MIHAIL LEONTJEV Hodanje po živom blatu bez motke

Piše Mihail Leontjev

Obala spasa od svetske ekonomske krize jeste potpuno druga ekonomija. Verovatno, i druga politika. A verovatno i sasvim drugo ustrojstvo sveta

„Ukoliko ne uspemo da se dogovorimo bankrot će 2. avgusta gurnuti ekonomiju SAD i čitavog sveta u krizu goru od one 1929. godine prošlog veka“. Nismo mi to rekli, to sada, kao refren, neprekidno ponavlja američki predsednik Obama, vršeći time pritisak na republikansku opoziciju. U suštini, mi ne smatramo tehničko bankrotstvo SAD kao sudbonosan i nesavladiv problem. Premda kao inicijalni okidač ciklične krize može da posluži bilo šta. Recimo stvarno, a ne tehničko, bankrotstvo evrozone (kao domino efekat).

STRAŠAN KRAJ ILI BESKONAČNA AGONIJA
Kada smo pre mnogo godina govorili o neizbežnoj krizi i bankrotstvu američke ekonomije koja je nagomilala više dugova nego što je u stanju da otplati, sadašnji učesnici burne diskusije o katastrofi 2. avgusta zamišljeno su držali prst na čelu. Ekonomski revolucionarnu tezu o „principijelno nemogućem bankrotstvu Sjedinjenih Država“, koju je svojevremeno izrekao zamenik šefa našeg Ministarstva finansija Storčak, ovih dana je potvrdio zamenik predsednika „Centrobanke“ Uljukaev. To više nije ekonomska koncepcija, makar i specifična, već religiozni zavet.
U momentu kada ovo pišem nemam odgovor na pitanje šta će se desiti 2. avgusta, jer razmišljam o događaju pre njegovog nastanka, ali sam gotovo uveren da će se drugovi dogovoriti i naštampati još malo love. U suštini, daleko više cenim misaone sposobnosti američke političke elite od mnogih amerikanofila – paničara. Ponavljam, problem nije u tehničkom bankrotstvu čija je osnova tonjenje, kao što je to bilo sa nesrećnim brodom „Bulgarija“. Amerika Evropi može još mnogo dolara da naštampa da bi sačuvala balans osnovnih valuta. Čudno je, naravno, da se u kući onoga koji se veša govori samo o užetu. Međutim, to je već karakteristika o stanju ukućana. Možda su zaista odlučili da završe sa mukom, više vole strašan kraj od beskonačne agonije.
Nesuglasice između republikanaca i demokrata o načinima rešavanja ovog pitanja, navodno su, u suštini, principijelne. Svi su saglasni da treba smanjiti deficit, pitanje je samo na čiji račun. Na račun bogatuna i povećanja poreza ili na račun siromašnih i socijalnih rashoda. Ta diskusija je politički nerealna. To, u suštini, nema nikakve veze sa stvarnošću. Deficit i dug ne treba smanjivati ni za čiji račun. Takva računica ne postoji. Postoji samo osećanje, i to svi znaju, da diskusija ima isključivo demagoški „elektoralni“ karakter. Kako je primetio sjajni američki analitičar Harlan Ulman: „Ranije su u Americi bile dve partije: jedna je imala savest, ali bez mozga, dok je druga imala mozak, ali bez savesti. Danas imamo dve potpuno jednake partije, bez mozga i bez savesti“. Kakve partije, takva i diskusija. Važeći socijalni i politički sistem ne može da izdrži cenu obnove makroekonomske ravnoteže u Americi (očigledno i Evropi). Zato što, ako ćemo iskreno, na osnovu „hamburške računice“ (idiom, u ruskom jeziku prihvaćen kao originalni sistem vrednosti oslobođen od trenutnih okolnosti i koristoljubivih interesa – prim. prev.) ni Amerika, ni Evropa nisu sposobne da održe sadašnji socijalni model. Ni politički, tzv. „demokratiju“, tj. sistem koji obezbeđuje apsolutnu vlast finansijskim elitama putem kupovine apsolutne lojalnosti elektorata njenoj ideologiji i interesima. Odnosno, dosledno poštovanje Vašingtonskog konsenzusa. Nema više nikakvog konsenzusa, dokaz za to je i sam Stros Kan. Republikanci su, navodno, u pravu kada govore da povećanje poreza podriva izvore ekonomskog rasta, što bi jedino i moglo da popravi situaciju. U suštini, u aktuelnom ekonomskom modelu izvora rasta nema (ukoliko ne uzmemo u obzir Kinu naduvanu državnim investicijama).
Kad otkinu glavu, ne plaču za frizurom. Ukoliko ručno obnavljamo makroekonomsku ravnotežu putem realnih antikriznih mera, to bi značilo realizaciju programa socijalne degeneracije, sa kojima je poređenje povećanja tekućih evropskih penzija i smanjenje plata mačiji kašalj. Pošto je to politički nemoguće, programi će se realizovati stihijski, a palijativne političke odluke biće samo ritualne usluge.

U ŽIVOM BLATU, BEZ MOTKE
Kada  govorimo o nepodnošljivom bremenu  rashoda, ne mislimo samo na socijalne, kulturne i slične oblasti, već u prvom redu podrazumevamo vojne rashode. Poznata je činjenica da osnovne troškove za vojnu bezbednost zapadnog sveta snosi Amerika. Amerika mnogo ratuje, čak i bez „vijetnamskih“ socijalnih davanja ona to sebi može da dozvoli, zato što ratuje veoma skupo. Američka najamnička vojska je skupa ne zato što u njihov ugovor, u suštini, ulaze mogući rizici, već i zato što se rizici vezani za gubitak armije minimizuju u prvom redu za račun ogromnih rashoda za najbolji i najveći sistem naoružanja. Taj isti Harlan Ulman primećuje da radom sjajnih bespilotnih letelica, koje su spašavale živote američkim vojnicima, i njihovom efikasnošću, upravlja 250 skupih stručnjaka koji dobijenu informaciju obrađuju negde u bazi u Teksasu. Ovo govorim iz razloga da ukoliko Amerika odustane od skupog načina ratovanja, ona više neće biti u stanju da ratuje. Onako kako Evropa danas javno čitavom svetu demonstrira svoju libijsku impotentnost. Pošto Evropejci, kako se potpuno ispravno Amerikanci žale, ne žele skupo da ratuju. A sada više i ne mogu.
Sve to, dakle, neizbežno vuče za sobom jasne geopolitičke posledice, pošto je očigledno da u obezbeđenju stabilnosti današnjeg dolara poslednju ulogu nipošto ne igra sposobnost njegovog emitenta da garnira postojeći svetski poredak silom. Ideja da se smanje vojni rashodi SAD podseća na ideju povlačenja američke vojske iz Iraka i Avganistana putem dovođenja dopunskih jedinica. Ili na postepeno odumiranje države u socijalizmu putem njenog maksimalno privremenog jačanja. To jest jedini način rešenja pitanja prelaza kvantiteta u kvalitet je mašina za štampanje novca.
Na taj  način, sva realno aktivna antikrizna politika podseća na hodanje po živom blatu bez motke. A i stajati se ne može – glib uvlači, dok svakim sledećim korakom propadaš sve dublje. Ta nesrećna Grčka je u momentu pada imala dug od 115 odsto DBP, a u procesu pružanja pomoći on dostiže 150 odsto. Sve to ne bi bilo opasno da je na vidiku obala te močvare. Ali obalu ne vidi niko. Čak nema ni približnog opisa kako ona treba da izgleda. Zato što je obala potpuno druga ekonomija. Verovatno, i druga politika. A verovatno i sasvim drugo ustrojstvo sveta.

Preveo Goran Šimpraga

Један коментар

  1. Robno-novčani sistem funkcioniše dok postoje realne garancije za vrednost novca koji se štampa(u zlatu,na primer).Ako nemate takve garancije,nastaje hiperinflacija koja isisava materijalne vrednosti celog društva u džepove malobrojnih,koji imaju kontrolu nad novčanom masom.Sve jednostavno do užasa.Nema misterije.A ako je valuta koja se ‘proizvodi’ nekontrolisano,pritom,i glavna valuta za međunarodnu trgovinu i finansijsko poslovanje-eto globalne ekonomske krize.Dokle god postoje pojedinci ili institucije koje mogu da zloupotrebljavaju sistem proizvodnje novca bez podloge(što je u SAD
    dozvoljeno zakonom o ukidanju zlatnog standarda),imaćemo i sve moguće vidove ekonomskih kriza.Sve je to umnogostručeno pojavom elektronskog novca,gde za proizvodnju novca više ne postoje bilo kakva fizička ograničenja.Treba razumeti da je takav ishod zapravo nužnost,koja svoju snagu crpi iz manjkavosti samog robno-novčanog sistema i manjkavosti ljudske prirode.Nikakve promene društveno-političkog sistema neće ukloniti pojavu lihvarske svesti i socijalnog raslojavanja.Jer šta bi moglo da zameni dobrog starog Mamona?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *