Pokajna završnica Novice Tadića

Piše Dragan Hamović

Tačno na polugodišnjicu prerane smrti Novice Tadića, na tradicionalnim susretima „Pjesnička riječ na izvoru Pive“, u pesnikovim zavičajnim Plužinama, održan je simpozijum kritike posvećen delu ovoga velikog i neobičnog srpskog pesnika našeg doba

Čitajući Tadićevu poeziju od početka do kraja, možemo označiti izve­snu evolutivnu putanju u odnosu lirskog subjekta prema opasnom okruženju i sebi samom. To je najpre lirski subjekt koji otkriva i izveštava o sveop­štoj i neizmernoj opsadi vojske mračnih ekstremnih spodoba, spolja i iznutra, potom se, i sam deformisan i anuliran, utapa u taj strahotni prostor. Posle toga, kako se groteskni lik Tadićeve poezije većma povlači sa vidljive površine u dubinu prepoznatljivog prostora i akcije ljudi koje srećemo, vidimo kako lir­ski subjekt nastoji da se iz takvog okruženja izdvoji, odbegne i odmakne, da načini odbrambeni zid, zauzme posmatrački i pobunjenički stav prema crnim i sivim pojavama životnog okruženja. Takve pesme, obeležene tamnim svedenim veriz­mom, pogledom sa margine na marginu, počinju da preovlađuju u knjigama s poče­tka devedese­tih, „Ulica“ (1990), „Napast“ i „Potukač“ (obe iz 1995), pa sve do posle­dnjeg napisanog teksta. U knjizi „Ulica“ nalazimo pesmu koja već naslovom sig­nalizuje suštinski novu autoprojekciju lirskog subjekta. Naslov glasi „Jurodiv“, a završnica pesme: „onaj što sedi / na klupi u parku / i Knjigom lice zaklanja / i krišom plače / ono sam ti ja / od pre mnogo godina // onaj što kmeči / iz najdubljeg mraka / ono ti je glas božji – juro­div.“ Drugim rečima, prizivom starog, rubnog pravoslavnog fenomena „ludo­sti Hrista radi“ otvara se dru­ga­čija, svakako dublja i složenija, dimenzija Tadićevog pesničkog odnosa prema onostranosti što preti i onostranosti u koju se nadamo. Deformacija hrišćan­skih svetinja je kao povremeni postupak uve­liko iza pes­nika, a pomenuto grani­čno stanovište jurodivca, božjaka, mimo drugih, koji glasno opo­minje na vlast onoga „koga nikako ne želi“ i poziva na protivljenje toj zlovla­sti, nadaje novi zamah Tadićevoj pesničkoj unutarnjoj borbi.

ZADIVLJUJUĆE I NESNOSNO
Molitve koje ispisuje, često u ritmizovanom obliku kratkog zapisa, nesumnjivo spajaju kanonsku osnovu hrišćanske molitve sa izrazitim glasom ovoga pes­nika. Osnova narečenog molitvenog stava je svest o grehovnosti i izo­pačenosti svoga života, kao i potreba da se iziđe iz takvog stanja, pokaja­njem i delanjem duhovnim. Moglo bi se navesti niz mesta, a sada navodimo kraj pesme „Tajni monah“ iz knjige „Đavolov drug“ – čiji naslov uzimamo kao lozinku pesni­kovog zrelog stava: „Ja sam mesto // svih muka. // Udaljih se. Da o sebi znam / što znam: da sam najgori / i da mi spasenja nema. // Na zlom putu pro­vedoh vek.“ Takve će poglede, u otvoreno pravoslavnom ključu, bez ikakvog ustezanja, Tadić obrazla­gati i u efektnim poetičkim iskazima, katkad veoma nalik pes­mama. Ispoveda svoje iskustvo Tadić prosto i neposredno: „Mislim da onaj koji padne, ko se razgradi, taj može kroz patnju doći do autentične nade, ili kako se to kaže, da ’zvezde ugleda iz mraka’. Ja mislim o autentičnoj nadi, egzistencijalnoj, ne o ideološkoj. Ideološke nade su krvave magle nad narodima. Kroz patnju se stiže do očišćenja i vere. Nekad proklinjem svoj život, zbog onog što mi se sve izdogađalo, a ipak, mislim da mi je to Gospod poslao da uvidim svoja ogrešenja.“
Pokajni se tonovi kod pesnika koji je dospeo do opisane samosvesti, ne izražavaju samo izrikom, nego i stanjima pročišćujuće „suzne molitve“. U nemalo Tadićevih novijih pesama motiv suza, pokajnog plača, jeste razrešujuće, smisaono ključno mesto pesme: „Gle, suza mi se na licu zapalila!“ („Dva zapisa“, „Nepotrebni saputnici“). U pesmi iz zaostavštine („Đavolove reforme“) čitamo stihove što donose suštinski portret našeg doba, ali i pesnikovo jasno hrišćansko određenje: „Đavolove reforme uspevaju, / cvetaju, donose plodove. / A ti, srezan na plač i nesreću, / Lepe suze otiskuješ, niz sve­tlo lice. // Naše si novo srce, dobri starče. / Sva sila vražja ništa nam ne može.“ U drugoj pak pesmi, iz zasad neobjavljenog rukopisa „Ja i moja pratnja“, možemo videti kako izgleda kada se iz proživljene, doseg­nute pravoslavne, asketske vizure sagleda opsesivno polje čitave Tadićeve poezije: „Uporno vra­ćanje greha / i pomračenja grehovnog / zadivljujuće je, i nes­nosno.“ U tome parado­ksalnom sklopu stekla se poetika Novice Tadića: zadivljujuće i nesno­sno.

SUZNE MOLITVE
Ostaje da proverimo i negdašnji uvid o vezi karakterističnih novijih Tadićevih pesama sa starim srpskim zapisima i natpisima. Elemenat sažetosti uticao je da se, bez podrobnih ispitivanja, dosetimo pomenutih malih formi srednjovekovne književnosti, još i više (a možda i presudno!) marginalna pozicija onih pisara, dijaka, koji ukraj monumentalnih sakralnih i povesnih prepisa ukratko zabeleže svoje ime i pomenu nevolje pisanja i življenja. Tako šta veoma je podsećalo na skrajnutost kao obe­ležje, izabranu poziviju pesnika Novice Tadića, čija je veza sa biblijskim stilom i rečnikom iz uzoritih pre­voda Karadžića i Dani­čića više nego očita, ne samo zbog njegovog čestog posezanja za citatima iz Sta­rog i Novog zaveta u pročeljima pesničkih celina i stavljanja biblijski markiranih reči u naslove. U jednom razgovoru, Tadić mi je neodre­đeno skrenuo pažnju na Jefrema Sirina, jednog od uticajnih pesnika bogoslova rane hrišćan­ske književnosti (303–373), veoma prevođenog i na staroslovenski jezik. Dovolj­no je znati da poznata pokajna deonica iz „Žitija Svetog Simeona Nemanje“, u kojem Sava progovara u prvom licu pred samrtnim odrom svoga oca, zapravo pred­stavlja navod iz jedne od Sirinovih molitava Presvetoj Bogoro­dici. Nije čudno što će i antologičar Miodrag Pavlović središnji deo baš tog pasaža, prelom­ljen u stihove i naslovljen u „Slovo o mukama“, postaviti na početak inte­gralno zamišljene „Antologije srpskog pesništva“ (1964). Nije slučajno iza­brao pesnik modernog agonističkog nerva – kakav je, razume se, i sam Tadić – deonicu u kojoj se izražava raspetost između visine i nisko­sti u sebi, a nada­sve pokajni stav kulturnog heroja našeg naroda, čija završnica u prevodu Milivoja Bašića glasi: „I pre smrti bivam mrtav, / I pre Suda sam se osuđujem, / pre beskrajne muke / sobom sam mučen od očajanja.“ Kao osnovnu preokupaciju Jef­rema Sirina, askete i bogoslova pesnički nadahnutog i saže­tog, iskustvenog iskaza (čijem je uticaju na staru srpsku knji­ževnost Dra­giša Bojović posvetio čitavu studiju), Dimitrije Bogdanović ističe upravo – poka­janje. „Preobražavanje lično­sti“, piše Bogdanović, „počinje samopoznanjem, a to u svetlu Jefremovih misli znači saznanjem svoje grešnosti. Čovek ponire u sebe. Otkriva svu svoju nedovoljnost, nesavršenstvo, svoj greh i svoju duhovnu defor­maciju usled života u grehu. Tu nastaje motiv pokajanja. Pokajanje je tada izraz nezadovoljstva sobom, strasne potrebe da se živi drukčije, da se postigne radi­kalna izmena ličnosti, da se svoje Ja zameni Bogom.“ Ko pročita neke od dostup­nih tekstova Jefrema Sirina, naročito njegove „suzne molitve“, uvideće lako zašto ih je i Tadić rado čitao i zašto ih je, najvidljivije u krat­kim moli­tvama, u dubinskom prepoznavanju sledio. Pomenuti ključni izra­žajni i sadržinski činioci spona su između dva, u vremenu više nego udaljena pesnika – a pre svega sumorna slika sebe samoga, bespoštedna u pokajanju i samo­osudi.
Ako je, mimo svih pesnički vanrednih imaginativnih prodora, išta novo u poe­ziji Tadićevoj, do kraja sebi doslednoj, donela njegova poeti­čka evolucija, sticaj tih osobina možemo podvesti pod upliv pokajnog tona pro­isteklog iz hrišćanske, asketske perspektive sa koje se mračni domen posto­janja pesnički tumači, i kojim se naše mesto u njemu preobražava iz bezizlaznog u iskupljujuće, iz niš­tavila u nadanje. Time je Tadić, koji se poput Save Nema­njića, odnosno Jefrema Sirina ugrađenog u bitna mesta prvog dela ukupnog srp­skog pesništva, isprva „pomešao sa stokom nerazumnom i upodo­bio se njima“, iznašao i kopču sa najdubljim tradicijama srpske poezije, ali i sa njenim egzistencijalnim, spaso­nosnim smislom poezije, ostajući i dalje ono što je pesnički bio.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *