45. BITEF Mnogo buke oko malo čega

Piše Raško V. Jovanović

Od nekadašnjeg internacionalnog festivala koji je prikazivao nove pozorišne tendencije širom sveta, a ne samo iz Evrope, „Bitef“ postaje pretežno regionalna smotra zapadnog Balkana, što će reći „Brtef“ (Beogradski regionalni teatarski festival)

Od selektora pompeznije najavljivan nego obično – „Odabrali smo najbolje, najbitnije“ (Jovan Ćirilov) ili – festivalski program će obuhvatiti „Sve progresivno, antiprovincijalno, subverzivno, rizično, kritično, iznenađujuće i zavodljivo…“ (Anja Suša), ovogodišnji, 45. Bitef, trebalo je da pored smotre etabliranih internacionalnih autora bude i platforma savremenih regionalnih pozorišnih praksi, koje su posle raspada Jugoslavije i promene geopolitičkih koordinata na zapadnom Balkanu nedovoljno prisutne u širem evropskom i svetskom pozorišnom kontekstu. Prema tome, odustavši od prezentacije dostignuća srpskih pozorišta, kako se to činilo nekoliko prethodnih godina, dakle, umesto nacionalnog srpskog šoukejsa, po zamisli Anje Suše, počev od ove godine „Bitef“ namerava da dejstvuje i obavi misiju predstavljača pozorišne umetnosti negdašnjih jugoslovenskih republika, što bi zapravo same trebalo da rade! Namera je da „Bitef“ ima „dvostruku misiju“ – pored informisanja domaće pozorišne zajednice o zbivanjima u svetskom teatru i novim tendencijama u scenskoj praksi uopšte, nastojaće se da od ove godine insistira na promociji pozorišne umetnosti regiona jugoistočne Evrope. Od nekadašnjeg internacionalnog festivala koji je prikazivao nove pozorišne tendencije širom sveta, a ne samo iz Evrope, „Bitef“ postaje pretežno regionalna smotra zapadnog Balkana, što će reći „Brtef“ (Beogradski regionalni teatarski festival).

OTKLON OD TRADICIJE
Ako se, makar i letimično, analizuje ovogodišnji glavni festivalski program, jasno je da prevagu imaju predstave iz ovih krajeva: dok je bila samo jedna trećina, odnosno pet predstava pozorišnih ansambala iz Evropske unije i jedna iz Švajcarske, iz jugoistočnog evropskog regiona bilo ih je devet! Kao razlog za ovakvo opredeljenje ukazuje se i na činjenicu da polovina ili čak dve trećine regionalnih predstava koštaju kao jedna velika svetska. Računica je jasna, ali mora li ona da izmeni programsku estetiku i orijentaciju? Kako je „Bitef“ još u vreme tzv. „samoupravnoga socijalizma“, bio  dobrim delom privatizovana firma, što je i danas slučaj (mora se odati priznanje Jovanu Ćirilovu što je još pre trideset i više godina uspeo da anticipira ono što se danas događa!), ne čudimo se ovakvom ukazivanju pažnje regionalnim pozorištima. Ali, ako se već hoće da „Bitef“ bude platforma na kojoj će se obavljati prezentacija savremenih regionalnih pozorišnih praksi, podsetićemo zagovornike te „spasonosne“  ideje da i na takvom poslu mogu zarađivati. Naime, u negdašnjoj Jugoslaviji republike su finansirale učešće svojih umetničkih ansambala na prestižnim „Dubrovačkim ljetnim igrama“. Takav sistem mogao bi se primeniti i u ovom bitefovskom, odnosno brtefovskom poslu: zašto bi Srbija plaćala predstavljanje pozorišta iz regiona, zapostavljajući i umanjujući na taj način svoju prezentaciju na regionalnom šoukejsu?  Takođe, ostaje i pitanje u kojoj se meri ovakva programska orijentacija, nazvana „region u fokusu“ dodiruje, pa i preklapa sa sarajevskim „Festivalom malih i eksperimentalnih scena“ (MES), Festivalom u Užicu, pa donekle i sa „Sterijinim pozorjem“ u novom izdanju?
Po isteku ovogodišnjeg „Bitefa“ može se zaključiti da je od pompeznih proklamacija o programskom izboru svega najboljeg i najbitnijeg, progresivnog i antiprovincijalnog, subverzivnog, rizičnog, kritičnog i itd – uistinu ostvareno vrlo malo, tek dve ili tri predstave, i to iz evropske, a ne iz regionalne selekcije! Bez obzira na to što je upravo predstavi iz te selekcije, i to našoj, „Elijahova stolica“, u izvođenju Jugoslovenskog dramskog pozorišta i u režiji Borisa Liješevića, međunarodni žiri dodelio gran pri „Mira Trailović“ – nagradu koja je još pre dve godine izgubila značaj kada je žiri slično postupio dodelivši priznanje predstavi „Sanjari“, u izvođenju istog pozorišta i u režiji Miloša Lolića, minimalističkom scenskom ostvarenju kojeg se danas jedva ko i seća i koje se, sva je prilika, više i ne izvodi, ili je pak  retko na repertoaru – to nas ne može pokolebati u uverenju da je tek petina izvedenoga programa, što će reći da su svega tri predstave na ovogodišnjem „Bitefu“ bile u znaku istinskih tragalačkih pozorišnih dostignuća.
Ove godine selektori su se opredelili da programski moto festivala bude „Na usijanom limenom krovu“. Preuzimajući deo naslova poznate drame Tenesija Vilijamsa želeli su da u prvi plan stave glavni problem koji obrađuje to delo. Zato je, valjda, ove godine bilo podosta predstava na kojima se zalazilo u obradu intimnih tema i problema, uz dominaciju ženske i muške golotinje i prikazivanja homoseksualnih odnosa i prohteva, ne samo u dramskim nego još više u plesnim spektaklima i performansima, valjda zato što su sastavljači programa pretpostavili da takvi spektakli privlače publiku. Uopšte uzev, zamašan je bio broj plesnih predstava i onih sa dominacijom scenskoga pokreta (uprkos tome što u Beogradu postoji „Festival igre“!), kao i performansa i spektakla u stilu postdramskog teatra, ali i scenskih ostvarenja realizovanih na bazi korišćenja novih tehnologija. Drugačije rečeno, gotovo da i nije bilo predstava tradicionalne forme, uprkos tome što je u uvodnom tekstu festivalskoga kataloga posebno naznačeno kako je „Bitef“ jedan od retkih festivala koji pored eksperimentalnih obuhvata i tradicionalne forme. A to je šteta, bar što se programske raznovrsnosti ovog festivala tiče.

PUBLIKA NA USIJANOM, LIMENOM KROVU
Od petnaest predstava glavnog programa za ovaj osvrt odabrali smo tri za koje smatramo da zaslužuju našu pažnju. Naravno, nećemo propratiti nastupe beogradskih pozorišta (o pojedinim smo već pisali, a o nekima ćemo pisati krajem godine). Ipak, najpre ćemo se osvrnuti na jedno scensko ostvarenje ne zato što smatramo da je donelo osobiti umetnički rezultat, već stoga   što je u program uvršćeno da bi se opravdao ovogodišnji festivalski moto. Reč je o predstavi  drame „Mačka na usijanom limenom krovu“ Tenesija Vilijamsa u izvođenju ljubljanskog Mestnog gledališča i u režiji Ivice Buljana. Na proslavi šezdesetog rođendana, vlasnika plantaže i oca porodice, Polita, izići će na videlo osnovno pitanje: ko će naslediti najveću plantažu u delti Misisipija i sve ostalo imanje – da li stariji sin, Guper, uspešan pravnik i otac petoro dece ili mlađi, Brik, negdašnji igrač ragbija i sportski komentator, koji se odaje piću posle smrti svog prijatelja Skipera prema kojem je gajio skrivena homoerotska osećanja. Brik posredno krivi i Meg, svoju suprugu i, optužujući je da je spavala sa Skiperom,  izbegava seksualne odnose sa njom, te ona ne može da rodi naslednika. Ali, Meg energično uzvraća Briku, obznanjujući porodici laž o svojoj trudnoći, jer joj je dojadilo da bude mačka na usijanom limenom krovu. Reditelj Ivica Buljan, pored ostalog, inovirao je interpretaciju ove drame na taj način što je na sceni vizualizovao ono što Brik misli i oseća, te se na pozornici, inače mrtav, pojavljuje i kreće polunag Skiper i fizičkim radnjama upliće u odnose među akterima. Drugačije rečeno, režija je nadgradila delo naznakama homoerotskih simpatija Brika prema Skiperu u vidu specifičnih scenskih projekcija, bez obzira na to što toga nema u tekstu drame. Kako u predstavi nije bilo izuzetnih glumačkih ostvarenja, verovatno da je ta inovacija bila presudan razlog da ovo izvođenje uđe u program „Bitefa“, a ne, recimo, beogradska postavka istog dela na sceni teatra „Madlenijanum“, u režiji Ivane Vujić, koja nije odstupala od teksta!
Inače, kada je reč o regionalnoj smotri, ukazaćemo još na predstavu „Proklet bio izdajica svoje domovine“, u izvođenju Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, koja je na „Bitef“ prispela valjda zato što je bila prikazana i na ovogodišnjem „Sterijinom pozorju“. Tako je reditelj Oliver Frljić, koji u ovom projektu ne dolazi do konačne vizije o raspadu negdašnje Jugoslavije, na ovogodišnjem  „Bitefu“ bio, sasvim bez razloga, zastupljen dva puta. Naime, pored slovenačke, na glavni program „Bitefa“ uvršćena je i njegova režija teksta Abdulaha Sidrana „Otac na službenom putu“, u izvođenju „Ateljea 212“ iz Beograda, što bi bilo sasvim dovoljno.
Najzanimljivija festivalska predstava bila je ona koja je trajala najduže – „U Moskvu! U Moskvu!“, prema drami „Tri sestre“ Čehova i njegovoj noveli „Seljaci“, u kojoj se opisuje bedan život na spahilucima Rusije. Predstavu je režirao nemački reditelj Franc Kastorf, a izveli su je članovi pozorišta „Folksbine Roza-Luksenburg plac“ iz Berlina. Ako bismo hteli ukratko da okarakterišemo stil predstave moramo reći –  bio je to Čehov predstavljen na brehtovski način uz korišćenje iskustava teatra apsurda i oslanjanje na primenu multimedijalnih efekata, dok se u glumi nastojalo da se parodira  savremeni filmski i televizijski izraz, uključivši i rijaliti šou. Takav postupak Kastorf je primenio u želji da u idejnom smislu predstavu poveže sa našim vremenom krize i besperspektivnosti. Koristeći sve osobenosti Čehovljevog dramaturškog prosedea, kao i strukturu njegove pripovedačke proze, reditelj je izgradio predstavu u kojoj glumci, primenjujući persiflažu, glume prenaglašeno parodirajući televizijsko obraćanje voditelja i, uopšte, glumu na malim ekranima, lišavajući se emocionalnog izraza, već uspostavljajući ironično-parodičan stav i odnos.
Ipak, gledajući ovu predstavu, nismo se mogli oteti utisku da reditelj otvoreno i na tipično germanski način želi da ukaže kako se sav taj bedni život u kojem gospodari uzaludnost ljudskog postojanja zbiva u Rusiji, u najvećoj slovenskoj zemlji, među pravoslavcima, što u više navrata i neposredno ukazuje prilikom različitih oslovljavanja pojedinih aktera. Zato smo poželeli da vidimo kako Kastorf prikazuje, na primer, Bavarce ili Saksonce kada piju i terevenče, kao i kada zapadnu u neprilike ili neprolaznu bednu situaciju. No, ova opaska ne umanjuje umetničku vrednost njegovog scenskog ostvarenja, jer reč o predstavi koja je u punoj meri ostvarila komunikaciju sa gledalištem.
Na osnovu koncepta i u režiji Hajnera Gebelsa, pod naslovom „Došao sam do kuće ali nisam ušao“, gledali smo uprizoren koncert, muzički savršeno izveden, jer je nastupio čuveni vokalni ansambl „Hilijard“, poznat po mnogim sjajnim snimcima srednjovekovne i renesansne muzike. Sagledano u celosti gledali smo muzičku predstavu, koja nas je opčinila savršenom perfelcijom svih elemenata, počev od muzike, preko samog uprizorenja, koje iznenađuje proširenjem ukupnog scenskog izraza, sve do tehnike same realizacije potpuno u saglasju sa postmodernim teatrom. Bilo je to jedno scensko izvođenje, koje je na uzbudljiv način uspelo da omađija  ljubitelje pozorišta i muzike. Zajedno sa predstavom „U Moskvu! U Moskvu“, uprizoreni koncert bio je vrhunac ovogodišnjeg „Bitefa“.
Najzad, poslednja predstava glavnog festivalskog programa, koja je, kao i prva „Prometej pejzaž II“, došla iz Belgije. Gledali smo spektakl „Gardenija“, u izvođenju Baleta iz Genta, u režiji Alana Platela i Franka van Lekea, a prema idejnom konceptu Vanese van Dujme. Radi se o prikazu zbivanja do kojih dolazi posle zatvaranja transvestitskog kabarea u Barseloni. Članovi ansambla, koji su se do tog trenutka sigurno ponašali, iako opterećeni nedoumicom šta su – žene ili muškarci, našli su se „u nebranom grožđu“. Dolazi do niza neverovatnih situacija i obrta, koji se u ovoj predstavi prikazuju na odista zabavan način.
Sasvim odgovarajući završetak festivala „na usijanom limenom krovu“. Ali, neizostavno se moramo upitati da li je većina posetilaca ovogodišnjeg „Bitefa“ zaslužila da se nađe na takvom krovu?

Један коментар

  1. Vishe je nego jasno zashto je na Bitefu pobedio Boris Lijesevic. Iz istog razloga kao i Milos Lolic!
    Da bi sa tom nagradom mogli da odu u svet, (dok josh uvek neshto znaci) i da se dobro prodaju. Prvenstveno u Nemacku, odakle su fondovi LGBT lobija Jugoslovenskog dramskog pozorišta! Tako se Lolic posle nagrade izgubio na srpskoj sceni i zbrisao u Minhen, gde je konačno postavio jednu predstavu – Krvave svadbe. Princip sa Lijesevićem će biti isti. Samo neka idu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *