Piše Rajko Petrov Nogo
Samo je pregalac i podvižnik, a da to niko od njegovih saboraca nije znao, mogao sa predanošću pored svih dnevnih poslova da krade od svog sna ne bi li i iza groba istinom branio ono za što su drugi dali živote. Na kraju i on. Nikola Koljević
Naš mali kružok – Svetozar i Nikola Koljević, Novica Petković, i još poneko – izolovan i marginalizovan u Sarajevu, prihvaćen je u Beogradu. Tu većma objavljujemo, tu nas prijatelji pozivaju na tribine, tu sarajevsku teskobu razgaljujemo beogradskom slobodom, širinom i bliskim pripadništvom… U Sarajevu naša porodična i književna prijateljovanja, krsne slave, praznici, povremeni odlasci u moj zavičaj, ponekad i zajednička letovanja, obilasci manastira, ta naša mala hodočašća, onda zajedničke lektire, šetnje i razgovori, sve je to učinilo da tako zbijeni intenzivno živimo u svojoj kulturi i veri. Izbegli smo, dakle, da više supstance ne bude u neprijateljstvima nego u našim ljubavima, kako bi to rekao Nikolin Jejts. Mnogim Srbima je, izgleda, bilo teško živeti sa braćom i rođacima u istini – lakše im je, po navici, sa razbraćom, u laži i ketmanu… Naša pasivna rezistencija, a kod mene i javna, aktivna dešperacija, tamo su razumevane kao jeres. To što smo se tako držali, tek ćemo kasnije saznati, Srbi su primetili, pa i pominjali da je kakav-takav otpor tiraniji moguć. Naizmenični, čas politički, čas policijski pritisci, ishodili su da jedan po jedan othode gospoda… Mučno je bilo otići, a mučeništvo ostati. Koji su ostali, eno ih što u Hagu, što na poternici. Što u crnoj zemljici…
SNAŽNI UM I DEVOJAČKA DUŠA
Među najmilijima je Nikola Koljević. Čovek snažnog uma i devojačke duše. Odan porodici i prijateljima. Strasno vezan za poeziju i misao o njoj. Za Šekspira, naročito. Čovek koji je video sveta, znao mu prednosti i naličja. Iz sveta se svaki put vraćao sa još većom čežnjom za pripadanjem, jer je tradiciju shvatao i kao srodstvo sa ljudima koji žive na jednom mestu i u sličnim oblicima života. Tradicija nam je potrebna, često je isticao, da bismo vrednovali. Da ne ostanemo provincijalci, ne samo u prostoru, već i u vremenu…
Nikola Koljević je u mladosti bio nesmirenik. Sa najboljim ocenama završio je svetsku književnost u onoj slavnoj prvoj, Kišovoj generaciji. Jedno vreme putovao je sa cirkusom svirajući klavir. Zatim je u Banjaluci uređivao časopis „Puteve“, u Sarajevu „Izraz“, tu je izabran na katedru, doktorirao na Novoj kritici u Beogradu, objavljivao svoje zapažene radove i knjige, pisao i režirao zanimljive drame, prevodio i sokolio druge da rade…Ali najkrupniji njegov iskorak bio je kada je najvećom svetskom klasikom počeo da samerava našu klasiku: „Otelo“ i „Banović Strahinja“… Naporedna priča, recimo, o Jejtsu i Dučiću, sa jedne, i o Eliotu i Andriću, sa druge strane, širila je vidike i tragala za čvrstom tačkom oslonca. Da se kroz lično prodre do nadličnog, a svojom osećajnošću osvetli senzibilitet epohe. Da u svakidašnjoj sve većoj zabavljenošću sve manjim ne izmerimo život kafenim kašičicama, kao Eliotov Prufrok… Između realnog i idealnog, između životno datog i dušom zadatog, Koljevićeva težnja ka višem – da se život živi, a ne da se tek podnosi, da posao glave bude da se u stalnoj pokornosti klanja srcu, kako bi to rekao Jejts, vodila ga je onoj samosvesti koja odbija da živi egzistenciju bez esencije. Pošten čovek, govorio je, mora da pravi razmak između sebe i na razne načine anesteziranog sveta, u kojem se brčkaju hedonisti, brundaju egzotični bumbari…
Od Nikole Koljevića nije bilo boljeg i, u plemenitom smislu, naivnijeg čoveka. On je verovao ljudima i bio sklon da u svakome kao realnost vidi njegovu moguću, idealnu projekciju… Evo i sad ga gledam, onako dežmekastog, široko osmehnutog, sa velikim naočarima koje uvežbano sa nosa podiže, kako dok šetamo zastajkuje da bi nešto poentirao – pratiš li moju misao – kako savija kao žuto zlato hercegovački duvan, kako sipa u čašice uvek vanrednu rakiju, kako prazničnim pokretima sa bliskim deli hleb nasušni, kako zajedničari; u stanu, u vikendici na Malinovici iznad Olova u svome Kabinetu. Njemu je jelo i piće bilo nešto kao jednačenje sa bliskima, deljenje osećanja sa bližnjima. (Svetozar, Nikolin stariji brat, pokušavao je da me nauči da pijem vino: Civilizacije se dele na vinske i pivske. Vi, nažalost, pripadate ovoj drugoj, lošijoj, kaže.) U istoj ravni, sa istom ozbiljnošću, ali i humorom, umeo je da govori o nekom Šekspirovom laserskom stihu i o narodnoj izreci koju je čuo od već legendarnog komšije Jovana, seljaka sa Malinovice. Komotno, a katkad i nemarno obučen, poput američkih profesora, Nikola Koljević je uživao kada o nekom piše da u svome tekstu okupi što više onih koji su na tu ili sličnu temu pisali. Zrno na opštem gumnu…
PREGALAC I PODVIŽNIK
Nikola Koljević je i posle groma koji je udario u njegovu kuću našao snage da svetu i životu kaže „da“. Njegov i njegove Milice sin Đorđe, mladić ukrašen svakojakim darovima, na skijanju u Alpima u svojoj sedamnaestoj godini okrenuo je strmom, neobeleženom stranom, i skončao u beloj smrti. U crnini, u koroti, porodica se tešila drugim, takođe darovitim sinom Srđanom, a onda i ćerkom Bogdanom… Nikola još i knjigom koju je u žalosti pisao. Da bude dostojna svetloga lika našeg Đorđa, knjiga „Ikonoborci i ikonobranitelji“ u patnji je pisana i uzvišeno svedoči kako se strahote života uz poeziju i religiju podnose… Uz književnost čovek ne živi samo svoj, već i stotine drugih života. I Nikola je voleo Tinov stih: „Ima i drugih nego ti“… „Ikonoborci i ikonobranitelji“ vanredno je Koljevićevo delo.
Od Nikole Koljevića nije bilo boljeg, mislio sam, ni naivnijeg čoveka. Kad su se u početku krvavog kola svi srpski profesionalni političari razbežali, za Nikolu Koljevića bilo je pitanje časti da stane na biljegu. Ovaj anglosaksonski obrazovan čovek imao je snažnu slovensku duševnost i u težnji ka višem podsećao je na likove iz ruskih romana. Istinski je živeo svoje ideje i svodio životne i druge račune na način velikih Rusa… Takvoga je svaki provincijski podlac mogao prevariti, a svaki fanatik privući. Dolazio bi sa sastanaka sa Alijom Izetbegovićem, učitavajući u njegov tihi, meandrirajući, skokovit i pun neodređenih pauza govor, supstancijalnost Andrićevih Turaka, a radilo se o lakoj i unapred smišljenoj prevari u koju je legla mržnja onoga koji je Kusturicu odgovarao da ne pravi film „Na Drini ćuprija“ – jer je to napisalo podvorničko kopile… Ako je tako govorio o Andriću, šta je tek mislio o Nikoli, i o Srbima uopšte…
U razgovorima sa strancima profesor je imao ugleda; svi su morali razabrati da je ovaj šekspirolog vanredno obrazovan i da zna njihovu istoriju i kulturu, ali tu kulturu, avaj, nisu znali oni, a koji su je i znali nisu marili za nju. Uostalom, šta je Hekuba njemu, i ko je on Hekubi… U ratu, usamljenom Nikoli Koljeviću, i dalje je pravio vidan razmak između višeg i u niskostima ogrezlog sveta, opet je kao uteha ostala kultura i poezija, i on se njima spasavao sve dok je spasa bilo… A bilo je kako je bilo…
Otišao je najbolji čovek Nikola Koljević, koji je u žurbi da doveze svežu krv za mog tek rođenog sina Petra slupao kola i sav ozaren govorio kako je to dobar znak. I bio je… Otišao je onaj koji se svakoj mojoj dobroj pesmi više od mene radovao, a od tog odlaska osećam se i danas opustošenim… Kada mi je Milica Koljević uručila dva toma Nikolinih u ratu dnevno vođenih dokumentarnih zapisa „Stvaranje Republike Srpske“, postideo sam se svoje priče o Nikolinoj naivnosti. Samo je pregalac i podvižnik, a da to niko od njegovih saboraca nije znao, mogao sa predanošću pored svih dnevnih poslova da krade od svog sna ne bi li i iza groba istinom branio ono za što su drugi dali živote. Na kraju i on. Zrno na opštem gumnu.
______________
Na cvjetnu nedjelju
Na Cvijeti u nedjelju
U krčmu – ko u busiju
Iznutra da se očistim
U svakidašnjem nedjelu
Da se žalostan pričestim
Na blagu Cvjetnu nedjelju
Sjeta i čemer-jaduljak
Kopriva drijen krasuljak
U krčmi – kao u crkvi
I među niščim ljudima
Rastu grančice vrbove
Iz bombe stida u grudima
U živom pijesku beščašća
U podaničkom avaju
U samicama svevlašća
Ja smjerno primam naforu
Ovih što prvo ubiju
A onda nad rakom ridaju
Na strašnom mjestu – u krčmi
U anđeoskom predjelu
Šta sam kada se prisjetim
U vajkadašnjem nedjelu
Ja mučki pucam u sebe
Ridam Na Cvjetnu nedjelju. hairy girl займ моментально на картуот частного лица займ срочносрочный займ на карту круглосуточно
Predivna pjesma. Tu daleko od mojeg kucnog praga mogu samo da placem i citam ove pjesme u samicama svevlasca.
Svaka Čast gospodine Rajko.
Izuzetan tekst o Izuzetnom Čovjeku. Hvala …
Kamenicama na srpsku decu!
Autobus sa 37 srpskih osnovaca iz Čajniča, uzrasta od osam do 10 godina, kamenovali su još nepoznati vandali u naselju Splavište kod Goražda u Federaciji BiH!
Šok… Polupan đački autobus
Šok… Polupan đački autobus
Monstruozni napad na srpske mališane koji su se vraćali kućama nakon učešća na popularnom Kids festivalu, koji se od 10. do 14. juna održava u Sarajevu, izazvao je ogorčenje kako roditelja i nastavnika, tako i najviših zvaničnika opštine Čajniče. Oni i od goraždanske policije i MUP-a FBiH zahtevaju hitno pronalaženje i kažnjavanje odgovornih za ovaj divljački napad.
Direktor Osnovne škole „Jovan Dučić” iz Čajniča za Press RS kaže da je incident u Goraždu bio etnički motivisan i da je jedini povod za napad bio upravo taj što se radilo o srpskoj deci!
– Kamenovanje autobusa „Čajniče transa”, koji je prevozio 37 učenika naše škole, dogodilo se u subotu oko 23 časa. Da se radilo o dobro planiranom divljaštvu najbolje pokazuje to što autobus federalne policije, koji je išao ispred autobusa s našom decom, uopšte nije bio meta huligana! Iako je upravo federalna policija bila odgovorna za bezbednost putovanja, još nisu uhvaćeni nalogodavci i izvršioci ovog sramnog čina! Na autobusu je pričinjena znatna materijalna šteta, ali je sreća u nesreći što niko od dece nije bio povređen – kaže Ćaćić, dodajući da su napadnuti mališani preživeli veliki šok i strah u momentu kad su pod pravom kišom kamenica počela da pucaju stakla na autobusu.
Osude divljačkog napada na srpske osnovce došle su i od strane načelnika opštine Čajniče Branka Roljića. On za Press RS kaže da još ne može da razume da na svetu postoje ljudi koji su spremni da kamenuju nedužnu decu.
– Ne postoje reči kojim bih opisao svoje ogorčenje zbog onog što se preksinoć dogodilo u Goraždu. Deca iz Čajniča već nekoliko godina redovno učestvuju na Kids festivalu u Sarajevu, ali posle ovih događanja mislim da je došao trenutak da najozbiljnije razmislimo ima li uopšte smisla da ih šaljemo tamo gde nisu bezbedna. U ime opštine Čajniče poslaću zvaničan zahtev federalnoj policiji da se što pre otkriju i kazne počinioci ovog sramnog dela – kaže ogorčeni Roljić.
Od velike brige Tadića , Čanka , Čede praška , Kandićke i ostalih nesrba nas Srba ima sve manje u regionu . Zbog totalne nebrige vlade Srbije o Srbima u Hrvatskoj dolazi do nestajanja našeg naroda iz ove zemlje prvog suseda u kojoj smo živeli vekovima a u Srpskoj Dalmaciji , Lici , Baniji , Kordunu i pre Hrvata .Točno mladi Srbi se redom u Hrvatskoj izjašnjavaju Hrvatima i ne samo to nego i katolicima , oni koji se još malo bore kažu da ne vjeruju u Boga samo da bi zaštitili sebe i da nebi morali stati na katoličku stranu . Pritisak je strašan od državnih institucija , vrtića , škola , policije preko prijatelja i prijateljica svi vrše pritisak i mladi čovjek jednostavno pukne ili popusti i počinje se sramiti svojih roditelja svojeg imena i prezimena . Pa brže bolje u katoličku crkvu na pokrštavanje a poslije toga od istih tih bivših Srba najveće pljuvanje po svojima kako bi se dodvorili prijateljima tužno i jadno a SRBIJA ŠUTI .Srbi u Hrvatskoj i Krajini žive bez vode , ceste i struje u 21 veku. U bivšoj Republici Srpskoj Krajini u kojoj je rođen svjetski naučnik Srbin sin pravoslavnog paroha, Nikola Tesla koji je struju podario čitavom svetu a zlikovci je zabraniše za njegov narod u Hrvatskoj u 21 veku .Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i oko 150 ooo Jugoslovena od njih oko 80 % Srbi i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori.Da ne govorimo da je Baranja samo dio Vojvodine koju je Josip Tito Broz oteo od Srbije za svoje Hrvate kao i Međumurje što je oteo Mađarima a Istru i Dalmaciju Italijanima .Deo Srpskog Banata poklonio Rumunjima. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se ne smije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali kad tad izboriti se moramo i na naš teritorij vratiti naše stanovništvo . Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego što ih umire a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve Srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju Srbija može spriječiti secesiju Srpskog Vojvodstva.Ukratko Srbija mora ekonomski ojačati a najveći dio novca izdvajati za poboljšanje nataliteta , osnovati Srpski fond koji će voditi Srpska pravoslavna crkva , tražiti da u njega uplaćuje i naša dijaspora širom sveta .Pokrenuti veliku obnovu u Srbiji se godišnje treba rađati 100 000 beba u Srpskoj minimalno 20 000 . U Hrvatskoj treba tražiti povratak na plan Z-4 od međunarodne zajednice jer inače se Srbi nikad neće moći vratiti u svoje kuće i stanove .Preko crkve treba pomagati Srbe u Krajini naročito Podunavlje , Vukovar , Ilok, Beli Manastir i Osek .A u Dalmaciji na prostoru između Zadra i Šibenika pa prema granici s Bosnom . Kao i Albanci grupirati se i odrediti centar recimo Srbi iz Dalmacije ,Senja ,Zadra , Splita itd . pomalo grupirati u Šibenik .U BH federaciji uložiti sve napore i ojačati Drvar , Grahovo , Glamoč i veliki trud uložiti da bude Srpska većina u Bosanskom Petrovcu .Isto tako ojačati Brčko sa više mladih višečlanih porodica i ne dozvoliti presecanje Srpske na dva dela . Hercegovina izumire a gradimo veliki Bogomolje to je lepo ali treba nam narod , znači još jedan bitan kraj koji treba ojačati . U Srbiji treba ojačati Suboticu , Sentu , Kanjižu itd . i Rašku oblast u užoj Srbiji .Izbjeglice treba naseljavati tamo gdje nam nedostaje stanovništva a ne u mjestima u kojima su Srbi i tako preko 85 % .Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i natalitetom pobjedimo neprijatelje Srbije i Srpskog naroda .