Svako vreme ima svoje Glembajeve

Piše Raško V. Jovanović

I u pozorištu novi pristupi u scenskom realizovanju najbolje drame Miroslava Krleže mogu biti u sazvučju sa našim, tranzicijskim vremenom

Da svako vreme, pa i ovo tranzicijsko, ima svoje Glembajeve to se veoma dobro zna i o tome se svako može osvedočiti  ako  makar samo i ovlaš pregleda popis privatizovanih (javnih, odnosno državnih) preduzeća i njihovih kupaca tokom proteklih desetak godina. Na površinu su isplivali tzv. „tajkuni“, oni kupuju propala proizvodna i trgovačka preduzeća koja su, u većem broju slučajeva, prethodno sami doveli u nezavidnu situaciju ne bi li im oborili cenu na oficijelnim tenderima, koji su ponekad samo puke formalnosti. Glembajevi našeg vremena stupili su u akciju i dočepali se željenih preduzeća sa namerama da ostvare trenutni profit, a ne i da obnove njihovu primarnu delatnost. Ali, kao što je glembajevština različitih vrsta dominantna na životnoj sceni naše današnjice, tako je i drama Miroslava Krleže „Gospoda Glembajevi“, kako je pokazalo najnovije izvođenje u „Ateljeu 212“, zanimljivo scensko štivo koje nalazi puno sazvučje sa našim vremenom.

GLEMBAJEVŠTINA U BIZNISU
Punih trideset i osam godina proteklo je od poslednje postavke drame Miroslava Krleže „Gospoda Glembajevi“ u Beogradu, realizovane sada već davne 1973. godine, kada se obeležavala osamdesetogodišnjica piščevog rođenja. Već zbog toliko dugog odsustvovanja sa našeg repertoara, smatramo umesnim repertoarski potez „Ateljea 212“ da se to delo ponovo izvede. Premijera najbolje Krležine drame u „Ateljeu 212“ pokazuje da je reditelj Jagoš Marković želeo da pošto-poto iznađe i uspostavi  novi odnos prema ovom tekstu, odnos koji bi predstavu što više udaljio od  tradicionalnih voda i približio duhu i maniru postmodernog teatra. Želja za raskidom sa tradicionalističkim pristupom delu  možda se ponajviše ogledala u samom izboru glumačke ekipe, u kojoj je reditelj, pored ostalih,  angažovao i  dva umetnika iz različitih centara negdašnje Jugoslavije – iz Skoplja Nikolu Ristanovskog za ulogu Leona Glembaja i iz Ljubljane Borisa Kavacu za ulogu Ignjata Glembaja, tako da je već samim tim doveo u pitanje stilsko jedinstvo predstave. Ako dodamo da su i ostali angažovani glumci manje-više različitih stilskih provenijencija, onda je jasno da je reditelj želeo da scensko tumačenje u značajnoj meri inovira i obogati novim viđenjima u sagledavanju ne samo likova, nego i čitavog kompleksa njihovih međusobnih odnosa i njihovog – izuzimajući Leona – zajedničkog pogleda na svet, koji se s pravom naziva glembajevština. S druge strane, reditelj je ovu dramu, koja se događa „jedne noći kasnog ljeta, godinu dana prije rata 1914-1918“, želeo da prikaže kontinuirano nižući prizore jedan za drugim, i to na jednom mestu, uz minimalne promene delova  skromnog  nameštaja smeštenog u crnu scenografiju Miodraga Tabačkog, koji je mestimično rasporedio i prozirne poliesterske boksove u kojima bi  povremeno stajali pojedini akteri kada nisu u dramskoj akciji.
I kao što u realnom životu svako vreme ima svoje Glembajeve, reditelj Marković pokušao je i uspeo da nam dokaže kako i u pozorištu svako vreme ima svoju predstavu drame „Gospoda Glembajevi“. Zato je još u prvom činu Glembajeve naglašeno predstavio kao ubice, lažove i varalice, koji međusobno opšte i ponašaju se baš kako  bi to  činili  i neki današnji mafijaši, i uspešni „biznismeni“, s tim što im se u tako jarko oslikanom miljeu suprotstavlja glavni lik drame, doktor filozofije i slikar Leone, sin vlasnika tvrtke kompanije Glembaj, koji se uzalud zalaže za humani odnos prema sirotinji. Istovremeno, on se bori i protiv glembajevštine u samome sebi, pošto je svestan da i njegova ličnost nije lišena glembajevskih kriminalnih poriva. Jer, svi okupljeni na proslavi jubileja bankarske tvrtke Glembaj, bezmalo su  sve same ništarije – podlaci i licemeri, kurve i lopovi, ubice i pijanice i to se u ovoj predstavi otkriva već u prvom činu skoro karikaturalno, u sveukupnom prikazu lišenom težnje za nekim izuzetnim rafinmanom, etikecijom, pa čak i za konvencionalnostima u salonskom ponašanju. Pored Svetozara Cvetkovića (Alojzije Silberbrant, informator baruničina sina i njen ispovednik) i Vlastimira Đuze Stojiljkovića (Titus Andronikus Fabricij-Glembaj), koji su u stavu i ponašanju imali nešto od potrebnih manira, istakao se Boris Kavaca (Ignjat Glembaj), on je već svojom pojavom nedvosmisleno ovaploćivao rudimentarno pripadanje glembajevštini. Branislav Trifunović (advokat Puba Fabricij-Glembaj) i Tanasije Uzunović (dr med. Paul Altman) delovali su kartonski kruto i nedorečeno. Već od samog početka predstave  Nikola Ristanovski kao Leone skrenuo je pažnju na sebe, uspevši da specifičnom fakturom govora, ponekad uznemirenim, skoro unezverenim pogledima, kao i poziturom tela, otkrije izuzetno nervno napetu osobu, intelektualno superiornu, u isti mah i veoma senzibilnu.

INOVACIJE U PRISTUPU
Drugi čin je u znaku žestokoga obračuna  Ignjata Glembaja, bankara, šefa firme Glembaj i pravog tajnoga savetnika sa sinom Leonom, koji protiče u znaku oštrih replika i surovog otkrivanja istine ne samo iz poslovne sfere, nego o „moralu“ Ignjatove druge supruge, barunice Kasteli-Glembaj. Nju će Leone nazvati „običnom anonimnom kurvom“, da bi potom saopštio ocu kako je još kao student bio maćehin ljubavnik!  To i još mnogo drugih pojedinosti koje doznaje od sina izbezumljuje Ignjata, kojem će dok poziva suprugu da dođe pozliti, da bi kada su je napokon pronašli pao i izdahnuo. Otkrivajući sve životne istine do kraja, Nikola Ristanovski uspeva istovremeno da prikaže i koliko je tragičan Leonov položaj, budući da je svestan kako je njegov kritički odnos prema svemu što se događa u očevom domu uzaludan pred čvrstim zidom glembajevštine. Još više nego u prvom, u drugom činu drame ispoljila se višeslojnost glumačkog izraza ovog izuzetnog umetnika, čija je kreacija Leona  najviši  domet ove predstave.
U trećem činu doći će i do Leonovog razračunavanja sa barunicom Kasteli-Glembaj, koju će na kraju ubiti. Ali, u tim prizorima uverićemo se u  to kako se Anica Dobra odista nije dobro snašla u toj ulozi. Ako su njeni nastupi u prva dva čina bili prilično bledunjavi, onda joj je izraz u trećem bio lišen autentičnog dramskog zamaha i revolta kada je doznala da je pokojni suprug pokrao njene račune u stranim bankama i da je čitava njena glembajevska avantura propala zbog finansijske katastrofe firme Glembaj. Slično je i sa Jelenom Đokić u ulozi Sestre Angelike Glembaj, pripadnice dominikanskoga reda, inače udovice Glembajevog starijeg sina, odnosno Leonovog starijega brata Ivana. Ona je sa suvišnom introvertnom diskrecijom oživljavala tu ličnost, kao neka tajanstvena statua.
Slaba strana predstave je govor, budući da većina glumaca nije u dovoljnoj meri ovladala pravilnim izgovorom leksike koja je prožeta  tzv. „agramerski“ obojenim nemačkim jezikom. Mada su, kako nam se učinilo, znatno redukovani takvi pasaži teksta i ono što je ostalo pretežno se izgovara slabo i pogrešno. A nemačke reči i idiome ličnosti drame izgovaraju u određenim trenucima svojih oduševljenja ili, što je češće, nezadovoljstava i zato nas je ovo izvođenje lišilo značajne dimenzije dela.
Iako, sagledano u celini, nije u svemu uspeo, poduhvat Jagoša Markovića da u okviru inoviranog i drugačijeg pristupa od dosadašnjih prikaže poznatu Krležinu dramu, ipak je dokazao da su Glembajevi i glembajevština fenomen koji je i danas prisutan i koji na pozorišnoj sceni, saobrazno duhu vremena i opštim društvenim prilikama, vredi rasvetljavati na nov način.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *