Od NATO terora do antimondijalističkog terorizma

Piše Dragomir Anđelković

Ko su pravi krivci za prolivanje krvi desetina nedužnih norveških tinejdžera i da li se radi o nagoveštaju nove, krvave epohe na evropskim prostorima?

Iako se o terorizmu mnogo govori, relativno retke su njegove pravne definicije, a nijedna nije opšteprihvaćena. Jedna od njih sadržana je u Međunarodnoj konvenciji o suzbijanju finansiranja terorizma iz 2000. godine. Prema njoj, terorizam predstavlja bilo koja „radnja izvedena s namerom da se usmrti civilno lice ili da se nanese teška telesna povreda civilnom licu, ili licu koje ne učestvuje aktivno u oružanom sukobu, ukoliko takvo delo, po svojoj prirodi ili kontekstu, ima za cilj da zastraši stanovništvo ili da prisili vladu, ili međunarodnu organizaciju da nešto učini ili ne učini“. U svetlu rečenog, a sagledavajući stvari u širem planu, osvrnućemo se na ono što je pre nekoliko dana u Norveškoj uradio Andres Brejvik.

SUMANUTA ODBRANA OTADžBINE
On je u centru Osla, pored zgrade norveške Vlade, aktivirao eksplozivnu napravu koja je ozbiljno oštetila spomenuti objekat i odmah usmrtila sedam, odnosno ranila više desetina prolaznika. Zatim je otišao do malog ostva Utoja – približno 40 kilometara zapadno od norveške prestonice – gde se tradicionalno održavaju skupovi podmlatka laburističke (socijaldemokratske) stranke, koja tek sa manjim prekidima vlada Norveškom od 1935. godine. Tu se 22. jula okupilo oko 700 pripadnika i simpatizera Saveza laburističke mladeži, na koje je Brejvik prvo osuo uragansku vatru, da bi potom nastavio da proganja i ubija preživele. Tokom masakra koji je trajao čitav sat – prekinut je tek posle zakasnele intervencije (efikasnih u skladu sa hvaljenim NATO standardima) specijalaca – stradalo je 68 ljudi.
Njih, kao i one u Oslu, Brejvik je usmrtio sa namerom da sunarodnicima pošalje poruku da je zemlja ugrožena, i ko je za to kriv. Kako smatra, laburistička partija je „izdala narod i zemlju“, pa su njeni sledbenici morali za to da plate. Ipak, cilj mu nije bio samo osveta, već i da „masovnim ubistvima nanese velike gubitke vladajućoj laburističkoj partiji, kako bi u budućnosti zaustavila svoju ideologiju uništenja norveške kulture, masovnog uvoza muslimana“. A u omladini partije, najodgovornijoj za „mondijalizaciju“ Norveške – sa podrazumevajućom relativizacijom nacionalnog nasleđa, te vođenjem politike koja pogoduje imigraciji i tzv. „multikulturalizmu“, ali i prihvatanju evroatlantskih geopolitičkih postulata – Brejvik vidi novu, nadolazeću generaciju izdajnika.

TERORIZAM RAZNIH BOJA
Nema sumnje, ono što je uradio po svim elementima predstavlja teroristički akt, ma koliko da su, u mnogo čemu, osnovane njegove optužbe na račun režima. One nisu opravdanje za krvavi pir koji je priredio. Pogotovo što se radi o posebno brutalnom terorističkom napadu, jer su njegove žrtve mladi, često i nepunoletni ljudi. No, ne zaboravimo njih, iako na drugim meridijanima u mnogo većem broju masakriraju oružane snage SAD, V. Britanije, Francuske, ali i drugih članica NATO-a. Zar životi tih dečaka i devojčica, uključujući i ubijene u Srbiji 1999. godine, manje vrede od pripadnika podmlatka norveške vladajuće partije, koja ideološke vrednosti deli sa krvavom Severnoatlantskom alijansom? Dok se o drugima, s pravom, mnogo govori, o prvima se, nažalost, uglavnom ćuti. Jer, da nije tako, bilo bi jasnije ko su sve teroristi.
Danas internacionalni izraz terorizam izveden je iz latinske reči terror – strah, užas. Prvo se pojavio u francuskom jeziku (terrorisme), kao naziv za državnu politiku ekstremnog razračunavanja sa nabeđenim ili stvarnim protivnicima revolucije, koju su 1793-1794. godine sprovodili jakobinci. Ipak, sada se u stručnom jeziku vezuje za delovanje protiv vladajućih struktura, dok se slične akcije oficijalnih organa – u zemlji ili inostranstvu – imenuju kao državni teror. No, kolokvijalno – u malobrojnim slobodnim medijima koji državni teror ne prepoznaju samo u prošlosti i zemljama tzv. „Trećeg sveta“ – terorizam se neretko upotrebljava kao sinonim za tu kovanicu, pa se, primera radi, kaže da je Amerika teroristička država ili da je NATO najveća globalna teroristička mreža. Ako na stranu stavimo jezičke finese, pa se u duhu na početku teksta navedene definicije usredsredimo na suštinu, u principu tako i jeste. SAD i klub vojnopolitičkih sledbenika te zemlje, slično nekadašnjoj nacističkoj Nemačkoj, krše Međunarodno pravo, vrše agresije na nepokorne države i širom sveta seju smrt. Naravno, kao što teroristima dolikuje, u cilju zastrašivanja i slamanja volje za pružanjem otpora to pre svega čine među nedužnim ljudima, odnosno licima „koja ne učestvuju aktivno u oružanom sukobu“.

Dok svetski i „naši“ mediji pod kontrolom evroatlantskih centara moći gotovo histerično ponavljaju da je Andres Brejvik desničar, „zaboravljaju“ ideološko skretanje udesno norveških i drugih evropskih socijaldemokrata. Odjednom je desno postalo sinonim za nacionalno

GEOPOLITIČKI KRVAVI PROFIT
Za čiji račun Vašington, London, pa i Oslo, to rade? Da li zbog građana svojih država? Tek uzgred. I njima – radi kupovine podrške vladajućim strukturama, negde više, a negde manje, već zavisno od zemlje – dopadne deo plena, ali agresivna, neokolonijalna politika, pre svega se realizuje radi stvaranja što povoljnijeg profitnog ambijenta za mondijalističku poslovnu elitu, odnosno multinacionalne korporacije i globalne finansijske institucije iza kojih se krije. Vladajuće strukture država evroatlantskog „kluba“, čak i ako su same po sebi bogate kao Norveška, a nisu potpuno u kandžama mondijalističkog kapitala, sa njim su tesno povezane. Delimično zbog lične koristi koju tamošnji mejnstrim političari sa desnice ili levice, direktno ili indirektno, izvlače kao njegovi službenici (što je u uređenim zemljama mnogo lakše nego neposredno krasti „narodne pare“), a malo i zbog „dividende“ koju na osnovu neokolonijalnog poretka i poduhvata koji ga održavaju, pa i produbljuju, izvlače za nacionalne ekonomije (i tako produžavaju svoj politički život).
U svemu nemali udeo ima i moda. Danas zapadne zemlje ne vode ljudi kalibra Šarla de Gola ili, što god o njegovom surovom pragmatizmu mislili, Vinstona Čerčila. Na sceni su sivi mediokriteti, bez kreativnosti i originalnih ideja. Oni su i sami produkti anglosaksonske industrije oblikovanja mozgova, za čiji račun, kao isprogramirani zombiji, papagajski ponavljajući već izlizane fraze, deluju u prilog dalje manipulacije sa građanima svojih zemalja. A u društvenom ambijentu koji stvaraju, kao element mondijalističkog mozaika, ima malo mesta za nacionalno nasleđe, pa i izvornu socijaldemokratsku koncepciju „države blagostanja“. Čak i od nje se, da se vratimo na osnovnu temu kojom se bavimo, tokom poslednje dve decenije postepeno odmakla Laburistička stranka Norveške. U skladu sa načelima tzv. „ekonomskog liberalizma“, ona je u interesu najbogatijih bitno umanjila progresivno oporezivanje i sprovela privatizaciju velikog dela ranije veoma opsežnog i uspešnog državnog privrednog sektora Norveške.

„LEVI“ NEOKOLONIJALISTI
Ovih dana, dok svetski i „naši“ mediji pod kontrolom evroatlantskih centara moći gotovo histerično ponavljaju da je Andres Brejvik desničar, „zaboravljaju“ ideološko skretanje udesno norveških i drugih evropskih socijaldemokrata. Odjednom, desno je postalo isključivo sinonim za nacionalno, a nema veze šta se čini na socijalno-ekonomskom planu. Da nije tako, dovoljno je da se setimo Svetozara Markovića. On je i te kako, uz zalaganje za socijalno-ekonomsku emancipaciju, podržavao i nacionalno oslobođenje srpskog naroda. Polazeći od srpskih interesa smatrao je da je balkanska federacija najbolji okvir za to. Međutim, Marković, za razliku od mnogih naših i evropskih samozvanih „levičara“ nije bio na antinacionalnim pozicijama. Taman posla da se kao oni sada, dok gaze nacionalnu tradiciju i podržavaju neokolonijalnu politiku, klanjao „bogu“ Mamonu.
Svetozar Marković i njemu slični pravi socijaldemokrati, sigurno se prevrću u grobu zbog većine onih koji danas za sebe govore da su to. Marković je osnovano smatrao da svaki narod ima pravo da se bori za sopstvene interese na način da ne ugrožava prva drugih, a da socijalna i spoljna sloboda nisu moguća bez političke slobode. Norveški, britanski, nemački kvazilevičari – ništa manje od većine desničara – zarad interesa globalnog kapitala, tu slobodu umnogome obesmišljavaju jer prepuštajući medije evroatlantskim centrima moći, i pretvarajući obrazovni sistem u mehanizam za indoktrinaciju omladine u skladu sa idejama samozvanih gospodara sveta – ostavljaju malo prostora za zalaganje za drugačije stavove pod iole ravnopravnim uslovima.
Rezultat toga je da njihove zastupnike frustriraju i guraju ka krajnosti, koja obesmisli i mnoge njihove činjenično utemeljene ideje. Onda se ne treba ni čuditi kada neko sa nesumnjivo psihološkim poremećajima postupi kao što je Anders Brejvik. Na mondijalistički luk počeo je da udara jednako ekstremni tuk na marginama, tek uslovno rečeno, evropske desnice i levice. On nije ništa gori, a možda je od njega i bolji, jer je i sam proizvod prvog, te dok opravdano žalimo nedužne žrtve ne smem da zaboravimo ko je najveći krivac za izazivanje bujica krvi od Iraka do Libije, koje su sada zapljusnule i norvešku zemlju, a ostaje nam da vidimo koje će još.

NOVA ANTISRPSKA HAJKA
Strahota koja se desila u Norveškoj poslužila je kao povod za novi talas hajke protiv svega nacionalnog, što naši mondijalisti, obično titoističkog porekla, kao i njihova globalna braća, poistovećuju sa desnicom. Dok o tome trube, takođe maksimalno zaobilaze neke druge Brejvikove odrednice, npr. da je bio mason. Ujedno, eksploatišu i njegove simpatije prema Srbima, marginalizujući neke od ostalih, za evroatlantsko uho nepogodnih njegovih spoljnopolitičkih naklonosti, npr. izrazitu podršku Izraelcima. Cilj je da po ko zna koji put, nad lokvom sveže prolivene krvi ustvrde da su srpska nacionalna stremljenja nakaradna.
A „naši“ i strani mondijalisti neće da vide istinu, a ona je da je kojim slučajem Norvežanin – čiji je tzv. „Memorandum“, zahvaljujući terorističkim napadima koje je počinio, poslednjih dana postao poznat širom sveta – znao da Srbi nisu (a nisu) proganjali muslimane i sistematski sprovodili etnička čišćenja, sigurno mu ne bi bili tako dragi. On sa nama suštinski ne saoseća već se poistovećuje sa onim što nam se, na osnovu evroatlantske propagande kojoj je i sam podlegao (i to je dokaz čiji je zapravo izdanak), neosnovano pripisuje. Međutim, Srbi su sebe i evropsku civilizaciju branili (bez obzira na pojedine incidente kojih u ratu uvek ima) u skladu sa principima čojstva i junaštva, a ne nečovečno, kako je umislio da to čini Brejvik.
Mi smo se borili zarad svoje zemlje, našeg nacionalnog nasleđa, ali i pravih hrišćanskih vrednosti, dok se Brejvik inspiriše terorističkim delom onih koji su sve to ugrožavali. Oni radi profita manjine gaze nacionalne vrednosti, a sve više i socijalna prava građana koji ispranih mozgova misle da su ih izabrali. Tako političari evroatlantske desnice i levice prizivaju nove Brejvike. A zbog onoga što rade nije isključeno da će se obistiniti Brejvikova sumorna predviđanja „evropskog građanskog rata“, što će tokom velikog dela našeg veka potresati „Stari kontinent“. Moćnici koji otimaju Evropljanima njihovu istoriju i kulturu nek ne misle da će oni večno biti hipnotisano stado ovaca. Promovisanjem sofisticiranog totalitarizma mnoge od njih guraju u krajnost koja, pre ili kasnije, realno može da dovede do serije društvenih eksplozija.

Један коментар

  1. Љубомор

    НАТО без сумње јесте војна сила – топуз у рукама Тане светске владе – мундијалиста. УН су такође у њиховим рукама и њихов су орган који заправо спроводи вољу владара из сенке.
    Масакр у Норвешкој је исто што су Маркале, Сребеница, Рачак, и сл. служе стварању хаоса ради поробљавања народа и морбидних циљева умоболника. То мора престати. Када? Нико не зна, јер се свет за сада бави анализама и тражи “добре” дефиниције, а не како да уништи постојећи моструозни банкарски систем.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *