Upljuvavanje vidika

Piše Milorad Vučelić

Nedavno je Borko Stefanović ponovo u politički život vratio ideju o podeli Kosova. Zašto je režim priču o podeli pokrenuo postalo je jasno kada je baš na Svetog Vasilija Ostroškog organizovana zvanična poseta Borka Stefanovića Prištini.

Umesto da se govori i raspravlja o tome šta Borko radi u Prištini, u Vladi lažne države, analitičari, kao prava služinčad režima razmatrali su mudru i svežu ideju o podeli Kosova, baš kao da je reč o realnoj zamisli koje se niko do sada nije setio.

I bi Borko u Prištini. I kako dolikuje i priliči domaćin i gost su srdačno izmenjali, stavljajući je u isti rang, državnu zastavu Srbije i zastavu lažne države Kosovo. I sedoše, kako i dolikuje pravim prijateljima i junacima pred njih.

Ova simbolična i prijateljska razmena zastava trebalo je da ostane sakrivena od očiju srpskog naroda i zato se najpre pojavila fotografija sa koje su najnaprednijom tehnologijom uklonjene zastave. Falsifikovanje i prepravljanje slika bilo je karakteristično za najgroznije režime u istoriji, pa su tako, već prema političkoj volji diktatora i njihovih službenika, sa fotografija nestajale pojedine istorijske ličnosti. Tehnički to je nekada bilo komplikovano i značajno teže, ali zahvaljujući napretku u toj oblasti, to se sada čini mnogo brže i jednostavnije. Tehnologije se menjaju, ali se u postupku falsifikovanja ogleda suština svih režima koji to čine. Tako je i ovoga puta. (O svemu ovome podrobnije u tekstu Nikole Vrzića „Dan zastave“ u ovom broju „Pečata“.)

I bi što bi, ali nekako ispliva prava fotografija, sa sve zastavama. Šta sada da radimo, zapitaše se najmudriji u samom državnom vrhu?

I dok su oni razmišljali istrča se zamenik premijera sa željom da pojača i podrži Borkovu ideju o podeli Kosova. To je bio dar sa neba i pomoć vrhu režima, koji je dobio šansu da neprijatnu sliku o razmeni zastava zameni pričom kako Ivica Dačić hoće da deli Kosovo. I svi oni mediji, sva silna služinčad režima koja je pre nekoliko dana u Borkovoj ideji o podeli Kosova videla mudru politiku i strategiju, sada odjednom vrisnu i napravi od Dačićeve izjave glavnu temu. To je već poznata operacija, koju je Matija Bećković opisao kao „umazivanje i upljuvavanje vidika da se put jedva nazire“.

Niko više i ne pominje zastave i nacionalno poniženje i sramotu koju nam je režim u liku kukavnog činovnika priredio u Prištini.

Dačić zatečen ovim izbijanjem u prvi plan počeo je da se brani i da u svoju priču lažno uvlači i Slobodana Miloševića i mnoge druge. Nije se setio najjednostavnije stvari, da kaže da je svojom izjavom samo želeo da podrži stav režimskog pregovarača Borka Stefanovića. Prosto je pročitao u novinama Borkovu izjavu o podeli Kosova i javno je podržao. Borko je to sigurno učinio na osnovu uvida u platformu o dijalogu Beograda i Prištine, koja – kako lažno tvrde predstavnici režima – postoji iako je zvanično, bar u Beogradu, zapravo nigde nema.

Pošto je priča o podeli zapravo nametnuta da se sakrije šta režim radi u pregovorima o uspostavljanju dobrosusedskih odnosa sa lažnom državom, nije mi daleko pomisao da ni Borko, ni Dačić nisu previše razmišljali, ako su uopšte i razmišljali šta stvarno znači podela Kosova i ko je pravi autor ove ideje.

Da bi se „vadili“ iz svoje neodgovornosti, bruke i sramote, počelo je i bestidno pominjanje Dobrice Ćosića. Višedecenijski složen odnos Dobrice Ćosića prema ovoj temi, ne može se poistovećivati, niti dovesti u vezu sa jeftinim bućkurišem i propagandom za kojom je posegao režim. Dobrica Ćosić je duboko promišljao sudbinu srpskog naroda i izazove sa kojima se on suočava, kao i mesto Kosova u našoj drami.

A prvi i pravi autor ideje o podeli, odnosno predaji i izdaji Kosova na način kako ga režim koristi je – Vuk Branković. On je Svetom Lazaru predložio da se napravi dogovor sa Turcima i podeli ono što je do tada pripadalo samo srpskom narodu. A šta je u tom Brankovićevom dogovoru trebalo da podelimo? Najjeftinija u toj podeli je teritorija. Trebalo je, tačno rečeno, da podelimo biće srpskog naroda. Trebalo je da podelimo naše svetinje, našu Crkvu, naš jezik, naš narod, našu istoriju, našu kulturu.

Car Lazar je odbio Brankovićev predlog o podeli Kosova. Onaj ko ga danas prihvati mora da zna da time deli moralnu vertikalu srpskog bića, da deli Njegoša, da deli Andrića, da deli sve što smo kao narod bili i što kao narod jesmo. Ko su Srbi bez Prizrena i šta je naša istorija kada podelimo i odelimo Prizren, Peć, Dečane, Gračanicu od srpstva i od nas samih. Ima li istorije i srpskog naroda kada izvršimo ovu podelu i izbrišemo iz Srbije onu polovinu koja je okrenuta prema nebu, a zadržimo onu za koju je privezana kokoška kada zadovoljava prirodni nagon da kljuca.

Ovu podelu, ako je treba napraviti, trebalo bi da prepustimo pravom ekspertu, a meni ne pada bolji predlog na pamet od Jelka Kacina. On će znati ponajbolje da pravedno i strogo povuče liniju razgraničenja i da svako dobije šta mu pripada.

To je, napokon, u duhu onoga što je naš akademik Milorad Ekmečić u svojoj besedi na Dan Svetog Vasilija Ostroškog, a povodom dodeljivanja nagrade „Pečat vremena“, izgovorio:

„Današnje pristajanje naše kulturne javnosti da olako prihvati komande modernizovanja koje dolazi sa Zapada je izraz naše tradicije. Kadgod je u prošlosti kakav gestapovski komesar uzviknuo da nema Srba, dobra polovina beogradskih intelektualaca bi povikala da je zaista tako. Lako je u Beogradu, narodu razorene istorije vikati: Okanite se prošlosti. Tu tuđe nevladine organizacije stalno nameću svoju prvu reč u javnom mnjenju i kulturi“.

Ekmečić je precizno opisao igrokaz koji se danas kod nas odigrava. U njemu se lako može prepoznati ko je u kakvim i čijim već jasno podeljenim ulogama.

„Pečat“ ne možete pronaći u tom komadu i igrokazu.

A o samoj predstavi koju gledamo možemo samo reći: Pi !!!

7 коментара

  1. гаврило

    да, али зато дежурни аналитичари, који су постали страшљивији него кокошке када угледају лисицу, из НСПМ, говоре сада када се СРБСТВО комада о Невјерном Томи!разумијем да је СТРАХ чудо, разумијем да су их уцјенили можда и животима али нам бар не морају говорити колико су се најели таквог страха! боље би било да заћуте и за нас а и за њих! ПИ!

  2. sve ovo sto pisete, imalo bi i vecu tezinu da potice od nekog manje eksponiranog u prethodnoj vlasti.
    Kako sad znate kako treba raditi? Zbog cega ste u vreme kad ste bili vlast i uz vlast, propustili priliku za to Da nesto radite i uradite za dobro i vas i nas.
    Ovako, sve lici na jeku praznih reci, onoga koji izgleda da je protiv “ovih”.
    PO mom misljenju, autenticni protivnik svakog pa i ovog rezima, bio bi neutralizovan za tili cas.
    Ovako, svi rade za sve, moze se i cuti i procitati sve i za svakog, a tako se gnev i opravdani revolt najlakse izmeandriraju.
    A, vlast nastavlja da traje!

  3. I drug Vučelić zna da je pitanje Kosova i Metohije mnogo kompleksnije nego što je to u ovom tekstu dato, ali sigurno je da pregovarač Borko Stefanović nije kapacitet koji bi izneo teret razgovora ili pregovora. Ne može se pobeći od toga da vreme radi svoje i da se realnost oblikuje odavno bez sadejstva Srbije. Bojim se da će posle sledećih dvanaest godina sam lud političar pristati da se Kosovo i Metohija pridruže Srbiji jer bi uneo u zemlju maligno tkivo koje bi je pre ili kasnije razorilo.
    U tom svetlu podela je realnost. Treba dobro razmisliti i na vreme reagovati. Nedostatak političke mudrosti mogao bi ponovo da skupo košta. Kao što albanci jačaju uzeto, tako Srbija mora da jača sever, pa i samim albancima neće biti interes da sever uzmu kao buduće maligno tkivo za svoju državu. Pomeraju se tekstonske ploče na planeti, pa se pomera i prostor Srbije.
    Protuteža svega je odbrana Republike Srpske. Možda ni Srbi iz Crne Gore neće trpeti da se neko sa njima igra kao pacovima u naučnom eksperimentu.
    Zašto ne videti sutra u tektonskim prelomima savez tri države;
    Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. Tu bi bio čist vazduh za
    naroide koji bi želeli da žive u okruženju srpske duhovnosti i
    ne bi se čudio da albanci zatraže status u takvoj konfederaciji
    iz čisto ekonomskih interesa.

  4. Шпански грађански рат (јули 1936—април 1939) је био сукоб у коме су се актуелна Друга шпанска република и левичарске групе бориле против десничарске фашистичке побуне коју је водио генералисимус Франсиско Франко, који је успео да свргне републиканску владу, и успостави диктатуру. Овај сукоб је био резултат комплексних политичких, економских, па чак и културних подела између онога шта је Антонио Мачадо чувено окарактерисао као две Шпаније.

    Републиканце је чинио дијапазон групација које су се кретале од центриста који су подржавали изборну демократију, до поборника комунистичких или анархистичких револуционарних промена; њихова снага је била првенствено урбана (мада су међу њима били и сељаци беземљаши) и секуларна, и били су посебно јаки у Каталонији и у релативно конзервативној Баскији — два региона којима је републиканска влада дала велику аутономију. Фашистички побуњеници који су на крају извојевали победу су имали првенствено руралну, богатију, и конзервативнију подршку, били су махом католици, и подржавали су централизацију власти. Војна тактика овог рата је у много аспеката наговестила акције у Другом светском рату.

    Иако је рат трајао само око три године, политичка ситуација је већ била насилна у претходних неколико година. Број жртава је споран; процене најчешће говоре од бројци између 500.000 и 1.000.000 мртвих. Многе од ових жртава, међутим, нису биле резултат борбених дејстава, већ последица бруталних масовних погубљења која су чиниле обе стране. Рат је почео војним устанцима широм Шпаније и њених колонија, који су били праћени републиканским репресалијама против оних који су сматрани савезницима побуњеника: Цркве. Чињени су масакри над католичким свештенством, самостани и манастири су спаљивани. Дванаест бискупа, 283 калуђерица, 2.365 калуђера и 4.184 свештеника је убијено. [2] У освиту рата, франков режим је иницирао темељно чишћење шпанског друштва од свега “црвеног” или повезаног са Другом републиком, укључујући трговачке синдикате и политичке партије. Архиве су заплењене, извођени су претреси кућа, а непожељни појединци су често затварани, протеривани у егзил, или убијани.

    Након рата, шпанској економији су биле потребне деценије да се опорави (види шпанско чудо). Политичке последице рата су одзвањале и ван граница Шпаније и подгревале су страсти у међународним интелектуалним и политичким круговима. Симпатизери републиканаца су овај рат прогласили борбом између “тираније и демократије”, или “фашизма и слободе”, и много младих идеалиста 1930-их је ступило у Интернационалне бригаде сматрајући да је спасавање Шпанске републике идеалистички циљ те ере. Франкови поборници, међутим, видели су рат као битку између “црвених хорди” (комунизма и анархизма) и “хришћанске цивилизације”. Али ова два супротстављена става су неизбежно била превелика поједностављења: обе стране су имале различите, и често конфликтне идеологије у својим редовима.

  5. Srbija pod izdajnicima gubi sve , razno razni Tadići , Čanki, Pešićke , Kandićke , Biserko , Čeda prašak itd. uveli su Srbiju u totalno rasparčavanje i nestajanje svojom izdajničkom politikom do kada više izdajnici ???
    Srpski narod je protjeran iz Republike Srpske Krajine a ona uništena , Odvojili su Srpsku Crnu Goru od Srbije i vrše pritisak na Srbe da postanu ” crnogorci ” u staroj Južnoj Srbiji ( Makedoniji ) isto pritisak nad Srbima . Dačić i izdajnici na vlasti već javno priznaju Kosovo a sutra će Vojvodinu ( Vojvodstvo Srpsko ) i Staru Rašku . Dok radikali ne dođu na vlast u Srbiji pitanje je dali će više i postojati Srbija . Na žalost u našem narodu je izgleda više izdajnika od poštenih patriota .
    OLUJA ZLOČIN NAD ZLOČINIMA
    Haški sud i presuda hrvatskim zločincima generalima Gotovini i Markaču . Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod isto kao i Hrvati i da nije bilo Srba koji su u Hrvatskoj krenuli u partizane i digli ustanak , Hrvatska bi na kraju rata bila ono što je i trebala biti fašistička država gubitnik II svjetskog rata . Hrvati ti pokatoličeni Srbi najveći su neprijetelji Srba pravoslavaca . Potkopavali su prvu zajedničku državu kraljevinu SHS , potkopavali su i drugu zajedničku državu Jugoslaviju i razrušili uz pomoć stranaca . Pri tome su počinili najveći genocid u 20 veku proterivanjem oko 280 000 Srba i oko 200 000 Jugoslovena od kojih je 95 % bilo Srba .Samim tim su pokazali zapanjujuće naivnim da ne kažem gore Srbima da s njima nema života i da nikad više s njima ne smemo ući u zajednicu jer bi to bio kraj Srbije .To je narod pun mržnje koju šire putem škola, katoličke crkve , medija , svim sredstvima i bez prekida . Konačno da je Hag rekao tek pola istine zločinački potvat . Drugi dio istine je GENOCID nad srpskim narodom Krajine . Krajina nije od jučer nju su Srbi natopili krvlju za vreme AustroUgarske a i kasnije u I i II svetskom ratu i sada ovom zadnjem. Moram reći da je Krajina za vreme Austrougarske bila izuzeta iz vlast Hrvatske i odgovarala je jedino Hasburškoj monarhiji . Ako su već Hrvati imali pravo rušiti Jugoslaviju i odeliti se od nje onda su i Srbi kao konstitutivni narod imali pravo proglasiti na prostorima Republike Srpske Krajine gde su bili većina svoju državu isto kao i Hrvati . Dok oni to osporavaju i Srbe su proglasili manjinom u isto vreme to se njima sprema u Bosni . E sad oni tu dreče kao mačak kad ga dete povlači za rep . Oni tu brane svoju konstitutivnost koju su Srbima u Hrvatskoj bezobrazno oduzeli .Da nebi bilo novi ratova kroz neko vreme Evropa se uz pomoć Rusije i Srbije treba založiti za vraćanje u život Republike Srpske Krajine u njenim granicama kad je nastala na odprilike 35 % teritorije socijalisičke Republike Hrvatske . Normalno s izlazom na more kod Zadra ili Šibenika . Jer za to more ginuli su svi narodi Jugoslavije da bi ga Broz velikodušno poklonio svojim Hrvatima baš kao i Baranju koju je oteo Srbiji . Međimurje koje je oteo Mađarskoj, Istru i Dalmaciju s otocima koju je oteo Talijanima itd. Za sve te krajeve ginuli su i Srbi a za nagradu je nad njima počinjen genocid i protjerivanje . Znači Republika Srpska Krajina mora postati država kao garant mira na ovim prostorima . Inače će nemir biti uvek prisutan jer kako kažu Hrvati ako treba čekati i 900 godina Srbi se neće odreći Krajine.

  6. i najavljen,nije li Madlen Olbrajt, zena od reci, najavila da ce srbi farbati svoja jaja za uskrs svojom krvlju.Ali, nema probljeeeema, stigao je nekada perac tepiha, Milan Panic, inace veslac sa i bez kormilara, galenika krimos, da nam opere krv sa tepiha…*amer*…kako to gordo zvuci…?

  7. ŠALJIVDŽIJA
    KAKO SE PANIĆ ŠALI NA SVOJ RAČUN!

    (1) Send to friend Print Ponedeljak, 6. Jun, 2011.| Autor:

    BEOGRAD – Okupio staro društvo!
    Bivši premijer SRJ Milan Panić priredio je u subotu veče u beogradskom Aeroklubu večeru za svoje bivše ministre, ali i počasne goste – Dobricu Ćosića, Vuka Draškovića i Dragoljuba Mićunovića. Druženje su obeležili Panićevi štosevi i anegdote, i one na sopstveni račun.

    – Koja je razlika između princa Aleksandra Karađorđevića, Milana Panića i Ibrahima Rugove? – prepričao je Panić jedan stari vic i odmah odgovorio: – Jedino Rugova priča srpski!

    On je iskoristio priliku i da se našali sa Ćosićem:
    – Moj prijatelj Ćosić mi je često govorio: „Milane, ja te podržavam“. Mudar čovek, podržavao me da propadnem – rekao je Panić.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *