ANTONIO NEGRI Od Crvenih brigada do opšteg blagostanja

Piše Vladislav Panov

Italijanski politički teoretičar i filosof stare generacije Antonio Negri istakao se životnim radom u borbi protiv kapitalističkog sistema i globalizacije. Iako je u mlađim danima bio poznat po ekstremnim političkim idejama i akcijama, u istoriju ipak odlazi kao teoretičar, avangardni antiglobalista i to zahvaljujući svojevrsnoj književnoj trilogiji koju je tokom protekle decenije napisao sa američkim kolegom Majklom Hartom

Kada je reč o supstanci koju u ovaj pokret unosi, bio on njegov agilni i namerni član ili tek usputni istomišljenik čija je snaga iskočila u prvi plan, Padovljanin Antonio Negri zauzima čelnu poziciju, priznat i od istomišljenika i od neprijatelja, u onome što se u najširem smislu može smatrati kičmom antiglobalističkog otpora.

NEMILOSRDAN PREMA PROTIVNICIMA I – SEBI
Ovaj vremešni italijanski intelektualac koji je 1. avgusta napunio 78 godina, i dalje lucidan i psihofizički aktivan, naime, najpre je filosof (spinozista), a onda politički teoretičar i to marksističke orjentacije. Ono što ga izdvaja od svih drugih je njegov buran i prilično kontroverzan životopis, posledica radikalnih delanja u rešavanju problema u svetu koje je smelo sprovodio u praksi, u mlađim i prvim sredovečnim godinama bezobziran i prema sebi i svojim protivnicima. Kada je u svom rodnom gradu postao profesor političke filosofije Negri je osnovao grupu „Radnička sila“, a preko nje je potpuno uronio u ključalu revolucionarnu mrežu komunističkih organizacija, grupa i partija koje su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka stvorile snažno uporište otpora najpre najbližim oponentima, reformistima (jer su nasuprot njihove ideje o revolucionarnom socijalizmu smatrali da do promena u društvu može doći jedino postepenom demokratizacijom zemlje), a onda i kapitalističkom sistemu. Negri je prilikom pojavljivanja u raznim svojstvima u mnogim grupama revolucionarne i krajnje levice uvek imao jedno od najznačajnijih mesta, bilo kao aktivista ili kao teoretičar. Tako se tokom sedamdesetih obreo kao jedan od lidera takozvanog „autonomističkog pokreta“ (Radnička autonomija) podeljenog na nekoliko organizacija, od marksističko-lenjinističkog, do anarhističkih i oružanih. U tom okrilju je došla do izražaja Negrijeva sposobnost za praktično delanje i istinski revolucionarni rad.
Najkontroverzniji period u njegovom životu, koji će ga potpuno istorijski obeležiti, upravo se odnosi na te godine. Rad u pomenutim socijalističkim revolucionarnim organizacijama ili mreži autonomnih grupa u jednom momentu ga dovodi i do najradikalnijih revolucionara, okupljenih oko kasnije zloglasnih Crvenih brigada, markiranih od svetskih medija kao opasni i krvoločni teroristi. Negrijeva saradnja sa njima nikada nije sasvim objašnjena, pa čak nije ni dokazano da je s Brigadama uopšte i sarađivao. Za neke je, ipak, bio u toj grupi i to u vreme njihove čuvene otmice i ubistva premijera Alda Mora. I ne samo da se nalazio među Crvenim brigadama, već je bio obeležen kao jedan od glavnih političkih teoretičara, pa čak i kao mozak njihovih operacija, uključujući i otmicu Alda Mora. Ne bi li izbegao višedecenijski zatvor Negri je emigrirao u Francusku u kojoj je nastavio da se bavi političkom teorijom i filosofijom, pa je čak uspeo da postane stalni predavač na Univerzitetu „Vinsen“ u Parizu, kao i na Internacionalnom koledžu filosofije. U Italiji je u odsustvu bio osuđen kao i ostali brigadisti na tridesetogodišnju robiju. Tek kada su advokati izdejstvovali pogodbu i smanjenje kazne (pogodovalo mu je što je jedan od operativnih vođa Crvenih brigada posvedočio da Negri nikada nije bio sa njima!) na trinaest godina zatvora, on se 1997. godine vratio kući ne bi li izdržao tu blažu kaznu. U zatvoru je proveo šest, pokazalo se najplodonosnijih godina, pošto je tokom utamničenja neprestano pisao i objavljivao radove koji su postali uticajno štivo za nove generacije revolucionara.

TEMELJI OTPORA GLOBALIZMU
Uprkos ne baš lako prihvatljive veze Negrija sa Crvenim brigadama, on je u antiglobalističkoj ideji dominantan  teoretičar, posebno od kada je u tom svetu zaslužio status  jednog od najprisutnijih pisaca, a zahvaljujući koautorstvu istorijsko-filosofsko-političke trilogije knjiga, započetih onom najpoznatijom, koja Negrija obeležava i karakteriše, „Imperija“, iz 2000. godine. U njoj sa američkim kolegom Majklom Hartom, takođe priznatim političkim filosofom i teoretičarom, Negri postavlja temelje antiglobalističkom političkom otporu, ali ovoga puta kroz razne oblike demokratskog socijalnog organizovanja. Sa godinama došlo je i „smekšavanje“, ali i daleko veća suptilnost. Uz zatvorsko iskustvo (zatvor interesantno i lucidno naziva „osnovnom formom kazne kapitalističkog društva koja je usmerena na potpuno rastakanje čovekovog vremena“) i napuštanje radikalnih ideja Negri bogato iskustvo upošljava za dosezanje krune životnog teorijskog rada. U „Imperiji“, kako je često sam navodio, značajno inspirisanoj radom Mišela Fukoa, stremi razotkrivanju političke i ekonomske suštine globalizacije i modernog kapitalizma. Drugi deo trilogije „Mnoštvo: rat i demokratija u vremenu Imperije“ ide još korak dalje i detaljno analizira novi svetski geopolitički poredak, a pre dve godine objavljeni poslednji deo Negrijeve trilogije „Komonvelt“ nudi rešenja u borbi protiv njega kroz omogućavanje logističke podrške i stvaranje institucija koje će obezbediti istinski politički i ekonomski prosperitet svih. On to naziva „upravljanje revolucijom“. Negrijeva knjiga „Komonvelt“ je inspirisala koncept političkog zajedništva ili „zajedničkog blagostanja“ (otud i naslov – komonvelt). Po skoro jednodušnim ocenama poslednje dve knjige iz pomenute trilogije, mada je tačnije da bi takva ocena bila adekvatnija za sva tri nastavka posmatrana u celini, značajno pomažu svakome ko nastoji da obogati znanja i „otvori  um“ kada je reč o politici i globalizaciji.

________

„Imperija“

… Globalizacija i informatizacija svetskog tržišta od kraja šezdesetih godina prethodnog veka su vodili progresivnom nestajanju suvereniteta nacionalnih država i pojavi novog oblika suverenosti, sačinjenog od serije nacionalnih i nadnacionalnih organizama ujedinjenih jednom logikom vladavine. Ta nova forma predstavlja globalnu rekonfiguraciju suverenosti i može se nazvati Imperijom. U njoj je socijalna egzistencija potpuno podređena kapitalu. Nema više ničega što bi se suprotstavilo kapitalu, sve je realno i formalno unutar kapitalističke mreže. Otpor je moguć samo kooperativnim radom „mnoštva“, odnosno saradnjom autonomnih pokreta otpora, baš kao što je bio slučaj kada je organizovan protest u Sijetlu 1999. godine, prilikom Ministarske konferencije Svetske trgovinske organizacije, na koji su uplašeni lideri kapitalističke mreže reagovali panično i brutalno nasilno. Prvi put je tada antiglobalistički pokret pokazao zube…

________

„Komonvelt“

…Ovo je knjiga koja predstavlja veštičje varivo savremenog radikalizma. Kapitalizam zaslužuje da umre jer je zloupotrebio i korumpirao „opšte“. A „opšte“ nisu samo plodovi zemlje i velikodušnost prirode, nego predstavlja univerzum stvari koje su neophodne za socijalni život – jezik, znanje, informacije, zakone, želje. Pod kapitalizmom sve je to korumpirano ili čak uništeno. Priroda je opustošena, društvo brutalizovano. Ono što smo nekada prepoznavali kao slobodu i suverenost, sada više nigde ne postoji. Sve je podređeno kapitalu i profitu. Svet je postao njegova pozornica, bezgranični kosmopolis…

________

„Mnoštvo“

… Kapitalizam je stvorio veoma uspešnu polugu potčinjavanja – kulturu straha. Naša namera u ovoj knjizi je da ukažemo na to, ali i na jednostavnu činjenicu da „mnoštvo“ nikada ne može biti poraženo i potčinjeno. Ne nudimo odgovore, niti smatramo da treba da postavimo temelj otpora ili ratnih operacija. Ubeđeni smo da je dovoljno da samo skrenemo pažnju na političke aspekte globalizovanog kapitalizma u kojem živimo. Naša politika je, za razliku od njihove, afirmativna. Sigurno da u budućnosti postoji trenutak kada će se vlasništvo nad bogatstvima planete i kapitalom promeniti, kada će ga preuzeti proleterski menadžment. Mi nemamo precizan model za tu reproprijaciju. To ne znači, međutim, da nije ostvariva i da se neće desiti. Nju će izvesti „mnoštvo“ posle niza praktičnih opita, zahvaljujući kojima će se doći do modela promene i s njom razumevanja kada i kako moguće postaje stvarnost…

6 коментара

  1. Љубомор

    Људи, овде нешто не штима. Црвене бригаде су подметнуто кукавичије јаје глобалиста – владара света. Убиство Алда Мора, њихово дело, је прво експериментално дело које је ишло преко Кисинџера као и сва остала убиства државника до данас који би се супроставили глобализму.
    Чудно, зашто је Негри одлежао. Могуће су “владари” једним метком тукли две муве. (Види “Комитет 300”, Др. Џон Колман).

  2. DVA prva cilja Komiteta 300 bili su Italija i Pakistan. Pokojni italijanski predsednik Vlade Aldo Moro bio je državnik koje se odupro “nultoj stopi” i planiranom smanjenju broja stanovnika njegove zemlje, čime je na sebe navukao gnev Rimskog kluba, koji je od “olimpijaca” dobio zadatak da sprovede pomenutu politiku. U jednoj rimskoj sudnici o tome kako je pokojnom predsedniku italijanske Vlade pretio jedan agent Kraljevskog instituta za međunarodne poslove (RIIA), koji je istovremeno član Komiteta 300, a tada je još uvek bio američki ministar spoljnih poslova. O meteorskom usponu čoveka kojeg je taj svedok imenovao kao Kisindžera govorićemo kasnije.Treba da se prisetimo da su predsednika Mora 1978. godine otele Crvene brigade i kasnije ga okrutno ubile. Na suđenju Crvenim brigadama nekoliko optuženih je potvrdilo da im je poznata činjenica da je u Morovo ubistvo bio upleten neko iz visokih američkih političkih krugova. Kada je pretio Moru, Kisindžer zasigurno nije sprovodio američku spoljnu politiku, nego je delovao prema naređenjima koja je dobio od Rimskog kluba – tela koje je potčinjeno Komitetu 300 i koje se bavi spoljnom politikom.SVEDOK koji je u sudnici izneo taj podatak, koji je odjeknuo kao bomba, bio je Morov blizak saradnik Gorado Gerzoni. Njegovo eksplozivno svedočenje 10. septembra 1982. godine preneli su italijanska televizija i italijanski radio, a bilo je objavljeno i u nekoliko italijanskih novina. Uprkos tome, ta bitna informacija u SAD nije dobila medijsku pažnju. Poznate američke “tvrđave slobode”, koje sve uvek moraju da znaju, “Vašington post” i “Njujork tajms”, nisu smatrale bitnim da objave nijedan red o Gerzonijevom svedočenju.Tu vest nije preneo nijedan američki radio niti ijedna američka televizijska stanica. Činjenica da je italijanski predsednik Vlade Aldo Moro desetinama godina bio vodeći političar, da je bio otet usred bela dana, u proleće 1978. godine, da su mu svi telohranitelji hladnokrvno ubijeni, nije smatrana vešću vrednom objavljivanja, čak ni uz podatak da je u tom zločinu učestvovao sam Kisindžer! Ili je upravo tišina zavladala zbog Kisindžerove umešanosti?Godine 1982, u svom izlaganju o ovom gnusnom zločinu pokazao sam da su Alda Mora, odanog člana Hrišćansko-demokratske stranke, ubile ubice Masonske lože P 2 kako bi Italiju učinile podložnom nalozima Rimskog kluba o smanjenju njene industrije i znatnom smanjenju njenog broja stanovnika. Morov plan stabilizacije Italije kroz punu zaposlenost te državni i politički mir ojačao bi katolički otpor komunizmu, čime bi i destabilizacija Bliskog istoka, što je zaverenicima bilo od primarne važnosti, uspela.
    KOMITET 300 je odabrao Italiju kao pokusni cilj. Kao zapadnoevropska zemlja najbliža Bliskom istoku i zemlja povezana sa ekonomijom i politikom Bliskog istoka, Italija je važna za planove zaverenika. Osim toga, ona je sedište Katoličke crkve, a Vajshaupt je izdao naređenje da se Katolička crkva uništi. Italija je rodna zemlja nekih od najmoćnijih porodica iz vrha evropske oligarhije, iz drevnog crnog plemstva. Da je Italija oslabljena Morovom smrću, to bi imalo posledice na Bliskom istoku, čime bi se oslabio američki uticaj na tom području. Italija je važna i zbog još jednog razloga: ona predstavlja kapiju puta kojima droga iz Irana i Libana stiže u Evropu, ali ćemo se toj temi vratiti kasnije.Od osnivanja Rimskog kluba, 1968. godine, razne grupe su se udružile pod imenom “socijalističke” da bi srušile nekoliko italijanskih vlada. Među njima su: crno plemstvo iz Venecije i Đenove, masonska loža P2 i Crvene brigade. Svi su radili na istom cilju. Rimska policija, koja je istraživala slučaj Crvenih brigada i Alda Mora, naišla je na imena nekoliko vrlo istaknutih italijanskih porodica koje su tesno sarađivale s tom terorističkom grupom. Takođe je pronašla dokaze o tome kako su te moćne i ugledne porodice u najmanje desetak slučajeva ustupale Crvenim brigadama svoje kuće ili imovinu kao sigurna skrovišta za njihove jedinice.

    UPOZORENjE TURAKA

    SPROVODEĆI naređenje Komiteta 300 i eliminišući generala Ul Haka, Rimski klub je bez imalo griže savesti žrtvovao živote mnogobrojnih američkih službenika koji su bili u istom avionu, uključujući i grupu Odbrambeno-obaveštajne agencije američke vojske, na čelu sa komandantom brigade Herberom Vasomom. Pre tog leta general Zia ul Hak je dobio upozorenje od Turske obaveštajne službe da ne putuje avionom, tj. da postoji naređenje da bude ubijen rušenjem aviona. Imajući to na umu, general Ul Hak je, kako je rekao svojim bliskim saradnicima, “kao osiguranje” poveo američku ekipu sa sobom.

  3. Proslava Kastrovog 85. rođendana cele sedmice

    Različitim manifestacijama na Kubi od danas počinje proslava rođendana vođe i simbola revolucije Fidela Kastra, koji u subotu puni 85. godina
    Proslava započinje današnjim koncertom u Havani, na kome učestvuju brojni latino američki umetnici, a centralna manifestacija “Pesma odanosti” biće održana u petak na subotu u Karl Marks teatru, prenela je agencija AFP navodeći da je, za sad, nejasno da li će glavni gost biti prisutan.
    Većinu događaja kojima se slavi Kastrov rođendan organizovala je fondacija Guajasamin, nazvana po ekvadorskom slikaru Osvaldu Guajasaminu, bliskom Kastrovom prijatelju, koji je preminuo 1999. godine.
    Proslava Kastrovog rođendana obuhvata desetak manifestacija, uključujući baletske predstave, foto i slikarske izložbe.
    Kastro je bio na čelu Kube skoro pet decenija, a vlast je preneo na svog brata Raula 2006. godine, zbog lošeg zdravstvenog stanja.
    Kastro se retko pojavljuje u javnosti i uglavnom je okrenut pisanju knjiga i “pogleda” na aktuelne međunarodne teme.

  4. *salonske komuniste*, zamenili su *salonski fasisti*, kako je Zoran Djindjic nazvao Kalajica,a, meni se cini, kada je biran papa, beli dim koji je strcnuo iz cunka,poprskao je neke gavrane, pa su postali *beli orlovi*
    ……………………………………………………………………………………………………………………
    Gde je nestalo telo Dragoša Kalajića

    Srbija je, čini se, postala idealno podneblje za snimanje kultnog serijala “Zona sumraka”, o čemu svedoči i sledeći primer. Naime, kako Kurir saznaje, porodica Dragoša Kalajića, poznatog srpskog pisca i slikara koji je nedavno preminuo u Rimu, sumnja da je njegovo telo volšebno nestalo samo dan pre ceremonije sahrane na beogradskom Novom groblju.
    Posle duge i teške bolesti, Dragoš Kalajić je umro 21. jula, a njegovo telo je nekoliko dana nakon smrti prebačeno iz italijanske u srpsku prestonicu. Članovi njegove porodice u žalosti, supruga Verica i ćerka Sonja, čekali su da ih ljudi sa Novog groblja pozovu i jave im kada će biti sahrana. Međutim, pošto ih u dogovoreno vreme niko nije pozvao, njih dve su otišle na groblje i čule zapanjujuću vest:
    – Rečeno im je da su na Lešće, gde je izvršena kremacija, prethodnog dana dolazila dva muškarca, te da je kremacija već obavljena – svedoči za Kurir jedan od bliskih prijatelja porodice Kalajić. – Zatim su im predali urnu, za koju su tvrdili da sadrži Kalajićeve posmrtne ostatke. U pokušaju da sazna ko su ljudi koji su kremirali njenog oca, Dragoševa ćerka Sonja je otišla do grobara i tražila da joj ovi opišu te ljude. Posle je otišla do kuće, uzela nekoliko fotografija i pokazala ih grobarima. Na jednoj od njih oni su prepoznali Dragoslava Bokana, poznatog srpskog pisca i nekadašnjeg vođu “Belih orlova”.

    – Da li je Kalajićevo telo ukradeno, sahranjeno mimo njegove volje ili je u pitanju nešto treće, još uvek se ne zna. Dragoševa poslednja želja bila je da počiva u Beogradu, ali je na kraju, umesto ispraćaja dostojnog veličine njegovog dela, sve prošlo otužno, mimo pravoslavnih običaja. U najmanju ruku – čudno – zaključuje sagovornik Kurira.

    Ceneći specifične okolnosti koje prate ovu priču, pokušali smo da kontaktiramo članove porodice Kalajić, ali nam se, do zaključenja ovog broja, niko od njih nije javio.

    Klinički pokušaj atentata na Kalajića

    U svom poslednjem intervjuu, datom upravo našem listu tri meseca pred smrt, Kalajić, koji je uvek spadao među “politički nekorektne” intelektualce, otkrio je kako je izbegao “tihu likvidaciju” u Kliničkom centru, gde mu je konstatovan i operisan rak grla:
    – Ni devet meseci nakon operacije, na Kliničkom centru niko nije uočio da je njihov glavni hirurg ostavio pola, inače malog tumora da se razvija i buja, premda mi je samouvereno tvrdio da je odstranio više nego što treba. Kad je konzilijum milanske bolnice “Humanitas” pregledao beogradske snimke, jedan lekar mi je prišao i otvoreno rekao: “Ja vas znam s televizije, kad ste branili srpsku stvar. Meni ovo liči na pokušaj elegantne likvidacije.”
    Bokan: Samo sam se poklonio i pročitao molitvu!

    Dragoslav Bokan je prisustvovao kremaciji, jer je, kako kaže, želeo da oda poslednju poštu svom prijatelju i učitelju, i u tome ne vidi ništa loše:
    – Ne shvatam zbog čega je priča oko Dragoša počela da dobija tu nekrofilsku dimenziju. Ne postoji nikakva teorija zavere. U ponedeljak je na Novom groblju obavljen oficijelni čin sahrane, kome nisam prisustvovao, jer sam preko prijatelja čuo da je njegova porodica bila protiv mog pojavljivanja. Pošto nema osobe koja je mom životu dala jači pečat od Kalajića, želeo sam da se oprostim od svog učitelja i u utorak sam otišao na Lešće, gde je telo kremirano. Sa pravoslavnim molitvenikom u ruci odao sam mu počast, pročitao molitvu, zadržao se desetak minuta i otišao. Kasnije sam saznao da su pojedini članovi njegove porodice bili iznervirani zbog toga. On i ja smo 18 godina bili bliski i nisam želeo da naše prijateljstvo bude okončano na nedostojan način. A da je njegova želja bila da ga ne ispratim na onaj svet, svakako bih je ispoštovao.

  5. POKUŠALI SU DA ME UBIJU!
    Poznati intelektualac otkriva kako je izbegao “tihu likvidaciju” u Kliničkom centru i kako ga je Đinđić prozvao “salonskim fašistom”…
    Književnik, slikar, intelektualac, Srbin… Dragoš Kalajić je, kao što to kaže naslov njegove knjige, jedan od poslednjih istinskih, “starozavetnih” Evropljana. O tome govori i činjenica da se izvodi iz njegovog dela “Rusija ustaje” čitaju za govornicom Dume, a kod nas prećutani roman “Poslednji Evropljanin” dobio je prošle godine nagradu Saveza pisaca Rusije – kao najbolji strani roman.
    Nedavno je Kalajić u Rimu, gde trenutno živi, imao veoma uspelu samostalnu izložbu slika, a u stalnom stvaranju nije uspela da ga omete ni podmukla bolest, sa kojom se bori već izvesno vreme. Posle dužeg vremena, on je pristao da govori za jedan domaći list, a Kurir ekskluzivno prenosi njegova razmišljanja iz svojevrsnog političkog i mentalnog azila u Italiji.

    U grupi ste srpskih intelektualaca – nekad “moralno-politički nepodobnih”, a danas “politički nekorektnih” – kojima je, u rasponu od svega mesec dana, otkriven rak grla. Da li je to slučajnost?
    – Mislim da je u mom i u slučaju Mome Kapora bilo kobno što smo se 1995. godine našli na mestima u Bosni gde su NATO bombarderi izručili tone radioaktivnih bombi, kada su SAD, prema rečima francuskog generala Galoa, “povele atomski rat protiv Evrope”.

    Priča se da je operacija kancera u Beogradu, koja je prethodila Vašem odlasku u Italiju, zapanjujuća po nemarnosti lekara…?
    – Ni devet meseci nakon operacije, na Kliničkom centru niko nije uočio da je njihov glavni hirurg ostavio pola inače malog tumora da se razvija i buja, premda mi je samouvereno tvrdio da je odstranio više nego što treba. Kad je konzilijum milanske bolnice “Humanitas” pregledao beogradske snimke, jedan lekar mi je prišao i otvoreno rekao: “Ja vas znam s` televizije, kad ste branili srpsku stvar. Pretpostavljam da ste u vašoj zemlji poznatiji, meni ovo liči na pokušaj elegantne likvidacije.”

    Da li i dalje polažete velike nade u Srbiju i smatrate naše friške ratove herojskom avangardom u širokom pokretu “uspravljanja evropskog čoveka”? Vidite li na srpskoj političkoj i kulturnoj sceni snage sposobne da odgovore na takve izazove epohe?
    – Zahvaljujući ratovima stekao sam uvid u našu istinsku, ali vazda odbačenu elitu, u Srbiji i rasejanju. Bio bih u stanju da sada, odmah, sastavim bar tri vlade sposobne da u roku od najviše dve godine preporode Srbiju, odbace nametnute sisteme uništavanja privrede, zaduživanja i rasprodaje za budzašto, te usvajanja nemačkog modela, koji podrazumeva oslanjanje na sopstvene snage, zaštitu sopstvene proizvodnje, pokretanje velikih javnih radova i privilegovanje interesa zajednice a ne pohlepe pojedinaca.

    Ako biste sutra postali ministar kulture, šta bi činilo Vaš program?
    – Prvo bih Beograd pretvorio u centar velike kontraofanzive evropske filmske i video proizvodnje, nudeći svetu sve, od lakih komedija i srceparajućih melodrama, do remek-dela onih koji su danas u Evropi onemogućavani jer su “politički nekorektni”. S tako stečenim sredstvima finansirao bih veliki pokret kulturnog uzdizanja stanovnika Srbije koje okupatori, posredstvom uništenja sistema obrazovanja i TV-kretenizovanja, pripremaju za novo poturčavanje, u okviru Evropske unije.

    Kakvo je Vaše mišljenje o književnim nagradama u Srbiji, posebno o najvažnijoj, NIN-ovoj?
    – Ne bih menjao nijednu stranicu dnevnika koji Dragan Jovanović redovno objavljuje u NIN-u za skoro sve romane koji su tu godinama nagrađivani. To je psihopatološki razumljiva pojava jer dotični žiri, po pravilu, biva sastavljan od intelektualnih i moralnih kepeca, što zavidljivo mrze sve više od sebe, obuzeti provincijskim kompleksom inferiornosti. No, pravo pitanje je zašto srpski radikali, zašto patriotska Srbija ne stvara svoj sistem vrednosti, premda za to postoje moćni kritički umovi, poput onog u Nebojše Vasovića.

    Vaši oponenti su Vam pripisivali različite etikete, a veoma često je korišćena ona “salonski fašista”. S obzirom na to da je Vaša druga supruga rimska grofica, u toj etiketi reč “salonski” zaista stoji. Komentar?
    – Tu etiketu je proizveo Zoran Đinđić, za potrebe jednog pamfleta protiv mene, od Crnjanskog ukravši, preinačivši i obesmislivši izraz “salonski komunisti”. Komunistima doista nije mesto u salonima, već u fabrikama, dok su saloni, pak, prirodan ambijent fašista. Najistaknutiji “fašisti” evropske kulture bili su šampioni najboljih salona, od D’Anuncija i Paunda, do Jingera i Crnjanskog. Kako priznaje najslavnija feministkinja, a potvrđuje Erika Džong, “žene obožavaju fašiste”. Evo i sad, sedom i na pragu starosti, od mondenskog šetališta Gštada do prijema u rimskim salonima prinčeva Ruspoli ili Kolona, nametljivo mi se nude zgodne i mnogo mlađe, naočigled pomenute supruge, koja je takođe mlada, carski otmena i prelepa, lepša i od tajanstvene Ave Gardner, a kamoli banalne Monike Beluči. Naravno, dobro znam da to nije posledica neke moje fascinacije već ogromne nestašice muškaraca, koji masovno dezertiraju među pedere. Što reče jedan junak mog novog romana, osmatrajući visoko društvo Njujorka: “Ako hoće da imaju dobar seks, žene ovde moraju da spavaju s crncima, a ako hoće da vode intelektualne razgovore, moraju da se druže s pederima. Kod Srba imaju i jedno i drugo, samo je njihov problem što to još ne znaju, a srpski da imamo preče brige.”

  6. Gejevi nam teraju žene

    Ipak, naš sagovornik napominje da mu prisustvo homoseksualaca prilično kvari raspoloženje, jer zbog njih sve manje žena sklonih nudizmu hoće da svrati na Ratac.

    – Ja im ne branim da se krešu po celoj šumi oko plaže, kao što to rade već godinama, a glavno mesto okupljanja im je podno obližnjeg manastira. Tamo se organizuju prave orgije, a kad im je kažem da se skinu, onda ceo LGBT lobi skoči na mene.

    Do nedavnog desanta gejeva na Ratac, koji se odigravao postepeno, u poslednje dve godine, lekar iz Sutomora kaže da je već pola veka ta skrajnuta plaža pored Sutomora bila samo nudistička. I godinama je vrvelo od turista, koji su se preko dana brčkali potpuno goli u nedirnutnom moru, a uveče svirali gitare i raspaljivali roštilj. A onda se stvorio nevidljivi zid između gejeva i nudista.
    Reporteri Pressa na jedinoj gej plaži u Crnoj Gori

    Vreme je i da se oproba slana voda Ratca, bez gaća. Na plaži nema mnogo gužve. Jedna nudistička porodica sa dvoje dece sedi ispod suncobrana, dok grupa od tri mladića, u gaćama, i jedan potpuno go, polako ulaze u vodu. Kud svi, tu i mali Mujo, pa zaplivasmo za njima da vidimo kako gejevi provode leto.

    – Šta se bijeli u vodi zelenoj? To se bijeli Jovanovo dupe – govori, uz veseli smeh, jedan od mladića koji sedi u plićaku, šaleći se sa svojim gologuzim drugarom.

    Ne zvuči toliko strašno, a ni opasno. Bar ne komentariše zadnjicu vašeg reportera. Inače, kupanje je sasvim prijatno, osim jedne stvari: svi posetioci muškarci su glatko izbrijani svuda po telu, uključujuči i intimne delove, pa čovek zažali što se nije na vreme pripremio, da se lepo uklopi u štimung plaže Ratac.

    Na delu plaže koji je odvojen velikom stenom stariji muškarac sa obrijanom glavom leži na kamenju sa mladim dečkom koji ima rajf u kosi. Nije raspoložen za priču, samo kaže da je meštanin i da se od 1986. godine kupa na Ratcu, te da nije imao nikakvih problema.

    Ratac se, u stvari, deli na dve plaže, koja su odvojene brdom punim borova. Šetnja kroz šumu je prijatna, a fotoreporter Boško usput dobija i poziv jednog starijeg gospodina da se ne ustručava i svrati na kupanje.

    – Miko, što ne siđeš dole? Hajde sa mnom, opusti se, nemoj da se plašiš, ne ujedamo – kaže ljubazno stariji gospodin, a Boško ljubazno odbija.
    Smeš da budeš gej, ali samo ako se kupaš k
    Po šortsu se poznaju „junaci”… Smeš da budeš gej, ali samo ako se kupaš k’o od majke rođen

    Na „sutomorskom” delu Ratca već se jasnije vidi šta se zbiva: homoseksualci su raspoređeni na levom parčetu plaže, a nudisti na desnom. Jedan Baranin kaže da nikada nije provocirao gejeve, ali da posle njihovog dolaska plaža više nije ista.

    – Mislim da je problem u tome što država hoće da privatizuje Ratac, pa nam sad smeštaju ove pedere. Godinama gledam kako orgijaju ovde i nikad im reč nisam rekao.
    Golo momče Makedonče

    Na gej delu plaže, dva čoveka u četrdesetim godinama, iz Srbije, sede pored momka koji nam je rekao da je iz Makedonije.

    – Nikada više nećemo doći u Crnu Goru. Ma ne, kakva homofobija, šta pričate? Ne sviđa nam se more – kaže čovek, koji valjda iz inata neće da skine sporne gaće, kao ni njegov partner. Makedonče je prihvatilo nudističku filozofiju…

    Sve u svemu, na Ratcu je tiho, mirno i prijatno. Jedini problem je što bi lokalni nudisti hteli da na miru prodaju pivo i vesele se, a gejevi malo kvare taj poslić i neće pa neće da skinu gaće na plaži, u čudnoj zemlji Crnoj Gori.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *