Piše Dragan Hamović
Povodom dvadeset godina „Žičke hrisovulje“ kraljevačka Povelja objavila je pesničke besede svih dosadašnjih dobitnika ove prestižne nagrade
Žička povelja Stefana Prvovenčanog, jedan od prvih pisanih tragova srednjovekovne Srbije, pretekla je duga i pustošna stoleća tek u prepisu na osojnom zidu žičkog hrama. Zlatopečatna, vladarska povelja nestala je iz vidljivog sveta. Spomen na tu povelju, osnivačku za manastir i zasnivačku za mnogo šta postojano u srpskoj kulturi, obnovljen je 1992. godine utemeljenjem pesničkog priznanja kojem je nadenut višestruko obavezujući naziv – „Žička hrisovulja“. Priznanje je već samim imenom postalo značajno. Žiča je postavila svetlu, kraljevsku meru. Trebalo je kao takvo da se potvrdi, koliko je god moguće. Jer ovo je mesto stišanih, a moćnih značenja, mnogih tragova i slojevitih naslaga – po čemu je uporedivo sa poezijom samom. Takav sadržaj Žiče, prema svojoj meri, otkrivali su i pesnici, dolazeći kao izabranici svakog žeženog Preobraženja da se sretnu s drugim ljudima i nevidljivim pojavama što kolaju žičkom portom i pod njenim svodovima.
Sabor u slavu provejane pesničke reči srpskog jezika potražio je dubinsku podršku prvog pesnika kojeg znamo po imenu, koji je tu stolovao kao arhiepiskop srpske crkve – čiju je samovlasnost izborio u neprilikama nadilaženim zajedno s bratom, ovde ovenčanim i vladarom i pesnikom. Smislorodna loza srpskog pesništva ovde je, u Žiči, posađena, nikla i razgranala.
Za Žiču predanje vezuje i Savinu „Besedu o pravoj veri“, koju nam prenosi hilandarski agiograf, pesnik Domentijan, u „Žitiju Svetoga Save“ (1243). Mnogi su besednici, otad, izgovarali reči u akustici Spasovog hrama i okolo njega, i te reči morale su biti potpomognute duhom žičke prvoreči srpskog arhipesnika, koji se iskazivao kratko, prosto i prisno, prodirući u srž, i svetlu i tamnu.
TEŽNJA KA NEMOGUĆEM
Prvu pesničku besedu, povodom „Žičke hrisovulje“, pripremio je i izgovorio Miodrag Pavlović, na Preobraženje nevoljne 1994. godine, po redu treći dobitnik ovoga priznanja. Time je, simbolički, zasluženo postao prvi. Iskustveno pročišćena beseda na nesvodivu temu „pravoslavne duhovnosti“ u književnom i umetničkom stvaranju i prestvaranju, nosila je pečat pesnikovog, epohalno bitnog i predanog povratka izvorima naše visoke, duhovne poezije. „I kako je duh bezgraničan, tako su i mogućnosti duhovne umetnosti – neograničene, ako ne i bezgranične“, izrekao je tada Pavlović, „Zato i tradicionalne forme sakralne umetnosti moraju biti uvek otkrivane od početka, od svoje osnove sa jasnim usmerenjem. A usmerenje je dostizanje one visine duhovnosti koja preobražava i samu telesnost umetničkog dela i umetnika koji to delo tvori.“ Pored reči „Žiča“, višeznačna reč „preobraženje“ bila je i ostala druga ključna reč u svim pesničkim obraćanjima u Žiči, čak i onda kada nije doslovno pominjana.
Narednog Preobraženja, Ljubomir Simović je, sećajući se molitve davnog mileševskog monaha, dozivao našeg pesničkog i opšteg rodonačelnika u danima kada se, sa zapada na istok, vukla nepregledna povorka krajiških prvomučenika, ali je isto tako, i sebe i nas, opominjao: „Promenili smo se toliko, da bi nam se moglo desiti da Sveti Sava, koga prizivamo, čuje naše molitve, i odazove se našim vapajima, i požuri da dođe da nam u nevolji pomogne, ali da nas, došavši među nas, ne prepozna.“ Dogodine, u Žiču nije dospeo u telesnom liku Ivan V. Lalić, umesto koga su živo govorili njegovi testamentarni, tek objavljeni „Kanoni“, veliko delo što je obnovilo staru srpskovizantijsku vrstu u glasu i vidokrugu modernog, ovovremenog pesnika: „Dostojno jeste slaviti stvarnost u gradivu nestvarnog“, „dostojno jeste slaviti Boga živog; / Onoga koji jeste, onakvog kakav jeste“.
Tako je, iz godine u godinu, na Preobraženje, žička trpezarija postajala stecište ljudi željnih da čuju reč naših pesničkih odabranika, znajući da će čuti i ponešto nesvagdašnje, praznično. I tako je bivalo. U Žiči je, 2001. godine, Matija Bećković, svakako prvi besednik među savremenicima, pokazao svoje ponajbolje, duhovno potresno izdanje, kada je pored ostalog čovečansku grotesku upravo izmaklog veka sveo na ovakvo ubitačno poređenje: „Da je čovek ostao čovek koliko je gušter ostao gušter, gde bi mu bio kraj.“ Sažimana je na Preobraženje i stvar epohe, koliko i poezije, doticane stvari neprolazne, koliko i stvari datog časa.
Na posebnom mestu, u posebno, preobražensko vreme. Milovan Danojlić, u besedi prerasloj u opširan esej (2004), staje u odbranu ključnih pojmova, ismevanih u našem srozanom dobu – a to nije moglo bez početnog žičkog impulsa: „Svaki je narod nebeski u meri u kojoj nastoji da prevaziđe zemaljski okvir svog postojanja pa, živeći kako može i mora, sanja o višim, jačim oblicima ispunjavanja svoje sudbine. Ko ne teži nemogućem, neće ostvariti ni ono što je mogućno. Nebeska dimenzija življenja je unutrašnja tajna svakog bića.“
BESEDE NA PREOBRAŽENJE
Ponajmanje je pesnicima bilo stalo da postižu besedničku ubedljivost. Što reče Branislav Petrović u Žiči 1998. godine: „Za poeziju je najbolje da bude što dalje od besedništva.“ Pesnici su ovde ostajali pesnici, obzirno koristeći retorička oruđa. Dolazeći u Žiču, pesnici nisu smeli da se rečima igraju. Bili su ne besednici, nego ispovednici svoje pesničke posvećenosti. I tu se nije moglo, pored svečanog i povišenog tona, govoriti drugačije nego iznutra, odgovorno i sabrano, a uvek je tu bilo i nešto od savinske prisnosti, kao da je čitano sa stranica književnih spisa što stoje na našim počecima. I svaki je tu bio na osobitoj ispovesti pred svojom, za tu priliku odnekud sabranoj obitelji, kao i pred licem pesničkog iskona i trajanja svoga jezika. Baš kao što je na Preobraženje 2002. godine podsetio Borislav Radović: „Današnji pesnik je svestan da bezbroj prethodnika, znanih i neznanih, na neki način sudeluje u njegovom činu (…) Malo koja reč je samo njegova, srećni pronalazak iz nekakvog zvezdanog trenutka; malo koja reč ne bi se dala protumačiti kao njegovo makar i nehotično pozivanje na nešto negde već domišljeno i iskazano. Ispada kao da buduća pesnička tvorevina poniče iz dosluha sa nasleđem, koje je i samo nekada pripadalo budućnosti.“ Zaista, učini nam se da ovo nije izgovorio pesnik savremenik na teškoj ispitivačkoj skepsi utvrđen – nego kakav smireni, drevni asketa, podvižnik Logosa što tvori život i na početku i na kraju.
Rečima izgovorenim tada, dokazima u Žiči iznesenim, svako je potvrđivao verodostojnost svoga pesničkog iskustva, ali i tajanstvo i hramovnost pesničkog oblika i smisla. Na mestima kao što je Žiča i jedno i drugo poimaju se potpunije nego drugde.
_______________
Svi dobitnici „Žičke hrisovulje“:
Dobrica Erić (1992)
Milutin Petrović (1993)
Miodrag Pavlović (1994)
Ljubomir Simović (1995)
Ivan V. Lalić (1996)
Milosav Tešić (1997)
Branislav Petrović (1998)
Stevan Raičković (1999)
Alek Vukadinović (2000)
Matija Bećković (2001)
Borislav Radović (2002)
Rajko Petrov Nogo (2003)
Milovan Danojlić (2004)
Miroslav Maksimović (2005)
Zlata Kocić (2006)
Đorđo Sladoje (2007)
Novica Tadić (2008)
Bratislav R. Milanović (2009)
Petar Pajić (2010)