NOGO Zrno na opštem gumnu

Piše Rajko Petrov Nogo

Sa­mo je pre­ga­lac i pod­vi­žnik, a da to ni­ko od nje­go­vih sa­bo­ra­ca ni­je znao, mo­gao sa pre­da­no­šću po­red svih dnev­nih po­slo­va da kra­de od svog sna ne bi li i iza gro­ba isti­nom bra­nio ono za što su dru­gi da­li ži­vo­te. Na kra­ju i on. Nikola Koljević

Nikola Koljević i Radovan Karadžić

Naš ma­li kru­žok – Sve­to­zar i Ni­ko­la Ko­lje­vić, No­vi­ca Pet­ko­vić, i još po­ne­ko – izo­lo­van i mar­gi­na­li­zo­van u Sa­ra­je­vu, pri­hva­ćen je u Be­o­gra­du. Tu već­ma ob­ja­vlju­je­mo, tu nas pri­ja­te­lji po­zi­va­ju na tri­bi­ne, tu sa­ra­jev­sku te­sko­bu raz­ga­lju­je­mo be­o­grad­skom slo­bo­dom, ši­ri­nom i bli­skim pri­pad­ni­štvom… U Sa­ra­je­vu na­ša po­ro­dič­na i knji­žev­na pri­ja­te­ljo­va­nja, kr­sne sla­ve, pra­zni­ci, po­vre­me­ni od­la­sci u moj za­vi­čaj, po­ne­kad i za­jed­nič­ka le­to­va­nja, obi­la­sci ma­na­sti­ra, ta na­ša ma­la ho­do­ča­šća, on­da za­jed­nič­ke lek­ti­re, šet­nje i raz­go­vo­ri, sve je to uči­ni­lo da ta­ko zbi­je­ni in­ten­ziv­no ži­vi­mo u svo­joj kul­tu­ri i ve­ri. Iz­be­gli smo, da­kle, da vi­še sup­stan­ce ne bude u ne­pri­ja­telj­stvi­ma ne­go u na­šim lju­ba­vi­ma, ka­ko bi to re­kao Ni­ko­lin Jejts. Mno­gim Sr­bi­ma je, iz­gle­da, bilo te­ško  ži­ve­ti sa bra­ćom i ro­đa­ci­ma u isti­ni – lak­še im je, po na­vi­ci, sa raz­bra­ćom, u la­ži i ket­ma­nu… Na­ša pa­siv­na re­zi­sten­ci­ja, a kod me­ne i jav­na, ak­tiv­na de­špe­ra­ci­ja, ta­mo su raz­u­me­va­ne kao je­res. To što smo se ta­ko dr­ža­li, tek će­mo ka­sni­je sa­zna­ti, Sr­bi su pri­me­ti­li, pa i po­mi­nja­li da je ka­kav-ta­kav ot­por ti­ra­ni­ji mo­guć. Na­iz­me­nič­ni, čas po­li­tič­ki, čas po­li­cij­ski pri­ti­sci, is­ho­di­li su da je­dan po je­dan ot­ho­de go­spo­da… Muč­no je bi­lo oti­ći, a mu­če­ni­štvo osta­ti. Ko­ji su osta­li, eno ih što u Ha­gu, što na po­ter­ni­ci. Što u cr­noj ze­mlji­ci…

SNAŽNI UM I DEVOJAČKA DUŠA
Me­đu naj­mi­li­ji­ma je Ni­ko­la Ko­lje­vić. Čo­vek sna­žnog uma i de­vo­jač­ke du­še. Odan po­ro­di­ci i pri­ja­te­lji­ma. Stra­sno ve­zan za po­e­zi­ju i mi­sao o njoj. Za Šek­spi­ra, na­ro­či­to. Čo­vek ko­ji je vi­deo sve­ta, znao mu pred­no­sti i na­lič­ja. Iz sve­ta se sva­ki put vra­ćao sa još ve­ćom če­žnjom za pri­pa­da­njem, jer je tra­di­ci­ju shva­tao i kao srod­stvo sa lju­di­ma ko­ji ži­ve na jed­nom me­stu i u slič­nim ob­li­ci­ma ži­vo­ta. Tra­di­ci­ja nam je po­treb­na, če­sto je is­ti­cao, da bi­smo vred­no­va­li. Da ne osta­ne­mo pro­vin­ci­jal­ci, ne sa­mo u pro­sto­ru, već i u vre­me­nu…
Ni­ko­la Ko­lje­vić je u mla­do­sti bio ne­smi­re­nik. Sa naj­bo­ljim oce­na­ma za­vr­šio je svet­sku knji­žev­nost u onoj slav­noj pr­voj, Ki­šo­voj ge­ne­ra­ci­ji. Jed­no vre­me pu­to­vao je sa  cir­ku­som svi­ra­ju­ći kla­vir. Za­tim je u Ba­nja­lu­ci ure­đi­vao ča­so­pis „Pu­te­ve“, u Sa­ra­je­vu „Iz­raz“, tu je iza­bran na ka­te­dru, dok­to­ri­rao na No­voj kri­ti­ci u Be­o­gra­du, ob­ja­vlji­vao svo­je za­pa­že­ne ra­do­ve i knji­ge, pi­sao i re­ži­rao za­ni­mlji­ve dra­me, pre­vo­dio i so­ko­lio dru­ge da ra­de…Ali naj­krup­ni­ji nje­gov is­ko­rak bio je ka­da je naj­ve­ćom svet­skom kla­si­kom po­čeo da sa­me­ra­va na­šu kla­si­ku: „Ote­lo“ i „Ba­no­vić Stra­hi­nja“… Na­po­red­na pri­ča, re­ci­mo, o Jej­tsu i Du­či­ću, sa jed­ne, i o Eli­o­tu i An­dri­ću, sa dru­ge stra­ne, ši­ri­la je vi­di­ke i tra­ga­la za čvr­stom tač­kom oslon­ca. Da se kroz lič­no pro­dre do nad­lič­nog, a svo­jom ose­ćaj­no­šću osve­tli sen­zi­bi­li­tet epo­he. Da u sva­ki­da­šnjoj sve ve­ćoj za­ba­vlje­no­šću sve ma­njim ne iz­me­ri­mo ži­vot ka­fe­nim ka­ši­či­ca­ma, kao Eli­o­tov Pru­frok… Iz­me­đu re­al­nog i ide­al­nog, iz­me­đu ži­vot­no da­tog i du­šom za­da­tog, Ko­lje­vi­će­va te­žnja ka vi­šem – da se ži­vot ži­vi, a ne da se tek pod­no­si, da po­sao gla­ve bu­de da se u stal­noj po­kor­no­sti kla­nja sr­cu, ka­ko bi to re­kao Jejts, vo­di­la ga je onoj sa­mo­sve­sti ko­ja od­bi­ja da ži­vi eg­zi­sten­ci­ju bez esen­ci­je. Po­šten čo­vek, go­vo­rio je, mo­ra da pra­vi raz­mak iz­me­đu se­be i na raz­ne na­či­ne ane­ste­zi­ra­nog sve­ta, u ko­jem se brč­ka­ju he­do­ni­sti, brun­da­ju eg­zo­tič­ni bum­ba­ri…
Od Ni­ko­le Ko­lje­vi­ća ni­je bi­lo bo­ljeg i, u ple­me­ni­tom smi­slu, na­iv­ni­jeg čo­ve­ka. On je ve­ro­vao lju­di­ma i bio sklon da u sva­ko­me kao re­al­nost vi­di nje­go­vu mo­gu­ću, ide­al­nu pro­jek­ci­ju… Evo i sad ga gle­dam, ona­ko de­žme­ka­stog, ši­ro­ko osmeh­nu­tog, sa ve­li­kim na­o­ča­ri­ma ko­je uve­žba­no sa no­sa po­di­že, ka­ko dok še­ta­mo za­staj­ku­je da bi ne­što po­en­ti­rao – pra­tiš li mo­ju mi­sao – ka­ko sa­vi­ja kao žu­to zla­to her­ce­go­vač­ki du­van, ka­ko si­pa u ča­ši­ce uvek van­red­nu ra­ki­ju, ka­ko pra­znič­nim po­kre­ti­ma sa bli­skim de­li hleb na­su­šni, ka­ko za­jed­ni­ča­ri; u sta­nu, u vi­ken­di­ci na Ma­li­no­vi­ci iz­nad Olo­va u svo­me Ka­bi­ne­tu. Nje­mu je je­lo i pi­će bi­lo ne­što kao jed­na­če­nje sa bli­ski­ma, de­lje­nje ose­ća­nja sa bli­žnji­ma. (Sve­to­zar, Ni­ko­lin sta­ri­ji brat, po­ku­ša­vao je da me na­u­či da pi­jem vi­no: Ci­vi­li­za­ci­je se de­le na vin­ske i piv­ske. Vi, na­ža­lost, pri­pa­da­te ovoj dru­goj, lo­ši­joj, ka­že.) U is­toj rav­ni, sa istom ozbilj­no­šću, ali i hu­mo­rom, umeo je da go­vo­ri o ne­kom Šek­spi­ro­vom la­ser­skom sti­hu i o na­rod­noj iz­re­ci ko­ju je čuo od već le­gen­dar­nog kom­ši­je Jo­va­na, se­lja­ka sa Ma­li­no­vi­ce. Ko­mot­no, a kat­kad i ne­mar­no ob­u­čen, po­put ame­rič­kih pro­fe­so­ra, Ni­ko­la Ko­lje­vić je uži­vao ka­da o ne­kom pi­še da u svo­me tek­stu oku­pi što vi­še onih ko­ji su na tu ili slič­nu te­mu pi­sa­li. Zr­no na op­štem gum­nu…

PREGALAC I PODVIŽNIK
Ni­ko­la Ko­lje­vić je i posle gro­ma ko­ji je uda­rio u nje­go­vu ku­ću na­šao sna­ge da sve­tu i ži­vo­tu ka­že „da“. Nje­gov i nje­go­ve Mi­li­ce sin Đor­đe, mla­dić ukra­šen sva­ko­ja­kim da­ro­vi­ma, na ski­ja­nju u Al­pi­ma u svo­joj se­dam­na­e­stoj go­di­ni okre­nuo je str­mom, neo­be­le­že­nom stra­nom, i skon­čao u be­loj smr­ti. U cr­ni­ni, u ko­ro­ti, po­ro­di­ca se te­ši­la dru­gim, ta­ko­đe da­ro­vi­tim si­nom Sr­đa­nom, a on­da i ćer­kom Bog­da­nom… Ni­ko­la još i knji­gom ko­ju je u ža­lo­sti pi­sao. Da bu­de do­stoj­na sve­tlo­ga li­ka na­šeg Đor­đa, knji­ga „Iko­no­bor­ci i iko­no­bra­ni­te­lji“ u pat­nji je pi­sa­na i uz­vi­še­no sve­do­či ka­ko se stra­ho­te ži­vo­ta uz po­e­zi­ju i re­li­gi­ju pod­no­se… Uz knji­žev­nost čo­vek ne ži­vi sa­mo svoj, već i sto­ti­ne dru­gih ži­vo­ta. I Ni­ko­la je vo­leo Ti­nov stih: „Ima i dru­gih ne­go ti“… „Iko­no­bor­ci i iko­no­bra­ni­te­lji“ van­red­no je Ko­lje­vi­će­vo de­lo.
Od Ni­ko­le Ko­lje­vi­ća ni­je bi­lo bo­ljeg, mi­slio sam, ni na­iv­ni­jeg čo­ve­ka. Kad su se u po­čet­ku kr­va­vog ko­la svi srp­ski pro­fe­si­o­nal­ni po­li­ti­ča­ri raz­be­ža­li, za Ni­ko­lu Ko­lje­vi­ća bi­lo je pi­ta­nje ča­sti da sta­ne na bi­lje­gu. Ovaj an­glo­sak­son­ski obra­zo­van čo­vek imao je sna­žnu slo­ven­sku du­šev­nost i u te­žnji ka vi­šem pod­se­ćao je na li­ko­ve iz ru­skih ro­ma­na. Istin­ski je ži­veo svo­je ide­je i svo­dio ži­vot­ne i dru­ge ra­ču­ne na na­čin ve­li­kih Ru­sa… Ta­kvo­ga je sva­ki pro­vin­cij­ski po­dlac mo­gao pre­va­ri­ti, a sva­ki fa­na­tik pri­vu­ći. Do­la­zio bi sa sa­sta­na­ka sa Ali­jom Izet­be­go­vi­ćem, uči­ta­va­ju­ći u nje­gov ti­hi, me­an­dri­ra­ju­ći, sko­ko­vit i pun neo­d­re­đe­nih pa­u­za go­vor, sup­stan­ci­jal­nost An­dri­će­vih Tu­ra­ka, a ra­di­lo se o la­koj i una­pred smi­šlje­noj pre­va­ri u ko­ju je le­gla mr­žnja ono­ga ko­ji je Ku­stu­ri­cu od­go­va­rao da ne pra­vi film „Na Dri­ni ću­pri­ja“ – jer je to na­pi­sa­lo po­dvor­nič­ko ko­pi­le… Ako je ta­ko go­vo­rio o An­dri­ću, šta je tek mi­slio o Ni­ko­li, i o Sr­bi­ma uop­šte…
U raz­go­vo­ri­ma sa stran­ci­ma pro­fe­sor je imao ugle­da; svi su mo­ra­li ra­za­bra­ti da je ovaj šek­spi­ro­log van­red­no obra­zo­van i da zna nji­ho­vu isto­ri­ju i kul­tu­ru, ali tu kul­tu­ru, avaj, ni­su zna­li oni, a ko­ji su je i zna­li ni­su ma­ri­li za nju. Uosta­lom, šta je He­ku­ba nje­mu, i ko je on He­ku­bi… U ra­tu, usa­mlje­nom Ni­ko­li Ko­lje­vi­ću, i da­lje je pra­vio vi­dan raz­mak iz­me­đu vi­šeg i u ni­sko­sti­ma ogre­zlog sve­ta, opet je kao ute­ha osta­la kul­tu­ra i po­e­zi­ja, i on se nji­ma spa­sa­vao sve dok je spa­sa bi­lo… A bi­lo je ka­ko je bi­lo…
Oti­šao je naj­bo­lji čo­vek Ni­ko­la Ko­lje­vić, ko­ji je u žur­bi da do­ve­ze sve­žu krv za mog tek ro­đe­nog si­na Pe­tra slu­pao ko­la i sav oza­ren go­vo­rio ka­ko je to do­bar znak. I bio je… Oti­šao je onaj ko­ji se sva­koj mo­joj do­broj pe­smi vi­še od me­ne ra­do­vao, a od tog od­la­ska ose­ćam se i da­nas opu­sto­še­nim… Ka­da mi je Mi­li­ca Ko­lje­vić uru­či­la dva to­ma Ni­ko­li­nih u ra­tu dnev­no vo­đe­nih do­ku­men­tar­nih za­pi­sa „Stva­ra­nje Re­pu­bli­ke Srp­ske“, po­sti­deo sam se svo­je pri­če o Ni­ko­li­noj na­iv­no­sti. Sa­mo je pre­ga­lac i pod­vi­žnik, a da to ni­ko od nje­go­vih sa­bo­ra­ca ni­je znao, mo­gao sa pre­da­no­šću po­red svih dnev­nih po­slo­va da kra­de od svog sna ne bi li i iza gro­ba isti­nom bra­nio ono za što su dru­gi da­li ži­vo­te. Na kra­ju i on. Zr­no na op­štem gum­nu.
______________

Na cvjetnu nedjelju

Na Cvi­je­ti u ne­dje­lju
U krč­mu – ko u bu­si­ju
Iz­nu­tra da se oči­stim
U sva­ki­da­šnjem ne­dje­lu
Da se ža­lo­stan pri­če­stim
Na bla­gu Cvjet­nu ne­dje­lju

Sje­ta i če­mer-ja­du­ljak
Ko­pri­va dri­jen kra­su­ljak
U krč­mi – kao u cr­kvi
I me­đu ni­ščim lju­di­ma
Ra­stu gran­či­ce vr­bo­ve
Iz bom­be sti­da u gru­di­ma

U ži­vom pi­je­sku beš­ča­šća
U po­da­nič­kom ava­ju
U sa­mi­ca­ma sve­vla­šća
Ja smjer­no pri­mam na­fo­ru
Ovih što pr­vo ubi­ju
A on­da nad ra­kom ri­da­ju

Na stra­šnom mje­stu – u krč­mi
U an­đe­o­skom pred­je­lu
Šta sam ka­da se pri­sje­tim
U vaj­ka­da­šnjem ne­dje­lu
Ja muč­ki pu­cam u se­be
Ri­dam Na Cvjet­nu ne­dje­lju. hairy girl займ моментально на картуот частного лица займ срочносрочный займ на карту круглосуточно

4 коментара

  1. Predivna pjesma. Tu daleko od mojeg kucnog praga mogu samo da placem i citam ove pjesme u samicama svevlasca.

  2. Svaka Čast gospodine Rajko.
    Izuzetan tekst o Izuzetnom Čovjeku. Hvala …

    1
    1
  3. Kamenicama na srpsku decu!

    Autobus sa 37 srpskih osnovaca iz Čajniča, uzrasta od osam do 10 godina, kamenovali su još nepoznati vandali u naselju Splavište kod Goražda u Federaciji BiH!
    Šok… Polupan đački autobus
    Šok… Polupan đački autobus

    Monstruozni napad na srpske mališane koji su se vraćali kućama nakon učešća na popularnom Kids festivalu, koji se od 10. do 14. juna održava u Sarajevu, izazvao je ogorčenje kako roditelja i nastavnika, tako i najviših zvaničnika opštine Čajniče. Oni i od goraždanske policije i MUP-a FBiH zahtevaju hitno pronalaženje i kažnjavanje odgovornih za ovaj divljački napad.

    Direktor Osnovne škole „Jovan Dučić” iz Čajniča za Press RS kaže da je incident u Goraždu bio etnički motivisan i da je jedini povod za napad bio upravo taj što se radilo o srpskoj deci!

    – Kamenovanje autobusa „Čajniče transa”, koji je prevozio 37 učenika naše škole, dogodilo se u subotu oko 23 časa. Da se radilo o dobro planiranom divljaštvu najbolje pokazuje to što autobus federalne policije, koji je išao ispred autobusa s našom decom, uopšte nije bio meta huligana! Iako je upravo federalna policija bila odgovorna za bezbednost putovanja, još nisu uhvaćeni nalogodavci i izvršioci ovog sramnog čina! Na autobusu je pričinjena znatna materijalna šteta, ali je sreća u nesreći što niko od dece nije bio povređen – kaže Ćaćić, dodajući da su napadnuti mališani preživeli veliki šok i strah u momentu kad su pod pravom kišom kamenica počela da pucaju stakla na autobusu.

    Osude divljačkog napada na srpske osnovce došle su i od strane načelnika opštine Čajniče Branka Roljića. On za Press RS kaže da još ne može da razume da na svetu postoje ljudi koji su spremni da kamenuju nedužnu decu.

    – Ne postoje reči kojim bih opisao svoje ogorčenje zbog onog što se preksinoć dogodilo u Goraždu. Deca iz Čajniča već nekoliko godina redovno učestvuju na Kids festivalu u Sarajevu, ali posle ovih događanja mislim da je došao trenutak da najozbiljnije razmislimo ima li uopšte smisla da ih šaljemo tamo gde nisu bezbedna. U ime opštine Čajniče poslaću zvaničan zahtev federalnoj policiji da se što pre otkriju i kazne počinioci ovog sramnog dela – kaže ogorčeni Roljić.

  4. Od velike brige Tadića , Čanka , Čede praška , Kandićke i ostalih nesrba nas Srba ima sve manje u regionu . Zbog totalne nebrige vlade Srbije o Srbima u Hrvatskoj dolazi do nestajanja našeg naroda iz ove zemlje prvog suseda u kojoj smo živeli vekovima a u Srpskoj Dalmaciji , Lici , Baniji , Kordunu i pre Hrvata .Točno mladi Srbi se redom u Hrvatskoj izjašnjavaju Hrvatima i ne samo to nego i katolicima , oni koji se još malo bore kažu da ne vjeruju u Boga samo da bi zaštitili sebe i da nebi morali stati na katoličku stranu . Pritisak je strašan od državnih institucija , vrtića , škola , policije preko prijatelja i prijateljica svi vrše pritisak i mladi čovjek jednostavno pukne ili popusti i počinje se sramiti svojih roditelja svojeg imena i prezimena . Pa brže bolje u katoličku crkvu na pokrštavanje a poslije toga od istih tih bivših Srba najveće pljuvanje po svojima kako bi se dodvorili prijateljima tužno i jadno a SRBIJA ŠUTI .Srbi u Hrvatskoj i Krajini žive bez vode , ceste i struje u 21 veku. U bivšoj Republici Srpskoj Krajini u kojoj je rođen svjetski naučnik Srbin sin pravoslavnog paroha, Nikola Tesla koji je struju podario čitavom svetu a zlikovci je zabraniše za njegov narod u Hrvatskoj u 21 veku .Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i oko 150 ooo Jugoslovena od njih oko 80 % Srbi i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori.Da ne govorimo da je Baranja samo dio Vojvodine koju je Josip Tito Broz oteo od Srbije za svoje Hrvate kao i Međumurje što je oteo Mađarima a Istru i Dalmaciju Italijanima .Deo Srpskog Banata poklonio Rumunjima. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se ne smije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali kad tad izboriti se moramo i na naš teritorij vratiti naše stanovništvo . Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego što ih umire a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve Srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju Srbija može spriječiti secesiju Srpskog Vojvodstva.Ukratko Srbija mora ekonomski ojačati a najveći dio novca izdvajati za poboljšanje nataliteta , osnovati Srpski fond koji će voditi Srpska pravoslavna crkva , tražiti da u njega uplaćuje i naša dijaspora širom sveta .Pokrenuti veliku obnovu u Srbiji se godišnje treba rađati 100 000 beba u Srpskoj minimalno 20 000 . U Hrvatskoj treba tražiti povratak na plan Z-4 od međunarodne zajednice jer inače se Srbi nikad neće moći vratiti u svoje kuće i stanove .Preko crkve treba pomagati Srbe u Krajini naročito Podunavlje , Vukovar , Ilok, Beli Manastir i Osek .A u Dalmaciji na prostoru između Zadra i Šibenika pa prema granici s Bosnom . Kao i Albanci grupirati se i odrediti centar recimo Srbi iz Dalmacije ,Senja ,Zadra , Splita itd . pomalo grupirati u Šibenik .U BH federaciji uložiti sve napore i ojačati Drvar , Grahovo , Glamoč i veliki trud uložiti da bude Srpska većina u Bosanskom Petrovcu .Isto tako ojačati Brčko sa više mladih višečlanih porodica i ne dozvoliti presecanje Srpske na dva dela . Hercegovina izumire a gradimo veliki Bogomolje to je lepo ali treba nam narod , znači još jedan bitan kraj koji treba ojačati . U Srbiji treba ojačati Suboticu , Sentu , Kanjižu itd . i Rašku oblast u užoj Srbiji .Izbjeglice treba naseljavati tamo gdje nam nedostaje stanovništva a ne u mjestima u kojima su Srbi i tako preko 85 % .Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i natalitetom pobjedimo neprijatelje Srbije i Srpskog naroda .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *