Čeka li Tadića sudbina Iva Sanadera?

Piše Ratko Dmitrović

Toliko je mnogo sličnosti u načinima kako je apsolutnu vlast u Hrvatskoj koristio Sanader i kako apsolutnu vlast u Srbiji koristi Boris Tadić da se ne možemo oteti razmišljanju o mogućem istovetnom okončanju političkih karijera ove dvojice, posebno sada kad je izvesno da Tadić Zapadu više ni za šta nije potreban

Na postjugoslovenskoj političkoj sceni ne postoji čovek koji je brže došao do apsolutne vlasti u jednoj od novonastalih država i koji se još većom brzinom sa tog slatkog trona sjurio u ništavilo omeđeno skučenim zatvorskim zidovima – od Iva Sanadera. Eno ga u ženskom paviljonu (bezbednosni razlozi) zagrebačkog zatvora „Remetinac“, ne liči na sebe, veoma teško bolestan, čeka da počne serija razgovora o svim zloupotrebama vlasti u kojima je učestvovao. Svi su ga se odrekli, od njegovih hadezeovaca do sumnjivih biznismena kojima je sređivao poslove milionskih vrednosti. Uz proviziju, razume se.

SA STATUSOM BOŽANSTVA
Uoči rata Sanader je jedno vreme živeo od pornografije što je – danas je to jasnije nego ikada – ukazivalo na zaključak da se radi o pomalo ekscentričnom, neutemeljenom i brzoj zaradi sklonom čoveku. Komparativnu književnost i romanistiku završio je u Inzbruku (Austrija), gde mu je mentor bio srpski akademik Zoran Konstantinović. Tog divnog čoveka upoznao sam krajem devedesetih. Razgovarali smo, uz ostalo, o politici, a mene je interesovalo kakav je Sanader bio student. Podsećam da je u to vreme Ivo u hrvatskoj administraciji već obavljao poslove zamenika ministra inostranih poslova Hrvatske.
On je kao student bio veoma vredan i ambiciozan. To je čovek izraženog ega, obožava da je u centru pažnje, da se sve vrti oko njega. Nema sumnje da je i narcisoidan ali je, ponavljam, veoma ambiciozan. Mene ne bi iznenadilo da on jednoga dana bude predsednik Hrvatske, kazao je profesor Konstantinović.
Sanader nikada nije postao predsednik Hrvatske, ali je nekoliko godina bio njen neprikosnoveni vođa. Apsolutni vladar.
Posle smrti Franje Tuđmana, suprotno svim procenama, iz drugog plana, sa pozicije na koju se niko nije kladio, Sanader je iskoristio unutarstranačku borbu HDZ-a, preskočio sve favorite i zaseo na mesto predsednika te partije. Uskoro slede parlamentarni izbori na kojima HDZ pobeđuje i Sanader bira da bude premijer, iako je bilo spekulacija o njemu kao kandidatu na izborima za predsednika države.
Tih nekoliko godina provedenih na mestu premijera Ivo Sanader je bio nedodirljiv. Stranački neupitan sa statusom božanstva. Izvan stranke; autoritet sa pokrićem. Doktor nauka, savršeno poznavanje četiri svetska jezika, dalmatinski šarm i urođena lakoća komunikacije. Istina, govorili su da je nadmen, pomalo arogantan, neretko neugodan, ali, bože moj, sve to dolazi od apsolutne vlasti.
Koliko se Sanader osećao silnim hrvatskoj javnosti najbolje je predstavila epizoda iz Siska, sa Ivom u glavnoj ulozi. Krajem oktobra 2007. godine, Vlada Hrvatske zasedala je u tom gradu povodom raspisivanja međunarodnog natječaja za prodaju „Željezare“ Sisak. Sednici je prisustvovao i gradonačelnik Siska Dinko Pintarić, koga je interesovalo ko će podmiriti komunalni dug „Željezare“ prema gradu Sisku. Sanader je umesto odgovora, onako preko ramena dobacio Pintariću da se nalazi na sednici Vlade Hrvatske i da nije dobio reč. Pintarić je pokušao nešto da kaže, ali ga je Sanader prekinuo vrlo oštrim tonom: „Javiš li se još jedanput, više te neće biti na ovoj sjednici“.

SVILEN GAJTAN
Sanader je Haškom tribunalu isporučio sve Hrvate za kojima je tragala Karla del Ponte. Uključujući „najvećeg heroja domovinskog rata“ Antu Gotovinu. U potpunosti je prepustio bankarski sektor strancima; nacionalnu naftnu kompaniju (INA) prodao Mađarima, zadužio Hrvatsku sa dodatnih 15 milijardi evra i kada je pomislio da je njegov život materijalizovana bajka, iz Brisela je stigao svilen gajtan. On više nikome nije bio potreban.
Predsednik Srbije Boris Tadić na najboljem je putu da relativno brzo oseti svu gorčinu koju donosi izgubljena vlast. Posebno ako je ta vlast apsolutna, a Boris Tadić zaista vlada Srbijom kao što je Sanader vladao Hrvatskom; bez ograničenja, obzira, korektiva i sa evidentnom bahatošću.
Hapšenjem Gorana Hadžića službeni Beograd, čija je Tadić apsolutna personifikacija, zatvorio je glavni deo haške priče (sledi novo suđenje jatacima haških optuženika), ali umesto nagrade, bilo kakve, Beogradu stižu novi ultimatumi. Prvi je već ispunjen; na višoj instanci oborena je sudska presuda kojom su svake odgovornosti oslobođeni tzv. „jataci“ Ratka Mladića i sledi novo suđenje.
Drugi ultimatum samo nekoliko sati kasnije Beograd je dobio preko Hašima Tačija. Taj višestruki ubica i zločinac, voljom Zapada postavljen za jednog od vođa šiptarske države stvorene na prostoru privremeno okupirane teritorije Kosova i Metohije, zabranio je uvoz i plasman na prostor Kosova i Metohije robe proizvedene u Srbiji, a svoju policiju poslao da zaposedne administrativne prelaze na severu Kosova. Istovremeno, prema vrlo pouzdanim informacijama, Tadiću je već prvog dana od izbijanja krizne situacije iz Brisela i Vašingtona bez uvijanja saopšteno da bude miran kao i do sada, bez obzira na to šta se događalo na severu Južne srpske pokrajine.
Situacija je ovde prilično jednostavna, bolna za Srbiju i vrlo bolna za Borisa Tadića. Predsednik Srbije je shvatio da hapšenjem Karadžića, Mladića i Gorana Hadžića, on (Boris Tadić) Zapadu više nije potreban.
Pre zaokruživanja haške priče Tadić je obavio nekoliko poslova za koje je možda i verovao da u sebi nose kakvu-takvu mogućnost državne dobiti: izvinjavao se u ime Srba i Srbije svima i svakome; isforsirao je Deklaraciju o Srebrenici; doneo Statut Vojvodine po volji istih onih koji su okupirali Kosovo i Metohiju; dopustio okupaciju srpskih prirodnih resursa od strane Hrvata; potpuno okrenuo glavu od Srba u Hrvatskoj… Za sve to umesto nagrade dobio je napad Šiptara na sever Kosova i otvoreno, vrlo direktno, upozorenje da Srbija pre kandidature za članstvo u Evropskoj uniji mora da prizna nezavisnost Kosova.

HAPŠENJE SE NE MOŽE IZBEĆI
Ivo Sanader je u svoj tim odbrane angažovao troje od pet najboljih hrvatskih advokata. Optužnica protiv njega je vrlo ozbiljna, a zasniva se na čvrstim dokazima o velikoj zloupotrebi položaja. Među najtežim delovima nalazimo slučaj „Fimi-medija“, odnosno priču o tome kako je Sanader, koristeći apsolutnu vlast i uticaj koji je imao, novac namenjen marketingu iz velikih državnih firmi, kao i onih svetskih koje posluju u Hrvatskoj, usmeravao na jednu adresu. Tačnije, kanalisao je ogromna sredstva prema jednom računu sa kojeg se raspolagalo po Sanaderovoj volji. Na taj način uspostavljena je kontrola medija u Hrvatskoj i stvoren crni fond za funkcionisanje Hrvatske demokratske zajednice.
Ceo slučaj dobio je ime po agenciji „Fimi-medija“, čiji je vlasnik izvesna Nevenka Jurak, ljubavnica Mladena Barišića, glavnog finansijskog operativca HDZ-a i čoveka od Sanaderovog najvećeg poverenja.
Ovo vam, pretpostavljam, deluje veoma poznato.
Znam da će zvučati nestvarno, pomalo i nelogično, ali čvrsto stojim iza tvrdnje da nikada u Srbiji od kada su se pojavili mediji nisu bili manje slobodni nego sada. Danas u Srbiji jedino „Pečat“ nije pod kontrolom Kabineta. Ovo ne tvrdim zbog sopstvenog prisustva i saradnje sa listom koji čitate, već stoga što je ovo istina. Proverite, nije teško, niti je skupo.
U vreme „diktature“ Slobodana Miloševića bilo je uticaja i pritisaka na medije. Čak i vrlo žestokih, osetio sam to na svojoj koži vodeći nedeljnik „Argument“, dva puta sam ga zbog toga zaustavljao, ali u Miloševićevo vreme u Beogradu je izlazilo nekoliko dnevnih listova i četiri nedeljnika koji su bili žestoka opozicija Miloševiću i njegovom režimu. Da ne spominjem na desetine regionalnih i lokalnih TV kanala i najmanje stotina radio-stanica širom Srbije koje su širile ne kritiku, već mržnju prema Miloševiću i njegovoj partiji.
U Tadićevoj Srbiji sve televizije (od državne do poslednje komercijalne), radio-stanice, dnevni listovi, nedeljnici…friziraju ili od javnosti skrivaju pravu sliku Srbije i Srba u celini. Ili rijaliti-programima sluđuju narod, odvlačeći pažnju od suštine njihove životne, egzistencijalne drame.
Mediji, štampani i elektronski, opstaju na marketingu. Bez oglasa nema života. Tu dotičemo suštinu ove medijske kontrole; kao u Hrvatskoj Sanader, tako je u Srbiji Boris Tadić marketinške budžete stavio pod kontrolu trojice svojih najbližih saradnika, samo što Tadićeva Nevenka Jurak ima tri prezimena i nosi muške gaće.
Rekoh gore, Boris Tadić je obavio sve što je od njega očekivao Zapad i on, realno posmatrajući, Međunarodnoj zajednici zaista više nije potreban. Kosovo će priznati i neko drugi.
Još pre deset meseci određenim ljudima u Beogradu saopšteno je da Srbija neće dobiti čak ni status kandidata za članstvo u EU ukoliko ne uhapsi sve haške begunce, prizna Kosovo i ako se ne obračuna sa kriminalom u strukturama vlasti. To znači da će krajem ove ili u prvoj polovini iduće godine iz Brisela u Beograd stići spisak osoba koje će vlastodršci (kako god se zvali) morati da pohapse i osude.
Hoće li u tom hapšenju, a hapšenje se izbeći ne može, biti i poneka sveta krava, lički medved, čovečja ribica… osoba iznad zakona? Ne bih se kladio na to. Eno vam Sanadera, njegovog ministra Polančeca, generala Zagorca i Kruljca, medijske majke Nevenke Jurak…svi su u zatvoru. Oni koji se spominju u optužnici podignutoj protiv Sanadera brane se žestoko optužujući svog nekadašnjeg šefa.
Biće interesantno – i za mnoge veselo – kad taj cirkus podigne šatru u Srbiji.

6 коментара

  1. Ljuta hrvatska pravašica nudi se kao stražarka hrvatskog državnog suvereniteta pod visokim moralnim pokroviteljstvom američke zastave
    Svakakvih je smiješnih, kretenskih i grotesknih epizoda ispisala suvremena hrvatska politička povijest, ali ova je jedna od najuspjelijih do sad.Novine su ovih dana objavile atraktivne fotografije Ruže Tomašić, bivše kanadske policajke, kaskaderke i predsjednice Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, oko čijeg je prethodnog života stvoren cijeli jedan mali provincijski urbani mit, pa je u međuvremenu dogurala do šerifa Sjeverne i Južne Amerike, i tjelohraniteljice Chucka Norrisa.
    Objavila je tako gospođa Ruža svoju kandidaturu na predstojećim izborima, predstavivši se biračima splitske, 10. izborne jedinice svojim najjačim adutom: uniformom San Francisco Police Departmenta.
    Google oglasi

    HRT1 HRT2 HRT+ RTL NOVA
    Internet televizija. Hrvatski TV programi dostupni već od 14 kn/mj.
    http://www.saan.tv

    Dala se tako U.S. maršalka Rose Tomasich za potrebe predizborne kampanje slikati pred splitskom Rivom kao u hrvatskom Friscu – a bit će Split uskoro s Tuđmanovim kipom baš San Franjcisco – na Harley Davidsonu američke policije, u crnoj odori sa zastavicom Sjedinjenih Država i grbom SFPD-a, držeći u rukama pendrek i poručujući svojim glasačima: dragi građani, mirno spavajte, jer mi čuvamo naše vrijednosti, naš način života i sve što je ovu zemlju učinilo velikom, God bless America! Da, Hrvatsku, sorry. Sorry, ispričavam se. Zapravo ispričavam se, oprostite. Whatever.
    Rijetko je smiješan taj prizor, ljuta hrvatska pravašica i plamena domoljupka nudi se kao stražarka hrvatskog državnog suvereniteta i tradicionalnih naših povijesnih, katoličkih i obiteljskih vrijednosti, sve pod visokim moralnim pokroviteljstvom američke zastave i američkih registarskih pločica.
    Smiješan je taj prizor sam po sebi – hrvatsku lisnicu u američkom džepu brani američki pendrek na hrvatskom rebru – ali još uvijek nije kretenski. Kretenska je druga jedna stvar: palanačka fascinacija Ružinih glasača uniformom američke policije, odnosno duboko povjerenje njenog predizbornog marketinga u tu fascinaciju.
    Šljam s hrvatskog asfalta
    Računa bivša kaskaderka iz Dosjea X na političku inteligenciju lobotomiziranih gledatelja televizijske konfekcije, kojima treba jedan Dirty Harry, Dirty Rose, whatever, da razjuri sav ovaj šljam s hrvatskog asfalta, jer to se može samo na američki način, bez suvišnih pitanja, ljudskih prava i drugih pizdarija. Sve što treba hrvatskom domoljubu jest jedan metak i jedna cool rečenica – nešto tipa “not so fast”, “make my day”, “ask yourself: do I feel lucky?”, “sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, tako nešto.
    Kretenska je to priča, ali nije groteskna. Za grotesku nam u tu priču valja uvesti još jedan lik. Recimo Zvonka Bušića, umirovljenog međunarodnog terorista, najpoznatijeg nehaškog hrvatskog uznika i uglednog člana Ružinog HSPDAS-a, oko čije je robije u američkim kazamatima stvoren cijeli jedan mali provincijski urbani mit, pa je u međuvremenu dogurao do hrvatskog Mandele i nesuđenog dobitnika Nobelove nagrade za mir.
    Zvonko Bušić je najprije viđen kao kandidat Ružine stranke u susjednoj, 9. izbornoj jedinici, a onda i kao ujedinitelj hrvatske desnice, vođa nečega što se zove Hrvatski plamen, Nova hrvatska politička opcija, ili kako već.
    Rijetko je smiješan mogao biti taj prizor, ljuti hrvatski pravaš i plameni domoljub nudi se kao stražar hrvatskog državnog suvereniteta i tradicionalnih hrvatskih povijesnih, katoličkih i obiteljskih vrijednosti, sve s čvrstim moralnim kreditom tridesetdvogodišnjeg zatvoreničkog staža zbog otmice aviona i ubojstva policajca.
    Smiješan bi taj prizor bio sam po sebi – hrvatsku lisnicu u američkom džepu brani hrvatska bomba na američkom aerodromu – da bomba na kraju nije eksplodirala. Nije tako više smiješan, ali ne još ni kretenski. Kretenska je druga jedna stvar: palanačka fascinacija Zvonkovih glasača narančastom uniformom američkog zatvorenika, odnosno duboko povjerenje njegovog predizbornog marketinga u tu fascinaciju.
    Dramatični stranački pregovori
    Računa zatvorenik Busich na političku inteligenciju lobotomiziranih gledatelja televizijske konfekcije, kojima treba jedan odmetnik od zakona, Osama bin Laden, Osamir Bušić, whatever, da razjuri sav ovaj izdajnički šljam s hrvatskog asfalta, jer to se može samo na jedan način.
    A sve što treba hrvatskom borcu za slobodu jest jedna bomba domaće izrade i jedna cool rečenica – nešto tipa “poštovani putnici, govori vam kapetan Bušić, let 355 je otet, molimo vas da ostanite na svojim sjedištima jer razloga za paniku nema, eksplozivna naprava nije u zrakoplovu, već u amsterdamskoj zračnoj luci, čim nizozemske vlasti oslobode sve hrvatske generale iz haškog zatvora bomba će biti demontirana, a mi ćemo sletjeti u Paragvaj, podsjećamo vas da je pušenje zabranjeno tijekom cijelog leta, hvala što letite s Novom hrvatskom političkom opcijom”. Ili, kraće, “hasta la vista, baby”. Tako nešto.
    Kretenska je, rekoh, ta priča, ali nije groteskna. Groteskna postaje kad se na desnom boku hrvatskog političkog igrališta, u obrani tradicionalnih vrijednosti jedine nam i vječne Sjedinjene Države Hrvatske, u istoj stranci zajedno nađu jedna američka policajka i jedan osuđeni ubojica američkog policajca. Ni riječi tu više ne treba o šizofreniji starčevićanske hrvatske desnice i njene romantične vizije Tuđmanova svehrvatskog jedinstva ustaša i partizana, povijesne dakle pomirbe američke policije i američkih zatvorenika.
    Ne mogu stoga dočekati za koji mjesec dramatične stranačke pregovore o formiranju HSPDrAS-ove vlade. S jedne strane predsjednica stranke, s druge ujedinitelj hrvatske desnice, između njih visi hrvatska svijetla hrvatska budućnost o tankoj telefonskoj žici.
    – Dobro, Zvonko, samo polako, sve ćemo mirno riješiti – staloženim će glasom gospođa Tomašić. – Koji su tvoji zahtjevi?
    – Dakle: dva potpredsjednika Vlade, najmanje četiri ministarstva, uključujući unutarnje poslove, i jedan boeing 747 pun goriva – začut će se u slušalici najprije odlučni Bušićev glas, pa nekakva galama, ljutiti neki ženski glas, i najzad opet Zvonko Bušić. – Plus ministarstvo kulture.
    – Je li to sve?
    – I tridesetak pizza – nastavit će gospodin Bušić. – Jedna bez gljiva, s nemasnim sirom. I Diet Pepsi.
    – Vidjet ću što mogu napraviti – završit će gospođa Ruža. – E da, umalo da zaboravim: make my day.
    – Hasta la victoria siempre, baby – uzvratit će gospodin Bušić, pa se nakon nekoliko trenutaka galame ispraviti. – Pardon, hasta la vista. Baby.

    http://www.jutarnji.hr/multimedia/archive/00410/ru_a_toma_i__410142S1.jpg

  2. Naravno da ga to ceka.Ako izgube izbore sledece godine,eto narodu radosti.Dok se u Srbiji ne izvedu pred lice pravde DOS i izdajnicki OTPOR,koji sada vladaju Srbijom i ne privedu oni koji su prodavali preduzeca po jedan euro,obogatili se enormno posle 5 oktobra,doveli Srbiju do prosjackog stapa,stavili je pod protektorat NATO/a i pljackaskog IMF/a,odrekli se Kosova i Metohije zbog vlasti,Srbiji nema napredka,i da udju u EU.Srbija ionako nista ne dobija ulaskom u EU.Srbiji je spas samo jedan Putin.

  3. Љубомор

    О нашим издајницима и криминалним властодршцима, без обзира на медије контролисане од њих могли смо сами видети и све страхоте које наносе Србији уочити “транспарентно” 1/1.
    Фасцинантна је аналогија Санадер – Тадић, чињенице логички поређане су уверљиве и судбина актера нека буде иста. За нас би било добро да се то деси што пре, али брине чињеница да Борис није завршио све око растурања Србије (Војводина, Рашка). Да ли ће га сада амери пустити низ воду? Хоће ако су обезбедили наследника – екзекутора.

  4. BoTa Izvinjakovic

    Maгарасто и будаласто(само магарци и будале могу бити тако глупо упорни)опстајање на идејама-ЕУ НЕМА АЛТЕРНАТИВУ и У ЕУ СА КОСОВОМ може БоТу отерати, тамо где му је и место-у затвор.Јер, без алтернативе су само магарад и тоталне незналице и то ме подсећа на ону Брозову “ко другачије каже клевеће и лаже”.Сада када и српски врапци знају да у ЕУ не можемо са Косовом и када бар 90% грађана зна да од ЕУ нема ништа, чак и без КиМ, он и даље “тера истог кера”.Знају грађани Србије, а поготову Срби, да у ЕУ можемо одмах или касније само без Косова,Рашшке области(Санџака),југоисточне Србије(Прешевске долине) и Војводине ( Чанковог војводства).Можда је БоТа спраман, ја мислим да јесте, да призна Косово, али шта ће са осталим наведеним условима.Е, то је чак и за њега много, јер, чак и он изгубљен у свемиру, зна да би и затвор тада за њега био добитак.Тада неби стигао да се склони у апс.

  5. Bravo Dmitrovicu!!! U tom “grmu” lezi zec. Politicki “mentor” svih ovih “zala” koji razjedaju Srbiju i njen napaceni narod, imenovan je u vasem tekstu. Trljam oci i ne verujem da je “zmija” udarena u glavu.Godinama upozoravam i ubedjujem ljude odakle vetar duva ali “narkoza europejstva” pod kojom se nas narod nalazi, jos ima efekta. Nadam se jos malo. Da mi je onomad neko rekao da od Miloseviceve vlasti moze postojati gora u brk bih mu se nasmejao. Ali da od goreg postoji cak i deset puta gore, svedoci smo svi koji smo proziveli i na srecu preziveli zadnju deceniju ovog DOS-ovskog ludila. Postapalica da ” ko kaze da je normalan, taj sigurno nije normalan” godinama kruzi Srbijom u susretima poznanika a vredi za nasu otadzbinu. Sto Turci nisu za pet vekova unistili u Srbiji, “zuta ala” je pocinila za prvu dekadu ovog veka. Dok su nam ruke i noge svezane mi posmatramo kako nam godina za godinom nasih zivota prolaze u bedi i nistavilu. Mi samo mislimo da zivimo, dok vreme neumitno prolazi u nicemu.Bojim se samo da ce uspeti do aprila sledece godine-do izbora, ako ih uopste i raspisu ,da nas opasu bodljikavom zicom i da nam svima kolektivno navuku ludacke kosulje. No preziveo je moj narod u svojoj istoriji mnogo teskih momenata i izvukao se iz gliba, tako da verujem da cemo kao ptica feniks ustati ponovo iz pepela. Mnogo me vise muci sta i ko posle njih. Nadam se da ce nas konacno zapasti nekakva normalna vlast koja ce da sluzi svom narodu a ne da ga ponizava i mrzi kao ova sada.

  6. Uhapšena Julija Timošenko

    Ukrajinska policija uhapsila je juče bivšu premijerku Juliju Timošenko zbog ometanja sudske procedure u procesu koji se vodio protiv nje za zloupotrebu položaja

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *