Rudare, srpska barikada Tadićevoj politici

Piše Nikola Vrzić

Srpske vlasti su u sredu uveče pristale da severno Kosovo ostave u getu Prištine i KFOR-a, uz ultimatum tamošnjim Srbima da dogovor imaju da prihvate ili će im Srbija okrenuti leđa. Kao da to već nije učinila

Dok premijer Kosova Hašim Tači drži vanredne sednice svoje vlade, premijer Srbije Mirko Cvetković brčka se u Grčkoj na moru. Dok NATO na sever Kosova doprema sveže trupe da se suprotstave Srbima na barikadama, srpska vojska slavi Dan vazduhoplovstva. Dok Tači postrojava svoje specijalce i objavljuje opštu mobilizaciju oružanih snaga Kosova, predsednik Srbije Boris Tadić postrojava poslanike, nestrpljive da sa članovima vlade odu na odmor, i objavljuje da je Srbija zemlja mira. Dok za predsednicu Kosova, Kosovo nema alternativu, njenom kolegi iz Beograda Evropska je unija ono što nema bolju alternativu. Dok ta Evropska unija i SAD otvoreno staju na stranu prištinske vlade, srpska Skupština insistira na dijalogu s Prištinom kojim rukovode Brisel i Vašington, i za to dobija američku podršku. Dok kosovske vlasti tvrde da su administrativni prelaz Jarinje zapalili kriminalci, srpske vlasti tvrde to isto… Da, Srbi su na barikadi u Rudaru, u Leposaviću, u Zupču i Zubinom Potoku, na mostu u Mitrovici, ostavljeni sami sebi.

NADA NA BARIKADI
Što, možda, i nije najgore što je moglo da im se dogodi u ovih desetak dana krize na severu Južne srpske pokrajine. Krize koja je neočekivanim srpskim ustankom izbila u noći između prošlog ponedeljka i utorka, 25. i 26. jula, i omela trogodišnji zajednički rad na zaokruživanju nezavisnosti Kosova, a sve nas ostavila u nedoumici oko toga da li su naši zapadni partneri ovih dana više ponizili srpskog predsednika Borisa Tadića ili Boris Tadić Srbe. Ne zato što je noćna akcija Tačijevih ROSU specijalaca, uz neskrivenu podršku Zapada, ozvaničila propast Tadićeve kosovske politike saradnje sa tim Zapadom, već zato što se srpska barikada u Rudaru, bar zasad, isprečila njenom zacrtanom ishodu – uspostavljanju albanske („kosovske“) carine na Jarinju i Brnjaku, dobrosusedskim odnosima Srbije i Kosova po meri EU i definitivnom prepuštanju kosovskih Srba otrovnom zagrljaju „Zmije“ Tačija i njegove Prištine. Tako da se sva nada u ishod ovog kosovskog boja, uistinu, i nalazi u tome što su Srbi sa severa Kosova ostavljeni sami sebi. Baš na toj barikadi, i prošlonedeljnom priznanju Tadićevog čoveka od poverenja Borka Stefanovića da njihov, zvanični Beograd s njenim postavljanjem i opstajanjem ispod krsta od sedam metara nije imao nikakve veze („Niko na ovom svetu – ni Bog, ni predsednik – ne može da ove ljude natera da odustanu od blokade“, kazao je Stefanović). Jer bi ih Beograd, da je imao veze, uz mnoštvo naknadnih protesta (poput onih u Skupštinskoj deklaraciji u subotu), prepustio zloj sudbini i novouspostavljenoj realnosti na čijoj je pripremi aktivno učestvovao…
Koraci koje je Tadićev Beograd preduzeo u poslednje tri godine jedva ostavljaju mesta sumnji u neiskrenost njegovih zaklinjanja u borbu za očuvanje Kosova u Srbiji. Zanemarimo prozirnu buku ovih zakletvi, tu retoriku za uši srpskog birača, i pogledajmo kako smo dospeli tu gde jesmo, zaglavljeni u dijalogu bez dijaloga; do guše u pregovorima o Kosovu kojima upravljaju pokrovitelji kosovske nezavisnosti, izolovani od saveznika koji tu nezavisnost ne prihvataju, upućeni na pomoć onih koji svu pomoć pružaju našim protivnicima. ROSU i albanski carinici su na Jarinje i Brnjak, naime, dospeli baš zato što je Beograd pristao da na Kosovo dospe EULEKS, a pregovori s Prištinom u nadležnost EU i SAD.
EULEKS je, podsećamo, formiran odlukom Evropske komisije od 4. februara 2008, sa misijom da „asistira vlastima Kosova“ u uspostavljanju vladavine prava, „posebno u oblastima policije, pravosuđa i carine“. Formiran je, što je mnogo važnije, na osnovu plana Martija Ahtisarija, koga su Srbija i Savet bezbednosti (zahvaljujući Rusiji i Kini) odbacili jer je konačno rešenje statusa Kosova pronašao u njegovoj međunarodno nadziranoj nezavisnosti; iako se u osnivačkom aktu EULEKSA Ahtisarijev plan ne navodi izričito, ova je misija u svojim ciljevima, zadacima i lancu komandovanja koji završava u Briselu identična European Security and Defence Policy Mission, predviđenoj aneksom 10 Ahtisarijevog plana, pri čemu su zadaci EULEKSA u briselskom osnivačkom aktu prepisani iz člana 2, stav 3 devetog aneksa Ahtisarijevog plana. U Preambuli briselskog akta je, štaviše, i podcrtano da se sve čini u cilju „implementacije dogovora koji definiše budući status Kosova“.

EULEKS I EU INTEGRACIJE
Ova bitna komponenta Ahtisarijevog plana, odbačenog 2007. godine, na mala je vrata na Kosovo dovedena u kasnu jesen sledeće, 2008. godine posle parlamentarnih izbora, posle pristanka Borisa Tadića i njegove vrhuške, bez ikakve rasprave bilo u Vladi Srbije ili u njenoj Skupštini. Kao alibi za dovođenje EULEKSA, koji će faktički zameniti odumirući UNMIK, Tadiću je poslužilo usaglašavanje famoznih „šest tačaka“ sa Ban Ki Munom, gensekom Ujedinjenih nacija, iako se nijedna od tih šest tačaka, ni slovom, ni bilo kojim znakom interpunkcije, nije doticala EULEKSA i njegovog delovanja. A samoubilački pristanak Srbije na EULEKS obezbeđen je, kako drugačije, nego podsećanjem na uslove za srpski put ka EU koji nema alternativu. Svedočenje o tom pritisku ostalo je zabeleženo u izjavama tadašnjeg EU predstavnika za spoljnu politiku Havijera Solane –  „Vodimo veoma intenzivan dijalog s Beogradom o EULEKSU, a istovremeno nastojimo da Srbiju približimo Evropskoj uniji“ – i tadašnjeg izvestioca za Kosovo u Evropskom parlamentu, Holanđanina Josta Lagendajka, koji je zatražio od EU da uslovi „dalje približavanje Srbije EU prihvatanjem misije EULEKS. Beograd ne sme da pomisli da su njegov stav o Kosovu i približavanje EU dva odvojena pitanja.“
Drugi ključni preduslov za dovođenje maskiranih ROSU specijalaca na Jarinje i Brnjak ispunjen je u septembru prošle godine, kada su Srbija i članice EU podnele „zajedničku“ rezoluciju u Generalnoj skupštini UN. Ionako bleda prvobitna srpska rezolucija, podsećamo, makar je sadržavala „činjenicu da jednostrana secesija ne može biti prihvatljiv način za rešavanje teritorijalnih pitanja“, uz poziv stranama da uđu u dijalog o „svim otvorenim pitanjima“. Našim zapadnim prijateljima i to je bilo previše, s čim se Beograd složio, pa su onda ruku pod ruku podneli i izglasali rezoluciju kojom je dijalog, ali samo onaj koji treba da „unapredi saradnju, ostvari napredak na putu ka Evropskoj uniji i poboljša živote ljudi“, poveren Evropskoj uniji. I Sjedinjenim Američkim Državama, dodajmo, budući da je Filip Gordon, pomoćnik američkog državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja, u Prištini 16. juna otkrio da je (neidentifikovani) „Amerikanac bio prisutan na većini ili na svim“ dotad održanim rundama briselskih pregovora.
Evropsko-američkom rukom vođeni pregovori, u skladu sa srpsko-EU Rezolucijom, onda su dovedeni do izrežiranog prekida zbog neslaganja oko carinskog pečata Kosova, pa je Priština uvela embargo na srpsku robu, zatim EULEKS baš na Jarinju i Brnjaku nije sprovodio tu odluku Tačijeve vlade, što je onda „isprovociralo“ njegovu odluku da silom zaposedne ova dva administrativna prelaza i severno Kosovo pokuša da odseče od centralne Srbije…
Sve u svemu: UNMIK, zasnovan na Rezoluciji 1.244 Saveta bezbednosti UN koja nedvosmisleno „potvrđuje suverenitet i teritorijalni integritet SR Jugoslavije“, zamenjen je EULEKSOM, zasnovanom na planu Martija Ahtisarija koji potvrđuje nezavisnost Kosova; a pregovori o Kosovu oduzeti su Savetu bezbednosti – u kojem Rusija i Kina tvrdoglavo i uprkos Beogradu zastupaju interese Srbije – i povereni Evropskoj uniji i Sjedinjenim Državama, idejnim tvorcima nezavisnosti Kosova. Sve je to učinjeno uz učešće Tadićevog Beograda. I tako je taj, Tadićev Beograd, zahvaljujući evroameričkoj podršci prištinskim vlastima da tu vlast prošire na prostor čitave „države“, postao saučesnik u desantu Tačijevih maskiranih specijalaca na srpski sever Kosova.
Da je te, evroameričke podrške bilo, sasvim je jasno. Posvedočio je to, uostalom, sam Gzavije Bu de Marnjak, šef EULEKSA, izjavom da „EULEKS poštuje ustav i zakone Kosova i podržava uspostavljanje carinske kontrole na celoj teritoriji Kosova“, dok su američki vojnici u sastavu KFOR-a u dramatičnim danima koji su usledili, sve do ove srede, sprovodili striktan embargo na „uvoz“ robe iz Srbije. Dodatno svedočanstvo pružile su i četiri tačke rešenja krize, koje je u sredu ponudio EU posrednik Robert Kuper, a o njemu izvestila nemačka novinska agencija DPA; predlog kao da je sačinjen, a možda i jeste, u Tačijevom Kabinetu, jer predviđa postavljanje kosovskih carinika na Jarinje i Brnjak, sprovođenje odluke Prištine o trgovinskom embargu prema Srbiji, uklanjanje srpskih barikada na severu pokrajine, i nastavak dijaloga o pečatu u septembru.

DEKLARACIJOM NA ORUŽJE
A da je Beograd u tom albanskom zauzimanju severa aktivan saučesnik, vidi se iz kapitulantske reakcije Skupštine Srbije prošle subote, i pokušaja Tadića i tadićevaca da aboliraju Brisel i Vašington tako što će odgovornost za noćni desant sa EU i SAD prebaciti na Hašima Tačija i „pojedince iz međunarodne organizacija“.
Skupština Srbije, koja je uspela da se sastavi i na jedan dan odloži odlazak na letnji raspust, reagovala je u subotu odlučnom porukom Prištini i međunarodnoj zajednici. „Nemojte, molim vas“, uzviknula je gnevna skupštinska većina i pretočila to u deklaraciju.
Deklaracijom, tim strašnim odgovorom na duge cevi, helikoptere i oklopne transportere, utvrdili su da se krši Međunarodno pravo, konstatovali da su „privremene institucije u Prištini nasilno pokušale da promene realno stanje na terenu“, „sa posebnom zabrinutošću konstatovali“ da „pojedine međunarodne misije“ krše Rezoluciju 1.244, osudili „svako nasilje“ na Kosovu i obavezali Vladu Srbije da „donese konkretan i sveobuhvatan plan“ za slučaj „pogoršanja stanja na Kosovu i Metohiji“. Pogoršanje stanja će, ipak, morati da sačeka, jer vlada je otišla na godišnji odmor…
U obilju konkretnih poteza koji su mogli da budu načinjeni – među kojima su najbenigniji odluka o prekidu pregovora do povratka na pređašnje stanje ili vraćanje pregovora pod kapu Saveta bezbednosti, kako je predložio DSS – poslanici su odlučili da podrže Vladu Srbije da „nastavi dijalog koji se vodi sa Prištinom“. Dijalog koji se, ponavljamo, vodi pod pokroviteljstvom pokrovitelja kosovske nezavisnosti, i koji je zmijski otrovnom režijom i doveo do sadašnje situacije. Uostalom, koliko je ovaj deo Skupštinske deklaracije važan, i koliko je u našem interesu, pokazala je ova „Tanjugova“ vest: „Pozdravljamo njihovu podršku dijalogu sa Prištinom uz posredstvo EU kao načinu za rešavanje svih preostalih pitanja, istakli su u ambasadi SAD, na pitanje da iznesu viđenje Skupštinske deklaracije o Kosovu“.
Konačan ton celodnevnoj parlamentarnoj diskusiji (u kojoj smo čuli i da su Srbi podjednako krivi. „Imamo jednu kriznu situaciju koja je proizvedena incidentima i sa jedne i sa druge strane“, rekao je Dragoljub Mićunović, šef Spoljnopolitičkog odbora Skupštine Srbije, predsednik Političkog saveta Demokratske stranke, uz blagonaklonu opasku o „agresivnom romantizmu“ kosovskih vlasti) dao je predsednik Srbije Boris Tadić, koji kao da nije bio u Skupštini Srbije nego na izboru za mis. Založio se, naime, za mir u svetu. „Srbija je zemlja mira, Srbija hoće mir za sve ljude na prostoru jugoistočne Evrope i hoćemo mir za sve narode, ne samo za Srbe, već za sve ostale narode“, obznanio nam je predsednik Srbije u poruci kakvu ne bi mogle da sroče ni mis sveta, mis šarma i mis fotogeničnosti zajedno, sve sa pratiljama.
Reč „mir“ (uz varijacije poput „miroljubiva politika“), dok specijalci Hašima Tačija na Kosovu podižu borbenu gotovost, a KFOR dobija dozvolu da puca u Srbe samo ako nađe za shodno, u govoru srpskog predsednika izgovorena je 27 puta. Mada, ko je slušao Tadića u Skupštini, a ne zna da je Boris Tadić predsednik Srbije, teško da bi to uvideo iz njegovog govora jer je mnogo više pažnje, dok mu gori zemlja na čije se očuvanje zakleo, posvetio regionu Zapadnog Balkana; „ovaj region“, bivša Jugoslavija i Zapadni Balkan spomenuti su 18 puta, naspram tek pet puta spomenutih srpskih nacionalnih interesa, pri čemu je toliki iskorak u nacionalno dva puta relativizovan podsećanjem da „mi prihvatamo i legitimne interese drugih naroda i albanskog naroda“.

PAKT SA ĐAVOLOM
Ili je predsednik Srbije u srpskom Parlamentu nastupio kao advokat EU, SAD i NATO-a, oslobađajući ih od odgovornosti za upad ROSU na sever Kosova? Nisu SAD i EU podržali uvođenje prištinskog embarga, već su „neke međunarodne institucije iskazale razumevanje, tačnije pojedinci iz međunarodnih institucija“, i nisu EULEKS i KFOR pripomogli Tačijevim specijalcima, helikopterima ih prebacujući iza leđa okupljenih Srba, već su „pojedini predstavnici međunarodne zajednice ohrabrivali administraciju u Prištini da preduzme akte, nasilne unilateralne akte vezane za zauzimanje administrativnih prelaza“.
Ipak, nije skupštinska sednica bila dragocena samo zato što smo saznali da Srbija u stvari i nema predsednika, nego mis Zapadnog Balkana kojoj je svetski mir toliko važniji od ovih neprijatnosti na severu nekog Kosova. Počeli su u javnost da izlaze i detalji pakta koji je načinjen sa đavolom kada je Srbija pristala na EULEKS i „zajedničku“ rezoluciju u UN. „Ovde je predsednik Republike, gospodin Boris Tadić, neka kaže svima vama, ja ga pozivam (da kaže) šta su mu obećali američki predstavnici (i) EU i kad smo prihvatali EULEKS i kad je prihvatana Rezolucija u Generalnoj skupštini UN, da li je tada rečeno da neće biti promene realnosti na terenu“, kazao je lider SPS-a Ivica Dačić, i sam (sa)učesnik u ovim operacijama, i dodao: „Srbija je ušla u dijalog uz jedno obećanje predstavnika EU, a sigurno i američke administracije, da dok traje taj dijalog neće biti promene realnog stanja na terenu, a to pre svega znači na severu Kosova i Metohije.“ „To je bio naš zahtev i dobio sam uveravanja da će tako biti“, odgovorio je Tadić svom koalicionom partneru.
Razumemo li dobro? Kao ustupak za EULEKS, za rezoluciju i pregovore s Prištinom, Beograd je tražio (i dobio) obećanje da realnost na terenu neće biti menjana, to jest da će sever Kosova ostati nešto bliži Srbiji od ostatka pokrajine, i to ne samo na geografskoj karti. Dačić i Tadić propustili su da za skupštinskom govornicom javnosti objasne pravo značenje ova tri poteza Beograda, no, nisu ni morali. Umesto njih, to je već učinio Jovan Ratković, predsednikov spoljnopolitički savetnik koji je u subotu u Skupštini sedeo tik iza njega. „Beograd će prihvatiti, iako ne i priznati Kosovo“ ako zauzvrat bude „izvesnog razumevanja veće srpske uloge na severu i nad pet manastira na jugu“, obelodanio je Vikiliks američku diplomatsku depešu koja je prepričala Ratkovićev razgovor sa britanskim ambasadorom u Beogradu početkom prošle godine.
I Srbija je učinila svoje ustupke, a obećanje su njihovi zapadni prijatelji pogazili u akciji čiji je „cilj, naravno, bio nasilno osvajanje severa, uz prećutnu saglasnost međunarodne zajednice“ (Ivica Dačić). Zašto je to učinjeno? Opet Dačić, prema skupštinskom transkriptu: „Naravno, da kada je reč o EU i sve ovo što se radi ima za cilj da uoči prihvatanja kandidature Srbije, da se od Srbije što više izvuče ustupak kada je reč o KiM. To je valjda dovoljno jasno“. Da, jasno je, jer su istu poruku ovih dana uputili i Stefano Sanino, direktor za proširenje u Evropskoj komisiji (uvijenom pretnjom da je „previše rano da se kaže da li ovo što se dogodilo može imati nepovoljne posledice po proces evropske integracije Srbije, a cilj Beograda je da dobije status kandidata za članstvo i datum pregovora do kraja godine“), i Tomas Kantrimen, zamenik pomoćnika američkog državnog sekretara, koji je, govoreći o događajima na severu Kosova, ocenio da će „odluka koju će Beograd doneti narednih dana imati veliki uticaj na evrointegracije“.

BEOGRADSKI ULTIMATUM SRBIMA
Beograd je svoju odluku, izgleda, doneo. Pravo u leđa Srbima severnog Kosova. U sredu uveče, sudeći po saopštenju KFOR-a, predstavnici Vlade Srbije ozvaničili su svoje odustajanje od zahteva za povratak situacije na stanje pre upada ROSU (Boris Tadić: „Bilo kakva konsekvenca nasilne politike je neprihvatljiva za Srbiju i tog trenutka su pregovori i dijalog Prištine i Beograda dovedeni u pitanje“). KFOR će, navedeno je u saopštenju posle postignutog dogovora, umesto srpskih KPS policajaca najmanje do sredine septembra zadržati kontrolu nad Jarinjem i Brnjakom; povlačenje albanskih carinika, koje su sami dovezli, ne spominje se, što budi sumnju da ono nije ni dogovoreno. Geto za Srbe biće human u meri u kojoj su humani oni koji su ga uveli: biće, naime, uz kontrolu („posle provere“) omogućeno dostavljanje humanitarne pomoći, što praktično znači da će, uz saglasnost Srbije, KFOR u delo sprovesti odluku prištinskih vlasti o embargu na srpsku robu. A humanitarnu pomoć Srbi će da plate tako što će ukloniti barikade „i sloboda kretanja će biti ponovo uspostavljena“. Sve vrlo u skladu sa četiri tačke Kuperove ponude, o kojima nas je izvestila nemačka DPA, a koje kao da su napisane u Tačijevom Kabinetu.
Prema izuzetno pouzdanim saznanjima „Pečata“, Borko Stefanović i Goran Bogdanović, glavni srpski pregovarač i ministar za KiM u Vladi Srbije, rezultate ovog dogovora, ove neproglašene predaje Mitrovice, Zubinog Potoka, Zvečana i Leposavića Tačijevoj Prištini, preneli su u sredu uveče vođama Srba sa severa Kosova. Uz ultimatum dostojan onih koji su spremni na ovakav dogovor: ili ćete da ga prihvatite, ili će vam Srbija okrenuti leđa.
Da, Srbi su na barikadi u Rudaru, u Leposaviću, u Zupču i Zubinom Potoku, na mostu u Mitrovici, ostavljeni sami sebi. Beogradu su u sredu uveče rekli ne. A šta će reći Srbija ako KFOR, EULEKS i Priština isprovociraju incident i iskoriste ga kao povod za nasilni obračun sa „srpskim pobunjenicima“? Najava baš takvog, krvavog scenarija, za slučaj da Srbi i pored svega ostanu na barikadama, kao ljudi koji nemaju šta da izgube osim svega što imaju, već je na pretek…

6 коментара

  1. A Veljović ,:Srpska policija će braniti KFOR ,TOG ČOVEKA TREBA OBESITI !

  2. Dokle god je ova neprijateljska garnitura na vlasti u Srbiji, zemlja ce da bude sve manja, narod sve siromasniji, kuturno i moralno ubijen u pojam. Silom su dosli na vlast silom trebaju i da odu.
    Sto pre to bolje.

  3. Љубомор

    САЧУВАЈ НАС БОЖЕ КУГЕ; ХРВАТА И БОРИСА ТАДИЋА!
    Народе зар ово није чиста ВЕЛЕИЗДАЈА?
    Толико пута сам на овим страницама поставио ово питање. Одговора нема. Значи, илисе сви слажу да је на делу ВЕЛЕИЗДА Бориса Тадића и његивих потплаћених сатрапа, или сам ја луд.
    Било како било Србији се не пише добро.
    Припрермњени наследник Тадића ће само довршити његово започето дело – унштења Србије и Срба.
    Спаса би могло бити само ако у неком кратком року Америка ЦРКНЕ (Империја се уруши изнутра од трулежи и кала) и Срби успију на власти добити, уз пуно среће правог родољуба.

  4. BoTa Izvinjakovic

    Поздрављам те Љубумире и дај бпже да се твоје жеље испуне али се бојим да ћемо ми ЦРЋИ пре њих уколико наш БоТа остане на власти или дође тах његов припремњени наследник.

  5. Када се једном народу ишчупа корен сећања на своју прошлост, на своје јунаке и војне победе. Када му се ишчупа историјски корен постојања и битисања, он постаје зомби руља. Такав народ губи национално достојанство, поимање државне свести, престаје да има узоре и за њега више ништа није свето – па ни жртве које су пале, да би он данас уопште постојао.

    Зато чувајмо и учимо своју СРПСКУ историју !

    https://sites.google.com/site/djordjebojanicistorija/

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *