Jedan vek Nušićevog „Puta oko sveta“

Piše Raško V. Jovanović

Čudnovati doživljaji Jovanče Micića već sto godina zanimaju gledaoce. Ove godine „Put oko sveta“ prikazalo je Kruševačko pozorište (u koprodukciji sa festivalom „Dani komedije“ u Jagodini) u režiji Juga Radivojevića

Već čitavo stoleće Jovanče Micić putuje oko sveta stičući čudnovate doživljaje. Istina, putuje on i još nekih desetak godina više, otkad se, 1900. godine, prvi put pojavio na pozornici u Nušićevoj šali u tri čina „Običan čovek“, pošto je iz Jagodine doputovao u Beograd da bi posetio svog prijatelja trgovca Arsu Milićevića u njegovom vinogradu na Topčiderskom brdu. Međutim, Jovančino veliko putešestvije oko sveta, koje mu je omogućila srećka Norveškog međunarodnog saobraćajnog društva (serija 12706, br. 97), počelo je 26. marta 1911, kada je na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu prvi put izveden Nušićev „Put oko sveta“.

SRBI NA SVIM MERIDIJANIMA
Da napiše ovo delo Nušić se, sva je prilika, odlučio posle velikog uspeha pozorišne igre „Put oko sveta za osamdeset dana“ Adolfa d’Enerija i Žila Verna. To delo steklo je veliku popularnost kod naših gledalaca i zato je u beogradskom Narodnom pozorištu  imalo  veliki broj izvođenja. Naravno, Nušićeva obrada teme putovanja oko sveta sasvim je drugačija: ako francusko delo ima elemente fantastike, Nušićevo je sa puno lokalne boje i u formi humorističke revije. Naš pisac prvenstveno je hteo da zabavi publiku. „Put oko sveta“ van sumnje oslanja se na delo Žila Verna i Adolfa d’Enerija „Put oko sveta za 80 dana“, ali i na neme filmove, koji su  se tada prikazivali u više ugostiteljskih lokala u centru Beograda, kao i na predstave „Orfeuma“ Brane Cvetkovića. Ne treba izgubiti iz vida da je roman Aleka Konstantinova „Baja Ganje“, čiji je glavni junak srodan Jovanči, bio u to vreme lektira mnogobrojnih čitalaca. No, čini se da je popularnost Jovanče Micića, koju je stekao već 1901. godine, kada se prvi put pojavio na sceni u komediji „Običan čovek“, uticala da ovaj lik jagodinskog trgovca  bude glavni u „Putu oko sveta“.
Dramaturški u svom novom delu Nušić postupa na već proveren način: glavni lik izmešta iz njegove uobičajene životne ravni, što će se Jovanči dogoditi kada je  srećka koju mu je u Beogradu poklonila firma „Buki Anaf“, pošto je kupio robu za 4.000 dinara, izvukla glavni zgoditak u vidu besplatne karte za putovanje oko celog sveta sa takođe besplatnom hranom, hotelima i drugim potrebama. Taj dobitak iznenada stavlja Jovanču Micića iznad njegove normale i on počinje da se priprema za putovanje, te mu već u prvom prizoru Profesor daje lekcije iz geografije. Uzimajući Jovanču Micića za centralni lik komedije, Nušić je sebi omogućio da izgradi bezbroj komičnih situacija  uz plasiranje različitih, često i vulgarnih viceva, uz duhovita verbalna poigravanja, satirična peckanja i lascivne aluzije. Sve je to u okviru verbalnog komičnog izraza, u vidu šaljivih monologa što ih Jovanča izgovara zapisujući putopisne opservacije u trgovački „tefter“ ili u formi duhovitog dijaloškog nadmudrivanja. Komična radnja se obogaćuje već u drugoj slici uvođenjem dve nove ličnosti. To su Juliška, sobarica u hotelu „Bristol“, koju Jovanče poznaje još iz Jagodine gde je nastupala kao pevačica u kafani, i Čovek s nogom, Crnogorac bez zanimanja. Oni će mu se nametnuti i postati njegovi saputnici, zapravo „pratnja“ koje se ne može osloboditi. Iako se Jovanče na različite načine dovija da im umakne, to mu ne polazi za rukom.
Putujući raznim meridijanima, bilo na kojem se kontinentu nađe, Jovanče svuda nailazi na Srbe – Srbin radi na prekookeanskom brodu, Srbi dejstvuju na Bahamskim ostrvima „na  kojima su do vrhunca razvijene partijske strasti“, Srbin je visoki funkcioner, što će reći ministar kod ljudoždera na Tanga ostrvima, naš zemljak je državni savetnik u Kini… – može se reći da se  širom sveta Srbi sa strašću bave politikom. A u Njujorku Jovanče će se uspaliti i učestvovati u agitaciji pred izbore za predsednika Republike i to na strani opozicionoga kandidata. Svuda gde dođe, Jovanče se nekako snađe. Nušić ga još živopisnije i sa vedrijim humorom prikazuje nego što je to činio u komediji „Običan čovek“, kad ga je prvi put predstavio. Van sumnje, Jovanče je u „Putu oko sveta“ na čelu trija koji pored njega sačinjavaju Juliška i Čovek s nogom. Iz mase ličnosti što iz scene u scenu defiluju u ovoj reviji, izdvajaju  se te tri ličnosti, koje se mirne duše mogu označiti kao vanredno uspeli tipovi.
„Put oko sveta“ sadrži dosta elemenata tipičnih za reviju: razvoj radnje zasnovan je na više epizoda, one se odigravaju u potpuno različitim, šarolikim ambijentima, uz  mnoštvo viceva, pesama  i igračkih numera. Međutim, ni prema ovom Nušićevom delu kritika nije bila blagonaklona, uprkos tome što je publika sa oduševljenjem propratila sva izvođenja, redovno ispunjavajući pozorišnu dvoranu do poslednjeg mesta. „Nušiću nije pošlo za rukom da ovom svom novom komadu dade bar onoliko života i duhovitosti, koliko ih imaju lakrdije tog ranga kod ostalog naroda…“ – bila je jedna od karakterističnih primedaba, koju je napisao anonimni kritičar u listu „Pravda“.

STALAN PRIHOD POZORIŠTA
Prvo izvođenje „Puta oko sveta“ bilo je zanimljivo pre svega zbog toga što se u ulozi Jovanče Micića pojavio Čiča Ilija Stanojević, koji je predstavu i režirao. Upravo njegova kreacija tog lika obezbedila je delu ne samo uspeh, nego i dužu egzistenciju na pozornici. O ostalim izvođačima kritičar „Pravde“ pisao je: „Glumci su se starali da komadu svojom igrom dadu što više živosti. Što to nisu u svemu uspeli nije do njih krivica, već do materijala koji su imali da obrade.“  Taj kritičar istakao je uspelu scensku muziku Stanislava Biničkog, kao i novu, „bogatu za naše prilike“ scenografiju (ne znamo ko je autor scenografskog rešenja), da bi zaključio konstatacijom da će ovo delo „puniti kuću“, što se i obistinilo.
Poznata glumica, naša prva Koštana i proslavljena interpretatorka tolikih drugih uloga u stranom i domaćem repertoaru, Zorka Todosić, sa uspehom je nastupila kao Juliška, dok je Sava Todorović bio Čovek s nogom. „Ja se sećam i premijere ’Puta oko sveta’, tamo negde oko 1910. ili 1911. godine, u kojoj je ulogu ’Čovek s nogom’ igrao veoma uvaženi Sava Todorović. Ali, Todorović nije imao dara za scensku karikaturu, i njegov ’Čovek s nogom’ ostao je u senci glavne uloge, Jovanče Micića, koju je prikazivao sa svom sočnošću svoje dobroćudne komike Ilija Stanojević, popularni i nezaboravni Čiča Ilija“ – piše pozorišni kritičar Dušan Krunić 1964. godine. Upravo obratno je bilo 1926. godine, kada je u beogradskom Narodnom pozorištu ponovo prikazan „Put oko sveta“ i to u režiji Jurija Rakitina. Naime, iako je Jovanču Micića tumačio odličan komičar Nikola Gošić ostao je u senci Čoveka s nogom, kojeg je igrao Dušan Radenković, koji je, prema Krunićevim sećanjima bio nenadmašan u karikaturalnoj komici: „Izgledalo je kao i da sam Jovanča Micić i svi ostali interpreti služe Radenkoviću samo kao ’šlagvort’da bi on, u đavolskoj inspiraciji, stvarao persiflažno glumsko čudo. (…) I, zaista, kada se Dušan Radenković pojavio na sceni, ne progovorivši ni jednu reč još, on je dobio spontani aplauz celog gledališta, toliko je on bio duhovita i komična kontradikcija klasičnom tipu Crnogorca, onakvom kakvom je slikao Njegoš ili Marko Miljanov, i  koji je živeo po etici ’čojštva i junaštva’. Sav isturen u fanfaronskom stavu, Radenković je gestom, mimikom, držanjem glave, i naročito sugestivnom tačnošću crnogorskog dijalekta i njegove akcentuacije, izazivao eksplozije smeha.“
Posle Čiča Ilije Stanojevića i Nikole Gošića, na beogradskoj pozornici Mihailo Vasić bio je treći Jovanče Micić u predstavi „Puta oko sveta“, pripremljenoj 1935. godine u režiji Josipa Kulundžića. Kako je kritika uočila pokazalo se da i Vasić može uspešno da tumači tu ulogu, doduše sa manje komičarske snage i osobito sa manje lokalne boje od prethodnika. Kritičar Velibor Gligorić napisao je i ovo: „G. M. Vasić je izradio tip Jovanče u dobroćudnom optimizmu čoveka koji se lako miri s teškom sudbinom. Njegovi prethodnici su davali Jovanči i dozu lukavstva i prepredenjaštva. Nekad je Jovanča bio centralna ličnost lakrdije. U današnjem prikazu anonimne režije, on je postao više figura divertismana“, da bi zaključio: „Režija je imala pohvalnu nameru da izađe iz stereotipnog pozorišnog klišea. Ali mjuzikholskom revijom ona je rasplinula lakrdiju i u njoj ubila tip i karakteristiku njenog duha.“ Međutim, Gligorić će te iste, 1935. godine, u drugom napisu konstatovati kako je „Put oko sveta“ – „stalan prihod kase pozorišta“.
U razdoblju posle Drugoga svetskoga rata „Put oko sveta“ pojaviće se najpre na repertoaru Beogradske komedije 1956. godine, u adaptaciji i režiji Marka Foteza. Na tom izvođenju Mića Tatić bio je Jovanče Micić, Dragutin Dobričanin Čovek s nogom i Danica Aćimac Juliška. Ono što je karakterisalo rediteljski pristup delu bilo je odlučno opredeljenje za žanr revije. Oslonivši se na talentovane protagoniste, reditelju je pošlo za rukom da izgradi zabavan spektakl koji je publika lepo prihvatila. U duhu tradicije, u kojoj je tokom predratnih godina dominirao Čiča Ilija Stanojević, bio je Mića Tatić kao Jovanče Micić, on se istakao duhovitom žovijalnošću u tumačenju ovoga lika. Dragutin Dobričanin obojio je diskretnom komikom svoje karikaturalno prikazivanje Čoveka s Nogom. Danica Aćimac je sa mnogo temperamentnog zamaha, iskričave scenske domišljatosti i duhovitosti igrala Julišku. Godine 1963, ponovo na istoj sceni, samo  u teatru koji je promenio ime u Savremeno pozorište, prikazan je „Put oko sveta“ kao mjuzikl – sa muzikom Borivoja Simića, u adaptaciji i režiji Predraga Dinulovića  Nastupili su Ljubiša Bačić – Jovanče Micić, Dragan Laković – Čovek s nogom, Dara Čalenić i u alternaciji Vera Ilić-Đukić – Juliška.

JOVANČE U MJUZIKLU?
Jovanče Micić vratio se u Narodno pozorište, i to najpre na njegovu Scenu u Zemunu 1972. godine, kada je „Put oko sveta“ premijerno prikazan u režiji Jovana Putnika. Opredelivši se za nešto slobodniji žanrovski tretman dela u smislu naglašavanja njegovih pitoresknih scena i oslonivši se na muziku Stanislava Biničkog, reditelj Putnik želeo je da ostvari neku vrstu sinteze tradicionalnog i savremenog. Pokušaj je bio na mestu, ali se ne može reći da se došlo i do očekivanog rezultata: predstava je tekla prilično tromo umesto da je imala ubrzaniji tempo, kao i savremenije scenske efekte. Međutim, nekoliko glumačkih kreacija, od kojih ponajviše tumačenje Jovanče Micića koje je bravurozno ostvario Mija Aleksić, oduševilo je publiku i kritiku. Mija Aleksić imao je sjajne partnere: Julišku je tumačila sa sebi svojstvenom neposrednošću i šarmom  Olivera Marković, dok je Dušan Jakšić interpretirao Čoveka s nogom sa finim karakternim  senčenjem. Van sumnje, Mija Aleksić je u tumačenju Jovanče Micića bio nov i originalan u iznalaženju mase pojedinosti u scenskom profilisanju lika, no pri tom kao da je u sebi sažeo i svu bogatu tradiciju izvođenja „Puta oko sveta“, koja počinje dosetkama Čiča Ilije Stanojevića i gegovima Nikole Gošića, tradiciju koju su obogatili toliki drugi srpski glumci, počev od Miloša Hadži-Dinića i Svetislava Savića,  pa do Radoja Gojkića i Stanoja Dušanovića… Starovremsku figuru slučajnog turiste Jovanče Micića obogatio je Mija Aleksić inventivno iznađenim starim i novim detaljima u izrazu – počev od načina govora i stava, pa do mimičkih i gestovnih pojedinosti. Nastojao (i uspeo!) da svoju interpretaciju dinamizuje, gradio je lik i igrao na jedan način koji se najbolje može odrediti ako kažemo da je blizak filmskom izrazu. Naravno, njegova kreacija nije bila lišena lokalnih sokova, nije bila bez daha našeg podneblja. Ali, isto tako, bio je pokretač, upravo graditelj igre i na taj način dao obeležje čitavoj predstavi.
Jovanče Micić pojaviće se, 1983. godine, još jednom na beogradskoj pozornici, i to na sceni Pozorišta na Terazijama. U režiji Josipa Lešića nastupili su Radisav Radojković kao Jovanče Micić, Dragan Laković kao Čovek s nogom i Tanja Bošković kao Juliška. Ovo izvođenje otišlo je možda najdalje u smeru mjuzikla i bilo je zanimljivo kao pokušaj da se delo predstavi prikladno duhu novog vremena. Songove za ovo izvođenje napisao je Milovan Vitezović, a muziku Gabor Lenđel. Može izgledati paradoksalno, ali je tačno: za ovu, jednu od poslednjih scenskih postavki „Puta oko sveta“ u Beogradu, pozorišna kritika, osvrćući se na samo delo, nije imala lepih reči i skoro da se nije razlikovala, po tonu i stavovima, od objavljene povodom prvog izvođenja toga dela u listu „Pravda“. I ovu je dočekao negativnim stavom i odbojnošću kritičar „Radio-Beograda 2“, Dejan Penčić Poljanski: „’Put oko sveta’ jedna je od manje uspelih, ako ne i najslabija komedija Branislava Nušića. Neoriginalna fabula, nevešta dramaturgija, prizeman humor – apologija seljačkog primitivizma. Sve to, ipak, ne smeta da ga se, s vremena na vreme, sete naša pozorišta i prikažu gledaocima u ’novom ruhu’…“  Da nije sve baš tako što se ocene dela tiče kako se navodi u ovoj kritici, ukazaćemo na mišljenje reditelja, dramatičara i teatrologa Milutina Čekića: „Dobra šala na pozornici uspeva samo onda kada je data spontano, iz razigranog srca i kada nije pretenciozna, a niti zlobno tendenciozna. ’Put oko sveta’ pokazuje sve dobre osobine duhovite groteskne komedije. Zato je Nušić ovim delom imao najvećeg uspeha kod široke publike, a takođe zadobio simpatije i užeg kruga stručnih pozorišnih ljudi.“ Dodajmo da veliki broj predstavljanja ovog dela u Narodnom pozorištu (do 1914. godine, dakle u periodu kada su se predstave prikazivale 3-4 puta sedmično,  izvedeno je u Narodnom pozorištu ukupno 32 puta, dok je samo tokom tri međuratne sezone, od 1925. do 1928. godine, prikazano 58 puta!) pokazuje da je „Put oko sveta“ nailazio na interesovanje publike u razno vreme. Slično je bilo i u razdoblju posle Drugog svetskog rata, a tako je i danas.
Ne treba prenebregnuti da je 1992. godine  „Put oko sveta“ sa uspehom izveden i u dečjem pozorištu „Boško Buha“ u Beogradu, u režiji Dejana Mijača. Svetislav Goncić tumačio je Jovanču, Milorad Mandić Čoveka s nogom i Dušanka Stojanović Julišku.
Ove godine „Put oko sveta“ prikazalo je Kruševačko pozorište (u koprodukciji sa festivalom „Dani komedije“ u Jagodini) u režiji Juga Radivojevića. U glavnim ulogama nastupili su: Milorad Mandić (Jovanče Micić), Milija Vuković (Čovek s nogom) i Ljiljana Stjepanović (Juliška). Predstava je naišla na povoljnu recepciju publike, a pojedini izvođači su i nagrađeni na festivalu. Uspeh tog izvođenja nedvosmisleno pokazuje da „Put oko sveta“ ima zahvalnu publiku i u 21. veku. U ovom stoleću, nadamo se, „Put oko sveta“, pod pretpostavkom da će inspirisati nekog kompozitora, produžiće scensko postojanje kao zabavna revija, odnosno mjuzikl. Jovanče Micić,  duhovit i snalažljiv, energičan i vispren, lukav i prepreden, uz to i dovitljiv –  može i zapevati u nekom novom mjuziklu!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *