Nole car i kralj

Piše Danijel Cvjetićanin, Univerzitet Singidunum

Znamo kako bi se Tadić snašao u meču protiv Conge ili Nadala? Pa slično kao i u mečevima sa Keti Ešton i Hašimom Tačijem

Pobeda Novaka Đokovića na Vimbldonu izazvala je bujicu iskrenog i opravdanog oduševljenja. Slavilo se na ulicama i splavovima, a tenis je iznenada postao najpopularniji sport u Srbiji. Bilo je očigledno da je Đoković pronašao dobar način da trijumf podeli sa svojim sunarodnicima. S druge strane, javnost je pokazala da ume da se divi svom idolu, a možda će, u skoroj budućnosti, mnogi pokazati da umeju i da slede svog heroja, pa da u oblastima kojima se bave (učenje, studiranje, proizvodnja, prosveta, zdravstvo, umetnost) ulože bar približno onoliko truda, koliko je Đoković uložio u usavršavanje teniske veštine.

CONGA PROTIV TADIĆA
Predsednik Tadić nije propustio pogodan trenutak za početak izborne kampanje. „Ja bih odmah dao Đokoviću da bude predsednik i jedva čekam da nekom takvom ustupim posao, ali lošijem od Novaka sigurno ne“, poručio je, oprezno, predsednik Srbije sa Vimbldona. Niko od prisutnih objektivnih novinara nije upitao da li bi ustupio mesto nekome sposobnijem od sebe? A valjda znamo kako bi se Tadić snašao u meču protiv Conge ili Nadala? Pa slično kao i u mečevima sa Keti Ešton i Hašimom Tačijem. Samo što je, za razliku od politike, u sportskim igrama iz poraza sopstvenog tima teško izvući veliku ličnu korist.
Svi su, ipak, dobro znali da je tenis individualni sport, a da od talenta, psihološke čvrstine i nadljudskog samopregornog rada pojedinca, zavisi uspeh i plasman. Na rezultate tenisera veoma malo utiče „klima u sportu“ ili „ambijent u domaćem poslovnom okruženju“ (zato i nema dobrih izgovora za poraze). Mečevi se igraju isključivo na svetskoj pozornici, u ambijentu koji su teniseri zaokružili kao poseban „teniski svemir“, na njega ne utiču lokalni politički moćnici i njihove interventne mere.

BEZ POMOĆI DRŽAVE
Iz Đokovićevog primera mogla bi se izvući važna pouka, koja će mnogima (ne znam zašto) zvučati neobično: što je državnog uplitanja i intervencije manje – rezultati su bolji. Ova je pouka za privrednike posebno značajna. Slobodna i nesputana  inicijativa vodi ka uspehu, dok državna (i stranačka) „briga“ postavlja prepreke na putu ka dobrim rezultatima. Pa ipak naša država (i stranke) ne odustaju od nadzora i intervencija u skoro svim oblastima privrednog i društvenog života. Bez stranačke podrške nijedan posao ne može da se završi, pa ni da počne. Što je mnogo čudnije, preduzetnici, sportisti, prosvetni i kulturni poslenici  (a i svi drugi) – prosto se utrkuju u molbama i zahtevima za podrškom države, bilo u obliku subvencija, kredita, povlastica, zaštite ili privilegovanog položaja.
Sa velikim zadovoljstvom država nekima izlazi u susret. Naravno, to su sredstva poreskih obveznika, pa nije teško, bez ikakvog rizika, odrešiti tuđu kesu. A uzgred, koncentrisati moć arbitriranja u sopstvenim rukama i generisati ambijent u kojem su svi svesni da od slobodne volje arbitara zavisi uspeh ili neuspeh gotovo svake aktivnosti. Ne treba zanemariti ni suprotnu mogućnost. Država svojom moćnom rukom može da „razbije“ svaki uspešno vođeni posao, ocenjujući da je za njegovog nosioca to bio „prevelik zalogaj“ (i profit). Uz dobronamerne savete inostranih prijatelja (i uz pomoć novinara „istraživača“ i „nezavisnih“ komisija), domaćem biznismenu lako može biti oduzeta imovina i predata na upravljanje „savesnijem“ vlasnicima – strancima.

O SLOBODI – TIŠINA
Nije valjda potrebno posebno objašnjavati da je ovakav ambijent idealan za reket i korupciju? Kako se inače mogu „odobrovoljiti“ svemoćni stranački lideri u opštini, gradu ili republici?
Umesto da uporno zahtevaju uspostavljanje ekonomskih sloboda, pravnog poretka i prostornog reda, naši privrednici vape za podrškom, zaštitom i potporom države, sve na račun ojađenih (misle valjda „ostalih“) poreskih obveznika. Da li su svesni da su zahtevane mere uperene baš protiv njih? Šta mislite, ko će napuniti Tadićeve i Dinkićeve fondove za subvenciju industrije, poljoprivrede, banaka, zapošljavanja itd. ako ne sami privrednici, ovaj put u ulozi poreskih obveznika? Pa ipak se ti isti nevoljnici tiskaju u predsobljima ministarskih kabineta sa idejama o formiranju novih oblika „podrške“ i „zaštite“. Zašto?

NEVIDLJIVA RUKA
Možda zato što i sami veruju u princip prema kojem, bez štete za ostali deo populacije, ne može biti koristi i uspeha za pojedinca. Što siromašniji narod (i država), to bogatiji tajkuni! Po tom principu, rad za sopstveni (sebični) interes znači štetu za ostale. Uvreženo je (kod nas) mišljenje da blagostanje celine zahteva altruizam, a ne samo čvrst pravni poredak i prostorni red.
Ekonomska istina je, međutim, sasvim drugačija. Prošlo je više od dvesta godina otkako je A. Smit dokazao da radeći za svoj (sebični) interes svaki pojedinac istovremeno doprinosi blagostanju cele zajednice. Dovoljno je da, pri tom, postoji čvrst pravni poredak i prostorni red. U najrazvijenijim zemljama davno su razumeli ovu istinu, mada „narodima na periferiji“ savetuju drugačiju ekonomsku filozofiju.

3 коментара

  1. A.Smit je to tvrdio, a nobelovac Nesh dokazao suorotno!

  2. Profesore problem je što nevidljiva strana ruka …postane vidljiva u Srbiji !
    A Tadić, smatram da bi ga jedan istinski srpski intelektualac, naravno uz finansijsku podršku neke grupe, ne samo porazio nego i ponizio ! Za šta god se uhvatio osušilo se… parametri su neumoljivi ! Zar postoji još debila koji veruju u poštapalicu I KOSOVO I EU !

  3. A je li ovaj “domaci biznismen” “siroma'” Rodoljub, koji je sa bratom mu “velesrbinom” secirukom Vukom Draskovicem opljackao i Takovo i svasta jos, pa se “uvredio” na Srbijicu tek kad su mu konacno oduzeli “njegovih” 12 miliona evra, od silnih koje je “zajedno sa svojim radnicima, u sopstvenom znoju”, stekao, od Trebinja sve do Sremske Mitrovice. A satro u svislajonskoj Svajcarskoj.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *