Hilandar, prostor borbe sa sobom

Piše Dragan Hamović

Negrišorčeve pesme u „Svetilniku“, zasnovane na sredstvima „unutrašnjeg monologa“ i „pokajničkih ispovedanja“, poznatim još iz doba razvojnog iskoraka žitijskog žanra, govore glasovima mnogih podvižnika, kao i njihovim udesima, vidljivim i nevidljivim

Ma koliko se poezija modernog i postmodernog doba bavila samom sobom, nije mogla da prekrije rastuću, akutnu egzistencijalnu nesigurnost u veku mnogih lažnih nada i prividnih sloboda. Vodeći pesnici, s dubokim čulom za nepromenljivo u vremenskom protoku, posezali su za osloncima u sebi i okolo sebe, tragali za posebnim, povlašćenim mestima i prostorima, u kojima se, načas, izbavljuju od tereta i nameta što potomcima Adamovim neizbežno i mučno sleduju. Bilo je raznih izuma, Sumatra i Hiperboreja, intimnih tačaka uveličanih u ličnim horizontima. Bilo u znaku bega, bilo u znaku povratka, rečena posebna mesta nosila su osnovnu dimenziju zaštitnog prostora: nekada oličenog u slici doma, nekada majčine utrobe.

MESTO ZA UŽIVANJE
Ali, u rešavanju ozbiljnih pitanja bolje je ne izmišljati, dovoljno je pratiti putanju odakle si dospeo, dokle si dospeo. Treba se vratiti kući. Kako i iskazuje, prosto, pesnik Ivan Negrišorac u opsežnoj i neobičnoj pesničkoj knjizi „Svetilnik“, na samom početku, gde se obično i doznačuju namere: „Naći ću nešto dovoljno staro /Da se, u toplom naručju, osetim /Kao novorođenče“. U imenu „Svetilnik“ obrelo se početno i postojano mesto ukupnog srpskog pamćenja, Hilandar na Svetoj Gori, a pamćenje je najvažnija, smislonosna i spasonosna aktivnost pojedinca i zajednice. Posebnost Hilandara nije samo u starini začetničkog, herojskog doba naše kulture i neprekidu službe – za šta smo zakinutiji od mnogih tzv. „srećnijih naroda“ – nego je i u izmeštenosti. Hilandar je ponajviše znamen sveta kojem se teži, gde se sreću i mire vreme prošlo, vreme sadašnje i vreme buduće. Gde se vreme ukida, prolazno uliva u neprolazno. Ko god stupi na tlo Atosa, ma koliko nepripremljen tamo došao, dovoljno je pripremljen – ali i obratno. Samome sebi, svako tamo deluje i mlađi i stariji nego što u svetu jeste. Ali, to je tek početak, prvi iskorak u neuporedivi prostor. Koliko god bio svestan da je čestica u toj vidljivoj sa-večnosti svoga i srodnih naroda, polaznik Hilandara ne može da njegovu nesagledivu kolektivnu priču ne prevede u najličniju i ne pomisli da se čitava priča hilandarska ispredala baš zbog njega samoga. U tome rasponu i paradoksu – a paradoksi pesnički i asketski raskivaju ograničenosti našeg umovanja – nalazimo okvir u kojem možemo da razumemo i polazišta Ivana Negrišorca u njegovom raritetnom i riskantnom pesničkom obuhvatanju svetogorskog prostora. U taj prostor, u knjizi „Svetilnik“, najpre se ulazi najkonkretnije, u olovnoj težini svoje materijalnosti, da bi se potom razvila široka, mnogoglasna duhovna povest, posvedočena i pohranjena u mnoštvu predanja kojima su poduprti i lična vera i nadanje. To je povest o borbi naraštajâ da iskorače u domen pravog, bezmetežnog života i bogolikog ljudskog lika, o borbi neprestanoj, svakog od nas pojedinačno i svih zajedno, bez izuzetka i uzmaka, čak i ako smo nesvesni te borbe – onamo samo zaoštrenije vođene nego u običnom životu.
Hilandar je od onih tema što nas izazivaju, a pred kojom moramo najpre stati, nemoćniji nego pred drugim pesničkim predmetima, slaboreki – i to ne samo što je prisutna od prvih redova naše pisane književnosti, osamsto godina, od arenge „Hilandarske povelje“ Stefana Prvovenčanog i Savinog „Žitija Svetog Simeona“ do Vaska Pope i Ivana V. Lalića. Predeo Svete Gore ušao je u srpsku književnost u alegorijskom opisu budućeg ktitora Žiče i hilandarskog darodavca kao „uzvišeno mesto“, u prolećno vreme, kako je predstavljena duhovna vizija njegovoga oca Simeona Nemanje: „Vide izdaleka ravnu livadu, krasnu izgledom, lepu stvorenjem. Posred nje stajaše drvo divno, okruglasto granama prepunim lišća, preukrašeno cvetovima i puno ploda, blag miris odajući“ (prev. Ljiljana Juhas-Georgijevski). Tek nekoliko godina kasnije, pišući u Studenici Simeonovo prološko žitije, Sava – koga brat prethodno opisuje kao „pticu slatkoglasnu“ i „jednu od mudrih ptica ljubavnih“ – razvija raniji Stefanov opis očevog dolaska na Svetu Goru: „I stiže na livadu mira, među drveta krasna uzrastom i plodovima, na kojima poju slatke ptice, gde slušavši požive mirnim i nemetežnim i bogougodnim životom, ukorenivši se dobro u pravoj veri i svetlo sijajući, stajaše kao divno drvo u dobrom pristaništu, to jest Svetoj Gori“ (prev. Dimitrije Bogdanović).
Na početku srpske književnosti, Sveta Gora nosi sva spoljna obeležja antičkog „mesta za uživanje“ („locus amoneus“), idealnog predela, povlašćenog prostora ili prostora sreće, nađene duhovne punoće. Nepomućeni doživljaj svetosti svetogorskog prostora tek je pretpostavka za ulazak u narednu, realniju i dramatičniju priču o nastojanju da se ljudska telesnost i materijalnost, koja „za malo se javlja, a ubrzo nestaje“, dugim i tegobnim usavršavanjem i dostignutom unutarnjom tišinom napokon preobrazi u svetlost koju traže isihasti, tihovatelji – ali i mnogi pesnici u svojskom posvećenju. Opštoj Majci posvećeno svetogorsko tlo i hramovni dom jesu samo uvod u bespoštedna, ali i plodonosna razdiranja i kidanja, sumnje i nevolje, raskršća i iskušenja anonimnih, kao i istorijom upamćenih ljudi različitih pobuda i žitija, međusobno spojenih bezvremljem svetog prostora.

PESNIK SE VRAĆA KUĆI
Negrišorčeve pesme u „Svetilniku“, najvećma zasnovane na sredstvima „unutrašnjeg monologa“, „razgovora sa svojom dušom“ i „pokajničkih ispovedanja“, poznatim još iz doba razvojnog iskoraka žitijskog žanra u znamenitom „Danilovom zborniku“ (prva polovina 14. veka), govore glasovima mnogih podvižnika, kao i njihovim udesima, vidljivim i nevidljivim. Ni traga tu nema nekakvom „bolesnom crkvenom romantizmu“ (kako je Skerlić olako određivao staru književnost), nema sitog i spokojnog raja. Pesme vrve od pojedinosti svima i svakom poznate uskomešane realnosti borbe sa sobom, od tančina ličnih paklova i raspinjanja, posrtanja i napora, očajanja i zavisti – a sve u složenom i verodostojnom, živom prepletu. Ali, pored toga, preostaje i vere i nadanja i ljubavi, i razumljivo je da se njima utemeljuju i vrhune sva ta potraga i rad u sebi, istovrstan kod monaha i kod pregalaca mnogih drugih poslova.
„Ova planeta je možda jedan obor u koji je saterano i zatvoreno sve što je u vasioni živelo i gamizalo, sa jedinom svrhom da tu pomre“, beleži s početaka „Znakova pored puta“ Ivo Andrić, i nastavlja ubedljivo mračnom deonicom: „U velikim bolnicama ima po jedna soba u koju prenose one bolesnike za koje se vidi da će živeti još nekoliko sati. U vasioni, ova naša zemlja je takva soba za umiranje. A to što se plodimo, to je samo iluzija, jer sve se to dešava u grani­cama smrti na koju smo osuđeni i zbog koje smo na zemlju bačeni.“ To je iskaz proistekao iz epicentra bezvernog veka koji je za nama, govor „antropološkog pesimizma“ – opredmećen kod Andrića i u simbolu „proklete avlije“ – to je pogled sa krajnje tačke beznađa, dokle smo stigli u kretnji opšteg duhovnog klatna. Neminovno, pomenuto opšteljudsko klatno, sa te krajnje tamne tačke, vraća se ka suprotnom polu, prema obnovi „eshatološkog optimizma“ kojeg obrazlažu i Simeonove samrtne reči upućene sinu monahu i svoj njegovoj deci: „A, ti, čedo, ne tuguj gledajući moje razlučenje, jer ova je čaša svima zajednička. Jer ako se ovde rastajemo, tamo ćemo se opet sastati, gde više nema rastanka.“ Tako i pesnik „Svetilnika“, knjige koja imponuje sabranošću na razuđenom i stoga opasnom prostoru pesničkog teksta, završava svoje pevanje iskazom pouzdanja što nadrasta svaku sumnju: „I tišinu čuću, tišinu s kojom se / S Gospodom razgovara, s kojom se duša / Sunčevim velom prekriva. Tako se u nebesku istoriju / Ulazi, ćutke i posvećeno, da bi dela ljudska / I vijuge uma u večnosti počele / Šaputati“. I još peva, pri samom kraju „Svetilnika“: „Dođoh ovde, u manastir, jer sam u njemu / Oduvek bio. Jer sam bio, a o tome ni slutio / Nisam. Dođoh u manastir gde se, vekovima, uvek iznova / Rađam u svetlosti kandila i prepoznajem“. Pesnik se samo vratio kući.
Da li je ovaj svet vasionska „soba za umiranje“ ili „soba za rađanje“, da li će globalnu sliku „proklete avlije“ smeniti vizija „presvete avlije“, Bogorodičinog vrta ili perivoja; zaštićenog, matičnog, otačkog i materinskog, obiteljskog prostora u kojem se odvija teška, ali izgledna borba za spasenje razbolelog čoveka – zavisi od svakoga pojedinačno, od svih onih što su za takvu borbu spremni, ovako ili onako. Pesnik Ivan Negrišorac je, u knjizi „Svetilnik“, na strukturnim i smisaonim temeljima na kojima je podigao i predačku poemu „Potajnik“, izrekao i s čitaocima podelio svoje iskustvo i svoju čežnju, uverljivo, saznajno bogato i nadahnuto. Ovde smo s njim, u Žiči, zato što smo mu poverovali i u najboljim tekstovima novije poezije Ivana Negrišorca našli izraz i svoje vere. Uostalom, i produbljeni Andrićev čuveni zapis „Mostovi“ završava svetlo, ipak otvarajući vidik iz svoje „sobe za umiranje“ i „proklete avlije“: „Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kojem su svi zemni mostovi samo dečije igračke, bledi simboli. A sva je naša nada s one strane.“ Uistinu jeste. Tako gledano, i Hilandar je most, prelaz na drugu stranu, u čemu je, ukratko, smisaona srž poezije „Svetilnika“.

Један коментар

  1. гаврило

    АТОС ПРАВОСЛАВЉА

    Угледах те храм свемоћан
    У млечној магли праскозорја
    Како израњаш у јутрењу распеваних монаха
    Стено мушка Куло Једро
    Лађо зимзелена

    Осветљен си брод у мрклој ноћи
    Где бучи језива пустош
    Палубом древном дух твој зрева
    Светли мудрост непрозирна

    Сјајна ти леђа црква
    Блистав ход у јасноћи
    Вековима чист језик носиш
    Лист звона у свечаној зори
    Милосрђа знак

    Младим длановима појиш нас
    Првом росом сакупљеном
    Са исликаних зидова

    Пловиш а стојиш у месту

    Атос, 2006-2009
    Нека ови стихови једног пјесника из црне Горе буде само наставак хамовићевих исказа…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *