MIHAIL LEONTJEV Raspad SSSR-a najveća geopolitička katastrofa

Piše Mihail Leontjev

Šta to beše pre 20 godina? Takozvani „puč“ izazvan ništavilom svakako je drugorazredno pitanje. Međutim, živeti 20 godina bez supersile, bez velike zemlje, dovoljno je dug istorijski period da sagledamo ono što tada nismo mogli

Putin je to nazvao „najvećom geopolitičkom katastrofom“. Tako je zaista i bilo –  to je očigledna činjenica. Kada je Putin to rekao mnogima je sve bilo jasno: „Who is mr. Putin?“ Taj čovek je neprihvatljiv, kao mestobljustitelj uništene i zauvek poražene zemlje – za one koji su imali koristi od tog procesa.
To je bila, razume se, ne samo geopolitička, već i moralna katastrofa i bez obzira na to kakav odnos imali prema Sovjetskom Savezu, to što je nastalo posle njega, sa moralnog aspekta, ne zaslužuje komentar. Sadašnja kriza svedoči da je to bila i politička i ekonomska katastrofa.

FIGURA GORBAČOVA
Ukoliko govorimo o neposrednoj političkoj katastrofi, tačnije o katastrofi svetskog političkog uređenja, možemo da kažemo da je to bila katastrofa socijalističkog sveta koja se odigrala na najbizarniji način. Tada nije izdahnuo samo tzv. „socijalistički lager“ sa realnim socijalizmom. Najvažnije je da je to bila katastrofa socijalizama, liberalnog, socijaldemokratskog, zapadnog. Ispostavilo se da je garant njegovog političkog i ekonomskog stimulansa, odnosno njegove moćne socijalne preraspodele, svakako, u okviru „zlatne milijarde“, bilo postojanje realnog socijalizma. Sada je u toku demontaža socijalnih institucija koje je izrodio kapitalizam, zato što one maskiraju pravu pljačkašku prirodu kapitalizma. On se demontira bez volje i svesti – zapadno društvo nikoga neće da pita. Za sada se sve dešava na nivou uličnih nemira, promenljivog intenziteta. I što je najvažnije sve se pretvorilo u katastrofu „realnog kapitalizma“.
Ispostavilo se da je kapitalističkom sistemu upravljanja svetom, sistemu upravljanja ekonomijom, sistemu upravljanja finansijama, sistemu upravljanja interesima bila potrebna protivteža. Kada je sistem lišen protivteže počeo je torbarenje. Ukoliko bismo sadašnju krizu zamislili u parametrima moći SSSR-a iz 1975. godine, to bi značilo momentalnu pobedu socijalizma u svetskim razmerama. Upravo zato, tako nešto nije bilo moguće. Svetski kapitalistički sistem da nije osetio punopravnu i nedeljivu pobedu, nikada sebi ne bi dozvolio sadašnji aferizam, avanturizam i javašluk.
Oni su, očigledno, naredili da sve himere Fukujame o kraju sveta, moraju da žive. Sada vidimo da istorija ne samo da se nije završena (tj. ne samo da je politički razvoj dostigao svoje najviše tolerantno-liberalne visine), već vidimo da istorija tek počinje. Ona počinje u tako prljavim, kritično opasnim i  nepredvidljivim formama, na čemu bi pozavideli i oni s kraja XIX i početka XX veka.
Ali vratimo se lokalnim formama. Šta se konkretno desilo u epizodi iz avgusta 1991. godine. Ne želim da analiziram ko, zašto i da li je to bio puč – o gospodinu Gorbačovu poznato je sve: dokumenti su objavljeni, a dimenzije njegove ličnosti potvrđene. Pominjati ovde figuru Gorbačov sasvim je umesno. To je bilo ispoljavanje sistemske krize, oprostite za tautologiju, krize sovjetskog sistema. Suština sistemske krize se ispoljava onda kada je sistem suočen sa izazovima, a nije sposoban adekvatno da odgovori. Tada sistem svojim odgovorima samo zaoštrava situaciju. Ličnost Gorbačova je personifikacija sistemske krize, to je čovek koji nije bio sposoban da završi političku konstrukciju i do dan danas nije shvatio šta se desilo. On je pod diktatom njegovih gazda sa Zapada osmislio sistemsku, sa aspekta logike sovjetskog aparata tog vremena, prihvatljivu logiku ponašanja, međutim, potpuno bezumnu i neadekvatnu. Genijalna fraza iz jednog od njegovih intervjua, tog vremena, rečito govori. Tada su ga pitali: „Zašto niste sami otišli iz Forosa (naselje na poluostrvu Krimu gde je smeštena državna dača u kojoj se Gorbačov za vreme puča nalazio sa porodicom – prim. prev.), tamo nije bilo nikakvog obezbeđenja, a i taraba je bila niska“… On je odgovorio: „Nije posao predsednika da se vere po tarabama!“

„PUCANJE U NAROD“
Sistemska kriza nastaje onda kada sistem nema nikakav resurs. Najvažniji resurs, koji je nedostajao tadašnjem sistemu, bila je legitimna sila. Počnimo od pavlovskih reformi. Kada je gospodin Pavlov (tada predsednik Saveta ministara SSSR – prim. prev.), koji nije bio ni najgori, ni najgluplji, kao ni najkonzervativniji sovjetski privrednik, pozvao da „stegnemo kaiševe“ i podnesemo ekonomske mere koje su sa socijalnog aspekta bile hiljadu puta manje tragične od liberalne šok terapije, društvo to nije htelo da prihvati. Reakcija je bila „A, ti si taj, a znači ti hoćeš da nam zatežeš kaiš! Sada ćemo da ti pokažemo!“ Tako je bilo i sa državnim udarom i svim njegovim organizatorima.
Ideja puča demonstrira neku volju, međutim, ona nije računala ni na kakvo organizovano nasilje. Dozvoljavam da su neki planeri srednjeg nivoa mogli da planiraju određene operacije, međutim GKČP (Državni komitet za vanredno stanje, koji je organizovao puč na Gorbačova – prim. prev.) je shvatao da nema nikakvo legitimno pravo na nasilje. U suštini, to je bila nelegitimna vlast. Legitimna vlast je vlast koja ima pravo da puca po svojima. I zato, tenkovima, slučajno ugušena demonstracija glupih klinaca postaje dovoljan razlog da se sruši sva konstrukcija tzv. „puča“. Ništa drugo nije ni moglo da se desi.
Postoje dve veoma važne lekcije koje možemo izvući iz tih događaja, a koje su, za nas, i danas aktuelne. Prvo: današnje društvo je, za razliku od tog vremena, bremenito nasiljem. Tada nijedna represivna struktura nije bila spremna: ni „Alfa“, ni armija, ni aparatčiki da izda naredbu o nasilju – sada to može da naredi bilo ko i bilo kada. Sada je lakše nekoga upucati, nego ga poslati u. Jednostavnije i jeftinije.
Tako, npr. teza, koju su odnegovali liberali, odustajanje od potencijalne mogućnosti da specijalne službe primene silu i „pucaju u narod“ ne znači i odustajanje od nasilja. Drugovi nikako to da shvate. To automatski može da znači upravo nameru da se puca. Međutim, to nema veze sa naredbom, već ličnim razumevanjem situacije, ličnim socijalnim i moralnim izborom. To ni na koji način ne vodi do posledica shvaćenih na osnovu liberalne matrice.
I drugi momenat. Ogromna geopolitička, ekonomska, socijalna i svaka druga katastrofa nije dovela do širenja nasilja i građanskog rata, što je bilo za očekivati, već do velikih transformacija i destrukcija. Iz jednog prostog razloga: naše društvo je bilo klasno ravnopravno, bez obzira na privilegije. Nivo klasno-socijalne mržnje bio je minimalan. Nije postojao niko ko je bio spreman da izazove građanski rat. Čak se postavlja pitanje protiv koga. U višenacionalnim regionima gde je postojao kritični potencijal agresivne mržnje, krv je prolivena. A tamo gde toga nije bilo, nije bilo ni osnova za  krvoproliće. Opet lekcija: današnji nivo socijalne heterogenosti našeg društva, blago rečeno je, latinoamerički. Tako da, ukoliko se dogodi slom, ponor ili transformacija daleko manjih razmera od one pre 20 godina – potencijal građanskog protivljenja konfliktu u zemlji je ogroman.
Sve što smo uradili u poslednjih 20 godina, čak ako zanemarimo napore u poslednjoj deceniji, učinjeno je u pravcu stabilizacije i smanjenja socijalne napetosti, u principu to je bilo stvaranje potencijalnog građanskog otpora. Tako da je nivo tolerantnosti, građen na razvalinama sovjetskog sistema, bio velika iluzija. Što se tiče stanovnika glavnog grada, velika je iluzija da je na kraju došlo novo vreme, svež vazduh. Novi sistem je dobio mandat da legitimno vrši ekonomsko, političko, čak i moralno nasilje, što u sovjetsko vreme nije postojalo. I sve te mandate vlast je iskoristila krajnje brzo. Mandat za ekonomsko nasilje završen je bankrotstvom. Karakteristično je da od početka „nultih“ godina, od dolaska Putina, naglo rastu socijalni rashodi. Na genetskom nivou država shvata da koliko toliko može govoriti o transformacijama, srednjoročnim perspektivama, međutim, na kratkoročnom planu socijalne rane treba lečiti, ukoliko ima mogućnosti, budžetskim novcem.
Mandat na fizičko nasilje je potpuno iskorišćen u oktobru 1993. godine. Zamislite da su gkčpisti doneli takvu odluku, komunisti bi visili na svakom stubu kao u Budimpešti 1956. godine. Ponavljam još jednom: legitimna vlast ima pravo da puca po svojima. Međutim, ukoliko iskoristi to pravo, legitimna vlast preuzima ogromnu odgovornost. Posle 1993. godine tadašnji „prelazni režim“ preuzima na sebe ogromnu neodgovornost. On je potrošio svoj legitimitet još pred kraj devedesetih.

OSVEŠĆIVANJE KATASTROFE
Ukoliko govorimo o policijskom nasilju, ono je potpuno regularno. Sadašnja vlast pedantno preseca nedozvoljene navodno „građanske“ akcije koje imaju krajnje provokativni karakter. Kada izgubi kontrolu nad navodno slabim i neozbiljnim grupama, policija se suočava sa neophodnošću da primeni daleko veće i ozbiljnije nasilje koje vlasti ne žele. Sa tog aspekta policijski deo ruske unutrašnje politike u celini je apsolutno adekvatan. Naravno da ovome možemo uputiti gomilu zamerki, ali sa socijalnog aspekta ta politika je apsolutno adekvatna.
U celini uzev, možemo reći: Mi smo za ovih 20 godina sačuvali nasleđeni potencijal, ali nismo rešili nijedan problem. Sam događaj pre 20 godina, nije bilo nikakvo rešenje, na mesto jednog ogromnog problema došao je drugi ogromni problem. Ideološki, mentalno, osnova katastrofe je bila velika iluzija kao u poznatoj anegdoti: „Stara, mi mislili da je ovo orgazam, a ispostavilo se da je astma“. Dok društvo nije shvatilo da astma nije orgazam, ništa se nije moglo raditi ni sa društvom, ni sa zemljom. Sa tog aspekta Jeljcin je bio potpuno adekvatna politička figura. On je bio idealni predsednik slobodnog pada u provaliju, dok zemlja nije udarila o dno. Velika je sreća što udar nije doveo do pogibije, već do delimičnog buđenja svesti.
Ipak, najvažniji dobitak je slom intelektualne liberalne iluzije. I to je sreća. Poslednje konstrukcije tog tipa su prosto osuđene na propast, kao eksperiment sa partijom Mihila Prohorova (predsednik partije „Prava stvar“ – prim. prev). Tu se neće ništa dogoditi, osim papreno skupe farse.
A sada o zemlji koje nema već 20 godina. Šta je od nje ostalo? Daleko više nego što smo očekivali. Od nje je ostalo veliko znanje, ne samo u Rusiji, već i van njenih granica, šta smo bili i šta treba da budemo, ne samo na genetskom nivou, već i na nivou generacija. U narednih pet godina imaćemo još uvek generaciju koja je na pravi način vladala zemljom, a posle pet godina ostaće samo genetsko sećanje na nju. Zato su narednih pet godina kritične. To je realno jedini preostali potencijal sovjetskog sistema.
… I još o revanšizmu. Zašto se revanšizam nije desio u tako povoljnom socijalnom miljeu, kada je za to postojala velika tražnja? Samo zato što Sovjetski Savez nije ubijen. Da bi se desio revanšizam bila je potrebna potpuna i konačna katastrofa. Nje nije bilo. Uzmimo, npr. Rusku Imperiju, od nje dvadesetih godina prošlog veka nije ostalo ništa. Ona je praktično bila uništena. Nemačka je posle svetskog rata bila uništena, ponižena i razoružana. Fenomen Sovjetskog Saveza se krije u zabludi pobednika kada su pomislili da je sve gotovo. Oni su 1999. godine bili uvereni da zemlja, koja je izgubila rat od čečenskih bandita, nije sposobna ni za šta. Da njeni nuklearni i ostali potencijali ne predstavljaju ozbiljnu pretnju, ni ozbiljni zadatak. Oni su tada mogli da nas pomlate, međutim, zbog svog egoizma to nisu učinili.
Uostalom, kvazirevanšizam nultih godina bio je u određenoj meri anestezija. Ukoliko 2000. godinu uzmemo kao prelomni momenat u osvešćivanju katastrofe, onda su naredne godine u značajnoj meri bile anestezija. Nikakvih drugih resursa osim anestezije i primarne reanimacije nije bilo.
A kada je prestala da deluje, ispostavilo se da rana nije zacelila. Drugi put anestezija neće pomoći, moraćemo seći.

3 коментара

  1. Taj najveci izdajnik slavenskog naroda koji reklamira Luj Viton torbe nije ni slutio kakvu je uslugu napravio Rusiji kada je potpisao pakt sa vragom.

  2. * 31.8.2011. 4:02
    > Руска економија је у све жалоснијем стању. Изузев нафтно-гасног сектора све
    > остале области индустрије су у стагнацији или паду последње 3 године, и то
    > кажу њихови државни медији:
    > http://russiaprofile.org/business/44037.html
    >
    > Земља са толиким природним богатством, и образованом радном снагом на
    > западном нивоу би морала да има много боље економске резултате, али
    > очигледно да енормна корупција гуши све привредне активности. *У Русији
    > ухвате чиновника који је покрао милионе и најгоре што може да му се деси је
    > да буде смењен, а најчешће само промени функцију. У Кини иако има корупције
    > за такве случајеве падају главе! Зато је тамо привредни раст 10%, а раст
    > индустријске производње још и већи.*

  3. REPUBLIKE BIVŠEG SSSR-a 20 GODINA POSLE
    Korak napred, dva koraka nazad

    Raspad
    S distance od dve decenije, izgleda kao da raspad najveće države većini od 14 zemalja koje su proglasile nezavisnost nije doneo boljitak

    Prošlo je 20 godina od događaja koji su, kako se ispostavilo, bili uvod u raspad Sovjetskog Saveza. Nakon dve decenije za nekadašnjom zemljom žale mnogi, i to čini se s pravom. Prema istraživanjima javnog mnjenja, iz godine u godinu sve više Rusa smatra da je propali državni udar, koji se odigrao između 19. i 21. avgusta 1991. godine, bio tragičan događaj (39 odsto, a pre deset godina taj procenat je iznosio 25). Takođe, istraživanja kažu da svega 27 odsto smatra da Rusija od te 1991. godine ide u dobrom pravcu, dok je čak 49 mišljenja da ide u lošem. Ne radi se samo o nostalgičnom odnosu prema nečemu prošlom, već i mnogi podaci govore da je u posle-dnjim godinama sovjetske države bilo bolje nego danas.

    S distance od dve decenije izgleda kao da raspad najveće države nije doneo mnogo poboljšanja za većinu od 14 zemalja koje su proglasile nezavisnost nakon 26. decembra 1991. Tog dana se, naime, zvanično raspao SSSR. Veći napredak postigle su jedino baltičke zemlje Litvanija, Estonija i Letonija koje su za tih 20 godina uspele da uđu u demokratske tokove i uspostave slobodno tržište. Najgore su prošle Uzbekistan, Turkmenistan i Belorusija u kojima je zavladala autokratija i danas se nalaze među najnerazvijenijim zemljama sveta. Za njih je raspad SSSR-a sigurno bio tragičan događaj.

    Po podacima BBC-a, na dvadesetu godišnjicu pokušaja svrgavanja Mihaila Gorbačova bivše Sovjetske republike su dostigle BDP iz 1990. godine tek 2005, uz drastične socijalne promene koje su rezultirale enormno bogatom vladajućom klasom i siromašnom većinom stanovništva koje u proseku živi lošije nego što je živelo u poslednjim godinama SSSR-a

    Pad BDP–a

    Gruzija, Ukrajina, Moldavija, Kirgistan i Jermenija dosegle su neki oblik demokratske ili kvazi demokratske vlasti. Rusija, Kazahstan i Tadžikistan su države u kojima vlada blaga autokratija. Naftom bogati Azerbejdžan je u međuvremenu postao autoritarna naftna država.

    Raspad SSSR-a imao je katastrofalne ekonomske i socijalne posledice po celu regiju jer je tokom prve četiri godine pad BDP –a iznosio čak 45 odsto. Depresija nakon raspada bila je dvaput veća od američke velike depresije iz tridesetih godina prošlog veka.

    RaspadPo podacima BBC-a, na dvadesetu godišnjicu pokušaja svrgavanja Mihaila Gorbačova bivše Sovjetske republike su dostigle BDP iz 1990. godine tek 2005, uz drastične socijalne promene koje su rezultirale enormno bogatom vladajućom klasom i siromašnom većinom stanovništva koje u proseku živi lošije nego što je živelo u poslednjim godinama SSSR-a.

    Ako se u ekonomskim podacima o protekle dve decenije gleda samo BDP bez socijalnih faktora jedini ekonomski pobednici su Estonija, čiji BDP raste oko 60 odsto za dvadeset godina, Azerbejdžan, pre svega zbog nafte, i Jermenija, zbog pomoći iz inostranstva s porastom od 50 odsto, i Uzbekistan s porastom od 40 procenta, dok su najveći ekonomski gubitnici Tadžikistan zbog svog dugog građanskog rata i države koje su bile „žrtve” takozvanih obojenih revolucija (Gruzija, Ukrajina, Kirgistan) kojima je BDP u padu u odnosu na 1990. godinu. Rusija danas ima dvostruko niži BDP nego što je imala pred raspad SSSR-a.

    S obrazloženjem da je Gorbačov bolestan, pučisti su zatvorili šefa države i njegovu porodicu u predsedničku letnju rezidenciju na Krimu. Nakon ukidanja vanrednog stanja koje je trajalo tri dana, Gorbačov biva pušten iz kućnog pritvora i vraća se 22. avgusta u Moskvu. Pučisti su uhapšeni, a Komunistička partija zabranjena

    Osnovna ideja početkom devedesetih godina bila je srušiti komunizam. Većina je mislila će to biti dovoljno za bolji život. Međutim, formiranje nacionalnih država nije išlo tako lako. Zemlje koje su nastale nakon pada Sovjetskog saveza su vrlo brzo shvatile da ih čeka mnoštvo izazova, jer je većina morala da počne od nule.
    Kako tvrde mnogi analitičari, neke od zemalja nastalih na pepelu Sovjetskog saveza bile su samostalnije u kasnom sovjetskom periodu nego danas. U Azerbejdžanu je manje demokratije nego pre dvadeset godina, kao i u Belorusiji. Ako govorimo o snazi države, možda su danas snažnije, ali u terminima demokratije su sigurno otišle korak unazad. Turkmenistan je očigledan primer države koja je imala više sloboda 1985. nego danas.

    Za mnoge u Rusiji je pad SSSSR-a značio gubitak statusa i prestiža. Premijer Rusije Vladimir Putin je rekao da je pad Sovjetskog saveza najveća geopolitička tragedija 20. veka. Mnogim Rusima bilo je teško zamisliti državu čija budućnost je privlačnija nego njena prošlost.

    Primer Rusije

    Prelazak iz socijalizma u kapitalizam doveo je do katastrofalnih posledica u svim sferama: socijalnoj, ekonomskoj, političkoj. Posledice te transofrmacije se najbolje vide na primeru Rusije u kojoj je neoliberalizacija počela od totalne privatizacije državnih preduzeća bivšeg SSSR -a, koja je u suštini bila bez presedana po svojim dimenzijama pljačke državne svojine. Kontrola nad ekonomijom prešla je u ruke državne birokratije i sloja preduzetnika bliskih nomenklaturi, koji su privatizovali čitave industrijske grane i visokoprofitabilne naftne, gasne i metalurške korporacije, plativši za to simboličnu cenu.

    Na kraju privatizacije ruska država ostala je bez 90 odsto nacionalnog bogatstva i nije bila sposobna da stimuliše razvoj. Tako je nastala elita ruskih oligarha u vreme dok je životni standard većine stanovništva drastično pao u odnosu na sovjetsku eru. Danas Rusija zauzima jedno od prvih mesta u svetu po broju milijardera. Prema statistici, 1991. godine odnos prihoda između 10 odsto najbogatijih i 10 odsto najsiromašnijih Rusa iznosio je 4:1, a 2010. godine dostigao je već 41:1.
    Dolaskom na vlast Vladimira Putina započela je nacionalizacija niza strateških grana industrije.

    RaspadRusija je najveći izvoznik gasa u svetu i zauzima jedno od prvih mesta po izvozu na-fte. Prema mišljenju eksperata, ruska ekonomija nalazi se u dubokoj zavisnosti od prodaje sirovina gasa i nafte, koja u budžetu zemlje čini oko 30 odsto ukupnih prihoda.

    Zemlja je izgubila svoju prehrambenu nezavisnost zbog izvoza oko 50 odsto prehrambenih namirnica i prestanka kultivisanja oko 35 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta. Broj stanovnika u Rusiji 1993. godine iznosio je 148,9 miliona ljudi, prema sadašnjih 138,7 miliona. Po prognozama ruskog Instituta za demografska istraživanja, do 2025. godine prirodni pad stanovništva iznosiće 11 miliona ljudi.

    Dakle, raspad SSSR doneo je korist tek ograničenom broju ljudi koji su uspelo da se obogate za veoma kratko vreme. Većina je, barem prema statističkim podacima, na gubitku.

    Kontraproduktivni pokušaj spašavanja

    Te 1991. godine situacija u SSSR-u svakako nije bila sjajna. Proizvodnja je bila u opadanju, a nezaposlenost je rasla, kao i galopirajuća inflacija koja je „pojela“ ušteđevinu građana. Takođe, izbijaju etnički sukobi. I umesto da se svi ti problemi reše, počinje proces raspada zemlje. I to neuspelim državnim udarom, koji su izveli tvrdolinijaši, komunisti koji su u stvari hteli da spreče raspad, ali su svojom akcijom samo doprineli brzom kraju SSSR-a.
    Litvanija proglašava nezavisnost kao prva sovjetska republika 1990. godine. KGB ne uspeva da vrati tu zemlju u Sovjetski Savez, a predsednik Mihail Gorbačov polako gubi kontrolu nad zemljom.

    „Sovjetski Savez je mogao biti spašen“, kaže danas Gorbačov. Tada je njegov cilj bio stvaranje neke vrste drugog Sovjetskog saveza u kojem bi republike imale više nezavisnosti. U martu 1991. godine Gorbačov poziva na referendum. Prema zvaničnim rezultatima, više od 70 odsto ljudi se izjašnjava za očuvanje Sovjetskog Saveza kao obnovljene federacije suverenih republika s jednakim pravima. Međutim, kako bi takav Sovjetski Savez trebalo da izgleda? Pregovori u Gorbačovljevoj rezidenciji Novo – Ogarjovo kod Moskve odvijali su se vrlo teško, a učestvovalo je samo devet od 15 sovjetskih republika. Ipak, predsedniku je uspelo da dogovori novi državni ugovor koji bi sačuvao državnu zajednicu. Potpis je bio planiran za 20. avgust 1991. godine, ali to se nije nikad dogodilo.

    RaspadDan pre termina potpisivanja, 19. avgusta 1991, dogodio se državni udar protiv Gorbačova. Grupa sovjetskih tvrdolinijaša, među njima i ministar obrane, ministar unutrašnjih poslova i šef tajne službe KGB, osnovali su nacionalni odbor za vanredno stanje. Stari komunisti sumnjali su u reforme Gorbačova.
    „Videli su da s uobičajenim političkim sredstvima ne mogu ništa postići. Zbog toga su se odlučili na udar“, priseća se Gorbačov.

    S obrazloženjem da je Gorbačov bolestan, pučisti su zatvorili šefa države i njegovu porodicu u predsedničku letnju rezidenciju na Krimu i prekinuli sve veze sa inostranstvom. U Sovjetskom savezu je proglašeno vanredno stanje, a na ulice Moskve su izašli tenkovi. Pučisti su izjavili da žele da spase SSSR od katastrofe.

    Državni udar je bio bezuspešan. U avgustu 1991. kucnuo je blistavi trenutak novoizabranog predsednika Rusije Borisa Jeljcina, koji se profilisao kao protivnik komunista. Na desetine hiljada ljudi okupilo se ispred njegovog sedišta u Moskvi kako bi protestovali protiv državnog udara. Nakon tri dana ukida se vanredno stanje, a Gorbačov biva pušten iz kućnog pritvora i vraća se 22. avgusta u Moskvu. Pučisti su uhapšeni, a Komunistička partija zabranjena.
    Tri meseca posle državnog udara, predsednici Rusije, Ukrajine i Belorusije osnivaju Zajednicu nezavisnih država, a 26. decembra 1991. godine Sovjetski Savez i zvanično prestaje da postoji.

    1
    1

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *