Smrt je opaka priča (da bi se ovako zezali sa njom)

Piše Aleksandar Dunđerin

Nova drama Biljane Srbljanović sa jakim antinacionalnim i anticrkvenim stavom postavlja kulturni etos Srba na margine humaniteta, na ivicu evropske deponije

Početkom juna meseca dnevni list „Danas“, u saradnji sa „Zavodom za udžbenike“ i „Službenim glasnikom“, štampao je u 30.000 primeraka novu dramu Biljane Srbljanović „Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu)“ koja je neposredno posle objavljivanja premijerno prikazana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Iako ima za cilj popularizaciju savremene dramske umetnosti, ovaj projekat je, barem kada je u pitanju novi tekst Biljane Srbljanović, dragocen iz još jednog razloga – široj javnosti pokazuje da su za stvaralačku krizu u nacionalnim teatrima u velikoj meri odgovorni literarni predlošci, izuzetno slabog kvaliteta.
No, „Nije smrt biciklo…“ govori o boljci savremene srpske (dramske) umetnosti koja nije nastala samo kao posledica stvaralačke nemoći, već nečeg mnogo dubljeg i opasnijeg.

PLJUVANJE PO PATRIJARHU
Ljudi sa margine humaniteta, društveni autsajderi, čije sudbine ilustruju sumornu, izrazito pesimističnu sliku našeg društva, glavni su protagonisti gotovo svih tekstova Biljane Srbljanović. I u ovom novom, baš kao i u komadima „Skakavci“ i „Barbelo, o psima i deci“, pojaviće se narcisoidna i groteskno ambiciozna političarka, samoživi otac, sredovečni alkoholičar, neuspešni lekar, nevaspitano i izopačeno dete. Njihove paralelne, odvojene i slabo povezane priče, razdeljene u 14 kratkih celina, objediniće tek jedan dehumanizovani prostor u kojem će se ukrstiti sudbine junaka, iscrtavajući mozaik sastavljen od krhotina užasa naše svakodnevice.
U tekstu „Nije smrt biciklo…“ taj mozaik užasa popunjavaju slike u kojima se kao lajtmotiv pojavljuje upokojenje i sahrana patrijarha Pavla. Relaciju patrijarh-dehumanizovano društvo naša spisateljica tumači na bizaran način, do sada neviđen u srpskoj literaturi.
Evo kako Biljana to čini.
Prvi primer. Neposredno pred upokojenje poglavara SPC, neimenovani Tata dolazi u pratnji ćerke Nadežde na „Vojnomedicinsku akademiju“. Tata ostaje u bolnici, ali medicinsko osoblje potpuno zaboravlja na njega jer je u međuvremenu patrijarh umro, pa su svi u žalosti. Poslednje dane života, bez bilo kakve lekarske nege, provodi u društvu svoje kćeri, sa kojom na televiziji gleda prenos sahrane crkvenog velikodostojnika.

Uključen televizor, sa kojeg dopire neko monotono pojanje, neke tronute zadušne babe i monasi u civilnoj službi.
NADEŽDA Kažem ti ja. Vidi ovog, vidi ovog, tata. Sad će da se usekne u tu svoju bradurinu.
TATA Nadežda, ti ni za koga nemaš poštovanja.
NADEŽDA Ma koga da poštujem? Ovog što bali nad odrom nekog popa?
TATA Nije pop, nego patrijarh.
NADEŽDA To je isto.

Tata ćuti. Muči se da vidi ekran.
TATA Vidi ovaj cirkus. Umro, pa umro, pa šta onda? A vidi ovog što ljubi leš. Fuj.
NADEŽDA Stvarno grozno.
TATA Može tako da se zarazi. Pa i on da umre.

TATA A ja sam tako plakao, za maršalom.
NADEŽDA I oni su, tata.
TATA Al se nisam ljubio.

NADEŽDA Ma gde su te sestre? I gde su lekari? Gde su svi nestali?
TATA Otišli na sahranu.
NADEŽDA A vas ostavili da krepate sami.

Drugi primer. Na dan sahrane patrijarha Debela slavi svoj šesnaesti rođendan. Sama, jer je Dan žalosti, te joj niko ne dolazi na slavlje. Sve TV stanice prenose sahranu. Ipak, na sceni se pojavljuje Ropac, sredovečni alkoholičar, sa muzikantima. „Evo banke cigane moj…“ nadglasava „pojanje“ sa ekrana. Zbog takve „nesmotrenosti“ Ropac u poslednjoj sceni sedi u čekaonici za hitne slučajeve, glava mu je u zavoju, masnica na oku, vrat u gipsu, četiri prednja zuba izbijena.

NADEŽDA Ali zašto?
ALEKSANDRA Za dvesta šezdeset dinara i pet evra. Toliko je imao.
NADEŽDA Pa baš niko da mu pomogne?
ALEKSANDRA Niko. A cela zgrada ih je čula. I šta su vikali.
ROPAC „A ti si, sotono, ni za sveca nemaš poštovanja.“

Treći primer. Na odeljenju sa Tatom smešten je i zastavnik Jokić, koji je na VMA dospeo zbog psihičkih problema. Jokiću rasulo u našem zdravstvu, izazvano, između ostalog i smrću patrijarha, omogućava da se vrati u svoju jedinicu, iako je šizofreničar. Kakve je to posledice izazvalo saopštava samoljubiva političarka Gospođa u svom monologu:

GOSPOĐA Lepo je uzeo, razumete, i posrao se u čorbu i to znate kako, baš obilno, uzeo je bio neke laksative, što znači da je on to danima pripremao! I on je to, razumete, tako sve dobro promešao, onako, dobro umešao, da se sjedini s tim graškom, šta li, i onda je ta čorba bila poslužena toj deci … on je znači NAREDIO da pojedu tu čorbu. I oni su čorbu pojeli. Njih sedamnaest je završilo na infektivnoj, sa znacima teškog trovanja, potpune dehidracije i nervnog šoka, od toga kada su shvatili šta su u stvari pojeli.

Patrijarh je, dakle, najpre doveden u poredbeni odnos sa Titom, dok su oni koji ga oplakuju predstavljeni kao konvertiti, a uz to još i primitivci koji ne shvataju da celivajući počinuvšeg poglavara SPC mogu da izazovu epidemiju. Dok čitavo društvo oplakuje patrijarha, bolesnici po klinikama umiru pošto nema ko da im pruži adekvatnu terapiju; horde delikvenata tuku pijance i, pod izgovorom da žale patrijarha, otimaju im sitan novac; deca, bez majki i očeva, prepuštena sama sebi, pate i postaju degenerici, a šizofreni oficiri truju nedužnu decu po kasarnama.

NA IVICI EVROPSKE DEPONIJE
Stavljanje teksta (radnje, junaka, dijaloga) u pozadinu, a konteksta u prvi plan, zarad forsiranja „belina između redova“, odavno je postala osnovna odlika poetike Biljane Srbljanović. Ali ni u jednoj drami pre ove te beline nisu izjele čitav tekst. U „Nije smrt biciklo…“ radnja nije razvijena, dramski sukob ne postoji, karakterizacija junaka i razvoj likova takođe, nema zapleta, niti raspleta, obrta, katarze… Zapravo nema ničega…
Osim smrti i sahrane. Patrijarha.
Kroz ličnost patrijarha Pavla prelamaju se mnoga bitna pitanja religije, politike, sukoba u Srbiji i na Balkanu, te ne čudi što njegova ličnost inspiriše savremene umetnike. Odnos, recimo, patrijarha Pavla prema Kosovu i Metohiji, ekumenizmu, komunizmu, Slobodanu Miloševiću, pokojnom papi, Hrvatskoj, ljubavi i mržnji, postu, ulozi crkve u savremenom društvu, nemaju samo teološku, istorijsku i dokumentarnu vrednost, nego i potencijal za velike naracije u umetnosti.
Dobro, i sama sahrana patrijarha može da bude mala tema dostojna velikih dela. Ali, šta se to tako strašno dogodilo 2009. godine, nekoliko dana pre i za vreme sahrane patrijarha Pavla, da bi taj događaj postao pretekst za iscrtavanje globalnog dehumanizovanog društva? Da li je zavladala epidemija zbog celivanja upokojenog patrijarha? Nije. Da li je zabeležen porast smrtnih slučajeva u bolnicama? Nije. Da li su razbijeni prozori na stanovima u kojima je tih dana napredna omladina u „krugu dvojke“ pravila žurke? Nisu.
Pa šta je onda navelo Biljanu Srbljanović da napiše svu tu gomilu besmislica i još da je objavi u 30.000 primeraka, i time ovekoveči i svoju bruku i srpsku sramotu? Umetnički upečatljiva vizija ostvarena postupkom „istoriografske metafikcije“? To je već za sve otrcana fraza. Blasfemija kao logičan rezultat dirigovane poluvekovne književne tradicije koja je tendenciozno, u religioznom zanosu, proslavljala Srpsku crkvu i njene velikodostojnike? Tako bi verovatno pomislili čitaoci koji uopšte ne poznaju srpsku kulturu i istoriju. Patološka mržnja prema svemu što je srpsko i pravoslavno? Paranoidna šizofrenija koja proizvodi priviđenje pravoslavnih klerofašističkih bandi koje preuzimaju jednu po jednu instituciju u državi? To tvrde njeni neprijatelji. Ali ništa od toga nije u pitanju.
Sve je tako jednostavno. Nemci. Tekst je, kako svedoči sama autorka, rađen po narudžbini za jedno nemačko pozorište, a JDP je samo organizovao „pretpraizvedbu“. A zašto je Nemcima potreban ovakav tekst? I to je jednostavno. Na Zapadu je, još za vreme SFRJ, bila poželjna srpska umetnost koja bi izvrgavala ruglu osnovne vrednosti naše nacionalne tradicije i duhovnosti; koja će poistovetiti kulturni etos Srba sa otpadništvom od evropske istorije i kulture, dokazati kako su Srbi, na osnovu nacionalnog i konfensionalnog (pravoslavnog) identiteta, etnička grupa sa margine humaniteta, na ivici evropske deponije. Takve projekte svojevremeno, tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, realizovali su i mnogi naši priznati filmski stvaraoci. Istina, oni su imali mnogo više umetničkog senzibiliteta, te njihova dela nisu mogla da se podvedu pod politički pamfletizam, kao drame Biljane Srbljanović.
Oduvek je, dakle, u srpskoj umetnosti bilo nedarovitih pisaca koji izvršavaju nečije morbidne naloge. Ali nikada, kao danas, toliko urednika, upravnika, reditelja, glumaca i publike koji ushićeni aplaudiraju mediokritetstvu i političkom profiterstvu. Aplaudiraju smrti patrijarha, države, naroda.
„Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu)“ svedoči tako i o jednoj umetnosti, jednom društvu i jednoj zemlji, o ljudima kojima nije dovoljno to što ropću na samrtničkoj postelji, već u morbidnom mazohističkom zanosu svu svoju bedu i nemoć, zlo i nakaznost, žele da prostru pred čitav svet, da svako zasvagda ureže u pamćenje kako je jedan narod u karnevalskoj atmosferi, nalik onoj iz Bokačovog „Dekamerona“, proslavio put u središte ništavila.

9 коментара

  1. Francuska sobarica bez navodnika, je predmet sprdnje u srpskim intelektualnim krugovima, za mene su interesantniji ovi koji joj aplaudiraju, očigledno da im je aksiološki obrazac fracuske sobarice ideal.
    Evo ja predlažem francuskoj sobarici da napiše jednu dramaturgiju pod naslovom ” Superiornost francuskog libida nad srpskim”, molio bih je da bude detaljna kao sa sahranom patrijarha, došao bih na takvu predstavu, pa koliko košta , neka košta, kakvi bi to bili dijalozi a tek predstava…!
    Što se tiče štampanja, takva “stvaralačka materija” bi bila hit a ona bi mogla nešto da izleći od svojih kompleksa, znam da nije lak njen “POSAO”, bio sam sobar ali vrlo mlad, sa osamnaest godina !

  2. Овакви безвредни људи не заслужују ни осуду, ни пажњу, ни коментар, већ само презир и заборав. Марксистички екстремисти Мићуновић, Лихт,Драшковић…68-осмашки ”револуционари”, нас ”просветљују” и ”мењају” нам свест, наводно, учећи нас демократији и ”западним” вредностима приводећи нас ”олтару” ”Новог светског поретка”!? Зар ико пунолетатан,са имало мозга у глави (а да није плаћен за то)у Србији верује да је та парада кловнова (којој припада несрећна Србљановићка -којој се и презиме руга,НВО сестринство и већина интелектуално-политичке еврофанатичне пудлица ”елите”) то за шта се издаје? То је обичан безвредни друштвени талог који је вољом окупатора постављен на ”владајућа” места и ништа више.

  3. живорад

    Смрт није бицикло = смрт је непроверена гласина…

    Не чини ли се да је Србљановоћка мало плагирала овде??

  4. Тополски

    “Наша” књижевница, сасвим лепо, кроз уста својих јунака а нарочито, јунакиње “Дебеле”, казује шта мисли о покојном Патријарху Павлу и Православним верницима.
    А Београдска позоришна публика прави кретене од себе гледајући представу особе која јој се изругује.
    Србљановићка прзинаје, нема јој се шта замерити, а на нама је да тога будемо свесни.

  5. Živorade, jeste plagirala Rašidu bivšu ministricu u Sarkozijevoj vladi ali nije postigla njen zenit ! Doduše biološki još sve opcije nije iscrpla !!! Srpska Rašida ~~~!

  6. Apelacioni sud u Beogradu ukinuo je presudu kojom je šestoro beogradskih anarhista oslobođeno optužbe za izazivanje opšte opasnosti bacanjem “molotovljevog koktela” na Ambasadu Grčke u Beogradu u noći između 24. i 25. avgusta 2009. godine
    Ratibor Trivunac, Tadej Kurepa, Ivan Vulović, Sanja Dojkić, Ivan Savić i Nikola Mitrović oslobođeni su optužbi za izazivanje opšte opasnosti u junu 2010. godine zbog, kako je obrazloženo pred Višim sudom u Beogradu, nedostataka dokaza.
    Oni su prvobitno bili optuženi za međunarodni terorizam, ali je Više tužilaštvo prekvalifikovalo optužnicu. Zbog toga su šest meseci proveli u pritvoru.
    Po oceni Apelacionog suda, u prvostepenom postupku je došlo do bitnih povreda krivičnog postupka i presuda je zasnovana na nedovoljno utvrđenom činjeničnom stanju zbog čega je ukinuta.
    Kako je obrazložio drugostepeni sud, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a pojedine činjenice su ostale neutvrđene i nedovoljno razjašnjene.

  7. Poštovani čitaoci postavljam Vam pitanje, koja vrsta prostitucije je najdestruktivnija za opstanak jedne države tipa Srbije. Hvala !

  8. Intelektualna elita nam je takva da je bolje da nam je cine osobe tipa Bore Drljace a ne doticna ( kakve li ironije od prezimena ) . Morbidno i tragicno , ali istina .

  9. Obradovao me tekst gospodina Dunđerina jer je neko konačno progovorio. Da sada sam nailazio na komentare bez repa i glave sa glavnim ciljem da se ništa ne kaže. Pročitao sam dramu i bio zaprepašćen koliko bezidejnošću teksta, toliko i samim tekstom koji sigurno predstavlja mučilište za glumce. Onda sam naišao na kraći televizijski intervju i iznenadio sam kada je novinarka dramu shvatila kao sumoran život građana u Srbiji gde generacije žive u istom prostoru razdirane talasima osećanja ljubavi i mržnje. Po Biljaninim očima sam primetio da se i ona iznenadila, ali odmah je prihvatila i razradila priču u tom pravcu. Imao sam osećaj da bi prihvatila bilo šta, samo da je pozitivno. Iskreno, da nije Biljaninog imena ni jedno pozorište ne bi radilo tu dramu. Da ju je doneo nepoznat autor ne bi bila ni razmatrana, a ukoliko je dramaturg osoba širih pogleda dao bi savet da se mladi autor pozabavi svojom mišlju i svojim stilom. Ako je režiser od ovakvog teksta nešto napravio … sumnjam. Pre će biti da svi podilaze jedan drugom, pa u krug.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *