Momo Kapor i Sarajevo

Piše Dragan Hamović

„Sarajevska trilogija“ je nesumnjivo privilegovano i sintetičko delo Kaporovog razuđenog opusa, budući da sadrži veliku identitetsku temu – doživljaj zavičaja i zavičajnosti

Kad se doživljaj zavičaja i zavičajnosti u prozi Mome Kapora, mesta iz kojeg suštinski nema ni bega, niti povratka u njega, precizno lokalizuje i opredmeti, dola­zimo do velike identitet­ske teme pretočene u romaneskni triptih o Sara­jevu. „Sarajevska trilogija“ je nesumnjivo privilego­vano i sinteti­čko delo Kaporo­vog razuđenog opusa, ne samo stoga što uključuje i neke ranije obrađene priče iz sara­jevskog miljea odrastanja i „sentimentalnog vaspitanja“. Suma unutar­njeg bića, sav sopstveni život, od početka do kraja, projektovan je na grad rođenja i mno­ga značajna sećanja. Identi­fikacija pripovedača sa gradom prema kojem je razvio dramatično sudarene emocije – jer je reč o pro­cesu u srži konflikt­nom, stoga i sižejno pro­duktivnom – neposre­dno je prikazana na više markantnih roma­nesknih tačaka.

KOLEVKA GRADA
Jedna deonica je ona u kojoj se, na opse­sivan i polumističan način, združuju savre­meni i predanjski pogled na matični gradski pro­stor, tvoreći lični mit kojim se prevladavaju kategorije prošlog i sadašnjeg: „U jednom raz­doblju svoje mladosti stra­sno sam se zaneo proučavanjem grada u kojem sam rođen. Činilo mi se da su čitava njegova topo­grafija, njegove planine, obronci, ulice, stare tvr­đave, zabiti sokaci, česme, potoci, pa i sama plitka Miljacka sa mosto­vima, neka vrsta produ­žetka moje sop­stvene kože (…) Verovao sam da se tajna moga života, i umetno­sti kojom ću se baviti, krije upravo tu negde, gde se staro tur­sko sučeljavalo i pro­ži­malo sa novim vremenom na granicama evropskih četvrti, pret­varajući se u čudnu zapletenu fanta­zmagoriju.“ Ovakav je smisao dosta suprotan Bodlerovoj optici modernog grada jer Kapor iznalazi nekakvu svoju ukorenjenost ili makar demon­strira težnju da se užili u to tlo, ali se uklapa u bodlerovsko viđenje grada kao niza šarolikih i neuhvatljivih trenutaka, takođe i u kompenza­tivno usme­reno estetsko poimanje urbanog života. Pripovedač, zapravo, utapa poje­dina­čni identi­tet u obuhvatniji, u imaginarnu konstrukciju grada kao pribežišta koje štiti od uda­raca egzistencije i ispunjava sadržajem.
Druga, teretnija strana rečenog pripovedačevog poistove­ćenja sa rodnim gradom izražava se na prvim stra­nicama romana „Posle­dnji let za Sarajevo“, kroz doživljaj glavnog lika Slobodana Despota i opis pano­rame grada u kotlini koji iz konkretnog prelazi u opis meta­fizički intoniran: „Ma koliko dugo živeo izvan tog grada, Despotu je on bio kao ugraviran u celokupno njegovo biće onom neizbrisivom linijom koja deli duboku ljubav od strasne mržnje. Znao je, ma gde živeo, uvek će mu nedostajati kolevka grada u kotlini gde se tačno ne raspoz­naje na kojem mestu prestaju svetla strmih mahala što se penju uz brda, a gde započinju zve­zde.“ Sintagma „kolevka grada“ diskretna je oznaka ambivalentnog materinskog načela koje oličava sarajevska udolina, u koju je prećutno utkana trau­matična slika majčine pogibije usred aprilskog bombardo­vanja 1941. godine, njenog mrtvog tela što je sobom zaklonilo život malog sina, budućeg pisca, život­nog tra­gaoca za nedostajućim „bazičnim poverenjem u pouzda­nost sveta“. U narednom refleksiv­nom pasažu s početka završnog romana „Sarajev­ske trilogije“ („Hronika izgubljenog grada“) autorov doživljaj nepovra­tnosti vre­mena provedenog u negdašnjem Sarajevu dolazi u paralelu sa veli­kim egzo­dusom srp­skog naroda iz grada u kojem je vekovima živeo. S jedne strane, ovaj grad je inte­gri­sao u svome liku, zapravo u subjektivnoj slici koju posreduje autor čitav iskus­tveni hod njegove lične i generacijske identitetske izgradnje, a s druge, u napored­nom pri­zoru pustoši posle odlaska duge povorke sarajevskih Srba prelazi se na plan kole­ktivnog, istorijskog udesa, čiji je nevoljni i voljni svedok i učesnik i sam pripo­vedač.

SNEŽNI SUMRAK AVETINJSKOG GRADA
Kapor ukraja u svoj tekst i opise sarajevske panorame drugih, rani­jih autora, pri čemu mu je iskustveno najbliže Andrićevo poređenje tog prizora s paukom „pred pukotinom klanca iz kojeg izlazi, ali od kojeg se nikada posle ne odvaja“, odatle domišlja viziju „lepljive i neraskidive mreže, finih, nostal­gičnih niti“. Još jedan, liri­zovan opis panorame Sarajeva pro­jektuje unutarnje stanje pri­povedača obeleženo osećanjem bespovratnog gubitka, i ličnog i narodnog, jer je između jednog i drugog granica skoro prebrisana: „Poslednji put sam video Sarajevo u jednom sne­žnom sumraku posle velikog egzodusa Srba iz tog grada. Drum prema slobodnim pla­ni­nama, kamo sam se uputio, bio je avetinjski pust. Iza jedne krivine, na mestu zva­nom Osmice, niz koje sam se kao dečak sankao i tamnog bedema borove šume, Sarajevo se iznenada otvorilo pred mojim očima poput sive lepeze. Ležalo mi je tu pod nogama kao sre­brni poslužav­nik prekriven beli­častom skra­mom otrovne izmaglice, koji je neko zavitlao i bacio među snežna brda. U jednom jedinom blesku video sam na njemu serviran čitav moj život; lavirinte zgrada, trgove, ulice i sokake, džamije i crkve i sleđene jablanove, kao što kažu da trenutak pred smrt čoveku u jednom času prolete kroz svest svi proživljeni dani. Uspavano, naliveno tišinom, Sara­jevo je disalo kao more sivih kockica na metafi­zičkom sagu detinjstva i mlado­sti.“ Opo­zitna, dopunjujuća strana složenog i protiv­rečnog Kaporovog doživljaja Sarajeva, perso­nalizo­vana je u čudovišnom liku ispoljenom kroz istoriju, naročito doživ­ljenu istoriju Drugog svetskog rata – čiji je i poče­tak i kraj u znaku masovnih pogi­bija i per­verznih ustaških mučenja i zločina – prizora utisnutih u najdonje slojeve stvarnog sećanja jednog dečaka; potom u prit­vornom i zagušljivom azijatskom menta­litetu za mirnog razdoblja, kao i u obnovlje­nim, bukvalno bestijal­nim nedelima nad mnoštvom nepriznatih srpskih zatoče­nika u Sarajevu za ratne strahovlade mahalskih krimi­nalnih gospodara života i smrti, tokom strašnog rata za srpski opstanak u Bosni i Hercegovini. Pored sižejnog toka o ličnoj pripadno­sti gradu u koji se ne može više vratiti, u „Hro­nici izgubljenog grada“ Kapor sasvim angažovano posvećuje posebne deonice priči o pravoslavnoj komponenti sarajev­skog urbanog identiteta, o uglednim srp­skim poro­dicama koje su davale ton životu i razvoju toga grada jer je ta komponenta izostavljena u naknadnoj, medijsko-politi­čki falsifikovanoj predstavi, nametnu­toj i svetu i nama samima, koji znamo nešto više o tome kako je i šta bilo i ko je ko.
Okolnosti snažnih kriza i velikih promena osnažuju osećanje identi­teta, potrebe za doživljajem istovetnosti i kontinuiteta, stalnosti koju promene ne dotiču. „Uporedo sa doživljavanjem ove stalnosti, nepromenljivosti, čovek bi skoro rekao večnosti trajanja ovog jezgra u ličnosti, i svet sa svim svojim prome­nama, brzim ili sporim, takođe se doživljava kao nešto u osnovi identično sebi“, piše Vladeta Jerotić. Opredmećenu večnost u srpskom nacionalnom nasleđu, kao i jezgro u sakralnom značenju reči, predstavlja svakako mesto gde će Kapor odve­sti pripovedača „Hronike izgubljenog grada“ da prizove sav poto­nuli svet koji pamti – manastir Hilandar, vidljivi tvrdi znamen i stub duhovnog i isto­rijskog iden­titeta nevoljnih potomaka njegovih obnovitelja Simeona i Save, Milu­tina i Lazara, kao i potonjih. Izgubljeni rodni grad traži se na rod­nom mestu srp­ske duhovne porodice, koje transcendentno nadilazi međe vremena i međe ovoga i onoga sveta. Ulaskom u sakralnu sferu uspostavljena je bezvremenost u kojoj smrti nema, punoća najavljena još u početnoj rečenici romana, gde se opisuje sam čas pris­peća u Hilan­dar: „Posle, ni sam ne znam koliko vremena, osećao sam da postojim i da ništa ne želim.“ Na hilandarskoj liturgiji opitujući takvo iskustvo, u sus­retu sa neumr­lim i sobom i svojima, pripovedač dospeva do unutarnjeg razrešenja. Zato ni para­doks u odgovoru na nečije pitanje koliko je proveo u Hilandaru, pode­šen za efektan kraj romana, u osnovi i nije paradoks. A odgovor je glasio: „Jedan dan, jednu noć i čitav život!“ Proza Mome Kapora iznutra je rasla do punoće doži­vljene več­nosti i nađenog najdubljeg uporišta i najdonjeg kamena, od promenljivog i krhkog indi­vidual­nog identiteta do voljnog priključenja postojanoj milenijumskoj obi­telji, zajednici sadašnjih i bivših što se okuplja pri svakom činu liturgij­skog blagodarenja za darovani, kakav-takav, život.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *