Puzeće uvlačenje Srbije u NATO

Piše Nikola Vrzić

Ako je Srbija zaista vojno neutralna, zašto njeni čelnici krišom obećavaju da će da je uvedu u NATO, dok im Sjedinjene Američke Države pomažu u prikrivanju njihovih „narastajućih evroatlantskih težnji“ od javnosti?

Otkad su nas bombardovali 1999, a nesrećni Džejmi Šej pokušao svetu da objasni da je to neki milosrdni anđeo bacio kasetne bombe po narodu na mostu u Varvarinu, na pijaci u Nišu i vozu u Grdeličkoj klisuri, nije se po našim glavama sručilo toliko laži kao ovih dana, pošto su NATO generali počeli da pakuju kofere pred povratak na mesto svog zločina, u Beograd na „Strategijsku vojnu konferenciju za partnere“. Lažu nas svi. Predsednik Srbije Boris Tadić i njegovi činovnici kada se zaklinju da ne pokušavaju da nas na mala vrata uvedu u NATO, čelnici zapadnih zemalja koji poručuju da nas u NATO nisu zvali i da će nam biti dozvoljeno da sami odredimo meru naše bliskosti s alijansom, sam NATO kada se predstavlja kao nešto sasvim drugačije od Trojnog pakta Nemačke, Italije i Japana iz 1940. godine. I jedni i drugi su, naime, kako su sami zapisali, imali misiju uspostavljanja mira u svetu…
Nećemo se sada baviti onim što nam je NATO učinio pre 12 godina. Nećemo podsećati na rat pokrenut da bi oteli deo naše zemlje, na Srbe koji su cvećem, suzama i aplauzima u noći 12. juna 1999. godine dočekali ruske vojnike na ulicama Prištine kao svoju poslednju nadu, i Prištinu bez ijednog Srbina posle dolaska NATO-a, na novosadske mostove potopljene u Dunav, šminkere i montažere pobijene u zgradi „Radio-televizije Srbije“, bolnicu „Dragiša Mišović“ bombardovanu kao legitiman vojni cilj. Ko je uspeo to da zaboravi, uostalom, zalud ga je i podsećati na bilo šta jer je svoju svest ionako sveo na nivo kišne gliste, bez uspomene na prošlost i bez pomisli na budućnost.

„BRAĆA PO ORUŽJU“
Bavićemo se, umesto podsećanjima, sadašnjošću i perverznom varijantom Stokholmskog sindroma, u kojoj je žrtva počela da obožava mučitelja. Pa ga je dočekala i kao dragog gosta, priredivši ove nedelje (13. do 15. juna) u Beogradu događaj pod enigmatičnim nazivom „Strategijska vojna konferencija za partnere“, zapravo NATO skup na kojem je Severnoatlantska alijansa okupila voljnu i nevoljnu „braću po oružju“ (kako to u utorak reče vrhovni komandant Savezničke komande za transformaciju, general Stefan Abrijel) da bi im objasnila kakav to vrli novi svet NATO namerava da izgradi silom svog oružja. Što je, nanovo, pokrenulo i pitanje odnosa Srbije i NATO saveza – kao da taj odnos nije zacementiran 1994. godine bombardovanjem Srba u Bosni, 1999. godine bombardovanjem Srbije i 2008. godine proglašenjem nezavisnosti Kosova – ali i problematizovalo promene tog odnosa koje se odvijaju uz žestoko zamajavanje javnosti i očekivano oštru podelu na anti (DSS i SRS) i više ili manje pro-NATO stranke (sve vladajuće, plus LDP), uz rečito ćutanje naprednjaka.
Razjasnimo, najpre, prirodu beogradskog vojnog skupa. Dokažimo da je voda mokra, da je mali paradajz sitan, a veliki krupan. „Važno je biti precizan. Ovo nije NATO samit. Kada neko kaže NATO samit, to govori o njegovom velikom nepoznavanju stvari. NATO samit je najviši politički skup te organizacije, koji okuplja članice Severnoatlantskog saveza i organizuje se uvek u državi članici. Srbija ne može biti organizator NATO samita jer nije članica tog saveta,“ kazala je Tanja Miščević, državna sekretarka Ministarstva odbrane (inače, nekadašnja direktorka Kancelarije za pridruživanje Evropskoj uniji Vlade Srbije). „Skup koji se održava u Beogradu naziva se Strategijska vojna konferencija partnerstva i iz samog naziva može se zaključiti da je to mnogo više rasprava o strategijskom povezivanju NATO-a i partnerskih organizacija i država u definisanju načina borbe za međunarodni mir i bezbednost.“ Da, nije šija, nego je vrat. Organizator skupa je NATO, NATO snosi troškove njegovog održavanja, raspravlja se o transformaciji NATO-a posle prošlogodišnjeg Lisabonskog samita na kojem je usvojen novi strategijski koncept NATO-a. To je, uostalom, i naziv beogradskog skupa – „Nakon Lisabona: sprovođenje transformacije“ – što sve zajedno može da se proveri na internet prezentaciji događaja, na adresi http://www.act.nato.int/smpc.
Tako da bi sekretarkino „precizno“ tumačenje ovonedeljnog skupa moglo da bude odbačeno kao najobičnije spinovanje, u sklopu kojeg se u prvi plan ističe da je reč o „Strategijskoj vojnoj konferenciji za partnere“, a da se pri tom ne kaže na čije se partnere misli, da skupu prisustvuju i Rusi, da je organizator prethodne konferencije bila Finska koja takođe nije član NATO-a… I sve to da bi se dokazalo da organizovanjem beogradske konferencije nismo prišli korak bliže učlanjenju u NATO i da se ne bi primetilo da aktuelne vlasti već godinama, prilježno i u tajnosti rade na tome. Zašto tajnost? Zato što su „potpuno svesni kakvu emociju izaziva NATO u Srbiji“, kako reče ministar odbrane Dragan Šutanovac otvarajući konferenciju.

TADIĆEV NATO BALKAN
Ili smo, ipak, prestrogi prema ministru i njegovoj (državnoj) sekretarki? Pa, i sam predsednik Srbije Boris Tadić toliko puta je rekao da ne namerava da Srbiju učlani u NATO, a kome da verujemo ako ne svom predsedniku? „Što se tiče našeg odnosa sa NATO-om, smatram da u mandatu ove vlade treba da postignemo takozvani ‘napredni stadijum’ u programu ‘Partnerstvo za mir’, što ne znači učlanjenje u NATO (…) Obavezao sam se kao predsednik najveće političke stranke i kao predsednik Republike na političke korake, i time učinio potpuno izlišnim i smešnim sve ove spekulacije da neko, navodno, ispod žita priprema nekakav tajni plan o učlanjenju Srbije u NATO…“, kazao je Tadić u februaru prošle godine u intervjuu „Vremenu“. „Rusija zna stav Srbije o NATO-u: niti je neko imao nameru da promeni rezoluciju Parlamenta o vojnoj neutralnosti, niti je neko imao ideju o integraciji Srbije u NATO.“ Pa je sve to ponovio i u oktobru 2010, obraćajući se predstavnicima novinskih agencija Balkana i jugoistočne Evrope: „Srbija je od 2000. godine uključena u politički proces u pravcu integracije u NATO. Ali kada su države članice NATO priznale jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova i učestvovale u formiranju kosovskih bezbednosnih snaga, Srbija se našla u novoj situaciji i novoj političkoj realnosti. Posle tih koraka, znatno je smanjena podrška građana Srbije politici u pravcu učlanjenja u NATO. Politika učlanjenja u NATO u narednom periodu nije realistična.“ Da bi i ovih dana, povodom protesta protiv eventualnog ulaska Srbije u NATO, rekao da mu se čini da oni koji protestuju „kucaju na otvorena vrata“.
Niko, dakle, nije radio ispod žita, niko nije imao ideju o integraciji Srbije u NATO… Eh, taj vražji internet. „Činimo to (sarađujemo s Haškim tribunalom) ne samo zbog našeg budućeg članstva u Evropskoj uniji i nadam se u NATO-u, već i zbog naših vrednosti, zbog naše zemlje i naših građana,“ otkrio je predsednik Srbije svoje nade u decembru 2006, u govoru u sedištu NATO-a koji smo pronašli na sajtu Severnoatlantskog pakta. Pa je  na zajedničkoj konferenciji za novinare sa Jap de Hop Sheferom, tadašnjim generalnim sekretarom alijanse, prilikom pristupanja Srbije Partnerstvu za mir, taj stav pojasnio: „Želeo bih da na kraju ovog procesa sve balkanske države vidim u NATO-u, potpuno integrisane u NATO sistem.“ Ovime je, inače, predsednik Srbije replicirao NATO genseku koji je, stojeći pored „svog prijatelja Borisa Tadića“, rekao da je „Srbija izabrala svoj pravac, put ka evroatlantskim integracijama“, a onda dodao da je „takođe jasno da saveznici koji podržavaju napore predsednika Ahtisarija da dođe do rešenja statusa Kosova, očekuju odgovoran pristup Srbije ovom procesu“.

A ŠTA KAŽE VIKILIKS
Dobro, ali možda se u predsednikovom svetonazoru glede NATO-a nešto promenilo posle 17. februara 2008. godine i samoproglašenja kosovske nezavisnosti? U pomoć nam priskače Vikiliks. U depeši sačinjenoj 8. decembra 2008. godine (kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, a Srbija dobila aktuelnu „proevropsku“ vladu), u poverljivom izveštaju sa sastanka NATO ministara spoljnih poslova, navedeno je: „Saveznici su se sporili oko pristupa Srbiji, pri čemu su Italija, Mađarska i Norveška predložile reči pohvale za evroatlantski smer kojim je Beograd počeo da ide, dok su SAD upozorile na privlačenje pažnje javnosti na narastajuće evroatlantske težnje Beograda.“
Beleška od 5. februara prošle godine, pak, napravljena je, maltene, istovremeno sa već citiranim Tadićevim intervjuom, u kojem je on „potpuno izlišnim i smešnim“ nazvao „spekulacije da neko ispod žita priprema nekakav tajni plan o učlanjenju Srbije u NATO“ i rekao da niko nije „imao ideju o integraciji Srbije u NATO“. U ovoj belešci prepričan je razgovor američke ambasadorke u Beogradu Meri Vorlik sa Jovanom Ratkovićem, predsednikovim spoljnopolitičkim savetnikom. „Tadić veruje da Srbija ne može zauvek da ostane izvan NATO-a, ali to ne izgovara često zbog toga što je ovo pitanje politički osetljivo,“ kazao je Ratković, otkriveno je u tajnoj američkoj diplomatskoj depeši. „Srbija preduzima konkretne korake ka povećavanju svog angažovanja u NATO-u (…) Ti koraci su neophodni pre donošenja odluke o učlanjenju.“
A beleška sačinjena posle posete potpredsednika SAD Džozefa Bajdena Beogradu (20. maja 2009) raskrinkava još jednu od obmana, onu da nas u NATO niko nije zvao. Potpredsednik je, stoji u depeši, preneo poruku da „Sjedinjene Države žele da Srbija razmotri pristupanje NATO-u, ali je neće pritiskati da to učini zbog istrajavajućeg uticaja NATO intervencije 1999“. Tadašnji odvojen Bajdenov susret sa ministrom odbrane Draganom Šutanovcem, tim „reformski orijentisanim zagovornikom saradnje s NATO“, dao je  ministru odbrane „dodatni kredibilitet i težinu u procesu formulisanja politike“, navedeno je u depeši, s preporukom da se nastavi s jačanjem vojnih veza Srbije i SAD, što treba da bude propraćeno „radom s partnerima na edukovanju javnosti o prednostima članstva u NATO“.
Najzad, da nas NATO zaista želi u svojim redovima svedoči i najvažniji aktuelni dokument alijanse „Strategijski koncept odbrane i bezbednosti članica NATO“, usvojen u Lisabonu prošle godine, u kojem se podvlači spremnost pakta da „drži otvorena vrata za sve evropske demokratije“ i ističe spremnost NATO-a da „omogući evroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana“.
Sve u svemu, NATO i njegova najuticajnija članica nas žele i pozivaju nas da im se priključimo, a srpske vlasti na tome – makar i u potaji, obmanjujući nas – rade veoma prilježno. Ostavimo sad emocije po strani; pokušajmo da zanemarimo i to što bi srpsko priključenje NATO-u dalo legitimitet agresiji od pre 12 godina i bespovratno blagoslovilo okupaciju Kosova, i pogledajmo u kakvu nas to organizaciju kroz mala vrata uvlače. Šta kaže lisabonska strategija, o kojoj se ovih dana raspravljalo i u Beogradu? Možda je NATO odlučio da se transformiše u savez filantropa koji će sve svoje resurse da posveti iskorenjivanju gladi u svetu i gojaznosti u Americi? Ili su odlučili da umesto bombi s osiromašenim uranijumom iz svojih aviona počnu da nas zasipaju baklavama – pri čemu im se ovo u Libiji samo omaklo – a da svoje vojne budžete, uz zakasnelo izvinjenje, poklone svima koje su milosrdnim intervencijama dosad unesrećili…

SVET SE MENJA, NATO OSTAJE ISTI
Uostalom, u lisabonskom dokumentu lepo piše da će NATO „promovisati zajedničku bezbednost s našim partnerima širom sveta. Iako se svet menja, osnovna misija NATO-a ostaće ista: da obezbedi da alijansa ostane neuporediva zajednica slobode, mira, bezbednosti i zajedničkih vrednosti.“ Avaj, eto nevolje, eto sumnje u namere sakrivene iza ovih plemenitih reči. „Želja je tri vlade da prošire saradnju na nacije u ostalim delovima sveta koje nameravaju da svoje napore usmere u sličnom smeru, zarad dostizanja krajnjeg cilja, svetskog mira,“ stajalo je i u Trojnom paktu Nemačke, Italije i Japana…
Ostatak lisabonskog dokumenta, u kojem se navodi da je „osnovna i trajna svrha NATO-a da očuva slobodu i bezbednost svih svojih članica političkim i vojnim sredstvima“, ove sumnje samo pojačava. Zašto? Zato što se navodi da ta sloboda i bezbednost mogu da budu ugrožene i „političkom i bezbednosnom situacijom i izvan granica alijanse.“ „Nestabilnost ili konflikt izvan NATO granica mogu direktno da ugroze bezbednost alijanse,“ navodi se u novoj NATO strategiji, pri čemu se mogućnost ugrožavanja iz trodimenzionalnog sveta kojim hodimo proširuje i na sajber-prostor. Što sve zajedno znači da je NATO sebi dodelio pravo da reaguje bilo gde u svetu, na osnovu sopstvene procene da je ugrožen. Pretnja, štaviše, čak i ne mora da bude stvarna, pošto strategijska doktrina čak preporučuje da se s „kriznim menadžmentom“ – zarad kojeg treba „dalje razviti vojne sposobnosti za ekspedicione operacije“ – nastupi preventivno. „Najbolji način upravljanja konfliktima je sprečiti da se oni dogode,“ navodi se i upućuje na mogućnost preventivne intervencije i političkim i vojnim sredstvima. A tu je, najzad, i potencijalno najopasnije predviđanje da će „nedostatak vode i povećane energetske potrebe dodatno oblikovati buduću bezbednosnu situaciju u oblastima od interesa za NATO, i imaju potencijal da značajno utiču na planiranje i operacije NATO-a.“
Ovako formulisana doktrina doziva u svest ono što je, pre nekoliko godina, zlokobno izgovorila o Sibiru Medlin Olbrajt, bivša američka državna sekretarka, ocenivši da je „nepravedno da Rusija raspolaže tolikim prostorom i tolikim prirodnim bogatstvima dok druge zemlje u tome jako oskudevaju“. Uz ovakvu pretnju upućenu nuklearnoj sili kakva je Rusija, čemu ostatak sveta uopšte i može da se nada, osim pljačkaškom pohodu kakav je u toku u Libiji, gde na delu vidimo ostvarivanje lisabonske NATO strategije? A i rasprava o tome da li Amazonija, ta „pluća sveta“, pripada Brazilu ili čitavom svetu, pokrenuta igrom slučaja baš u Sjedinjenim Državama, traje već godinama…
Ako ne možeš da ih pobediš, pridruži im se i nadaj se da ćeš izvući živu glavu? Da li se takvom logikom vode srpski NATO lobisti u vrhu vlasti (kao da im kosovska otimačina nije savršeno pokazala čemu mogu da se nadaju) ili samo sprovode nalog koji su dobili od svojih političkih sponzora? Ako išta, očigledno je da su svesni da je to što čine ružno i nedostojno – pogano, rečima srpskog patrijarha Irineja – pa bi to što moraju Srbiji u ime NATO-a, radije da učine u muklom mraku i gluvoj tišini. I odatle onolike laži i režimska spinovanja, valjda dok na nekom NATO sajtu ne saznamo da su se želje predsedniku Srbije ostvarile…

2 коментара

  1. Pa Srbija je momentalno na spisku rizicnih zemalja u Rusiji zajdeno sa USA. Sta to govori? Na zalost ona je na spisku rizicnih zemalja i u USA. Nema Kosovo nikakve veze sa ovim spiskom. Zna se ko ce prvi dobiti “bibera” od Rusa ako se okrenemo prljavoj alijansi. Najsladje se brat samara da bi se prvi naucio redu. Tako ce biti i sa nama. Gdje ce tada biti ovi srpski vampiri. Pa oni su se vec obezbjedili po Londonu, Majamiju,Parizu. A, ti narode sto si glasao za nevidljivih 2000 evra, a ne za prave ljude ostat ces da patis i umires od gladi.Dok se oni budu gostili po luksuznim restoranima mi cemo biti kolateralna greska jednog rezima i bez ijednog evrica u dzepu .

  2. Poslije svega aktuelni ministar vojni drzave Srbije Sutanovac poslije koncerta pijane i drogirane pevaljke Ejmi Vajnhaus gdje je vidjen na Kalemegdanu u vip lozi,postao je predmet spednje i supanja od strane americke komicarke Cesti Hendlers koja ga u svoj emeisiji naziva “BOLJSEVIKOM”,iako doticni viri iz dupeta amerima.Kakva tragedija za aktuelnog ministra,ko se tome jadu nadao ? Jos se pitaju da zlo bude vece odakle njemu internet i fejzbuk ? Meni doticni ministar lici na po zlu cuvenom za Srbe Enver Hocu isti je pljunuti on samo da obuce vojnu uniformu i da na glavu stavi sapku,licio bi na njega 100% !

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *