Žička hrisovulja Ivanu Negrišorcu

Piše Dragan Hamović

Žička hrisovulja za 2011. godinu pripala je pesniku Ivanu Negrišorcu za savremeni pesnički izraz posvećenog duhovnog traganja i prepoznavanja

Pesnička knjiga „Svetilnik“ (2010) Ivana Negrišorca iskazuje se, i spolja i iznutra gledano, kao monumentalno delo njegove zrele autorske faze, započete evolutivnim izlaskom iz prostora neoavangarde u knjizi „Veznici“ (1995), a nastavljene knjigom „Potajnik“ (2007), sa kojom „Svetilnik“ deli srodnu kompozicionu strukturu. Ni „Svetilnik“, kao ni „Potajnik“, pa čak ni knjigu „Veznici“ nije lako jednoznačno žanrovski odrediti. Da li su to knjige-projekti, poeme, spevovi, ili povesti u slobodnim stihovima? Čini se nespornim da je reč o tvorevinama obuhvatnog epskog razmaha, vidne težnje delova za uspostavljanjem više celine, kao i snažnih lirskih naglasaka i prodora u pesmama što ispunjavaju ciklusne odeljke tih knjiga.
Dok pesme u „Veznicima“ širom otvaraju temeljna pitanja pojedinca našeg doba, iz njegove duševne sfere načete iz osnova, „Potajnik“ i „Svetilnik“ sačinjeni su od mnogih glasova, od čitavog sabora lirskih junaka koji dospevaju sa raznih tačaka vremenske vertikale. To su dragačevski preci u „Potajniku“, a u „Svetilniku“ progovaraju toliki žitelji i polaznici hilandarske lavre. Svako od tih junaka ima svoju, duboku i važnu priču, koja se tiče i njegove epohe i naroda kojem pripada. U „Potajniku“ se zahvata raspon od Prvog i Drugog srpskog ustanka, pa do razdoblja komunističke vladavine, a u „Svetilniku“ likovi se javljaju iz osmovekovnog prostranstva srpskog svetogorskog trajanja, od Simeona i Save do današnjih dana. Svaka od tih (mahom ispovednih) pesama-priča, a priče potiču od više desetina likova, krije svoju, po nečem zasebnu egzistencijalnu, što će reći duhovnu dramu, gorku čašu borenja sa iskušenjima u sebi i okolo sebe, kao i potrebu za sabranjem i preobražavanjem duše, toga neprestanog poprišta bitke za spasenje.
Navršava se tačno tri decenije od prve pesničke knjige Ivana Negrišorca, pod naslovom „Trula jabuka“ (1981). Tada je građanin Dragan Stanić toponim svoga porekla (Negrišori u Dragačevu) ugradio u svoje pesničko ime, koje je bilo tek na početku dinamične putanje – kako je sâm jednom zabeležio – „mrskog obračuna sa sobom“. Posle početnog, radikalnog preispitivanja i osporavanja nasleđenih književnih oblika i poredaka, „loma jezika“ i jezičkih poigravanja – poput iskustava koja mladosti priliče, ali teško da smeju biti poslednja reč nečije književne i umne akcije, Negrišorac se suštinski vraća svome imenu, velikoj postojbinskoj priči kao pouzdanom i nezamenljivom identitetskom uporištu. Najpre to čini kroz zavičajnu, dijalekatsku reč zapadnih krajeva Srbije, osluškujući romor i govor porodičnog predanja. Potom, Negrišorac nastavlja poniranje u istančanom bogotražilačkom, pravoslavnom pesničkom odgonetanju, ispovedanju i rešavanju (drugačije nerešive) trusne pozicije duhovno probuđenog pojedinstva, neizbežnog ispita u svakom, pa i postmodernom vremenu. Davni glasovi koje je Ivan Negrišorac začuo i nama razgovetno posredovao u skorijim pesničkim poduhvatima, još kako su živi glasovi, u produktivnom razgovoru sa zapitanostima dezorijentisane današnjice. U saglasju sjedinjeni, glasovi svagdašnji i sadašnji, grade postojanu utvrdu smisla koja nas je i dosad odbranila i očuvala.

______________________
Nepoznati pesnik, s početka XXI veka,
razgovara s oblutkom na obali uranopolisa

„Oblačiću,
Primi me u beloglavo
Bratstvo, u veselu, podrugljivu večnost
Skupljenu u horsku svitu! Uzmi me
U naručje i celivaj svojim okruglim osmehom,
Čiji se krajičak usana završava
Negde daleko, u međuplanetarnoj noći!
U taj čas, kad pretvorim se u ćutljivu mrlju
Na tvojoj svili, naći ću zemlju
U kojoj lokalne TV mreže više ne prikazuju, danima,
Planine s najčistijim izvorima koka-kole!
Naći ću nešto dovoljno staro
Da se, u toplom naručju, osetim
Kao novorođenče. I mada niko ne misli
Da se tamo, u gustim Mekdonaldsovim oazama,
Ijedan dan može provesti bez hamburgera
Ili čizburgera, sada bih to, najzad,
Morao izvesti na čistac! Dosta mi je
Sipkave strepnje: hoću li imati novaca za benzin,
Do dragocenih izvora vina ili piva,
Šta li se već bolje reklamira?
Svi već govore da sreće nema
Bez bele tehnike ili belog roblja,
Meni su do guše došli beli otrovi
I bele noći, daleko negde,
Na Severnom ledenom moru!
Oblačiću, zaokružio si večnost
U granicama svoga tela, ali jesi li
Od mnogoveke mudrosti sačuvao nešto
I za mene? I zato sad, kad pođoh
U tu goru gde život u čistoj čistini
Uvek iznova počinje, reci:
Jesi li odista sam, sam u nepreglednom
Mnoštvu beloglavih
Inoka?“

Iz knjige „Svetilnik“

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *