Gori, gori moja Britanijo…

Piše Dejan Lukić

Istorija je uglavnom već sve rekla, samo se slabo pamti i malo čita. Vartolomejske noći koje ovih dana preživljavaju London, Birmingem, Liverpul, Bristol, Notingem… dramatično su eksponirale ovu gluvoću na poruke i lekcije istorije. I sva je prilika da britanskom Ostrvu sledi dugo, užareno političko leto sa posledicama u kojima su sve opcije u igri, naročito najgore

Požar koji je buknuo prošle subote u kvartu Totenhem na severu Londona pali „suvo i zeleno“ širom zemlje. Nasilje, pljačke, paljevine i gerilski obračuni izgrednika sa policijom, samo su ružna opomena na zaboravljene lekcije i bežanja od realnosti.
U dosadašnjim urbanim obračunima Skotland jard je glatko izgubio prvu rundu do te mere da  sa svih strana stižu neurotični pozivi vladi da iz kasarni izvede na ulice i  vojsku.
Prvi instinkt političkog vrha, komande policije i dobrog broja informativnih glasila bio je da se haos osudi kao „besmisleni kriminal“ koji je, naprosto, banuo iz vedrog neba, iz duša bogomdanih kriminalaca. „Vladavina gomile“ uzvikuje desni „Dejli telegraf“ na prvoj stranici. „Gomila vlada“, varira isti instinkt liberalni. Bi-Bi-Si se sve vreme muči u nedoumici da li da mladost, koja je udarila na policiju i devastira robne kuće, nazove „huliganima“, „zločincima“ ili, pak, samo „izgrednicima“…
Ministar unutrašnjih poslova Tereza Mej, perjanica Kameronove konzervativne partije, nije od početka imala nedoumicu; reč je, po njoj, o „neoprostivom kriminalu“. Tim Goldvin, šef londonske policije, preti da će „kriminalci“ biti pohvatani do poslednjeg i izvedeni pred sud, a konzervativac Boris Džonson, gradonačelnik Londona, na ovo još dodaje da će ih stići jeziva kazna (kako to familijarno zvuči) „kakvu ne mogu ni da zamisle“.

ZLO U TEMELJU NEOLIBERALNOG KAPITALIZMA
Dok se ovo ispisuje, preko 500 ljudi uhapšeno je samo u Londonu, nove stotine slede kada Skotland jard okonča analizu video snimaka sa uličnih kamera. Britanija je ovog trenutka pod budnim okom 62.200 kamera posejanih po celom Ostrvu – jedno oko „Velikog brata“ na deset Britanaca!
Premijer Dejvid Kameron, koji je prekinuo godišnji odmor u Toskani i vratio se da predsedava hitnim sastankom Komiteta za vanredne situacije „Kobra“, ocenjuje da je reč o „čistom kriminalitetu koji mora da bude poražen“.
Neredi, najteži u poslednjih trideset godina, još od „ustanka“ crnog stanovništva  u siromašnom kvartu Brikston na jugu Londona, počeli su prošle subote u takođe siromašnom kraju Totenhemu, posle kontroverznog ubistva lokalnog izgrednika Marka Dagana u sukobu sa policijom. Mladić (29) je ubijen  policijskim mecima dok je sedeo u automobilu. Dosadašnja istraga pokazala je da su u incidentu ispaljena samo dva metka i da su oba došla iz policijskih kola.
Buknuo je revolt. Mešane grupe većinom crnačkog, ali (u manjoj meri) i belog stanovništva, najpre su održale javni, ulični pomen upaljenim svećama paloj žrtvi policije koja je, inače, na lošem glasu u ovakvim, socijalno deprimiranim sredinama, ali je u nastaloj atmosferi visokog elektriciteta, u subotu uveče, mirna demonstracija eksplodirala u opšti revolt protiv policije. Počelo je  rušenje zgrada, paljenje policijskih kola i napadi na policijske stanice.
Požar se već od subote na nedelju proširio na susedni, takođe siromašni kraj, Hakni i Enfild.
Na jugu Londona, u distriktu Krojdon, buknuo je trgovinski centar. Velika prodavnica  nameštaja, sa tradicijom od šezdeset godina, očas je, takođe, nestala u vatri; vatrogasci nisu mogli da se približe požaru, jer policije nije bilo da ih štiti. Vlasnik radnje, gledajući kako mu plamen guta sve što je u životu stvorio, izgovorio je u očaju i suzama reči koje kao da definišu celu situaciju: „Mora da je nešto duboko pogrešno u ovom političkom sistemu“.
Revolt je, zahvaljujući koordinaciji preko društvenih mreža „Tviter“, „Jutjub“ i kodiranoj mreži „Blekberi“, posle Krojdona izbio na sve četiri strane prestonice – Pekamu, Brikstonu, Luišamu, Klapamau. Fabrika „Sonija“ na severu grada, u Enfildu, pretvorena je u pepeo; gorile su radnje i stambene zgrade čak i u inače mirnom Ilingu, sa pretežno belim stanovništvom, na zapadnom kraju Londona.
Za sve vreme odvijanja prvog dela drame politička elita i mediji koji je obično prate, nisu, naprosto, imali ni kuraži, ni želje, ni „političke nekorektnosti“ da osvetle jednostavnu istinu da su nerede predvodile grupe mladića iz crne populacije i da su na meti udara bili siromašni, socijalno devastirani krajevi gradova gde je većina stanovništva obojena.
Masovno rušenje, paljevine i pljačke bile su samo – uskoro će se pokazati – kolateralni izraz, epizoda mnogo dubljeg problema u temelju neoliberalnog kapitalizma u kojem živi današnja Britanija. Sama činjenica da su  glavna meta srdžbe i besa bili policijski automobili i policijske stanice, govori da je spiritus movens, ma koliko ružno izgledao na površini događaja, bio, zapravo, napad na opresivni simbol i stub opresivnog režima – policiju.

DRUŠTVO U RASTAKANJU
Fejanan Keningam, analitičar iz Belfasta, vidi pobunu „kapuljičaša“ (većina su bili maskirani kapuljačama) isključivo kao socijalni momenat: „Postoji u svemu ovome jedan jedini faktor koji političari i mediji u Londonu nastoje da studiozno ignorišu: to su  siromaštvo i socijalna degradacija, aktuelna sudbina tolikog broja zajednica širom Britanije“. Skreće pažnju da je već niz decenija Britanija „društvo u rastakanju“. Dodaje da „kao što je slučaj sa drugim evropskim zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama, socijalno tkivo Britanije raskomadano ekonomskom politikom koja je neumorno i sistemski širila provaliju između siromašnih i bogatih“.
Dijagnoza, nažalost, stoji na čvrstim nogama. Kolaps industrijske baze, kresanje javnih usluga – naročito sa nastankom sadašnje ekonomske krize – smanjivanje socijalnih davanja, a sve to praćeno smanjivanjem poreza bogatoj eliti, doveli su do „cepanja tkiva“ u britanskom društvu.
Trenutna zaduženost britanske državne kase, koja se približava visini ukupnog  nacionalnog produkta, u velikoj meri može da se pripiše dekadama primene neoliberalnog koncepta, a čija je dogma i kredo prosperitet bogatih i stezanje kaiša siromašnih. Gradovi u unutrašnjosti Ostrva trpe glavni udar poraznih rezultata neoliberalne dogme, delovi zajednica u tim gradovima žive u dikenzijanskoj nemaštini, nedostojnoj 21. veka. Takve sredine su aktivni, ali primireni vulkan koji periodično bukne i načini haos.
Ali istorija se slabo sluša i malo čita. Britanija je ovih dana gotovo identična neredima koji su ljuljali Ostrvo početkom osamdesetih godina prošlog veka. Neredi na ulicama Brikstona i Toksteta iz 1981. godine kao da su kopija prenesena na ove dane u Britaniji. I tada i sada ustanak ulice, sa paljenjem, rušenjem, pljačkom i napadima na policiju, odigravao se u mizanscenu socijalne bede, isključenosti i ekonomske krize. Fascinantno je to da su se sukobi i haos odigravali u istim delovima gradova, u nekim slučajevima i u istim ulicama. I tada i sada, sve se dešavalo istim slikama – rušenje i pljačkanje sa „koloritnim“ epizodama u kojima buntovnik sa kapuljačom nosi na leđima mašinu za pranje veša ili klozetsku šolju.
Ali i tada kao i danas, pobuna ulice je – kao što kaže jedan komentator – „proizvod života koji su buntovnici odabrali da žive ili, još  bolje, prisiljeni da  žive“. Tada je već politika Margaret Tačer uvela na veliku scenu Britanije „društvo pohlepe i bezdušnog kapitalizma čiju cenu plaćamo ovih dana“ (comyuniti.com).

STRIKTNA I SUROVA SELEKCIJA
Od kako je konzervativno-liberalna koalicija došla na vlast u maju prošle godine, Britanija je scena socijalnih erupcija – veliki studentski protesti zbog školarina, sa elementima nasilja i vandalizma na ulici; serija štrajkova prosvetara i policije; marš pola miliona članova „Trejd juniona“…
Politika vladajuće elite dovela je u poslednjih godinu dana do ekstrema suprotnosti između imućnih i siromašnih, a tekući haos u gradovima Britanije nije ništa drugo nego spoljni izraz procesa koji fermentira duboko, tamo gde ključa eruptivna masa koju liberalni kapitalizam nema snage da savlada.
Jedna analiza o tome koliko je Britanija postala društvo socijalnih razlika, pokazuje zabrinjavajuću sliku. Istraživanje pod naslovom „Anatomija ekonomske nejednakosti  u Ujedinjenom Kraljevstvu“ ustanovljava da je zemlja već u toku 2007-2008. godine dostigla najviši nivo razlika u prihodima pojedinaca i porodica od kraja Drugog svetskog rata. Deset posto najbogatijeg dela populacije je  stotinu (!) puta bogatiji od deset posto najsiromašnijeg dela. Imovina domaćinstva iz segmenta od deset posto najbogatijih iznosi u proseku 853.000 funti, pa naviše, što je još jednom stotinu puta više nego ono što ima deset posto domaćinstava sa dna lestvice (8.800).
Jedan posto populacije visoko plaćenih državnih službenika, bankara i izvršnih direktora korporacija, poseduje pojedinačno imovinu od 2,6 miliona funti i više.
Tokom radnog veka, pa do odlaska u penziju (između 55 i 60 godina života) deset posto iz gornje društvene lestvice porodičnih prihoda nagomilaju 2 miliona i 200 hiljada funti – uključujući nekretnine i penzije – dok domaćinstva iz deset posto populacije sa dna lestvice steknu za sve vreme radnog veka 8.800 funti. U pomenutom istraživanju zapanjujući je nalaz da 13 posto dece u Ujedinjenom Kraljevstvu živi u onome što se definiše kao „krajnje siromaštvo“. U poređenju sa „belim“ Britancima hrišćanske vere, muslimani – Bangladešani, Pakistanci i karipski crnci (hrišćani) imaju – još jedna vapijuća razlika – prihode 13-21 puta manje, svejedno što imaju iste kvalifikacije, starost ili profesiju. Pakistanske i bangladeške porodice pripadaju, sa minimalnim izuzecima, segmentu najsiromašnije populacije u Britaniji.
I sistem obrazovanja od kojeg zavisi kasniji socijalni status Britanaca, takođe je strogo selektivan. Crnačka i afrokaripska populacija pridošla na Ostrvo iz nekadašnjih britanskih kolonijalnih poseda, hendikepirana je već osnovnim, a zatim i u srednjim fazama školovanja. Elitne, privatne škole su skupe za ovaj sloj. Javne škole, pak, nemaju potreban rejting da bi se učenici iz tih škola kvalifikovali za desetak elitnih univerziteta koji završenom studentu automatski garantuju zaposlenje na visoko plaćenim mestima. Svršeni student na „Imperijal“ koledžu, „Kembridžu“ ili „Oksfordu“ lako pronalazi posao u bankama londonskog „Sitija“, elitnim korporacijama ili obrazovnim ustanovama. Studenti sa ostalih univerziteta su automatski kadar dugog reda već na startu karijere, njima slede niže plaćeni poslovi. Selekcija je striktna i surova.
U Britaniji je, zatim, dovoljno da kažete na kojoj adresi stanujete i već je jasno kojoj društvenoj klasi pripadate. Britanac, crn ili beo, sa godišnjim prihodom manjim od deset hiljada funti nema šansu da stanuje u „poš“ kraju gde nema kriminala, droge, a komunalije na nivou dostojnom 21. veka.
Prosečne nadnice u siromašnim delovima u kojima živi donji segment od deset posto, 40 puta su manje od onih u „poš“ kvartovima.

(NE)UJEDINJENO KRALJEVSTVO
Oluja koja trenutno vitla britanskim Ostrvom nije, dakle, po korenima i inspiraciji od juče, niti joj je uzrok bogomdana destruktivna priroda gomile, ma koliko da prizori na ulicama mogu da budu ružni. Trenutni događaji idu tankom, delikatnom linijom po ivici između dubokog ekonomskog i socijalnog nezadovoljstva, s jedne,  i stalno prećutkivane istine o postojećoj  rasnoj tenziji naročito  podstaknutoj masovnom  imigracijom stanovništva iz bivših kolonija.
Sukobi sa policijom deo su te istine. Već nekoliko puta u poslednjih trideset godina britanska policija je označavana kao organ državne prisile sa „institucionalno ugrađenim rasizmom“. Nina Pauer u „Gardijanu“(9. avgust) piše sledeće: „Ubistvo Marka Dagana od strane policije je još jedan tragičan događaj u dugoj istoriji tretmana  običnih stanovnika Londona od strane policije, posebno onih sa crnačkim predznakom… Opšta je, ali prikrivana istina, da policija ima poseban tretman kada se radi o specifičnim sredinama i osobama koje treba pratiti, pretresati i svakodnevno uznemiravati“.
Totenhem je, na primer, zajedno sa velikim delovima južnog Londona, sa pretežno crnim stanovništvom, pravo „uzgajalište mržnje“ prema policiji kao dvostrukom neprijatelju; onom po kriterijumu simbola čuvanja režima i po kriterijumu „institucionalnog rasizma“.
Brojke i analize podržavaju ovakvu percepciju. Od 1998. godine u policijskim zatvorima umrlo je, na primer, 330 osoba, od toga samo njih 40 nisu bili crnci. Još interesantnije: nijedan policajac nije osuđen za nijednu od tih smrti, mada se zna da su mnoge nastupile usled torture i maltretiranja – dovoljan argument za novu tezu da sudovi ne štite građane nego policiju sa ugrađenim „institucionalnim rasizmom“.
Nepoverenje i mržnja prema policijskom simbolu nepravednog društva, bazirani na iskustvu i gorkoj memoriji, a udruženi sa siromaštvom i sve većom nezaposlenošću upravo najsiromašnijih, obilan su materijal za razmišljanje o  motivima pobune koja je pogodila britanske gradove. Na Haringvej, Opštinu u kojoj se nalazi Totenhem, otpada, na primer, 47 onih koji su izgubili život u policijskim zatvorima, a da njihova smrt nije nikada rasvetljena, niti bilo ko kažnjen. To je, zatim, londonska Opština sa najvećim brojem siromašne dece u metropoli i sa 8,8 posto nezaposlenog stanovništva – dvostruko više nego nacionalni prosek.
U jednom komentaru „Gardijana“ upozorava se da oni koji sada osuđuju „huliganske“ nerede u britanskim gradovima trebalo bi da načine korak nazad i pokušaju da vide sliku u njenom kontekstu: „Ovo je zemlja u kojoj deset posto najbogatijih stotinu puta bolje žive od deset posto najsiromašnijih; ovo je zemlja u kojoj je konzumerizam, baziran na  zaduživanju, godinama forsiran kao rešenje za posrnulu ekonomiju; i, na kraju, ovo je zemlja u kojoj je, prema oceni samog OEBS-a, mobilnost društvenih klasa gora nego u bilo kojoj drugoj zemlji razvijenog sveta“.
U jednom drugom komentaru dijagnoza je da su decenije individualizma, konkurencije i samoživosti, podsticane od strane države, a kombinovane sa sistematskim razbijanjem „Trejd juniona“ i kriminalizacijom svega što je pristojno u društvu, načinile od Britanije jedno od najpodeljenijih društava među razvijenim državama sveta.
S ovog nivoa posmatrano, zapaljene zgrade, automobili u plamenu i pljačkanje radnji, pružaju spektakularan materijal za medije gladne ekstravagantnih priča i novih žrtva za demoniziranje. Ali, iz ove duboke krize britanskog društva, pri tome zemlje iz jezgra Evropske unije, najmanje će se pronaći izlaz i postaviti prava dijagnoza ako se  sakrije društveni kontekst i istorija bolesti.
Hiljade mladih, gnevnih Britanaca krenulo je u rušenje, ne samo na „sve što im padne pod ruku“, kako je u srdžbi izgovorio jedan učesnik paljevine u Krojdonu, nego su pre svega krenuli na stubove države koja ih je bacila na marginu života i ukinula perspektivu.
Upadajući u radnje i pljačkajući dobara koja, inače, nikada ne bi mogao da kupi, gnevni čovek na ulici Londona otpustio je kočnice svim instinktima, pa i onim najnižim, i poslao ujedno signal da je vrag odneo šalu i da (ne)Ujedinjeno Kraljevstvo očekuju još veće turbulencije za koje ni policija, pa ni vojska izvedena na ulice nije odgovor.

5 коментара

  1. Selo gori a baba se ceslja.

  2. a kod nas je BAKE GORE A SELOSE SMESKA

  3. Енглески политичари су по правилу против свега што је српско ,
    то је чињеница ,а ови нереди су бјес сиротиње коју нико неће да види у тој Британској Краљевини ,
    Најлакше је упирати прстом у туђе прљаво двориште а своје не очистити у пазити ,то је Енглеска а Бога ми и Америка .
    Свако добро вам желим
    Никола

  4. Da nije Engleza, Nemci bi bili najgori narod u Evropi. A mi smo nekada imali i ,,samoupravni socijalizam,, gde niko nije mogao da ostane bez posla… I dodje nam onda demokratija i mnogi su ostali bez posla. Da li je to EU kojoj tezimo? Ti isti Englezi su vekovima pljackali mnoge narode. Nas ,,stare saveznike,, su bombardovali u proslom veku, vise puta, zasto? Nego, neka im, to su i zasluzili i mnogo gore.

  5. Danica Draskovic se ceslja..?

    dok,slebdenici okupatora nekada i sada, SPO trpaju oslobodioce, istoriju posle Drugog svetskog rata u *grob*, streljanih djaka u Sumaricama, Kragujevcu. To je taj, jedan od, *jezicaka na vagi*, koji poderzava DS, a za uzvrat moze da krivotvori istoriju, tera sprdnju sa zrtvama, i cepka srbiju…

    http://www.pressonline.rs/sr/vesti/vesti_dana/story/172368/Da%20se%20ne%20zaborave%20velika%20stradanja.html?message=ok

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *