Iznuđeni nacionalizam

Piše Milovan Danojlić

Moj nacionalizam  je, tako reći isključivo, u funkciji otpora  nasilju  što ga vodeća sila sveta vrši nad  mnogim zemljama i narodima. Koliko srpski, toliko sam i irački, avganistanski, persijski, venecuelanski, kubanski i libijski  nacionalista

Videh, u nekim novinama, da me jedan kolega, onako uzgred, nazva nacionalistom. U prvi mah to uzeh kao neodmerenu pohvalu, ali mi istog časa prođe kroz glavu i suprotna mogućnost. Ta  je reč, u bivšem režimu, izgubila značenje ljubavi  prema svome rodu; i ondašnji internacionalisti, i današnji mondijalisti je, iz sličnih razloga, izjednačavaju sa šovinizmom i fašizmom ili, u boljem slučaju, sa teškom duhovnom zaostalošću. Što god ko pod tom kvalifikacijom razumevao, moram reći da je zaslužujem samo delimično i uslovno.
Moj nacionalizam  je, tako reći isključivo, u funkciji otpora  nasilju  što ga vodeća sila sveta vrši nad  mnogim zemljama i narodima. Koliko srpski, toliko sam i irački, avganistanski, persijski, venecuelanski, kubanski i libijski  nacionalista. Sve su te zemlje žrtve istog zla. Dakako, nasilje koje mi trpimo od početka devedesetih jače i neposrednije doživljavam nego ono u Iraku, ali se pobrojane, i mnoge druge zemlje, zajedno sa nama kuvaju u istom sosu. Laži i falsifikati, kojima se svetski žandar služi, izazivaju neodoljivo gnušanje. Nije mi toliko do  rodoljublja koliko do očuvanja zdrave pameti i negovanja duševne higijene. Ishod mog opiranja prilično je mršav, a da sam legao na rudu ili ćutao, bilo bi još gore.
U opredeljivanju između jakih i slabih, porobljivača i porobljenih, bogatih i siromašnih, nikad se nisam dvoumio. Pljačkaš, na čijem smo se udaru našli, izaziva duboki otpor već i zbog svog cinizma i arogancije. On ne pravi razliku između istine i laži; dobra mu je i istina ako se dade upotrebiti s dobitkom. Sve mašući jevanđeljem ljudskih prava o nasrtaju na hotelsku sobaricu govori kao o zločinu planetarnih razmera, i to u času kad avioni njegove koalicije ubijaju decu  čija je jedina krivica što im je pukovnik Gadafi deda. Pre napada na nesrećni Irak u toj je zemlji  broj nepismenih bio blizu nule; posle njegove humanističke intervencije gotovo polovina iračkog življa se vratila u analfabetski raj. General Mladić je, pored ostalog, optužen i zbog kršenja običaja rata. Biće da viteška merila ratovanja posebno poštuju heroji koji sa bezbedne visine od 10.000 metara bacaju bombe sa oslabljenim uranijumom na  balkanska i avganistanska sela. Kršenje ljudskih prava  vrlo je vidljivo u našem podneblju, ali ne i u Emiratima, gde se preljubnice javno kamenuju: na berzi duhovnih i civilizacijskih vrednosti, za koje se Zapad danas bori, nafta je važnija od ličnih i seksualnih sloboda.. Nagodbama sa istinom  i moralnim normama nema kraja: bezočno se laže kad god se ukaže potreba, a istina se priznaje naknadno, pošto se završe poslovi. Lagalo se u Račku i na Markalama,  u Iraku i Avganistanu; laže se i u ovom trenutku, u Libiji. Planetarni lešinar  izbegava sukobe sa dobro naoružanima i jakima, njemu godi natrulo  i usmrđeno meso. Sredstva obaveštavanja su pod njegovim strogim nadzorom, lukavijem i efikasnijem nego u klasičnim diktatorskim režimima.
Cilj najnovijih krstaških pohoda je brisanje nacionalnih granica i lokalnih posebnosti zarad obezbeđivanja slobodnog protoka robe i kapitala: dijagnoze iz „Komunističkog manifesta“ razvoj tehnoloških sredstava  potvrđuje  u novom, još ubedljivijem svetlu. Zakoni koji se poslušno i bez razmišljanja izglasavaju u Skupštini, neće olakšati naš ulazak u Evropu; oni su potrebni  bržem prodoru strane robe i kapitala na naš životni prostor, sa malom ili nikakvom korišću za nas. Ta težnja je, godine 1848, bila inherentna  pobedonosnom nastupanju  onovremene nove klase: „Potreba za sve raširenijim tržištima  gde će prodati svoje proizvode goni buržoaziju preko cele Zemljine kugle“, zapisano je u „Manifestu“. Danas je ta potreba, zbog unutrašnje krize poretka, prešla u dogmatsku opsesiju, u ideološki terorizam. Liberalnom kapitalizmu  su trn u oku čak i francuski, odnosno švedski  model socijalne države… Što se tiče naše žalosne zemlje, mi  smo  gospodarima sveta  potrebni kao kupci ili jeftina radna snaga.
U ovome o čemu govorim nema ničega novog, kazaljke kompasa su fiksirane pre mnogo vekova. Mi, međutim, nismo imali  iskustava sa kolonijalizmom i kapitalističkom proždrljivošću, sa društvenom atmosferom u kojoj se sve davi  „u ledenoj vodi sebičnog računa“. Iskusili smo razne oblike okupacija, a pre svega turski feudalizam, ljudskiji po meri svoje reakcionarnosti i nerazvijenosti. Prvi put se suočavamo  sa neokolonijalističkom ofanzivom koja se neće zaustaviti dok ne  proguta sve kutke globusa ako, u međuvremenu, ne skonča kao žrtva sopstvene alavosti.
Pitam se, da  li su naši mondijalisti  svesni   kakvom božanstvu služe? Meni, nastanjenom u tihoj atlantskoj zavetrini, gde me niko ne zna, i gde, po primeru domorodaca, izbegavam uobičajene i prirodne međuljudske veze oči su se otvorile  agresijom iz proleća i leta 1999. godine. Našao sam se pred jednostavnim izborom : sa napadačima ili sa napadnutima. Stati na stranu agresora bilo je ravno neoprostivoj podlosti i duhovnom samoubistvu. Nisam, tada, postao ni rodoljub, ni nacionalista: sloboda biranja nije mi bila dana. Bio sam primoran na vernost  zemlji koja je prolazila kroz tešku duhovnu, političku, moralnu i demografsku krizu, na solidarisanje sa nečim što se ne može voleti u prijatnom značenju te reči. Osuđen sam na sudbinu svog naroda, na njegov jezik, istorijsko znanje i iskustvo. Osudu ne nosim pasivno, niti prihvatam sve što od naroda i njegovih vođa dolazi. Ljubav? Ni sebe ne volim u svim okolnostima, tek bez sebe i bez otadžbine nemam kud. Od nje očekujem da poštuje moju slobodu: ništa više, i ništa manje od toga. Inače, otadžbini je svakako lakše bez mene, nego meni bez nje.
Iz grmena velikoga… Tvorac je nekim narodima podario veličinu da bi služili čovečanstvu, a ne da bi ga pokoravali. Pripadnost  malom narodu je, takođe, časna sudbina, a darovi sudbine se ne odbijaju. Na zarancima Srednjeg veka, i u poslednjih dvesta godina, pokazali smo da smo kadri prema našim potrebama i mogućnostima držati svetsku meru, što nije za potcenjivanje. Jaki i bogati nam nikad ne mogu postati prijatelji. Držeći mudro rastojanje i ne gajeći štetne zablude, moguće je i od neprijatelja dosta primiti i naučiti.
Naš je nacionalizam laka žrtva zluradih uopštavanja. Rodoljublje balkanskih naroda i inače je zadržalo pravac uzet u 19. veku. Osećanje kolektivne ugroženosti  prizemljuje mišljenje, uprošćava izražajna sredstva. Glavnina  novije patriotske poezije je sumnjive vrednosti. Rodoljubivoj poeziji pisanoj u godinama francuskog Pokreta otpora (Aragon, Elijar i drugovi) Benžamen Pere (1899-1959)  posvetio je pamflet pod naslovom „Beščašće pesnika“. Suštinski patriotizam pesme je u moći  jačanja i pročišćavanja maternjeg jezika, a ne u prigodnoj i prilagođenoj tematici.
Da, nacija je istorijska pojava, nastala u osvitu moderne epohe; što se u svetu rodi, mora kad-tad umreti. Postoje prirodne, i postoje nasilne smrti. Srbi su, kroz Jugoslaviju, pokušali da prevaziđu srpstvo i srbovanje, da iziđu iz sebe, iz svoje prošlosti. Poduhvat je propao: propala je naša zamisao realnog internacionalizovanja. Probudili smo se okruženi mržnjom i zlom, bez ratnih saveznika s kojima smo – da strašne li iluzije! – bili utvrdili  večno pobratimstvo. Devetnaesti vek se u nama okončao  krajem  dvadesetog. Seljaštvo, kao sloj  neposredno vezan za zemlju, hranilac i branilac  države, čuvar vere i jezika, izgubilo je odlučujuću društvenu ulogu. Pitanje je da li će se, kada, i kako, obnoviti nekadašnja zdrava  osnova. Obnova u uslovima demografske katastrofe ide sporo i haotično.
Rano je, ipak, za umiranje. A ni trenutak nije pogodan: previše je onih koji bi se radovali.
U jednu reč: nacionalista sam po izrazito klasnom refleksu. Pisac pokorenog i obespravljenog naroda, odupirem se porobljivačima. U nekom boljem, istinski slobodnom svetu bio bih, besumnje, internacionalista…

2 коментара

  1. Zalosno ali meni su se oci otvorile jos 1991, da li mi to pripadamo istom narodu?

  2. Mudro, nadahnuto, elokventno, prožeto nesumnjivom ljubavlju prema otađbini, ma koliko ona autora volela.
    Bilo bi zadovoljstvo živeti uz nacionaliste kakav je ovaj pesnik, ali mi te sreče nismo.
    Uvek sam se čudio da gospodin Milovan nije levičar, ali možda i jeste no to još nije spoznao.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *