Piše Dragan Hamović
Tačno na polugodišnjicu prerane smrti Novice Tadića, na tradicionalnim susretima „Pjesnička riječ na izvoru Pive“, u pesnikovim zavičajnim Plužinama, održan je simpozijum kritike posvećen delu ovoga velikog i neobičnog srpskog pesnika našeg doba
Čitajući Tadićevu poeziju od početka do kraja, možemo označiti izvesnu evolutivnu putanju u odnosu lirskog subjekta prema opasnom okruženju i sebi samom. To je najpre lirski subjekt koji otkriva i izveštava o sveopštoj i neizmernoj opsadi vojske mračnih ekstremnih spodoba, spolja i iznutra, potom se, i sam deformisan i anuliran, utapa u taj strahotni prostor. Posle toga, kako se groteskni lik Tadićeve poezije većma povlači sa vidljive površine u dubinu prepoznatljivog prostora i akcije ljudi koje srećemo, vidimo kako lirski subjekt nastoji da se iz takvog okruženja izdvoji, odbegne i odmakne, da načini odbrambeni zid, zauzme posmatrački i pobunjenički stav prema crnim i sivim pojavama životnog okruženja. Takve pesme, obeležene tamnim svedenim verizmom, pogledom sa margine na marginu, počinju da preovlađuju u knjigama s početka devedesetih, „Ulica“ (1990), „Napast“ i „Potukač“ (obe iz 1995), pa sve do poslednjeg napisanog teksta. U knjizi „Ulica“ nalazimo pesmu koja već naslovom signalizuje suštinski novu autoprojekciju lirskog subjekta. Naslov glasi „Jurodiv“, a završnica pesme: „onaj što sedi / na klupi u parku / i Knjigom lice zaklanja / i krišom plače / ono sam ti ja / od pre mnogo godina // onaj što kmeči / iz najdubljeg mraka / ono ti je glas božji – jurodiv.“ Drugim rečima, prizivom starog, rubnog pravoslavnog fenomena „ludosti Hrista radi“ otvara se drugačija, svakako dublja i složenija, dimenzija Tadićevog pesničkog odnosa prema onostranosti što preti i onostranosti u koju se nadamo. Deformacija hrišćanskih svetinja je kao povremeni postupak uveliko iza pesnika, a pomenuto granično stanovište jurodivca, božjaka, mimo drugih, koji glasno opominje na vlast onoga „koga nikako ne želi“ i poziva na protivljenje toj zlovlasti, nadaje novi zamah Tadićevoj pesničkoj unutarnjoj borbi.
ZADIVLJUJUĆE I NESNOSNO
Molitve koje ispisuje, često u ritmizovanom obliku kratkog zapisa, nesumnjivo spajaju kanonsku osnovu hrišćanske molitve sa izrazitim glasom ovoga pesnika. Osnova narečenog molitvenog stava je svest o grehovnosti i izopačenosti svoga života, kao i potreba da se iziđe iz takvog stanja, pokajanjem i delanjem duhovnim. Moglo bi se navesti niz mesta, a sada navodimo kraj pesme „Tajni monah“ iz knjige „Đavolov drug“ – čiji naslov uzimamo kao lozinku pesnikovog zrelog stava: „Ja sam mesto // svih muka. // Udaljih se. Da o sebi znam / što znam: da sam najgori / i da mi spasenja nema. // Na zlom putu provedoh vek.“ Takve će poglede, u otvoreno pravoslavnom ključu, bez ikakvog ustezanja, Tadić obrazlagati i u efektnim poetičkim iskazima, katkad veoma nalik pesmama. Ispoveda svoje iskustvo Tadić prosto i neposredno: „Mislim da onaj koji padne, ko se razgradi, taj može kroz patnju doći do autentične nade, ili kako se to kaže, da ’zvezde ugleda iz mraka’. Ja mislim o autentičnoj nadi, egzistencijalnoj, ne o ideološkoj. Ideološke nade su krvave magle nad narodima. Kroz patnju se stiže do očišćenja i vere. Nekad proklinjem svoj život, zbog onog što mi se sve izdogađalo, a ipak, mislim da mi je to Gospod poslao da uvidim svoja ogrešenja.“
Pokajni se tonovi kod pesnika koji je dospeo do opisane samosvesti, ne izražavaju samo izrikom, nego i stanjima pročišćujuće „suzne molitve“. U nemalo Tadićevih novijih pesama motiv suza, pokajnog plača, jeste razrešujuće, smisaono ključno mesto pesme: „Gle, suza mi se na licu zapalila!“ („Dva zapisa“, „Nepotrebni saputnici“). U pesmi iz zaostavštine („Đavolove reforme“) čitamo stihove što donose suštinski portret našeg doba, ali i pesnikovo jasno hrišćansko određenje: „Đavolove reforme uspevaju, / cvetaju, donose plodove. / A ti, srezan na plač i nesreću, / Lepe suze otiskuješ, niz svetlo lice. // Naše si novo srce, dobri starče. / Sva sila vražja ništa nam ne može.“ U drugoj pak pesmi, iz zasad neobjavljenog rukopisa „Ja i moja pratnja“, možemo videti kako izgleda kada se iz proživljene, dosegnute pravoslavne, asketske vizure sagleda opsesivno polje čitave Tadićeve poezije: „Uporno vraćanje greha / i pomračenja grehovnog / zadivljujuće je, i nesnosno.“ U tome paradoksalnom sklopu stekla se poetika Novice Tadića: zadivljujuće i nesnosno.
SUZNE MOLITVE
Ostaje da proverimo i negdašnji uvid o vezi karakterističnih novijih Tadićevih pesama sa starim srpskim zapisima i natpisima. Elemenat sažetosti uticao je da se, bez podrobnih ispitivanja, dosetimo pomenutih malih formi srednjovekovne književnosti, još i više (a možda i presudno!) marginalna pozicija onih pisara, dijaka, koji ukraj monumentalnih sakralnih i povesnih prepisa ukratko zabeleže svoje ime i pomenu nevolje pisanja i življenja. Tako šta veoma je podsećalo na skrajnutost kao obeležje, izabranu poziviju pesnika Novice Tadića, čija je veza sa biblijskim stilom i rečnikom iz uzoritih prevoda Karadžića i Daničića više nego očita, ne samo zbog njegovog čestog posezanja za citatima iz Starog i Novog zaveta u pročeljima pesničkih celina i stavljanja biblijski markiranih reči u naslove. U jednom razgovoru, Tadić mi je neodređeno skrenuo pažnju na Jefrema Sirina, jednog od uticajnih pesnika bogoslova rane hrišćanske književnosti (303–373), veoma prevođenog i na staroslovenski jezik. Dovoljno je znati da poznata pokajna deonica iz „Žitija Svetog Simeona Nemanje“, u kojem Sava progovara u prvom licu pred samrtnim odrom svoga oca, zapravo predstavlja navod iz jedne od Sirinovih molitava Presvetoj Bogorodici. Nije čudno što će i antologičar Miodrag Pavlović središnji deo baš tog pasaža, prelomljen u stihove i naslovljen u „Slovo o mukama“, postaviti na početak integralno zamišljene „Antologije srpskog pesništva“ (1964). Nije slučajno izabrao pesnik modernog agonističkog nerva – kakav je, razume se, i sam Tadić – deonicu u kojoj se izražava raspetost između visine i niskosti u sebi, a nadasve pokajni stav kulturnog heroja našeg naroda, čija završnica u prevodu Milivoja Bašića glasi: „I pre smrti bivam mrtav, / I pre Suda sam se osuđujem, / pre beskrajne muke / sobom sam mučen od očajanja.“ Kao osnovnu preokupaciju Jefrema Sirina, askete i bogoslova pesnički nadahnutog i sažetog, iskustvenog iskaza (čijem je uticaju na staru srpsku književnost Dragiša Bojović posvetio čitavu studiju), Dimitrije Bogdanović ističe upravo – pokajanje. „Preobražavanje ličnosti“, piše Bogdanović, „počinje samopoznanjem, a to u svetlu Jefremovih misli znači saznanjem svoje grešnosti. Čovek ponire u sebe. Otkriva svu svoju nedovoljnost, nesavršenstvo, svoj greh i svoju duhovnu deformaciju usled života u grehu. Tu nastaje motiv pokajanja. Pokajanje je tada izraz nezadovoljstva sobom, strasne potrebe da se živi drukčije, da se postigne radikalna izmena ličnosti, da se svoje Ja zameni Bogom.“ Ko pročita neke od dostupnih tekstova Jefrema Sirina, naročito njegove „suzne molitve“, uvideće lako zašto ih je i Tadić rado čitao i zašto ih je, najvidljivije u kratkim molitvama, u dubinskom prepoznavanju sledio. Pomenuti ključni izražajni i sadržinski činioci spona su između dva, u vremenu više nego udaljena pesnika – a pre svega sumorna slika sebe samoga, bespoštedna u pokajanju i samoosudi.
Ako je, mimo svih pesnički vanrednih imaginativnih prodora, išta novo u poeziji Tadićevoj, do kraja sebi doslednoj, donela njegova poetička evolucija, sticaj tih osobina možemo podvesti pod upliv pokajnog tona proisteklog iz hrišćanske, asketske perspektive sa koje se mračni domen postojanja pesnički tumači, i kojim se naše mesto u njemu preobražava iz bezizlaznog u iskupljujuće, iz ništavila u nadanje. Time je Tadić, koji se poput Save Nemanjića, odnosno Jefrema Sirina ugrađenog u bitna mesta prvog dela ukupnog srpskog pesništva, isprva „pomešao sa stokom nerazumnom i upodobio se njima“, iznašao i kopču sa najdubljim tradicijama srpske poezije, ali i sa njenim egzistencijalnim, spasonosnim smislom poezije, ostajući i dalje ono što je pesnički bio.