Robovi, prosjaci i varalice

Piše Milovan Danojlić

Današnji gospodari sveta bi da u svako živo biće usade svest o njegovoj nevažnosti i zamenljivosti, da od svakog čoveka načine putujućeg najamnog radnika, bez nacionalnog porekla i predvidljive budućnosti. Po njihovoj računici, idealno bi bilo da se polovina zemaljskog življa nije rodila. Neuključiva u proizvodnju, ta se suvišna masa mora hraniti da ne bi, po primeru omladine iz  londonskih predgrađa, krenula u paljevinu i pljačku

Radni čovek, uobličen u kalupu liberalnog kapitalizma, prikazuje mi se kao ukrštaj  roba, prosjaka i varalice. Tu vrstu mešanaca na Zapadu svakodnevno susrećem; javlja se u svim društvenim slojevima: siromašni robuju i prosjače na jedan, bogati na drugi način. Oni nevoljnici koji mi, na kućnim vratima ili preko telefona („pozivač nepoznat“) nude robu, usluge, aranžmane, kredite, poklone i putovanja, sa očajničkom revnošću ljudi sateranih u škripac, šta su nego robovi i prosjaci vladajućeg poretka, a uz to, s obzirom na kvalitet proizvoda i uslove kupovine, i mali prevaranti. Konkurencija i bitka za  plasman, osveštane pogodbe  ekonomije, poverene kao radni zadatak ovim žalosnim izvršiocima, ubijaju, kod mene, svaku volju za kupovinom  i učešćem u ustrojstvu koje mrvi milijarde ljudskih sinova. Mučno je gledati svog bližnjeg dok se, zubima i noktima, bori za održanje golog života, u službi  gospodara koji je i sam  rob borbe za opstanak  na tržištu. Ceo mi se poredak u tim trenucima pokazuje kao maskenbal zgaženih i poniženih, prinuđenih na batrganje, moljakanje i podvaljivanje. Ne zna se ko je veći prevarant, jadnik ispred mojih kućnih vrata ili njujorški bankar Madof dok ga, sa lisicama na rukama, sprovode na robiju. (Prema Madofu sam imao i nekih simpatija: nasamario je, pored ostalih, i Eli Vizela, koji nije pokazao naročito razumevanje za borbu bosanskih Srba).

*
U detinjstvu, u mladosti, a ni kasnije, život me nije mazio. Rano sam uleteo u borbu za preživljavanje, ali sam, zahvaljujući sklonosti prema pisanju, vojevao na simboličnom planu. Nisam podnosio dnevne izveštaje pretpostavljenima. Uspeo sam da sačuvam  svoju posebnost. Današnji gospodari sveta bi da u svako živo biće usade svest o njegovoj nevažnosti i zamenljivosti, da od svakog čoveka načine putujućeg najamnog radnika, bez nacionalnog porekla i predvidljive budućnosti. Po njihovoj računici, idealno bi bilo da se polovina zemaljskog življa nije rodila. Neuključiva u proizvodnju, ta se suvišna masa mora hraniti da ne bi, po primeru omladine iz  londonskih predgrađa, krenula u paljevinu i pljačku.

*
U susretu sa   nudiocima robe i usluga, sa onima koji me gledaju u oči, i onima  koji svoje recitacije izvode preko telefona, kolebam se između gađenja, straha i sažaljivosti. Roba prezirem, od prevaranta strahujem, bližnjeg u nevolji  sažaljevam, a nisam pošteđen ni  izvesne posramljenosti.U povoljnijem položaju od  molilaca, na svoje poštansko sanduče stavio sam nalepnicu (krasno odštampanu – i na njoj je neko zaradio!) Molim, ne stavljati reklamni materijal! Time sam, za mrvicu hleba, umanjio obrok suvonjavih potukača iz Azije i Afrike koji pre podne, po  pustim ulicama, tegle pakete luksuznih prospekata, a plaćeni su prema količini onoga što rasture.

*
Život je naporan poduhvat, a napor praćen  poniženjima poništava ono malo  lepote prirođene borbi. Nasilnička ćud novca se razgolitila do nepristojnosti, neravnopravnost besramno likuje. Ekonomski zakoni se, kao kobne nemani, poigravaju  zemljama i državama. Nezaposlenost slovi kao preduslov zdravog funkcionisanja  privrede. Od slepih nužnosti  razvoja  strahuju i poslodavci i zaposleni, golje i milioneri. Izbezumljeni brokeri, koji izleću iz Berze da saopšte najnovije crne vesti, sa kravatama koje vitlaju u vetru (negde sam video takvu fotografiju) nisu u mnogo boljem položaju od raznosača reklama, iako su nešto bolje plaćeni.

*
A kod nas?
Mi hrlimo da se uključimo među srećnike. Dotle, ostalo nam je da uživamo u  vrlinama grubosti, neznanja, prostote, sa divljim proplamsajima duševnosti i neosvešćene dobrote. Naša izrovašena lica govore više nego što su dobri pisci uspeli da izraze. Svoje pretke osećam kao usamljenike koji, u dugim jesenjim  popodnevima, bulje  u daljinu, u bezuspešnom nastojanju  da uđu  u trag smislu onoga što ih okružuje. Ako nisu obuzeti bezmerjem, onda kunjaju u zadimljenim kolibama, kraj otvorenih ognjišta, ogrnuti ovnujskim kožusima, a pored vrata, okačene o drveni klin, vise gusle, preslice i puške kremenjače. Mogu ih zamišljati kako hoću, arhivski dokumenti me neće demantovati; „ne pominju nas izveštaji ratni“, kako, u jednoj pesmi, reče Božidar Kovačević. Bili smo prvi na udaru mnogih osvajačkih pohoda, svaki put bi agresora  iznenadila žilavost plemena rešenog da opstane, ne zarad visokih ciljeva, već zarad postojanja kao  takvog.

*
I to je, valjda, jedan od razloga odbojnosti  što ih gospodari sveta osećaju  prema nama i nama sličnima. Oni strahuju od svakog oblika života  i načina promišljanja koji odudaraju od njihova modela. Postojanje drukčijih  ustrojenja  nagriza njihovu samouverenost, osporava njihov izbor. Zato se, danas, upinju da  svima nametnu jedan, jednoobrazan uzor. Usput, pljačkaju  preostale sirovine i zagađuju  netaknute kutke prirode. Svoju životnu mudrost  i vrednosno opredeljenje istakli su na nacionalnoj valuti parolom In God we trust… Evo pokušaja da se u jednu sumnjivu, ćiftinsku rabotu uvuče i sam Tvorac vasione. Novčanicu, stavljenu pod Božju zaštitu, povremeno štampaju u milijardama primeraka, obezvređujući pokorene nacionalne valute. Uza sve rečeno, mi strahujemo od propasti svetske nemani: potonuće njenog   parobroda stvorilo bi vrtlog koji bi progutao i našu, malu i rasklimanu barku.

*
Pobeda glavnog imperijalističkog centra u ovom času je apsolutna. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, Vijetnamski rat je izvodio na ulice milione demonstranata, sa levice, i sa drugih obala javnog mnjenja. Negodovali su, pre svih, roditelji regruta koji su gacali po azijskim močvarama. U međuvremenu, stvorene su armije sačinjene pretežno od plaćenika. Vijetnamski rat je imao i nekakvo ideološko opravdanje; današnji pohodi su otvoreno pljačkaški. Upadi u Irak, Avganistan, Srbiju i Libiju prošli su bez jačeg uznemirenja javnosti. Zapadnjak, danas, bez griže savesti vodi svoje dete u obdanište, dok vojnici njegove vlade, u Avganistanu i u Libiji, ubijaju decu. Evropska levica je prešla na pozicije imperijalnog mondijalizma. Javnu inicijativu za bombardovanje Libije dala je jedna intelektualna protuva koja se istakla i u podršci bombardovanju naše zemlje.

*
Kad se setim nekih trenutaka bezbrižnosti i opuštenosti, poglavito za vreme letnjih raspusta, na morskim plažama, učini mi se da se to događalo u nekom sasvim drugom svetu, uređenijem i bezbednijem od današnjeg. Iluzija, dakako, ali  se bez iluzija ne može. Život ne podnosi prejaku meru lucidnosti. Veština zatvaranja  očiju pred nekim tegobama je živonosna koliko i obučenost u održavanju neprestane budnosti. Znatan deo naših nada drži se na poverenju u ono što se valja sa maglama. Spremala se oluja još od kraja šezdesetih. Čekali smo je zatvorenih očiju. Sa malo pameti i sreće, mogla nas je i zaobići.

*
Dijalektika nas, između ostalog, poučava  da i zlo, u krajnjem ishodu, radi za dobro. Na nesreću kratkovekih bića, krajnji ishod dolazi sporo, i kasno. Dok izvodi radove na gradilištu istorije, zlo mnogima polomi kosti.

*
Otpor.
To je, prijatelju moj, jedini recept za očuvanje zdrave pameti, dostojanstva, ličnog i zajedničkog integriteta. Mondijalizam, jeftina dosetka  svetskog kapitala, ugrozio je samobitnost svih ljudskih zajednica, a našu više nego druge. Otpor je prirodan refleks  napadnutog organizma. Razume se, ne otpor podstican spolja, prema zamislima okupatora koji dele žute i plave majice pionirskim odredima Imperije, nego neodoljiva unutrašnja reakcija, trzaj iz creva, odgovor sa dna utrobe, iz ponora kolektivnog znanja i iskustva. Sačuvati sebe, ono što jesmo, što imamo, to je nasušni hleb našeg vekovnog opredeljenja. Čast je, i slast, opirati se  nadmoćnoj sili. Uzalud nas je zgazila, ako joj ne priznajemo pobedu. Opirati joj se ćutanjem, pogledom, stisnutim zubima, porugom, smehom, mišlju, knjigom, nemuštom mržnjom, jačom od svih reči. Uspravna kičma svakog pojedinca je vezivni pršljen u kičmenici narodne zajednice. Jedan jasan i smeo pogled iskupljuje ćutanje hiljada onih koji su poklekli. Pokoreni i poslušni primaju posmrtni oproštaj zahvaljujući hrabrima. A plaćenici su još za života dobili što su tražili.
Uspraviti se do svoje ljudske visine: šta je od toga, danas, lepše i preče?

8 коментара

  1. Uspraviti se do svoje ljudske visine: šta je od toga, danas, lepše i preče?

  2. >>>>Život je naporan poduhvat, a napor praćen poniženjima poništava ono malo lepote prirođene borbi. Nasilnička ćud novca se razgolitila do nepristojnosti, neravnopravnost besramno likuje. Ekonomski zakoni se, kao kobne nemani, poigravaju zemljama i državama. Nezaposlenost slovi kao preduslov zdravog funkcionisanja privrede. Od slepih nužnosti razvoja strahuju i poslodavci i zaposleni, golje i milioneri. Izbezumljeni brokeri, koji izleću iz Berze da saopšte najnovije crne vesti, sa kravatama koje vitlaju u vetru (negde sam video takvu fotografiju) nisu u mnogo boljem položaju od raznosača reklama, iako su nešto bolje plaćeni.<<<<<

    Bravo,bravo,bravo….kratko i jasno,slikovito recena istina.

    *

  3. Bozanske rijeci koje bi trebao svako onaj ko se osjeca Srbinom procitati i procitati i zapamtiti i usvojiti i utisnuti u svoju dusu i srce i prenositi od usta do usta.Rijeci koje odavno niko ne izgovori tako duboko,rijeci koje su putokaz,podsticaj,oruzje,taktika,sansa,otpor,bitka,juris,motiv i smisao za zivot i postojanje da se izdrzi i ne prizna koliki god izgledao sadasnji poraz.I sve dok se zadnji Srbin ne preda poraza nema.Ako Bog da nece ga nikada ni biti.

  4. Gospodin Milovan je pokazao da se srpskim jezikom može izraziti baš sve, a da istovremeno ostane kristalno jasna bit celog promišljanja.
    Mogu samo da mu se zahvalim i na jeziku i na misli.
    Kada bi ovaj tekst u celini bio u programu neke partije, možda bi imalo i smisla biti njen član. Za sada mi je slađe uživati u dosto- janstvu i čestitosti Milovana Danojlića.

  5. Nista nebih dodao na genijalan tekst M.Danojlica,jer je sve bas kako je napisao.Dugo zivim van Srbije,ali je u meni ostalo to nase buntovnicko i opravdano NE,svemu sto je devijantno,a sto nam zele poturiti kao normalno.Bravo Srbi,koji ste jos ostali svesni,i kojima nisu jos isptali mozak.

  6. Само, не отпор поругом,немуштом мржњом јачом од свих речи…Такво расположење загушује канале душе кроз које дише небески ваздух…(тако некако пише О.Вајлд)

  7. Kada si najslabiji onda si najjaci, tvoji neprijatelji nemaju vise sa cim da se bore nego sa svojim mislima u kojima strepe kada ces se ponovno dici i kakva ce biti buduca borba. Neka strahuju oni koji su nam napravili sve ove zlocine u zadnjih 20 godina, a i prije. Smiju li ubice krociti na nasu zemlju gledajuci pravo u oci onima koje su ubijali. Vidite li kako i dalje sikcu i opravdavaju svoje grijehove nesuvislim izjavama. Oni su samo jako uplaseni. Nije sva Srbija uspavana. Bez obzira na tihi otpor i iskren pogled uperen ka horizontu i nadi da ce bog pomoci samo akcijom bilo kakve vrste, pisanom rijecju, istinom, razgovorom, ucenjem nase djece i pricom moci cemo promjeniti stvarnost. Jednom kada sva Srbija bude disala istim plucima i imala isti nacionalni cilj istina ce isplivati na povrsinu i tada ce se neprijatelji gusiti u sopstvenim lazima.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *