9/11. Pogrebna muzika lažnom ratu

Piše Dejan Lukić

Rat protiv terora je krupna laž iskonstruisana na krupnoj laži kojoj je 11. septembar pribavio smokvin list i mit. Saldo učinka je mračan i krvav. Ali osnivači američkog sna i obožavaoci američke vatre nastavljaju da plešu lažni ples. Na lažnoj komemoraciji…

U knjizi  Džejsona Barkija „9/11“, dokumentovanoj hrestomatiji izmišljenog „rata protiv terora“ Džordža Buša, Tonija Blera, neokonzervativaca u Vašingtonu i levih intervencionista u Londonu, posle terorističkog napada (2001) na Njujork i Pentagon, stoje i ovi redovi: „U Makedoniji su vlasti oblačile ilegalne imigrante iz Pakistana u (vojne)uniforme, ubijale ih i zatim tvrdile kako su izginuli u oružanim obračunima sa  snagama bezbednosti. To su radili da bi impresionirali ‘međunarodnu zajednicu’ i pružili joj dokaze o njihovom angažmanu u borbi protiv fundamentalizma“.
Autor navodi da je ovaj makedonski slučaj bio paradigma imbecilne revnosti sa kojom se raspirivala histerija o svemu što se moglo dovesti u bilo kakvu vezu sa Alkaidom i Bin Ladenom posle rušenja tornjeva u Njujorku. Istovremeno, ta imbecilna revnost i histerija „na svim nivoima“, od izmanipulisane mase do političkih elita, išla je u paraleli sa „brutalnim američkim tretmanom“ svakog koga bi mogli da dovedu u vezu sa Alkaidom. Na nervnoj bazi, ishitreno i bez  minimuma strateškog rasuđivanja, lansiran je i naslov „Rat protiv terora“, usledila je invazija na Avganistan i Irak, „terorisanje zatvorenika u Bagramu“ (Avganistan), mučenje ljudi u Abu Gurajbu (Irak), tajna, protivpravna hapšenja islamista po svetu, Gvantanamo…“ (Patrik Kokbern, „Dejli mejl“, 11. septembra).
Tako je ovih dana i deseta godišnjica „9/11“ protekla u amero-engleskom delu zapadnog sveta, uz bučnu pogrebnu muziku nad jednim događajem koji je – na stranu crni flor na rukavima Buša,Čejnija, Ramsfelda, Obame, Blera ili Kamerona – bio, danas je to belodanozlatna prilika da Imperija da oduška patologiji arogancije i odapne strelu lažnog rata protiv terora.

BIG DIFFERENCE
Nebo i zemlja, u Njujorku i Londonu bili su ove sedmice ispunjeni pogrebnom muzikom i, ako je do poređenja i mere, nijedna godišnjica Hirošime, od 1945. godine kada je američka atomska bomba bačena na grad – 70 hiljada mrtvih u jednom trenu – nije obeležena na Zapadu sa ovoliko decibela pogrebne muzike, koliko ova (3.000 mrtvih). Mada su i jedan i drugi događaj bili trenutak istorije, svaki na svoj način.
U imperijalnoj psihi koju već deceniju prati istovremeno hipnotizirana psiha obožavalaca američke vatre, „od Dunava do Kitaja“, i mrtvi se, očigledno, dele na dobre i loše momke. U Hirošimi su ubijani Japanci koje su pobili novi apostoli pravde i humanizma, pa poginulim u Hirošimi, stoga, pripada manje decibela pogrebne muzike. Ovo u Njujorku su bili (uglavnom) Amerikanci – njih su pobili od majke rođeni islamistički teroristi – njima pripada kreščendo. Big difference!
Ima muzike, ali nema kajanja. Tonija Blera je londonski medijski terijer, Džon Hamfris, dvadeset minuta rešetao u emisiji „Danas“ na Radiju Bi-Bi-Si 4 i na svako pitanje dobio je nesaopštivo ciničan panegirik njegovom i Bušovom  ratu. Hamfris ga optužuje da je njegov i Bušov rat proizveo samo još više terora, da je imao „grozne posledice“ – potoke krvi i neopisive patnje ljudi; Bler mrtav hladan odgovara: „Ne slažem se, mi smo postigli značajne rezultate u borbi protiv Alkaide“!
Hamfris: „Vi, tako jednostavno, negirate posledice onoga što je očigledno svima; pogledajte Irak, na stotine hiljada nevinih ljudi izgubilo je uzaludno život… 650 hiljada potpuno nevinih ljudi je ubijeno…“ Bler: „Nije 650, nego 100 hiljada… Mi smo uklonili dva režima, u Iraku i Avganistanu, ali sada određene snage nastoje da destabilizuju ove dve zemlje“.
Hamfris: „Ali ni Avganistan, ni Irak nisu bili pretnja zapadnom svetu. U Iraku nije bilo Alkaide, Sadam nije imao oružje za masovno razaranje, vi i Buš ste, naprosto, udarali na pogrešno i načinili ogroman problem“. Bler: „Sadam Husein je imao hemijsko oružje i upotrebio ga protiv vlastitog naroda, započeo tamo dva rata…“
I kvit.

NIŠTA NIJE SLUČAJNO
Deset godina posle Njujorka i Pentagona na talonu je gola istina da je 11. septembar bio, zaista i isključivo, zlatna prilika za puštanje u pogon imperijalne patologije. Pri tome, sporedno je zašto i deset godina kasnije postoji ovoliki broj pristalica teorije zavere, po kojoj je imperijalna patologija sama sebi namestila priliku da odapne strelu. Mada širom sveta ima još uvek mnoštvo medijski prepariranih i propagandno ošamućenih koji i dalje ne veruju da bi Alija Izetbegović bio u stanju da namesti ono u ulici Vase Miskina u Sarajevu.
U istoj liniji biva irelevantno da li je Bin Laden srušio dva tornja zato što ga je majka rodila zlikovcem ili zato što je Imperija, patologijom arogancije, činila i čini nepočinstva po svetu?
Leri Čin, analitičar u „Global riserču“, skreće pažnju da usred ovog kreščenda pogrebne muzike treba održati u fokusu centralno pitanje afere – šta je rezultat ovog desetogodišnjeg izmišljenog „rata protiv terora“, da bi nam se sve otvorilo pred očima. „Današnji svet, svet neprekidnog rata za naftu, svet velikih zlodela u ime jednog lažnog rata, svet nekažnjenog političkog kriminala, ekonomske pljačke tuđih dobara, svet socijalnog nemira, fašizma, i svet globalne obaveštajno-političko-korporativne države (SAD), jeste direktan produkt 11. septembra“.
Teorija zavere ili ne, Amerika je – i to je najveći zločin Bin Ladena – dobila i smokvin list i mit da bi odapela strelu pseudorata. Smokvinom listu bio je potreban mit, a mit se hranio patologijom Imperije. I sve dok Imperiji ne stigne završni račun za Hirošimu, Irak, Avganistan, Kosovo… patologija će se uporno  hraniti širenjem mita. Sa razlogom koji se, pak, u profanom značenju zove „američki san“. Američki san mora, međutim, da se finansira. Grandomanska zamisao,takozvani „Projekt američkog stoleća“ (OPNAC), formulisan je u tu svrhu (1997), davno pre 11. septembra. Terminalna stanica mu je ekonomska, vojna i politička dominacija svetom, u kojem će Amerika da bude neosporena supersila u Novom  svetskom poretku. Projekat je konstruisan i miropomazan od strane naftnog i gasnog kartela pod vođstvom američkih neokonzervativaca – Zbignjev Bžežinski, Dik Čejni, Donald Ramsfeld, Pol Volfovic i drugi „šturmbanfireri“ iz korporativno-političko-vojnog ešalona.
Jedanaesti septembar je došao kao okidač planerima OPNAC-a. Smokvin list, mit i profit u multimilijardama – sve u jednom.
Paralelno, Džordž Buš je u Beloj kući proglasio Irak i Iran „osovinom zla“ i čekao se samo okidač da se krene u biznis. A biznis je bio nafta bez koje nema perpetuiranja „američkog sna“ u Novom svetskom poretku. Irak poseduje  60 posto svetskih rezervi nafte (drugi je posle Saudijske Arabije). Arapi i Iran zajedno  proizvode između 60 i 70 posto ukupno konzumirane nafte u zapadnom industrijalizovanom svetu. Amerika i Britanija morale su da osiguraju neprekidan dotok krvi u vitalni krvotok Imperije.
Jedanaesti septembar je, zaista, bio zlatna koka i korporacije povezane sa vojnoindustrijskim kompleksom doživele su  zvezdane trenutke.
Posle okončanja hladnog rata Pentagon, CIA i ostale američke obaveštajne agencije morali su da krešu budžete za polovinu; od 9/11. njihovi budžeti su se udvostručili.
„Slučajno“, zemlje na koje su Amerika i Britanija izvršile vojne invazije u ime lažnog rata protiv terora, jesu upravo vitalni posednici nafte i gasa kojima se hrani „američki san“.
„Slučajno“ je, zato, izmišljeno nepostojeće Sadamovo oružje za masovno  razaranje. Alkaide u Iraku nije bilo, naprotiv, Sadam ih je progonio. Ali bilo je nafte.
I „slučajno“ je, primera radi, njujorška luka, vlasnik Tržnog centra u Njujorku, imala  problem da marketira prostor, pa su „slučajno“ oba tornja prodata novom vlasniku, Leriju Stiverštajnu, baš tri meseca pred 11. septembar, i sasvim slučajno je novi vlasnik potpisao ugovor sa osiguravajućim društvom, po kojem će naplatiti odštetu ukoliko – nota bene – „tornjevi budu pogođeni avionima“!

PLES SMRTI
Prva upotreba zlatne prilike od 11. septembra bilo je bombardovanje Avganistana. Talibane su samo malo pomakli sa opijumskih polja, da bi u senci nove vlasti procvetala industrija heroina. Lokalni i međunarodni karteli droge dobili su svoj zlatni rydnik. Od toga novca Imperija uveliko finansira svoj „rat protiv terora“. Bin Laden i talibani, religiozni fanatici, bili su gotovo zatrli proizvodnju i trgovinu narkotikom. Sada, posle dolaska Imperije, u Avganistanu se krčme milijarde dolara od narkotika, od kojih se dobar deo liferuje američkim ratnim avionima ka Zapadu, između ostalog i  via Kosovo.
Rat protiv terora je promašena afera. Amerika je danas slabija, nesigurnija i nesrećnija zemlja. „Našu zemlju svet ne vidi više kao ‘pozitivnu’ snagu demokratije. Našu ekonomiju su temeljeno uništile korporativne snage spremne da stvarnu bezbednost zemlje žrtvuju za svoje pohlepe i samoživost. Za mnoštvo ljudi u svetu mi smo sada ‘otkačena’ zemlja. Ove profitere ne brine to što je Amerika pred bankrotom zbog intervencija u stranim zemljama; ne interesuje ih šta će na to da kaže ostatak sveta i da sve ovo može da se završi  u katastrofi, ako ne i Trećim svetskim ratom“ (Majkl Čosudovski: „KO se, uistinu, okoristio“).
U jednom drugom traktatu „Deset godina kasnije“, Čosudovski je napisao i ovo: „Dok su mudžahedini bili zauzeti vođenjem američkog rata na Balkanu i bivšem Sovjetskom Savezu, operišući kao američki lokalni odredi, istovremeno su, u punoj ironiji, džihadisti u Bušovoj administraciji bili označeni kao pretnja Americi. Iste ove snage koje su optuživane za napad na Njujork i Pentagon, bile su ključ američke intervencije na  Balkanu i u Sovjetskom Savezu“.
Islamisti na spisku CIA, uključujući i samog Bin Ladena, bili su od hladnog rata do danas saputnici angloameričke geostrategije. Alkaida je od nastanka negovani američki brend. Sam Bin Laden je bio na spisku CIA dok je služio Imperiji u obračunu sa Sovjetima u Avganistanu. U snopu lažnih zastava borbe protiv terora, lelujale su se uvek iste zastave pod kojima se i danas razara Libija ili pokušava da instrumentalizuje „arapsko proleće“. Libija je okupirana u zajedničkom zločinačkom poduhvatu „pobunjenika“, NATO, CIA, SAS, i – Alkaida. Komandant brigade, koja je osvojila Tripoli i ušla u Gadafijevu kuću, rasni je džihadista, stigao je na ratište u Libiju pravo iz Birmingema…
Rat protiv terora je krupna laž iskonstruisana na krupnoj laži kojoj je 11. septembar pribavio smokvin list i mit. I Imperija nije propustila priliku. Pa šta košta i Ameriku i svet? U periodu od 2009. do 2010. godine samo od  američkih bespilotnih letelica ubijeno je u pograničnom pojasu Pakistana sa Avganistanom 12.900 ljudi.
Anketna služba američkog Kongresa objavila je prošlog marta da su američke prekomorske vojne avanture u „ratu protiv terora“ koštale poreskog obveznika 1,3 triliona dolara – 130 milijardi svake godine. Ovoga trenutka te operacije koštaju 386 miliona dolara dnevno, četiri hiljade dolara u svakoj sekundi!
Saldo učinka je mračan i krvav. Ali osnivači američkog sna i obožavaoci američke vatre nastavljaju da plešu lažni ples. Na lažnoj komemoraciji, uz lažnu pogrebnu muziku.

3 коментара

  1. Ovo ce postati medjunarodni dan zalosti, svake godine 9/11 u isto vreme ce morati sve stati da se oda posta zrtvama.Jadno i licimerno od samih izvodjaca radova, u pocetku je bila samo sumnja u Al Kaidu pa je preslo u verovanje, to je cist Americki proizvod samo preuzet od nemaca paljenjem reichstaga.

  2. Nemam šta dodati. U svemu sam saglasan,

  3. Nazovi gospoda americka misli da mogu ispirati mozak celom svetu,kao sto su svojim stanovnocima i isprali ga,pa im drugi veruju da je toboze neko,teroristi,napao na njih i njihove gradjevine!Gospodo,zna svako ko ne pase travu da ste te zgrade sami srusili,pa mozete sada do mile volje lajati kao pascad o nekakvom toboze teroristickom napadu!A i da je bio,iako NIJE,teroristicki napad ne bi ni bilo cudo da se neko osvati za onoliko pobijeniog naroda po svetu sto ste pobili!!Ali doci ce i vama “gospodo” sudnji dan!Ne bih ni za koje blago ovog sveta voleo biti amer !! Bog vam bio u pomoci,jer vam samo On i moze pomoci ako se iskreno pokajete i postanete LJUDI!!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *