Mrak film

Piše Aleksandar Đaja

Strategija razvoja Srbije za 21. vek, a u režiji Demokratske stranke, jasna je: put u svetlu budućnost – vodi kroz mračnu sadašnjost!

U Šapcu, rodnom gradu Dušana Petrovića, ministra trgovine i poljoprivrede u tzv. „rekonstruisanoj“ Vladi Srbije, 2.476 građana nemaju struju jer su isključeni sa elektromreže zbog neplaćenih računa. Sedmočlana porodica Janković bez struje živi godinu i po dana. Kažu da im je teško, ali struju ne mogu da priušte. „Petogodišnjem unuku zbog problema sa zdravljem često je potrebna inhalacija. A mi struju nemamo još od 2009. godine. Najradije bih da mogu platila dug, ali nemam 150.000 dinara“, kroz suze priča Rosa Janković iz šabačkog naselja Letnjikovac.
U gradu koji je još od 1938. godine, kada je počela sa radom hemijska industrija „Zorka“, kao hemijski industrijski gigant sve do „demokratskih promena“ u Srbiji 2000. godine prednjačio u dve i po Jugoslavije i u celom balkanskom regionu, u kojem se posle konačnog oslobođenja od turske vlasti, 1867. godine, zahuktao razvoj trgovine, industrije i ubrzane elektrifikacije – ljudi danas, pod ovim režimom, ne mogu sebi „da priušte“ struju! Što znači da je strategija razvoja Srbije za 21. vek, a u režiji Demokratske stranke, jasna: put u svetlu budućnost – vodi kroz mračnu sadašnjost!

OKUPACIJA JE BILA HUMANIJA
Ili, kroz izbacivanje ljudi na ulicu iz svojih stanova zbog duga za grejanje, što mu dođe na isto. Više od 130 stanova u Užicu, čiji vlasnici duguju više od 100.000 dinara za daljinsko grejanje, biće stavljeno pod hipoteku i prodato, odlučila je užička „Gradska toplana“. Jedna trećina njih su, kažu u „Gradskoj toplani“, imućniji građani… Pa, dobro, neka je i tako. A, šta ćemo sa onih dve trećine dužnika koji nisu „imućniji“? Možda ne samo da nemaju novac za grejanje, niti za struju (kao u Šapcu) – nego, ni za hleb? Sve njih na ulicu? Kao u Dikensovim romanima?… Pa, ni Milan Nedić u vreme nemačke okupacije, ne samo što nije izbacivao ljude na ulicu, nego je masovno primao srpske izbeglice iz Hrvatske. Dok danas, Cvetkovićeva „socijalno odgovorna vlada“, koja (iako ne pod okupacijom) ukida ljudima struju i izbacuje ih iz zbog dugova na ulicu, a sve građane Srbije poziva na rigoroznu štednju – kupuje 19 automobila, vrednosti 321.000 evra, za prevoz učesnika Parlamentarne skupštine Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju, koja se u julu održava u Beogradu!
Kako vas, zaboga, nije sramota? Hoćete da vam posle te Skupštine ostanu nova kola, da „osvežite“ svoj vozni park, dok građanima držite zamrznute plate tri godine, sa povećanjem od 5 odsto – a istovremenim povećanjem cena od 150 odsto (pa, kako mislite da onda plate grejanje, struju ili komunalije?!) Istovremeno, pred ultimatumom MMF-a za sve vrste kredita povećavate obavezno učešće na 30 odsto, a za stambene kredite depozit na 20 odsto. I sve to, navodno, zarad odbrane dinara – a, u stvari, zarad definitivnog ubijanja želje kod mladih ljudi za sklapanjem brakova i rađanjem dece!… Dokle ćete da šenite pred kojekakvim nižerazrednim činovničićima u EU, koja je jasno i glasno rekla da bez priznavanje nezavisnosti Kosova nema ulaska Srbije u EU! Čak i dogovor koji ste u prošlu subotu napravili sa Prištinom o slobodi kretanja, matičnim knjigama i prihvatanju diploma, a predstavlja flagrantno kršenje Ustava Srbije i Rezolucije 1244 i indirektno priznavanje nezavisnosti Kosova – neće vredeti, jer je kancelarka Nemačke Angela Merkel još pre nekoliko meseci eksplicitno potvrdila da će Hrvatska biti poslednja zemlja sa Balkana koja će biti primljena u EU!

„EUROPEJSKI PRIJATELJI“
Međutim, vi ste i pored toga sve karte bacili na dobijanje fatalnog „statusa kandidata“ (što je do prijema u EU daleko kao Mars od Zemlje), s nadom da je to „slamka spasa“ koja će amnestirati sve vaše političke i ekonomske promašaje i eventualne kriminalne aktivnosti, koje bi mogle da budu dokazane u slučaju promene vlasti u Srbiji… Nema od te „slamke“ ništa, poštovani srpski vlastodršci. Zar ne vidite ili ne želite da vidite, da vas vaši „europejci“, kako bi narod rekao, više „ne zarezuju ni za suvu šljivu“? Ne vredi ni to što se predsednik Srbije Boris Tadić na sastanku zemalja Procesa saradnje u jugoistočnoj Evropi, „polomio“ u traganju za „modalitetom da predstavnici Albanaca na Kosovu i Metohiji učestvuju u svim regionalnim inicijativama“, kao i da Beograd želi da nađe rešenje za „asimetrično učešće“ predstavnika kosovskih Albanaca na regionalnim forumima… Kako je s tom Tadićevom kooperativnošću krenulo, lako se može dogoditi da u bliskoj budućnosti Hašim Tači počne da traže „asimetrično rešenje“ za učešće Srbije na nekom sličnom forumu!
Ne znam ko zvanični Beograd „bije po ušima“ da traži takva rešenja, ali podsećam da je sa predlozima o „asimetričnoj federaciji“ započeo raspad bivše SFRJ i krvavi građanski rat na ovim prostorima. Neke reči, jednostavno, više ne smeju da se koriste!… Ali, ko će još da se bavi „jezičkim finesama“ u situaciji kada treba obnoviti vladin vozni park? Ili da se zabrine nad činjenicom da su „europejski prijatelji“ ovog režima, na čelu sa Francuskom, na 35. redovnom godišnjem zasedanju Komiteta UNESKO za svetsku baštinu, poslednjeg dana juna u Parizu, svim silama pokušali da Pećku patrijaršiju, Dečane, Gračanicu i Bogorodicu Ljevišku preimenuju u kosovska kulturna dobra i time izbrišu svaki trag srpskog vekovnog postojanja na Kosovu i Metohiji! Ovoga puta nisu uspeli, ali…
Kada bi mi voditelj u popularnom TV kvizu „Milioner“ postavio pitanje za milion evra: da li su rezultati rada Vlade Srbije tokom njenog dosadašnjeg mandata gori na socijalnom, ekonomskom ili političkom planu, bilo bi mi nemoguće da se odlučim. Tu ne bi pomogla ni „pomoć prijatelja“, ni neprijatelja… To je, jednostavno, „Mrak film“, tebra!

4 коментара

  1. U vreme druga Tita pevalo se: “U tunelu, usred mraka, sija zvezda petokraka”… U vreme druga Borisa Tadića, peva se: “U tunelu, usred mraka, sijaju dve sjajne zvezde: NATO i EU! Kad ono, ispostavi se da su to farovi lokomotive koja nam u tunelu iz suprotnog pravca punom brzinom dolazi u susret! J… ga!

  2. Јована

    Ево, мени долази једна другарица из Пољске, а ја немам аутомобил да је развозим по Београду! Зашто и мени Влада Србије не купи ауто, имам и ја на то право, и ја тако развијам пријатељство са ЕУ! Треба ми ауто да јој покажем најлепше споменике наше престонице: срушену зграду ТВ у Абердаревој, срушене зграде генералштаба у Кнеза Милоша, срушену зграду МУП-а, срушену зграду Дома ваздухопловства у Земуну и неколико хиљада гробова невиних грађана Србије настрадалих од НАТО бомби! Моја другарица је за све то чула и она је на нашој страни, али хоће ли “жути” са новим аутомобилима купљеним нашим парама из буџета, НАТО-Европљанима да покажу сва та сведочанства ратних злочина влада западних земаља, или ће учеснике те конференције само да воде на ћевапе у Скадарлију?!

  3. Pa ta *strategija* zavisi od *politicke i finansijske izuzetnosti*,po onoj poslovici…*tranzicija izvrsena-pacijent umro*, troskovi placeni i naplaceni, za sanduk cemo da vidimo posle izbora, ko snosi troskove…?

    Novac – Predsednica fonda za političku izuzetnost o finansiranju NVO
    Donacije pod kontrolom

    Predsednica Beogradskog fonda za političku izuzetnost Sonja Liht tvrdi za Press da je sve što je ta nevladina organizacija radila sa državom bilo potpuno transparentno, uz apsolutno poštovanje zakonske i svake druge procedure.
    Ona dodaje da je to bio slučaj i sa dobijanjem 9,8 miliona dinara od Ministarstva za omladinu i sport u protekle tri godine.
    – Konkursi su rađeni maksimalno otvoreno, na osnovu strogih kriterijuma, uz zahtev za završni račun i revizorsku kontrolu kako su se potrošila ta sredstva. Ministarstvo za omladinu raspisalo je tender i pozvalo razne ljude i organizacije da pomognu da se izradi Strategija za mlade. Fond se javio na taj tender, a dobili smo zadatak da koordiniramo mlade političare, međunarodne organizacije, medije, lokalne zajednice i biznis. U okviru razvoja omladinske politike, Beogradski fond je učestvovao i u radu na nacionalnom akcionom planu, njegovoj implementaciji, pripremi zakona o mladima – naglasila je Liht i dodala da se u nekoliko slučajeva desilo da su neka sredstva preostala, ali da su do poslednjeg dinara vraćena Ministarstvu za omladinu.
    Jesu li onda u pravu pojedini stručnjaci koji navode da su sporni kriterijumi po kojima ministarstva dele novac NVO?
    – To je moguće, ali ja ta iskustva nemam.
    Pretpostavljam da niste saglasni sa ocenom da je nevladin sektor na lošem glasu zbog sumnjivog finansiranja?
    – Ne slažem se, jer Beogradskom fondu dolazi nekoliko revizija godišnje, a sve naše donacije od EU i EK, UNDP ili ministarstava prođu kroz ozbiljnu kontrolu. NVO su na lošem glasu, jer je Miloševićev režim 10 godina vodio kampanju protiv nas. Radili su to po metodama Gebelsa koji je govorio „ocrni nekoga, a onda će taj morati da uloži mnogo napora da bi ispravio tu sliku”. Drugi razlog je što mnogi iz raznih razloga ne vole institucije koje su spremne da iz relativno autonomnog ugla kritikuju ono što radi država.
    Imate li utisak da u Srbiji postoji otpor prema civilnom sektoru?
    – Postoji. Nesporno je da se NVO ponašaju različito. Prema NVO postoji otpor iz političkih razloga, upravo zato što ostavljaju utisak da se nedovoljno transparentno finansiraju i kako troše sredstva. Razni nam prišivaju etikete i bojim se da se građani navode na pogrešan trag. Oni mahom misle da je nužno da je to antivladina organizacija, a onda i stranke koje ne vole Vladu, ne vole NVO. Kompletna konfuzija.
    Neretko smo svedoci da se organizacije međusobno sukobljavaju i same na sebe bacaju ljagu…
    – I unutar države mnogi bacaju ljagu na ugled države. I među medijima mnogi blate ugled medija. Ne može ceo sektor da bude odgovoran za to što se pojedini ponašaju kontra opštem interesu, a onda i protiv samog sektora. Kao što sređujemo celo društvo i činimo ga sve odgovornijim i transparentnijim, isto to moramo da učinimo i sa nevladinim sektorom.
    Ima li istine u glasinama da su NVO partijske ispostave?
    – Verovatno ima i toga. Ovo je možda najšarenolikiji sektor u državi. Čak je i biznis ponekad ispostava partija, što je još apsurdnije. Neke partije jesu osnivale NVO zarad svojih interesa. To nije dobro ni za stranke, ni za nevladin sektor, ali nemamo mehanizme da se borimo protiv toga, sem javnošću.
    Kako reagujete kada čujete da se nevladin sektor finansira mahom iz inostranstva i da su to strane agenture u Srbiji?
    – To je jedan od mitova koji je širen devedesetih. Nema dileme da su strani donatori odigrali značajnu ulogu, igraju i dalje, ali, nažalost, mnogo ih je manje nego što ih je bilo. Samim tim što su donacije EU, švedskog programa za razvoj ili švajcarskog programa pomoći mnogo manje nego što dobija država, u NVO ne sede ničiji agenti. Te donacije stižu ne samo iz altruizma, nego i iz želje da se cela Evropa ravnomernije razvija.
    Da li status NVO zavisi od toga ko je na vlasti?
    – Ne. Ubeđena sam da će na izborima pobeđivati ljudi kojima je stalo do dobrobiti Srbije i do njene integracije u evropske i svetske tokove. Ako ne bude tako, onda ćemo svi propasti.

  4. Šta mislite o onim drugim, brutalnim fotografijama u štampi?
    – Niko ne može postati veliki fotograf zato što uspe da snimi nečiji celulit! Nažalost, novine baš to traže. Na fotografu je da na to ne pristaje. Više puta sam rekao sebi: dosta je bilo. Prestao sam da snimam aktove za „Plejboj“, da se ne zarazim žanrom, odustao od podvodne fotografije, koja mi je donosila nagrade, da ne ugrozim svoj lajf. Držim ga se uporno. Uostalom, moja najskuplje prodata fotografija „Nedeljno jutro“ – 2.500 dolara – upravo je tog žanra. Ljudi ne žele da se sećaju ružnih stvari, pamte samo ono što je lepo, a ja sam tu da ih podsetim kako je stvarno bilo. To je svrha lajf fotografije.

    Vaš savet mlađim kolegama?
    – Čuvajte prve filmove kao oči u glavi, to vam je najvrednije u životu, da vam se ne desi kao meni pripremajući monografiju kad sam uzalud tražio fotografiju Petra Lubarde s mačkama. Na sreću, našao sam jedan drugi portret, livca s prekrasnim dugim prstima, koji sam u mladosti zaturio uveren da mu nedostaje „akcije“.

    I za kraj, imate li neku posebnu želju?
    – Imam. Da moj arhiv, zajedno sa kolekcijom starih fotoaparata, ostavim Beogradu.
    Nisam bio „dvorski“ fotograf
    Snimali ste Tita, Miloševića…?
    – Nisam ja bio ničiji fotograf, a ponajmanje „dvorski“. I Milošević i drugi predsednici su mi pozirali jer su znali da će na slici lepo ispasti. Nikog nisam pravio majmunom. Nisam ničijoj partiji pripadao, bio sam uvek korektan, osim, na neki način, prema bračnom paru Milošević-Marković.

    Šta se desilo?
    – Došli su kod mene u atelje da je snimim za njenu knjigu. Bila je zadovoljna fotografijom jer se nije videla nijedna bora. (Kasnije su me svi pitali kako sam to uspeo, a ja bih odgovarao: „Kroz najlonke!“ Zaista su stari fotografi koristili najlonsku čarapu da bi postigli mekoću lica.) Tom prilikom sam ih slikao i zagrljene, a te fotografije objavio u „Pari Maču“, što je nju razljutilo, pa mi je zabranila pristup muževljevoj sahrani.

    A Tita?
    – Napravio sam jednu njegovu netipičnu fotografiju, uoči poslednjeg rođendana, ispred Belog dvora, u trenutku kad se naslonio na ogradu, sa crkvicom u pozadini. Pitao me je s kojim aparatom radim. Rekao sam s hazelbladom, a on ga je na tren pogledao. Posle sam čuo da mu je Maršalat za rođendan poklonio baš taj aparat. E da je meni neko tako kupovao fotoaparate!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *