stoje“ primedbe ambasadora Rusije u Beogradu Aleksandra Konuzina, koji je danas demonstrativno napustio Beogradski bezbednosni forum nezadovoljan tokom rasprave. Konuzin je demonstrativno otišao sa Foruma nakon što je pozvan da završi govor u kojem je kritikovao ostale učesnike što na panelu posvećenom globalnoj bezbednosti niko nije pokrenuo pitanje slanja kosovskih carinika na prelaze Brnjak i Jarinje o kome će danas raspravljati Savet Bezbednosti UN. Liht je rekla da veruje da ruski ambasador nije dovoljno pažnje posvetio početku foruma gde se govorilo o Kosovu. Ona je podsetila da je predsednik Srbije Boris Tadić na otvaranju Foruma govorio o situaciji na severu Kosovu, i naglasila da je tom prilikom poslao poruke, a da verovatno Konuzin „nije dovoljno pažnje posvetio onome šta se desilo i zato je tako postupio“. Liht je dodala da su i novinari tokom pauza razgovarali sa učesnicima Foruma najviše o stanju na Kosovu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *