In vino veritas

Piše Aleksandar Đaja

„Ustaše“ i „mudžahedini“ će biti zadovoljni posle hapšenja Ratka Mladića, srpski vlastodršci će, možda, dobiti na poklon neke nove flaše sa etiketama nekih novih ljudi, ali se u srpskom narodu to vino neće ni piti, niti će se uz njega pevati. Jer, narod zna ono što vlast uporno pokušava da sakrije

„Čekam svoju prijateljicu Karlu del Ponte da popijemo vino povodom hapšenja Ratka Mladića“, rekao je prošle subote tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević. Objasnio je da u njegovom Kabinetu još stoje dve flaše vina koje je dobio na poklon od Karle del Ponte, u vreme kada je bila glavna haška tužiteljka. Tada je dogovoreno da će ih otvoriti i zajedno popiti kada uhapsi Mladića. Na jednoj boci vina je etiketa sa likom Radovana Karadžića, a na drugoj slika Ratka Mladića… I tako smo saznali da su dva čoveka koja su za više od tri četvrtine srpskog naroda na ovim prostorima neosporne patriote i nacionalni heroji, zapravo, samo „trofejna divljač“ visokog funkcionera sadašnjeg srpskog režima i njegove

DA LI BI GA PLJUNUO…
Da je kojim slučajem neki Amerikanac ili Rus „najbolje prijateljice“, doskorašnjeg predstavnika Haškog „koncentracionog logora“ za Srbe, iz kojeg oni izlaze samo u kovčezima ili sa do sada „nakupljenih“ više od hiljadu godina robije, na kraju rata u razrušenom Berlinu pitao bilo kojeg  Nemca da li, eventualno, čuva bocu šampanjca da nazdravi tome što je čovek koji je pola sveta zavio u crno, a sam nemački narod doveo gotovo do istrebljenja, Adolf Hitler, konačno mrtav – da li bi ga ovaj pljunuo?
Ali, priča se s tim ne završava. Naprotiv! Vladimir Vukčević obećava da će pred lice pravde biti dovedeni svi koji su u proteklih 16 godina pomagali u skrivanju ratnog lidera bosanskih Srba i haškog optuženika Ratka Mladića. A da je Srbija – „Amerika“, demonstrirao je i predsednik Tadić, poput Baraka Obame lično je nadgledao operaciju hapšenja tri puta šlogiranog generala Mladića, koji je sedeo u svojoj bašti, a policajce ponudio rakijom, sirom i pršutom. Hapšenje „zlikovca“ kojeg su čuvale monahinje po srpskim manastirima, a u jednom mu spremile i kriptu u kojoj je, posle infarkta 2006. godine, trebalo da bude sahranjen. Tadić je najavio nastavak potrage za preostalim haškim optuženikom Goranom Hadžićem, ali i istragu za utvrđivanje ko je iz državnih struktura pomagao Mladiću da se krije godinama. „Mi želimo da se oslobodimo balasta i demona prošlosti“, rekao je Tadić. Uostalom, predsedniku Srbije je čak i Udruženje zagrebačkih veterana Vukovara uputilo pismo, u kojem mu je, tako reći, naredilo da uhapsi Gorana Hadžića, izražavajući nadu da će Tadić ‘smoći snage i političke mudrosti da bez ikakvog taktiziranja uhapsi i izruči poslednjeg zločinca’ koji se nalazi u Srbiji…!“
Da li predsednik Tadić, zaista, misli da se na taj način Srbija može „osloboditi balasta i demona prošlosti“? Naravno, ni slučajno! „Demoni prošlosti“ će tako samo da postanu „demoni budućnosti“. Istina, „ustaše“ i „mudžahedini“ će biti zadovoljni, srpski vlastodršci će, možda, dobiti na poklon neke nove flaše sa etiketama nekih novih ljudi, ali se u srpskom narodu to vino neće ni piti, niti će se uz njega pevati. Jer, narod zna ono što vlast uporno pokušava da sakrije. A to je, da je zahtev za hapšenjem Mladića na koga je Zapad praktično zaboravio bio sekundarna stvar, imao je ulogu da maskira prave ciljeve antisrpske politike NATO-a i Amerike na Balkanu. Osnovni, najvažniji i jedini uslov da Srbija uđe u EU, bio je i ostao – zvanično priznanje nezavisnosti Kosova od strane srpskog režima! U prilog tome govori i najnovija izjava izvestioca Evropskog parlamenta za Kosovo Ulrike Lunaček, ona tvrdi da hapšenjem Ratka Mladića Srbija nije ispunila sve uslove za dobijanje statusa kandidata za članstvo u EU „što je moguće samo ako bude napretka u dijalogu Beograda i Prištine“, a potom će Srbija morati da ispuni još mnogo uslova da bi postala članica EU…

ČEKAJUĆI RIZA PAŠU
A ti su uslovi poznati. Dalje komadanje: Preševo, Sandžak, Vojvodina… kao i nastojanje da se poništi Dejtonski sporazum i ukine Republika Srpska. Otimanje teritorije srpskom narodu na ovim prostorima neće prestati sve dok knez Mihailo ne ustane iz groba i ne vrati ključeve Beograda Turcima i Ali Riza paši, poslednjem beogradskom muhafisu, od koga ih je i dobio 6. aprila 1867. godine na Kalemegdanu! I da li iko u Srbiji još uvek veruje u „mantru“ da su teritorije i granice nevažne, jer će ceo ovaj region „đuture“ da uđe u EU? Zašto samo Srbija treba da se odrekne svojih vekovnih ognjišta i svojih granica? Ako su granice „nevažne“, zašto Hrvati ne daju nezavisnost Istri, Kninu, Dalmaciji, Slavoniji, pa šta ostane neka se to zove „Hrvatska“. Ako išta ostane…
Međutim, za Srbiju je još nešto veoma zabrinjavajuće: Naime, naivno sam mislio da će posle hapšenja  Mladića, što je, navodno, bila državna obaveza, a koji je danas u takvom stanju da je u pritvorskoj jedinici Specijalnog suda tražio „da mu donesu sanduk sa lešom ćerke, ako mu ne daju da poseti njen grob“, sadašnji srpski vlastodršci početi da pričaju o rastu proizvodnje, rastu izvoza, o povećanju socijalnih davanja i većem broju narodnih kuhinja, povećanju nataliteta, o rastu plata i životnog standarda…„morgen“! Ovaj režim, zaslepljen sopstvenim neprimerenim trijumfalizmom zbog hapšenja generala Mladića, javno preti „rastom“ broja hapšenja njegovih „jataka i pomagača“ – i to, retroaktivno, unazad 16 godina! Znači li to da će morati da uhapsi tri četvrtine srpskog naroda koji se izjasnio da, ako bi znao, ne bi odao mesto gde se nalazi general Mladić i time postao „pasivni pomagač i jatak“ haškog optuženika? Da li ćemo zbog toga morati da uzimamo nove kredite za izgradnju novih zatvora, a koje ćemo opet mi, obični građani Srbije, morati da otplaćujemo?
U pravu su bili stari Latini: u vinu je, zaista, istina – ma kako ona ponižavajuća i bljutava danas u Srbiji bila!

4 коментара

  1. Pa, da, dok režim nazdravlja sa našom “najboljom prijateljicom” što je poslao heroja srpskog naroda u smrt, dotle narod pali sveće u crkvama za Ratkovo zdravlje, a režimu “za pokoj duši”! Narod najbolje zna kada se i za šta pije, a kada se i kome služi “daća”. Nadam se da je ovo zaista kraj ove otuđene i sulude vlasti. Sve čestitke Đaji za još jedan odličan tekst, a redakciji “Pečata” najtoplije pozdrave!

  2. Posto je namera bitna kazem Vukcevicu da sam imao nameru da cuvam i negujem heroja,generala Mladica samo sto od drugih patriota nisam stigao na red.Tek toliko da zna da nas ima barem 7-8 miliona.

  3. Odbegli poglavnik NDH Ante Pavelic se posle 1945. u Argeniti skrivao 11 godina. Od ukradenog zlata u Hrvatskoj poglavnik je sebi i svojoj familiji sagradio jednu modernu vilu u mestu zvanom Loma de Palomar, provinciji Buenos Ajresa. Titova vlada je 1951. godine zahtevala izrucenje Pavelica jer je imala pouzdane informacije da je cilj njegovog bekstva iz Evrope bila prestonica Argentine. Medjutim, Peronova vlada je ovaj zahtev odbila s obrazlozenjem da njihove vlasti nisu mogle utvrditi njegovo mesto boravka te da se Pavelic, najverovatnije i ne nalazi u ovoj zemlji. Sva dotadasnja nastojanja da se Pavelic pronadje ostala su bez uspeha, jer je Argentina tada bila zemlja vecnog zaborava.

    Istovremeno svoje skroviste u Argeniti imao je i odbegli predsednik jugoslovenske vlade Milan Stojadinovic, koji se u Buenos Arivesu proslavio kao bankar i vlasnik dnevnog lista. A iza 1945. u Argenitu su izbegli i cetnici, koje je predvodio vojvoda Jovovic. Prema podacima iz arhive Ozne, mnogo od ovih srpskih begunaca saradjivali su sa srpskom tajnom policijom, pa i sam Milan Stojadinovic.

    Srpska tajna policija je upravo preko sradnika u emigraciji otkrila Pavelica u Argentini pocetkom 1957. godine. Preko jednog bivseg italijanskog generala vest je prenesena jednom srpskom emigrantu, koji se u vreme rata kao dobrovoljac borio u Africi. Od tog momenta cetnici na celu s Jakovom Jovovicem pocinju da pripremaju atentat, za koji se dobrovoljno javio Blagoje, njegov brat. S Blagojem Jovovicem je bio odredjen i Milo Krivokapic za likvidatora poglavnika. Odluku o atentatu donesli su celnici srpske tajne policije u Beogradu.

    – U sredu 10. aprila 1957. godine u mestu zvanom Lomas de Palomar, u provinciji Buenos Airesa, tesko je ranjen sa dva revolverska metka zloglasni krvolok Ante Pavelic. Atentat je izvrsen u 9 casova uvece u neposrednoj blizini njegove kuce. I to bas istoga dana, kada se navrsavala godisnjica proglasenja NDH. Pomenutoga dana Pavelic se vracao svojoj kuci i kada je bio udaljen svega 100 metara od iste nepoznato lice ispalilo je na njega 6 revolverskih metaka, od kojih ga je jedan ranio u kicmu, a drugi u plecku.

    Od tih rana Ante Pavleic je preminuo nekoliko meseci kasnije u Madridu, gde se lecio. A atentator Blagoje Jovovic, preminuo je 2. juna 1999.

  4. Možda bi za Tadićev režim bilo zaista najbolje da pohapsi tri četvrtine srpskog naroda – ali, sad i zvanično! Jer, narod je pod njegovom vlašću ionako u apsu! Niti može pošteno da se nahrani, niti da se obuje, niti da se obuće, nema para za komunalije pa mu plene stanove, ne može nigde da otputuje, jer nema para ni za autobuskui kartu do Zemuna, svaki dan hiljade ostaju bez posla – o čemu mi više da pričamo? Ako to nije zatvor, onda ne znam šta jeste! A bezobzirno zamajavanje sa EU, statusom kandidata, ulaskom u NATO, raznoraznim izmišljenim “razvojnim programima” Zastave i slično… pa, valjda smo odavno u istori učili šta su to “Potemkinova sela”! I cela ova tragičn pogreška i sramota oko hapšenja generala Mladića i njegove deportacije u Hag – bedna je odluka srpskih vlastodržaca, da bednija ne može biti! Pa, gledamo na kablovskoj televizi razne strane emisije, u kojima skupljaju pse i mačke lutalice sa ulice, bolesne, izglednele i ne vode ih odmah na eutanaziju – nego prvo u bolnicu, kod veterinara, gde ih izleče, pa onda im onda nađu novog vlasnika. A Tadić je srpskog nacionalnog heroja, koji je branio i odbranio srpski narod u Bosni i Hercegovini od novog genocida i koji je direktno zaslužan što taj narod prvi put u svojoj istoriji ima svoju Republiku Srpsku! – deportovao u Hag gore nego najšugajiveg kera! Bedno, užasno,sramotno…!!!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *