„Moskovska rokada“ i potres u Berlinu

Piše Miroslav Stojanović

Iako je Merkelova žarko želela da vidi Medvedeva i dalje u Kremlju, sve ukazuje da će se Putinovim povratkom na predsednički tron strateški odnosi između Nemačke i Rusije i dalje produbljivati

U nervozi i pometnji nastaloj među zapadnim „kremaljskim astrolozima“ i političarima posle vesti o povratku Vladimira Putina na čelo države, zvanični Berlin je, bar javno, demonstrirao pragmatičnu uzdržanost: vlada je saopštila da je tu vest „primila k znanju“. Vladin predstavnik za štampu je, međutim, toj šturoj konstataciji dodao još dve očigledno veoma promišljene rečenice: da je kancelarka „vrlo dobro“ sarađivala s Dmitrijem Medvedevim, što će činiti i s njegovim naslednikom, i onu ključnu, koja bi trebalo da objasni kontinuitet dobre saradnje uprkos promenama: Nemačku i Rusiju vezuje strateško partnerstvo.

BLAMAŽA KANCELARKE
Prva od ove dve rečenice saopštena je, moguće, u kontekstu medijskih spekulacija da je Angela Merkel otvoreno i, kako će se pokazati, nesmotreno, koliko juče, „secovala“ na Medvedova i njegov drugi mandat u Kremlju i da se tako, po serioznom minhenskom „Zidojče cajtungu“(26. septembar, elektronsko izdanje), takođe otvoreno „blamirala“. Kancelarka je, naime, podseća list, pre dva meseca, povodom nemačko-ruskih međuvladinih konsultacija, Medvedeva favorizovala kao sigurnog kandidata za drugi predsednički mandat, uverena da će to vreme iskoristiti da ostvari obećanja data u prvom, sadašnjem mandatu o „pravnoj državi i demokratiji“.
Sada je očigledno da je u vreme kada se Merkelova toliko „trudila oko Medvedeva“, on već bio, umesto predsedničkog, samo Putinov kandidat za – premijera. I da se to kancelarkino angažovanje na njegovoj strani pokazalo kao politička blamaža. Nadanja da bi Medvedev, iako slab, mogao da bude suparnik stvarnom moćniku (Putinu) okončana su, konstatuje list, u kritičkom osvrtu na „zablude“ nemačke politike prema Rusiji i „simpatičnom čoveku u Kremlju“ (Medvedevu) koji je „stvarao utisak“ da su „dani samovolje u Rusiji odbrojani“. Činilo se, zbog toga, da je u odnosima s Rusijom sve usmereno na zaštitu i negovanje Medvedeva, kao da se radilo o „retkoj ptičici“.
U jetko intoniranom komentaru, čiji „antiputinovski ton“ su u prvim reagovanjima na vest iz Moskve demonstrirali i neki političari, ponajpre iz tabora konzervativaca i zelenih (njima se pridružio i Gorbačov!), minhenski dnevnik zaključuje kako su sada, kada je Putin „pokazao kandže“, pred vladom dve mogućnosti: da se liši „samozavaravanja“ i shvati da se „Putinova vlast i modernizacija (Rusije) isključuju“ ili da prenebregne stvarnost zagledana u napredovanje Rusije, čega, inače, nema, zbog čega bi, proriče komentator ovog lista, Nemci jednog dana mogli da budu odgovorni – pred Rusima!
Javna je tajna, i to ne odskora, da su mnogi na Zapadu, pritajeno ili otvoreno, bili protiv povratka na rusko kormilo čoveka koji je Rusiju izvukao iz (jeljcinovskog) haosa, stabilizovao je i učinio prosperitetnom, ne prezajući čak i od otvorenih pretnji i kazni s kojima bi Moskva, u tom slučaju, mogla da se suoči.

BAJDENOVE PRETNJE, HAVELOVE UCENE
Jedan od najglasovitijih moskovskih opozicionara, šahovski velemajstor Gari Kasparov, preneo je reči američkog potpredsednika Džozefa Bajdena da bi Rusiju, ako se Putin vrati u Kremlj, mogle da zadese nevolje slične onima u arapskom svetu! („Politika“, 27. septembar).
Nemci, uprkos medijskoj galami i kritikama „autoritarnog načina“ Putinove vlasti, nisu spremni da idu tako daleko, ni u široj javnosti, a posebno ne u zvaničnoj politici i kad se s tim javno, i glasno, mnogo ne barata. Pa i kad su pod snažnim pritiscima, posebno s one strane Atlantika, prinuđeni, makar prividno, na uzmicanja. Kao što je to bilo u farsičnom slučaju s Kvadrigom, visokim priznanjem koje je dodeljeno Putinu, pa potom povučeno. Ovo priznanje se dodeljuje istaknutim političkim ličnostima iz sveta i zemlje za ispoljenu „građansku hrabrost“. U obrazloženju za dodelu tog priznanja Putinu stajale su upravo kvalifikacije koje smo spomenuli na početku teksta, da je „stabilizovao zemlju“ i da je „vodi ka prosperitetu u skladu s nacionalnim identitetom“. Žiri za dodelu nagrade je povlačenje odluke da se ona dodeli Putinu nevoljno obrazložio „brojnim kritikama u medijima i političkom svetu“ i „pritisku koji je postao nepodnošljiv“ (Famozni Vaclav Havel je zapretio da će demonstrativno i ljutito vratiti nagradu koja mu je dodeljena 2009).
Zvanična Moskva je na čitavu tu ujdurmu reagovala uočljivo smireno i dostojanstveno. Putinov portparol Dmitrij Peskov je saopštio da to neće uticati na odnose Rusije i Nemačke.
Seriozniji i upućeniji analitičari procenjuju da će se upravo zahvaljujući Putinu, koji je zbog okretanja Zapadu i jačanja Rusije označen kao novi Petar Veliki, i njegovom povratku na predsednički tron, strateško partnerstvo koje je odolelo mnogim i snažnim pritiscima spolja, i ne samo iz Vašingtona, produbiti. Možda, primećuju neki, čak po uzoru na „bizmarkovska vremena“ (Oto fon Bizmark, „gvozdeni kancelar“ i ujedinitelj Nemačke), kada su odnosi između dve evropske sile bili veoma dobri, sadržajni i snažni, uprkos činjenici što je savremena (i ponovo ujedinjena) Nemačka užlebljena u čvrste zapadne okvire (NATO, EU) i da je njen „primarni partner“ – Vašington.

OTUĐENJA I NESPORAZUMI
Ovu procenu analitičari zasnivaju na jednostavnoj činjenici da su Nemačka i Rusija strateški, zaista, upućene jedna na drugu. Iz više razloga, koji se ne svode samo na formulu o (nemačkoj) tehnologiji i (ruskim) sirovinama i energiji. I da će Berlin slediti u tom odnosu nacionalni i državni (privreda i ekonomija) interes, uprkos drugim obzirima i savezništvima.
Dokaza za to ima, i bilo je samo u poslednjih nekoliko godina, i to više. Da spomenemo, najpre, „Severni tok“, najveći i najdalekosežniji nemačko-ruski projekat o naftovodu i gasovodu koji direktno povezuje dve zemlje (morskim dnom), projektovan u vreme bivšeg kancelara Gerharda Šredera (Nemac je po silasku s vlasti imenovan za predsednika Upravnog odbora konzorcijuma koji učestvuje u izgradnji gasovoda) i prvom predsedničkom mandatu Vladimira Putina. Ideja o „Severnom toku“ izazvala je neverovatne političke potrese i snažne proteste, posebno Poljske i baltičkih zemalja, koje je „Severni tok“ zaobilazio i „izbacujući ih iz igre“ lišavao velike zarade i političkog uticaja, zasnivanog na potencijalnoj mogućnosti zavrtanja slavina na sopstvenom tlu, s čim se Rusija i njeni partneri suočavaju u ukrajinskom slučaju.
Poljski mediji i političari su, čak, na sav glas govorili o vaskrsavanju famoznog pakta Hitler-Staljin i nemačko-ruske osovine u novom izdanju. Ništa nije pomoglo. Šreder je izdržao spoljni pritisak, kao i kritičke glasove opozicije da zemlju dovodi u energetsku zavisnost od Rusije.
Kritičari spornog poduhvata su se u potaji ponadali da će Šrederova naslednica, i zakleti atlantista, kancelarka Angela Merkel stopirati njegovu realizaciju. Ništa od toga. Nacionalni interes bio je jači od eventualnih političkih (i ideoloških) emocija.
Kancelarka nije, takođe, prihvatila inicijativu da se kad je reč o energetskoj politici izbegne bilaterala i s Moskvom pregovara grupno, iz Brisela. (Da se pitala EU, „Severnog toka“ uopšte ne bi ni bilo!) Nemačkoj više odgovara direktan kontakt. Sve urgentnije potrebe njene industrije i privrede će samo pojačavati to opredeljenje: pod neposrednim utiskom i uticajem tragedije u (japanskoj) Fukušimi Nemačka je odlučila da do 2020. godine isključi s mreže i ugasi sve svoje nuklearke!
Tragom „rasekline“ u odnosima između Berlina i Vašingtona analitičari sastavljaju sve duži spisak „otuđenja i nesporazuma“ velikih partnera i saveznika. Posebno mesto na tom spisku zauzima zvanično nemačko protivljenje američkoj (Bušovoj) ratnoj avanturi u Iraku: Šreder je u tom protivljenju, kako je „Pečat“ svojevremeno pisao, sklopio savez upravo s Vladimirom Putinom i (tadašnjim) francuskim predsednikom Žakom Širakom. Merkelova se, tada još u ulozi šefa opozicije, zbog toga ljutila, ali je potom  izbegla da galami i osudi vojni odgovor Moskve na agresiju gruzijskog predsednika Sakašvilija u Južnoj Osetiji.
Njena vlada se, takođe, na grdno američko iznenađenje, uzdržala u Savetu bezbednosti od izglasavanja rezolucije protiv Gadafija i direktnog učestvovanja u bombardovanju Libije.
Procene da će Nemačka, kad je reč o njenim odnosima s Rusijom, sve uočljivije slediti „svoj glas“ i interes, zasnivaju se na argumentu da gašenje unipolarnog sveta, s doskora (pre)moćnom Amerikom, oslobađa prostor drugim državama, pre svega Kini, ali i zemlji u ponovnom usponu (Rusija), kao, makar u kontinentalnim razmerama, zemlji sa sve naglašenijim političkim ambicijama (Nemačka). Drugi argument se poziva na geslo da krize (ne samo finansijske) najbrže menjaju geopolitiku; pa tako i na duboku krizu u EU za koju se još pouzdano ne može reći hoće li se razrešiti pod parolom „još više Evrope“ (više integracije i zajedništva) ili sve uočljivijem povratku politici s nacionalnim predznakom. Ova druga varijanta bi pružila Nemačkoj veći manevarski prostor, ali bi, s obzirom na istorijska podsećanja, mogla biti takođe – riskantna i opasna.

4 коментара

  1. Kada zapad kaze da za nekog da nije dobar to znaci da je pravi covek za svoju zemlju i narod…pozdrav

  2. putin je car. zivela majka rusija.

  3. Licemeri evro-americki kazu za svakoga da je los ako ga ne mogu potkupiti i manipulisati sa njime!Stavimo prst na celo pa se sekundu jednu,dovoljno je,zamislimo koliko ima muskaraca u bolesnoj jevropi koji bi mogli okupiti masu naroda za sobom,na dobrovoljnoj bazi,po bilo kojem pitanju!!Nema ga braco,zato bolesnim evro-amerima nikako ne odgovara gazda u kuci pogotovo ako cak i taj,bio makar i mali gazda,ne tancuje po njihovoj muzici!!

  4. Хистерија, нервоза и страх, који Путин изазива у профашистичким круговима,је поуздан знак да Руси прве прави избор.Претпостављам да би фашисти највише волели на челу Русије ”демократе” типа Јељцин, Горбачов или неку другу пудлицу, још неспособнију или корумпиранију, ако је то уопште могуће?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *