CRNA GORA Jezik većine kao manjinski jezik

Piše Miroslav Stojanović

Umesto da ide do kraja i zahteva radikalan politički, i ustavni zaokret koji bi zaista bio u „skladu sa realnošću“, srpska opozicija u Crnoj Gori prihvatila je, s gotovo podaničkim mentalitetom, da se većinski srpski jezik u nastavi samo za nijansu izdvoji i odvoji od manjinskih jezika, ali ne, po obaveznosti, izjednači sa lingvistički nelegitimnim, politički i birokratski ustoličenim, crnogorskim jezikom

U politički osionom utiranju svega što je srpsko, od tradicije i istorije do nacionalnog identiteta, jezik se u Crnoj Gori pokazao kao najjača brana bahatoj vlasti. I daleko opasniji protivnik od često malokrvne, još češće kolebljive, pa i potkupljive opozicije.
Uprkos žestokim političkim i medijskim, posebno televizijskim pritiscima koji su prethodili (spornom) popisu stanovništva, da se na sve moguće udari pečat uskogrudo shvaćene (crnogorske) državotvornosti i legitimišu gotovo histerični i nasilnički potezi vladajuće većine, jezik se uspravio kao poslednja odbrana (ugroženog) srpskog bića crnogorskog naroda: većina građana se, uprkos svemu, odvažila da prkosno i demonstrativno saopšti da je njihov maternji jezik – srpski.
To je izazvalo minulih dana politička usijanja veća od nesnosnih vrelina  leta. Ona je gotovo ošamutila vlast i naterala je na, čini se više iznuđeno i taktičko uzmicanje, nego istinsko „uvažavanje realnosti“ – izraz koji je najpre lansirao predsednik Republike Filip Vujanović, a potom ga prihvatio premijer Igor Lukšić – i, po svemu sudeći, još jednu uspelu obmanu opozicije.

STRAH OD HRABROSTI
Opozicija, naime, ni ovoga puta nije uspela ili nije htela, da maksimalno izeksploatiše tu kapitalnu činjenicu, daleko važniju od njene čisto lingvističke prirode, i veliku šansu koju joj je pružio narod. Sprečila je usvajanje izbornog zakona u Skupštini – prvog na (dužoj) listi prepreka koje su se isprečile Crnoj Gori na njenom „evropskom putu“ – za šta je bila neophodna dvotrećinska većina kojom vlast ne raspolaže, i očigledno se preplašila sopstvene hrabrosti.
Umesto da ide do kraja i zahteva radikalan politički, i ustavni zaokret koji bi zaista, i suštinski, bio u „skladu sa realnošću“, prihvatila je, s gotovo podaničkim mentalitetom i infantilnom političkom egzaltiranošću (lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić: „Nijesam vjerovao da ovo možemo dobiti“) mrvice koje im je vlast velikodušno bacila na sto: da se većinski srpski jezik u nastavi samo za nijansu izdvoji i odvoji od manjinskih jezika, bosanskog, hrvatskog i albanskog, ali ne, po obaveznosti, izjednači sa lingvistički nelegitimnim, politički i birokratski ustoličenim, crnogorskim jezikom.
U očigledno (namerno) sročenom nemuštom sporazumu, pa time, kako se odmah pokazalo, podložnom sasvim različitim tumačenjima i interpretacijama na koji su lideri opozicionih stranaka – Socijalističke narodne partije (Srđan Milić), Nove srpske demokratije (Andrija Mandić) i Pokreta za promene (potpredsednik Branko Radulović), premijer Igor Lukšić i ministar prosvete Slavoljub Stijepović (uz prethodni blagoslov i uputstvo njihovog, ne samo stranačkog, gazde Mila Đukanovića) – pristali, postoji (samo) kozmetička redaktura člana 11 Zakona o opštem obrazovanju i vaspitanju koji sada glasi:
„Nastava se u ustanovi izvodi  na crnogorskom jeziku“.
Pa zatim:
„Imajući u vidu istu lingvističku osnovu nastava se u ustanovi izvodi i na srpskom jeziku kao jeziku u službenoj upotrebi“.
I, potom, praktično u istoj ravni:
„Poštujući prava manjinskih naroda nastava se u ustanovi izvodi i na bosanskom, albanskom i hrvatskom jeziku kao jezicima u službenoj upotrebi“.
Premijer Lukšić je, uprkos zavodljivoj verbalnoj ekvilibristici pokušao da ubedi javnost kako je rešio uspešno „kvadraturu kruga“, pri čemu bi trebalo da budu i vuci siti i ovce na broju. Rekao je: „definisali smo rješenje kojim se uvažava okolnost da je najveća lingvistička zajednica ona koja govori srpskim jezikom“) i, u isto vreme, bio u stvari koja je suštinska za vlast krajnje direktan: postigli smo, konstatovao je, sporazum da se „obezbijedi (obavezna) nastava na crnogorskom jeziku, u skladu s Ustavom“.
Tek potom, u drugoj ravni, našla se saglasnost da se „nađu modeli koji će obezbijediti izvođenje nastave i na jezicima u službenoj upotrebi“. I u tom, i samo u tom kontekstu i – srpskog.

POLITIČKA FARSA KAO „ISTORIJSKI SPORAZUM“
Vladi je, naravno, bilo važnije da navodnim ustupcima o „vraćanju srpskog jezika u škole“ i tobožnjem „izjednačavanju sa crnogorskim“ – kako su mediji „protumačili“ ovu opsenu vlasti – isposluje konačni pristanak opozicije na izborni zakon (o izboru odbornika i poslanika), koji je vlastima u Podgorici stajao kao kost u grlu (u brojnim pokušajima to joj do sada nije polazilo za rukom, a vreme, koje je još ostalo do neprikosnovene briselske ocene, dramatično ubrzano čili), nego do stvaranog „uvažavanja realnosti“.
Da je „istorijski“ Lukšićev sporazum s opozicijom politička farsa i stvarna pobeda vlasti, potvrđuje i reagovanje njenog najgrlatijeg glasnogovornika. Prema uverenju mnogih „Đukanovićev megafon“,  predsednik Skupštine Ranko Krivokapić i šef (minorne) koalicione Socijaldemokratske partije (ovde poznatiji po nadimku „Krivomozgić“, koji mu je u polemičkim duelima velikodušno „darovao“ mitropolit Amfilohije), konstatovao je odmah po obelodanjivanju „sporazuma“ kako je opozicija „konačno, shodno Ustavu, prihvatila crnogorski jezik kao jedini obavezan za svu djecu  građanske Crne Gore“.
Samo nekoliko sati pre Lukšićevog (spornog) sporazuma s opozicijom, isti Krivokapić je grmeo preko talasa radija „Skala“ kako je povezivanje pitanja jezika s izbornim zakonodavstvom „politička ucjena kojoj se mora stati na kraj“.
Crnogorski jezik, najviše sporan, izraz je građanske Crne Gore, rekao je Krivokapić, a ne nijedne nacije posebno. Napade opozicije da je upravo on glavni krivac za moguće prolongiranje roka predviđenog za dobijanje datuma za pregovore s Evropskom unijom označio je kao „pokušaj rušenja građanske Crne Gore“.
Krivokapić je opet za sve optužio Beograd, konstatujući da je opoziciji „nažalost, bliži Beograd od Podgorice i Cetinja“ i upozorio da sve „dok ta politika ne bude doživljavala evropske poraze – a ovo će, naglasio je, biti jedan od njihovih evropskih poraza – to će tako biti“.
Krivokapiću se u društvu jastrebova koji se neustrašivo bore protiv smrtne „srpske opasnosti“ za „građansku Crnu Goru“, uvek i bez zadrške, nalazio i visoki funkcioner  vladajuće Demokratske političke stranke, „čovek s šiškama“, zakleti „ustavobranitelj“ Miodrag Vuković, tvrdeći da se niko iz vlasti neće drznuti da prihvatajući ucene opozicije ruši Ustav i izvrgava poniženju i ruglu tako ozbiljnu državu kakva je Crna Gora.

POBUNA NARODA
Ako je vlasti, kako se pokazalo i ovom prilikom, s opozicijom, s manje ili više natezanja, ipak lako da izađe na kraj, krajnje je neizvesno šta će učiniti s (ogorčenim) i pobunjenim narodom. U više crnogorskih vilajeta, u kojima se srpski jezik praktikuje i gaji kao svetinja, došlo je već do otvorene pobune: iz Grblja su poručili vlastima da neće slati decu u škole, a prvi septembar je koliko sutra, sve dok se „ne zaustavi jezička diskriminacija“, a iz Berana (Vasojevići) roditelji čija deca govore srpski upozoreni su da ne kupuju nova izdanja udžbenika koji su upravo izašli iz štampe i da bojkotuju nastavu.
Novi udžbenici su već u knjižarama i to će, ako se bojkot koji se širi delovima Crne Gore nastavi, predstavljati vlastima veću glavobolju od opozicije.
Odbor za školovanje na srpskom jeziku iz Berana koji su formirale dve nevladine organizacije, „Centar za ravnopravnost i konstitutivnost srpskog naroda u Crnoj Gori“ i „Srpski kulturni centar Župan Prvoslav“, zatražio je od državnih institucija da se njihovoj deci „vrati nasilno ukinuto pravo školovanja na maternjem, srpskom jeziku“.
Ovaj Odbor, takođe, izričito zahteva formiranje saveta za opšte obrazovanje na srpskom jeziku, izradu programa školovanja na ovom jeziku, uvođenje obaveznog predmeta srpski jezik i književnost, srpska istorija, veronauka, školovanje učenika iz udžbenika štampanih na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom, štampanje svedočanstava na srpskom i – ćirilicom.
Sa skupa članova Srpske pravoslavne Opštine Grbalj upućeno je upozorenje  vladi Crne gore i  nadležnim državnim službama „da stanovnici Grblja nijesu jezička (preko 90 odsto Grbljana izjasnilo se da govori srpski jezik!), ni nacionalna manjina“ i da ne prihvataju da se njihova deca „diskriminišu i tretiraju kao građani drugog reda“.
Ukoliko naša djeca, piše dalje u njihovom saopštenju, ne budu u mogućnosti da pohađaju nastavu na svom maternjem, srpskom jeziku, neće nam preostati ništa drugo nego da bojkotujemo nastavu u školama“.
Član ove crkvene Opštine Vojislav Pićan je u izjavi za podgorički „Dan“ rekao: „Mi smo domaćini koji vjekovima žive pokraj mora i ne prihvatamo da nam bilo ko s druge strane brda nameće ponižavajući položaj jezičke, nacionalne i druge manjine“. On je istakao da su Grbljani „čvrst narod“ i da nisu slučajno njihovi preci „uspjeli da budu jedina pravoslavna slovenska zajednica koja je uspjela da izađe na toplo more i tu se održi hiljadu godina“.
Pićan je podsetio da su njihovi preci imali „mogućnost školovanja na srpskom jeziku čak i u vremenima okupacija, a danas to pravo hoće da nam uskrati podgorička vlast. Vjerujem da će slično postupiti mnogi roditelji u Crnoj Gori, a mi smo u Grblju već odlučili“.
On je s neskrivenom gorčinom i gnevom konstatovao da „od 1918, od kada mi primorci živimo sa crnogorskim, brdskim i hercegovačkim plemenima u istoj državi, niko nam veće poniženje nije priredio od sadašnje crnogorske vlasti“.

„SEČA“ SRPSKIH PISACA
Podršku zahtevima Crkvene pravoslavne Opštine  Grbalj promptno je pružila nevladina organizacija „Miholjski zbor“. Predstavnik ove organizacije Vasko Kostić upozorava da se ništa ne postiže čak i ako vlast održi obećanje da se u školama u kojima većina đaka govori srpski uvede nastava srpskog jezika, a da se svi ostali predmeti predaju na crnogorskom. „To je isto kao da ništa nisu uradili. Kostić smatra da bi na međunarodnom nivou trebalo pokrenuti pitanje „krađe srpskog jezika i jednostranog preimenovanja istorijskog srpskog u nepostojeći crnogorski (jezik), bez gotovo ikakve praktične primene“. Jezik se, podseća Kostić, stvara vekovima „a onda se pojave gotovani i proglase ga svojim imenom“.
Navodeći nesustale pokušaje i primere nasilne similacije, Kostić spominje „vijorenje crnogorskih zastava na osnovnim školama, čak i dječjim obdaništima, dan i noć, i kad nijesu državni praznici“. Pušten je, kaže, nedavno i „probni balon“ o uvođenju obaveze da svaki školski dan počinje pjevanjem „Majko naša Crna Goro…“, što većini Bokelja ona nikad nije bila, niti će, ovakva kakva je, ikada biti. To su, zaključuje, samo neki u nizu „perfidnih asimilacija, srpski rečeno lukavstava, kojih ima više nego (onih) represivnih“.
Funkcionerka Socijalističke narodne partije Bosiljka Tomić je utvrdila da se pisci koji su ranije izučavani u okviru nastavnog predmeta srpski jezik i književnost u novom nastavnom premetu „crnogorski jezik i književnost“ ili potpuno „prebrisani“, ili se, forme radi, „pojavljuju sporadično“. Konstatujući da „režim bježi od  Njegoša i Lalića“, Tomićeva je navela veliku listu znamenitih imena „pod restrikcijom“: praktično sve dobitnike „Njegoševe nagrade“ (Desanka Maksimović, Stevan Raičković, Mihailo Lalić, Blaže Koneski, Oskar Davičo, Josip Vidmar, Borislav Pekić, Dobrica Ćosić i Matija Bećković).
Na „udaru“ su se našli i Jovan Jovanović Zmaj, Đura Jakšić, Vojislav Ilić, Branko Radičević, Milan Rakić, Petar Kočić, Branko Ćopić, Miloš Crnjanski, pa Duško Radović, Ljubivoje Ršumović, Milovan Danojlić i, čak, Danilo Kiš, čije ime nosi, inače, jedna škola u Budvi.

__________

Kratkovidi lideri

I ovoga puta se pokazalo da je jutro mudrije od večeri, a partijski narod pametniji i vidovitiji od njihovih „lidera“: Glavni odbor Nove srpske demokratije je ohladio euforičnost predsednika stranke Andrije Mandića povodom sporazuma šefova tri opozicione stranke s premijerom Igorom Lukšićem o poziciji srpskog jezika u javnom životu i školskom sistemu Crne Gore. Članovi ovog foruma su, naime, videli ono što njihov prvi čovek nije: da se tim sporazumom nije, praktično, ništa promenilo kada je reč o diskriminaciji jezika kojim govori većina građana Republike. I zaključili su: ili će se srpski jezik izjednačiti u svemu sa crnogorskim, ili nema sporazuma, a time ni jednog od glavnih uslova na čemu insistira Evropska unija: usvajanje famoznog zakona o izboru odbornika i poslanika.
Slična ili istovetna odluka se očekuje i na Glavnom odboru najjače opozicione strane, Socijalističke narodne partije, koji zaseda u subotu.
Premijer Lukšić je saopštio da nema govora o promeni sporazuma. „Velikodušno“ je, pak, izrazio spremnost da opozicionim prvacima objasni sve što im nije jasno u sporazumu.
Vlada je, međutim, iskoristila i ovu priliku da maleroznu crnogorsku opoziciju još jednom pokaže kao nepouzdanu, prevrtljivu i nesamostalnu: puštena je, naime, u opticaj informacija („Vijesti“) da su opozicioni lideri postali „pametniji“ posle konsultacija sa savetnikom predsednika Srbije Tadića, Mlađanom Đorđevićem, i srpskim ambasadorom u Podgorici Zoranom Lutovcem. Informacija se, po običaju, ne poziva na pouzdaniji izvor, ali opošljava svoje.

9 коментара

  1. Iskreno me čudi da se crnogorski narod ne obračuna sa tipovima koji su doveli do toga da im se Njegoš prevodi ( velikan se u grobu okreće ), i ukloni tu đubrad iz svog zdravog okrilja. Samosvojnost
    i državnost crnogorskog naroda je neupitna isto kao što je neupitno
    da je njihov jezik srpski. Ako ništa drugo, ako nećete da taj ološ naučite da pliva, onda bar tražite da vam se osigura prevodioc u svakoj državmnoj ustanovi pa će valjda postati sve jasno kada se vidi koliko će prevodioca trebati.

  2. И, цео овај чланак, и цео овај сајт, у типично српској лицемерној недоследности, објављује се на интернету латиницом!

  3. Добар текст и све стоји да је тако. Није ми само јасно да пишемо о другима а баш овај сајт је на страном писму поред тога што имамо наше лепше. Апелујем на Печат да пребаци сајт на Ћирилицу. Унапред захвалан.

  4. СРБИНЕ (ма где био и које вере био…) у име те велике и племените војске твојих благородних предака, чију си крв и дух и веру и ти наследио као законити наследник, у име њихово а не у име моје ја те питам, племенити Србине брате: да ли још гори кандило (православне) вере унутра у души твојој?
    https://sites.google.com/site/djordjebojanicistorija/

  5. Jako me zanima dali amerikanci govore americkim jezikom ili meksikanci meksickim na primer??

  6. Crnogorski šovinisti krivi za problem oko jezika

    Lider Pokreta za promene Nebojša Medojević kazao je da je optimista u pogledu konačnog dogovora o ravnopravnosti crnogorskog i srpskog jezika, i da očekuje da narednih dana budu nastavljeni razgovori opozicije sa premijerom Igorom Lukšićem

    On je naveo da je načelnim sporazumom opozicije i Lukšića već definisana ravnopravnost srpskog i crnogorskog jezika u obrazovnom sistemu. Medojević smatra da su jedinstveni stav opozicije i činjenica da su njihovi zahtevi razumljivi Evropskoj uniji već doneli rezultate.

    – Sada smo svi izloženi uticaju struktura koje ne žele da se problem reši. Vodi se medijska kampanja protiv svih umerenih struktura u Crnoj Gori koje žele da se ovaj problem reši i da u novu školsku godinu uđemo bez političkih tenzija – kazao je on listu „Dan”.

    Prema njegovim rečima, sada je samo potrebno malo više međusobnog poverenja i političke hrabrosti da se u tehničkim rešenjima oko implementacije sporazuma dođe do modela koji neće nikoga diskriminisati.

    – Istina je da je Ustav propisao da je crnogorski jezik službeni. Ali, ni Ustav, niti mi koji smo ga usvajali, nismo mogli predvideti da će se napraviti takva budalaština sa kodifikacijom nekog sasvim nepoznatog i novog crnogorskog jezika, koji sada služi za pravljenje viceva u regionu – kazao je Medojević.

    On je optužio protagoniste te, kako je rekao, vrste novocrnogorskog govora koji se nikada nije govorio u Crnoj Gori, sa novim slovima i sa arhaičnom, tragičnom abecedom. azbukom i gramatikom.

    – Moramo da nalazimo rešenje u veoma komplikovanoj situaciji koju su izazvali crnogorski šovinistički krugovi, želeći da naprave neki novi jezik koji se ne govori u Crnoj Gori – naveo je Medojević.

    Medojević je ocenio da je situacija apsurdna i za mnoge dobronamerne ljude u Demokratskoj partiji socijalista, koji ne žele da se pravi nasilje nad jezikom, istorijom i tradicijom.

  7. Petar Bozovic,

    *Svako se borio za svoju slobodu, a sloboda se plaća. Meni je ta vrsta slobode važnija od svega. Ne trebaju meni Evropska unija i nevladine organizacije da me uče da bi trebalo da volim svoje dete i kako treba da čuvam mačku. Marš bre tamo. Neka nas ostave na miru. Onaj Klinton u Crnoj Gori kaže: „Hvala vam, Makedonci” i niko od onih političkih magaraca da mu kaže: „Slone jedan, ne znaš ni gde si došao”. A ona njegova ženetina što ide sa zembiljom po Evropi – ona nekom nešto određuje! Da njih nije bilo, ne bi nas snašlo što nas je snašlo. Ne bi onaj iz Kragujevca želeo da osvoji Varaždin, niti bi onaj iz Varaždina hteo da nešto traži u Kragujevcu. Narod bi živeo gde jeste, ako bi se sreli bilo bi: „Zdravo, zdravo, ti piješ vino, ja rakiju, ajd po jednu”. Ali mi ih pustimo, naše rukovodstvo pred njima skida gaće, trguje svojim narodom.*

  8. Никола Томашевић

    По лингвистичким стандардима да би се неки језик могао назбати језиком а не дијалектом мора имати 20% различитих речи у односу на језик из кога је проистекао. Хрватски има око 5%, те изводим закључак да је све то Српски језик.
    Што се тиче политичке опредељености у Црној Гори не говори то воља народа већ новац оних који желе да затру Српски језик.

  9. Mene zanima da li u crnogorskom jeziku postoji glas R i ako postoji kako se izgovara?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *