ANTIGLOBALISTI IV Džon Perkins: Ekonomski egzekutor

Piše Vladislav Panov

Ovaj Amerikanac, najpoznatiji po bestseler knjizi „Ispovesti ekonomskog plaćenog ubice“, po kojoj je snimljen i dokumentarni film, u takozvanom „podzemlju otpora“ globalizaciji može ponosno da nosi svoje ime i slovi kao jedan od najuticajnijih i za ogroman broj antiglobalističkih aktivista najinspirativnijih autora-govornika-boraca

Ako bi tražili ekvivalent kontroverznom Švajcarcu Erihu fon Danikenu koji decenijama iritira protivnike veštim upošljavanjem sopstvenog bogatog dara za spektakl i skretanjem pažnje najšireg sloja „običnih smrtnika“, onda to mora biti Amerikanac Džon Perkins. Postoji, doduše, i velika razlika. Deniken je pisao i govorio o postojanju vanzemaljaca i globalnoj zaveri moćnika (čitaj Amerike) da se ta činjenica zataška i, kao i svi koji su u nju ubeđeni, izvrgne ruglu i podsmehu. Perkins (a čitaoce upućujemo i na značajan i zapažen intervju koji je Perkins dao u 137. broju „Pečata“), s druge strane, denikenskim stilom i obiljem svoje talentovanosti za spektakularno, život i rad posvećuje demistifikovanju jedne druge zavere (čitaj, opet, američke), o postojanju viših interesa u procesu globalizacije. Kako za koga, obe teme imaju sledbenike i ubeđenike da su najvažnije i odlučujuće za budućnost sveta. Kao i protivnike koji se podsmevaju „denikenskom senzacionalističkom ludilu“ ispoljenom u verovanjima i ostvarenjima onih koji ih zastupaju. Perkins u komparaciji sa Denikenom ipak ima prednost, s obzirom na to da se bavi daleko opipljivijim problemima naše stvarnosti.
Iako je manje poznat svetu i značajno slabije komercijalan od Švajcarca, Perkins u takozvanom „podzemlju otpora“ globalizaciji može ponosno da nosi svoje ime kao jedan od najuticajnijih i za ogroman broj antiglobalističkih aktivista najinspirativnijih autora-govornika-boraca.
Takav kredit stekao je najviše zahvaljujući bestseler knjizi, na kojoj je po sopstvenom tvrđenju radio preko dvadeset godina, „Ispovesti ekonomskog plaćenog ubice”, po kojoj je pre nekoliko godina snimljen i dokumentarni film. Možda je ipak preciznije reći da je Perkins nosio u sebi ideju za ovu knjigu toliko vremena, a da ju je napisao kada ju je u praksi proživeo. Šira javnost je prvi put čula za termin ekonomskog plaćenog ubice pre tri godine, kada se Perkins pojavio u drugom nastavku čuvenog serijala dokumentarnih filmova „Duh vremena“. Karakterističnim i filmski dramatičnim stilom, uverljiv bez ostavljanja zrna sumnje i ozbiljan kao sudnji dan, Perkins je u tom filmu objasnio matricu korupcije koju američka vlast sprovodi nad siromašnim zemljama čiji je resursi zanimaju. Tu korupciju sprovode ekonomske plaćene ubice koji navode vlast u markiranoj zemlji da prihvati nepovoljne zajmove koje neće moći da vrati, kako bi tako na jednostavan i efikasan način bili zauvek ekonomski porobljeni od američkih lihvarskih banaka. Dodao je tada i da su svi lideri siromašnog i takozvanog „trećeg sveta“ koji su se usudili da odbiju ovakve ponude „izaslanika“ američke porobljivačke spoljne politike, posle odlaska ekonomskih plaćenih ubica bivali suočeni sa pravim plaćenicima i postajali mete tajnih operacija koje su ih silom odstranjivale sa vlasti. Po Perkinsonovoj tvrdnji skoro svi južnoamerički vladari su bili žrtve ove politike. Ali, ne samo oni. Pomenuo je čak i Jugoslaviju!
Najzanimljivije od svega je što je Perkins u filmu (kao, uostalom, i u svojoj knjizi na ovu temu) predstavljen na osnovu sopstvene ispovesti kao bivši američki ekonomski plaćeni ubica, vrbovan od strane NSA agencije (američka nacionalna služba bezbednosti), što su odgovorni iz ove službe odlučno demantovali. Istina je da je Perkins godinama radio kao konsultant u jednoj od moćnih i prilično tajnovitih strateških konsultantskih kompanija „Čes Ti Mejn“, sa skrivenim, ali značajnim vezama sa vrhovima političke moći u američkoj administraciji. U tom periodu, u trajanju od deset godina, Perkins navodi da je bio jedan od važnih operativaca na terenu koji je kao ekonomski plaćeni ubica pomagao raznim američkim agencijama i multinacionalnim korporacijama da ucenama i svakakvim pritiscima utiču na lidere siromašnih zemalja i tako je, u suštini, pomagao širenje američke korporativne hegemonije u svetu. Perkins tvrdi da mu savest nije dozvolila da nastavi sa tim poslom i tokom osamdesetih preuzeo je energetsku kompaniju s kojom je imao prilično uspeha (tvrdi upravo zahvaljujući vezama koje je stvorio radeći kao ekonomski plaćeni ubica). Kompaniju je ipak ubrzo prodao, preobrativši se potpuno. Od devedesetih godina prošlog veka sasvim je druga osoba. Stalno je angažovan u raznim neprofitnim organizacijama, borcima protiv američke hegemonističke politike i globalizacije. Počeo je i da piše. Kroz svoju organizaciju „San promene“ zagovornik je i promoter novog životnog stila koji bi trebalo da se oslanja isključivo na obnovljivim resursima i na takvoj produkciji koja neće načiniti nikakvu štetu životnoj sredini.
Džon Perkins je po obrazovanju ekonomista. Krajem šezdesetih godina prošlog veka bio je dobrovoljac u mirovnim jedinicama u Ekvadoru. Veliki je poznavalac ekonomske istorije i aktuelnih trendova u svetskoj, posebno američkoj ekonomiji. Njegova druga slavna knjiga „Istorija američke imperije“ u dobrom delu ova dva njegova poznavanja i dokazuje. U njoj je Perkins detaljno i sa prilično uverljivim argumentima izložio sistematiku ekonomskog ucenjivanja i porobljavanja slabih ekonomija od strane Sjedinjenih Država. Ta knjiga je zapravo produžetak obrade iste teme koju je predstavio u uvodu izdanja „Igra stara kao imperija: tajni svet ekonomskog plaćenog ubice i mreže globalne korupcije“, objavljena kao neka vrsta dopune i reakcije na njegov bestseler „Ispovest ekonomskog plaćenog ubice“. Sa četvrtom, objavljenom pre dve godine pod odgovarajuće ciničnim naslovom „Zavezanih očiju“, sve ove knjige predstavljaju tomove sistematskog razotkrivanja američkog skrivenog ekonomskog rata koji decenijama vodi i na kojem uz pomoć zapadnih saveznika i korporacija u mreži globalističkog porobljavanja sveta i dalje insistira. Da je ozbiljno shvaćen i pored pokušaja da mu se omalovaži bilo kakav kredibilitet koji je ovakvim ispovestima i osudama stekao kod jednog dela javnosti, ilustruje nekoliko sasvim otvorenih replika na račun tvrdnji koje je isticao u svojim delima i to od strane predstavnika centara moći, što je inače prava retkost kada je u pitanju stil rada američke birokratije. Perkins je prvo od udarnih medija označen kao šarlatan i senzacionalista, željan slave i novca, koji svetu prodaje gluposti i laži (to je, parafrazirano, ono što je, recimo, rekao recenzent „Vašington posta“ pišući o „Ispovesti ekonomskog ubice“), a onda su predstavnici vlasti demantovali da je Perkins ikada radio za bilo koju od njihovih službi, a posebno ne kao takozvani „ekonomski plaćeni ubica“ zavrbovan od NSA. Tako nešto, rekoše oni, ne postoji, a NSA ne samo da nema takve operativce, već se uopšte ne bavi bilo kakvim ekonomskim operacijama.

______________

Ekonomska globalizacija

Globalizacija, ako se posmatra kao ekonomska pojava, podrazumeva prevazilaženje ograničenja nacionalnih ekonomija tako da se sve odvija u takmičenju na svetskoj pozornici, u neograničenoj interakciji proizvoda, rada i kapitala svake države, čiji su nacionalni okviri potpuno prevaziđeni. Da bi opstali, svi učesnici globalizovane ekonomije su osuđeni na krajnje surovu utakmicu, jedino moguću neprestanim povećanjem produktivnosti i konkurentnosti i to bez bilo kakve regulative, pa i skrupula prema radnicima. S druge strane politička globalizacija u suštini podrazumeva ideju da se potpuno ili skoro potpuno eliminiše značaj države. U tom smislu su organizovane nadnacionalne institucije (Evropska unija, „G8“, Svetska trgovinska organizacija, Internacionalni krivični sud…), čije postojanje suštinski eliminiše individualno političko odlučivanje pojedine države, a samim tim i njen suverenitet. Što se tiče sve većeg otpora ovoj pojavi, on se kristalizuje kroz takozvani „antiglobalistički internacionalni pokret“, suštinski jedini odgovor promenama takozvanog „korporacijskog ili neoliberalnog kapitalizma“, čije multinacionalne kompanije zloupotrebljavaju ogromnu ekonomsku i političku moć koju imaju, kao i privilegije koje su sami sebi uveli: delanje bez ikakve kontrole, deregulisanje svetskog tržišta, sabotiranje sigurnosti rada i standarda radnih odnosa, smanjenje cene rada, nepoštovanje zaštite životne sredine i potpuno ignorisanje nacionalnih zakonodavstava, pa i suvereniteta i nezavisnosti država, a sve zarad svojih interesa, odnosno profita. U nekoliko nastavaka predstavljamo aktiviste, pisce, teoretičare i predavače kojima svet priznaje pravo da budu nazvani perjanicama antiglobalističkog pokreta.

______________

Ekonomski zločin

Ekonomski plaćeni ubica je veoma dobro plaćeni profesionalac koji u suštini vara države širom sveta za trilione dolara. On prebacuje ogromne sume novca iz „Svetske banke“ i Američke agencije za internacionalni razvoj (USAID) i ostalih inostranih organizacija, navodno osnovanih za pomoć zemljama u razvoju, u džepove bogatih porodica koje kontrolišu prirodna bogatstva planete. Ekonomski plaćeni ubica se bavi lažnim finansijskim izveštajima, nameštanjem izbora, podmićivanjem, iznudama, ucenama, nameštanjem političkih i svakih drugih skandala, ponekad i ubijanjem. Ta igra prevare i korupcije, stara koliko i svet, u ovo vreme globalizacije je poprimila zastrašujuće dimenzije. Prvi pravi ekonomski plaćeni ubica je bio unuk Tedija Ruzvelta, Kermit Ruzvelt Džunior. On je uspeo da svrgne demokratski izabranog premijera u Iranu Muhameda Mosadeka državnim udarom 1953. godine, koji je špijunska operacija u potpunosti izvedena od strane Sjedinjenih Država, u cilju da se uspostavi vladavina šaha, za koju je procenjeno da bi mogla da bude naklonjenija američkim interesima. Ta akcija je postala školski primer operacije izvedene uz pomoć ekonomskog plaćenog ubice. Od tog momenta je praktično dokazan ogroman potencijal ovakvih operacija. Više nismo morali da se plašimo rata sa Rusima, jer smo sve zamisli i pripreme terena za ostvarivanje svojih interesa mogli da obavljamo na ovaj način. Jedini problem u ovoj priči je što je Ruzvelt radio za Centralnu obaveštajnu službu, dakle bio je na platnom spisku države. Da je bio uhvaćen to bi stvorilo međudržavne probleme i skandale. Bilo bi svakako vrlo neprijatno. Posle te akcije je odlučeno da ekonomske plaćene ubice zvanično budu na platnim spiskovima privatnih kompanija, bilo konsultantskim ili građevinskim, ili bilo kojim drugim koje su u ciljanoj zemlji mogle da dobiju neki angažman. Tako sam i ja ušao u redove Nacionalne bezbednosti, američka najveća i najmanje poznata špijunska organizacija. Regrutovan sam dok sam bio u poslovnoj školi, krajem šezdesetih godina proteklog veka. Ali zvanično nisam radio za njih, nego za privatni sektor. Moj posao kao ekonomiste se sastojao u tome da posećujem zemlje u razvoju i nudim im „pogodne“ zajmove, uz pomoć kojih bi, recimo, značajno poboljšali infrastrukturu. Uz te zajmove je obavezno išao i vrlo ambiciozni plan ekonomskog razvoja te zemlje. Sve su te prognoze, naravno, bile naduvane i nerealne. Ali je ceo sistem uspostavljen tako da na teritoriju dotične države uđu američke kompanije koje su potom gradile naftovode, otvarale svoje bušotine ili bilo šta slično. A kada bi zemlja došla u situaciju da nije u stanju da vrati primljenu pozajmicu, našla bi se u večnom dužničkom ropstvu američkih kompanija…

______________

O „korporatokratiji“

Mnogi govore o zaverama koje uništavaju naš svet i karakterišu savremenu kapitalističku civilizaciju. Ja to nazivam korporatokratijom. U socijalnoj teoriji taj pojam označava konflikt u jednom društvu zahvaljujući kojem se sistem vlasti u suštini podređuje interesima moćnih korporacija koje zapravo imaju vlast nad državom. U provizorijumu „slobodnog tržišta“ koje se u takvim okolnostima instalira sve je podređeno interesu privatnih kompanija, pa čak i budući oblik vladavine u dotičnoj državi, kao i bilo kakvo planiranje njenog razvoja i reprodukcije. Dobar primer za ovu pojavu je ono što se radi prezaduženim zemljama trećeg sveta. Njima se navodno obećava oprost duga koji imaju prema bogatim zemljama. Ali, da bi do oprosta došlo te države se uslovljavaju obavezom privatizovanja svega što ima bilo kakvu vrednost, od obrazovanja i zdravstva, do infrastrukture i prirodnih bogatstava. Te države se potom primoravaju da ukinu državnu potporu lokalnih preduzeća ne bi li se okrenule subvencionisanju firmi država u okviru grupe „G8“, kao i ukidanju bilo kakvih trgovačkih barijera kada je reč o uvozu robe sa Zapada.

2 коментара

  1. Pečat, molim, saopšti nam procenu kojom masom zlata je pokriven dolar i razjasni nam visinu i strukturu dugova Imperije. Marksa su izbacili kroz prozor ali on se je vratio i ušao na vrata. Velika.

  2. Dolar je pokriven, *monster kombinacijama MMF*, tako, da su gotovo sve zemlje po *hipotekom* i *svojom glavom* garantuju, *kamate na kamate na kamate*..*interes na interes*, tu spadaju i Kina i Rusija, imaju gomile * menica i akcija, hartija od vrednosti *typ Fikret Abdic*, i nije dzaba jedan Rus, pre par godina izjavio *doslo je vreme da amerika zivi od svoga rada*, uskoro, bar se nadam, pojavice se neka varijanta, finansijska kuca, zdravog razuma, moguce i valuta..Rusija,Kina,Indija..zamena za *varsavski pakt*..protiv teza, i zastita nacionalnih interesa od pijanog i drogiranog ujka Sema, koji ce morati, da primenjuje, nacin razmisljanja, rada i stednje poput Amisa, jer je neke stvari *pojela maca*, amerika je *muzej ludosti, nekretnina, napustenih hala od *Detroita do Tokija*.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *