Lazarevo u raljama janičarske metamorfoze

Piše Dragomir Anđelković

O prekrajanju istorije, manipulisanju nacionalnim simbolima i hapšenju generala Mladića

„Ko kontroliše simbole jednog društva, taj kontroliše i njegovu sudbinu“, reči su britanskog romanopisca i esejiste Džordža Orvela. Setio sam ih se dok sam slušao vest da je general Ratko Mladić uhapšen u banatskom selu zvanom Lazarevo. Iako izvorno nije dobilo ime po velikom srpskom knezu Lazaru Hrebeljanoviću – junački je poginuo u Kosovskoj bici, braneći srpske zemlje od azijatskih hordi – naziv tog sela asocira na dotičnog vladara koji predstavlja prvorazredni nacionalni simbol. On se doživljava kao otelotvorenje srpskog slobodarskog duha, a njega, po mišljenju evroatlantskih okupatora, na razne načine treba obesmisliti.

OBESMIŠLJAVANJE ISTORIJE
Spomenuto selo, otuda, bilo je izuzetno pogodno za to da sami Srbi zbog šake srebrnjaka i mnoštva iluzija, kao nabeđenog „ratnog zločinca“, uhapse svog hrabrog generala. Da kao progonjenu zver ščepaju čoveka koji je umešno i požrtvovano predvodio ratna dejstva protiv onih što su želeli da zatru srpsko ime zapadno od Drine. A oni su, u suštini, bili produžena ruka naših aktuelnih okupatora i upinju se da ostanu dugotrajni gospodari naše sudbine. U istom svetlu treba gledati i na izručenje Slobodana Miloševića haškoj inkviziciji na Vidovdan.
Što god mislili o njemu u vezi sa ranijim periodom, on je 1999. godine predvodio, nesumnjivo, epski otpor jedne male države invaziji tlačiteljske „Imperije“. Zato je i stradao, a da Srbi u budućnosti ne bi ni pomislili na nepokornost, sve velike simbole naše posvećene borbe za veru, državu i naciju – potrebno je omalovažiti. Prilog tome je sramota koja se desila 28. juna 2001. godine: baš na Vidovdan Srbi su postali prvi narod što je svog bivšeg šefa države, i vrhovnog komandanta tokom tek minule NATO agresije, predao lažnom Međunarodnom sudu, odnosno onima koji su samo dve godine ranije sejali smrt širom naše zemlje, sa namerom da joj otmu deo teritorije ako se pokaže neizvodljivim da je i celu osvoje.
Time, kao i izručenjem, odnosno hapšenjem, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, pucali smo u svoju dušu. I to – možda bez svesti o svim potencijalnim konsekvencama, čak i kada se radilo o delu naših egoističnih, ali i plitkoumnim kvislinga – da bi virtuelnim osvajačima Srbije pomogli da ostanu vladari iz senke u ne tako dalekoj budućnosti, kada vojnopolitički i ekonomski faktori njihove moći drastično oslabe i u našem regionu.

KONDOR NAD SRBIJOM
Pisac koji je romansiranim seciranjem totalitarnih sistema („Životinjska farma“, „1984“) stekao svetsku slavu, naglašavao je da „onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost“. Neko će pomisliti da je Orvel u umetničkoj imaginaciji otišao predaleko. Da nije tako svedoči jedan politički realista, još uvek živ i aktivan. To je Henri Kisindžer, čovek koji je od 1969. do 1977. godine prvo bio savetnik za pitanja nacionalne bezbednosti američkog predsednika Niksona, da bi potom postao državni sekretar (ministar inostranih poslova) SAD.
Kisindžer je učestvovao u uspostavljanju i održavanju (neo)kolonijalne kontrole spomenute supersile nad državama za koje je bila zainteresovana. Bio je jedan od ključnih ljudi u organizovanju krvavog puča generala Augusta Pinočea protiv, slagali se ili ne sa politikom koju je vodio, neosporno demokratski izabranog predsednika Čilea Salvadora Aljendea. Dokazano je da je Kisindžer bio uključen i u vođenje „Operacije Kondor“, imala je za cilj brutalno suzbijanje ne samo levičarskih, već i drugih pokreta koji su se u Latinskoj Americi opirali američkoj dominaciji. Otuda, on iz prakse dobro zna kakva je uloga prošlosti u oblikovanju sadašnjosti i kreiranju budućnosti, pa veliki značaj treba pridati njegovim rečima: „Istorija – to je pamćenje država“.
Svest o sopstvenoj prošlosti i pouke koje se iz toga izvlače bitno utiču na ponašanje jedne nacije. Ako poverujemo da smo krivi za sve negativno što se na Balkanu dešavalo, bar tokom zadnjih nekoliko decenija, ako ne i duže, nećemo imati ni moralno utemeljenje, ni snagu koja iz njega proističe da se u za nas povoljnijim okolnostima borimo za to da povratimo sve što nam je oteto. Ako prihvatimo laž da je Mladić kriv za ono zašta nije, pristaćemo i na našu kolektivnu odgovornost za sve to. Posledica toga biće da ćemo krotko prihvatati, i onda kada budu slabi, sudbinu koju su počeli da nam naturaju okupatori kada su bili jaki. Da bi tako i bilo – kako je primetio profesor Edvard Herman, autor brilijantne studije „Politika genocida“ – osmišljena je sistematska kampanja, čiji je cilj da Zapad „natera pobeđenu Srbiju da puzi“. Da malo po malo, radi iluzija da će nam neko pokloniti bolji život – iako smo samo politički-propagandno, a ne i vojno pobeđeni – pristanemo da uronimo u vir nacionalnog i državnog nihilizma.

NEOHABZBURŠKE INTEGRACIJE
Napoleon Bonaparta, francuski vladar i vojskovođa, koji je zagospodario sa pola Evrope, takođe nije grešio kada je isticao da je nemoguće vladati samo bajonetima. Potrebno je ljudima usaditi i ideje koje odgovaraju osvajaču, da okupacija ne bude kratkog daha, već dugotrajna kako bi bila postavljena na stabilne temelje. Kada se to desi, potomci pokorenih biće janičari osvajača. A oni će moći, u skladu sa potrebama i bez vojne sile, da kreiraju budućnost svoje vazalne zemlje.
Tome i služi kontrola prošlosti. Međutim, umirivanje pokorenih samo je faza u tom procesu. Ona je sredstvo, a ne strateški cilj. Pragmatični zavojevači ne žele tek da uživaju u snishodljivom samoponižavanju potčinjenih i produže okupaciju, već i da nam u punoj meri nametnu budućnost iskrojenu po njihovim standardima. O tome je lucidno pisao književnik i istoriograf Radovan Kalabić, u eseju posvećenom hapšenju Radovana Karadžića (1960), koji je u štampanom vidu objavljen u njegovoj najnovijoj knjizi: „Pod prekornim pogledom istorije“ (2010).
Kako je Kalabić zapazio proces slanja Karadžićeve „glave“ u Hag, u leto 2008. godine, podudario se sa najavom pristalica Habzburške monarhije da će se ne samo politički angažovati na austrijskoj partijskoj sceni, već i da će se mnogo ozbiljnije posvetiti obnovi srednjoevropske zajednice naroda, u vidu „Dunavske federacije“. U pitanju je stara ideja, ona tradicionalno uživa podršku Londona (sada i Vašingtona), a iz njegovog ugla posmatrano imala je funkciju suzbijanja ruskog uticaja u Centralnoj Evropi i delovima Balkana koji se na nju nadovezuju, odnosno ima ulogu da nacionalne aspiracije tamošnjih naroda, koje bi mogle da budu kompatibilne planovima Moskve, preusmeri ka nadnacionalnoj centralnoevropskoj identifikaciji. Razume se, pod pokroviteljstvom pouzdanih zapadnih centara moći.
Neohabzburška priča o zajednici regionalizovanih evropskih država dela Evrope kojoj i mi pripadamo, omogućila bi spoljni i unutrašnji nadzor nad Srbijom. Ova zajednica bi bila u raljama šire zajednice, asimetričnim osnovama mogla bi da postoji i ako sve njene članice ne bi bile primljene u EU, tj. mogla bi da bude surogat za neostvarene srpske evrounijatske pretenzije. Što se tiče unutrašnje dimenzije državnog nadzora, on bi se ostvarivao putem regionalne usitnjenosti i na temelju toga dodatne zavađenosti Srbije, te potrebe za stalnom arbitražom stranih faktora koja bi iz toga proizašla.

NATO EZOTERIJA
Sa Habzburzima ili bez njih scenario sličan spomenutom već je za nas sročen. Njegov deo je – kao dodatni činilac spoljne kontrole, ali i za strance svrsishodne ratne upotrebe srpskog mesa – i NATO. Kao što su habzburški duhovi pohodili Beč dok je Karadžić hapšen, tako je i „ministarka“ spoljnih poslova EU Ketrin Ešton doletela u Beograd na dan kada je obznanjeno da je Mladić pao u ruke srpskih policijsko-obaveštajnih službi. Ona je došla u Srbiju da sa ministrom unutrašnjih poslova Ivicom Dačićem – uz učešće u toj „raboti“ i oprobanog NATO lobiste, ministra odbrane Dragana Šutanovca – potpiše „Sporazum o bezbednosnim procedurama za razmenu i zaštitu tajnih podataka između naše zemlje i Evropske unije“.
Taj sporazum je, između ostalog, preduslov za buduće angažovanje pripadnika vojnih i policijskih snaga naše zemlje u misijama Evropske unije. A da se podsetimo, nikakve efektivne vojne strukture EU još ne postoje. One su za sada mit i maska za NATO. Znači, radi se o tome da naši vlastodršci i njihovi evroatlantski mentori, svesni antinatovskog raspoloženja naše javnosti na posredan način uvode Srbiju u Atlantski pakt. U ezoterijskoj igri datuma i mesta, hapšenje Mladića, izgleda, imalo je svrhu da zaseni važan čin u tom procesu koji se odigrao 26. maja!
Mladićevo hvatanje je i element, možda mnogo banalnije, ali isto tako realne, igre datuma vezane za naše izbore i unutrašnjopolitičke kombinacije. Čim je Boris Tadić sa nekritički nastrojenim proevropskim partnerima postao ekskluzivni (unutrašnji) gospodar Srbije, Hagu je isporučio Karadžića kako bi kupio naklonost i podršku za predstojeći period vladanja. Sada kada su se primakli izbori uhapsio je Mladića, te će ga ovih dana bez obzira na njegovo zdravstveno stanje sigurno i isporučiti Haškom tribunalu.
Tako vođa žutog režima kupuje za Srbiju sterilni status kandidata za EU –Turska ga ima već decenijama, a nije prekoračila međe Unije – koji će, eventualno, koristiti samo vlastodršcima. Oni se nadaju da će im poslužiti kao odskočna daska za novu prevaru birača. I  radi toga – tempirajući hapšenje Mladića onako kako im odgovara – baš „postupaju“, nema šta, u duhu pravne (zakonite) države nerazdvojne od „evropskih vrednosti“ o kojima toliko pričaju.

LAŽNA I PRAVA NADA
Kada je u pitanju sadašnji režim, želeo bih da se obistine reči Frensisa Bejkona: „Nada je dobar doručak, ali loša večera“. Režim, a nažalost i mnogi Srbi, nadali su se posle (post)izborne pobede naših „Evropejaca“ da će doći do ubrzanja famoznih evrointegracija i radi toga su bili spremni na svakojako ponižavanje. Ipak, osim srama takva politika ništa drugo nije donela, pa nije ni za očekivati da će nešto dobro doneti pred nove izbore. Stoga, sigurno će manje Srba biti spremno, ako ih je već doručkovalo, i da večera Tadićeve i Dinkićeve laži. No, nije svaka nada jalova. Važno je na kakvim osnovama klija. Kako reče Seneka: „I posle loše žetve treba sejati“. Prirodne nepogode ne mogu večno da uništavaju plodove.
To znaju srpski neprijatelji i duhovno tlo na kojem smo utemeljeni pokušavaju da kontaminiraju na svakom, pa i na planu istorijskog pamćenja. Odlazi doba evroatlantskih oluja, trude se da i bez njih onemoguće da proklija naše slobodarsko seme. To ne smemo da dopustimo. Zato je važno da, za sada, bar održavamo plamen nacionalne autentičnosti i državnosti, te da uljezima ne prepustimo punu kontrolu nad našim nacionalnim simbolima. I to je dovoljno da koliko-toliko pariramo opasnoj zarazi koja, kako je u Vašingtonu, ali i ne samo tamo planirano, treba da onemogući istinski bolju budućnost srpskog naroda i njegovih država. Štaviše, na tim osnovama, pre ili kasnije, nastaće požar u kojem će sagoreti okupacija, izdaja i nacionalna sramota. Ma koliko se okupatori trudili da manipulišu našim simbolima kako bi ih omalovažili – na šta nas je podsetilo navodno hapšenje generala Mladića u Lazarevu – Vidovdan i delo kneza Lazara neće izgubiti svoj vekovni smisao. Inspirisaće na prave postupke nemali deo našeg naroda.

4 коментара

  1. Svaka cast Andjelkovicu na tekstu!Za sve koji imaju oci da vide,i usi da cuju!Ali nazalost pola Srbije nam je degradirano da bi moglo shvatiti napisano!A sve sto je napisano ukratko bi se moglo podvesti pod “Istorija se ponavlja”!Samo su drugi protagonisti!To sto se istorija ponavlja i nije nista cudno,jer ljudski mozak nije sposoban da izmisli nesto novo i drugacije od onog iz proslosti,kad se o ovoj temi radi!To sto smo se kompjuterizovali ne znaci da smo i postali pametniji!Naprotiv,mislim da ima mnogo glupog naroda!Nekada kad nije bilo novina,radia,TV,interneta,i nije bilo sramota biti priglup,ili bolje je mozda reci neobavesten!Ali u danasnje vreme je to velika sramota pored ovoliko sredstava javnog informisanja!Mada se vidi da danas ima bas mnogo njih sa tom sramotom!Nazalost!

  2. Precizna i jasna analiza, odmerenim rečima do pune istine.
    Primer kako se biranim rečima može jasno iskazati sve. U
    svakom slučaju, hvala gospodine Anđelkoviću.

  3. Pa sta se ocekivalo? Vuk dlaku menja, ali cud ne. Uvek je krvolocan, tako i 50% ustaske krvi u srpskog pretsednika (Ujak mu je Jure Francetic) unistava tu skoro unistenu Srbiju…

  4. Свакако се мора обратити пажња да квислиншка багра не покуша да нестане пацовским каналима. Све до једног треба решити, треба Народ да им суди.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *