Kosovo i Metohija u civilizacijskim tokovima

Priredio Željko Tarbuk

Međunarodni petotomni tematski zbornik, u kojem su objavljeni prilozi naučnika iz jedanaest država sa američkog i evropskog kontinenta, značajni je naučni doprinos koji svedoči o utemeljenosti srpske države na Kosovu i Metohiji

Na Filozofskom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici od 8. do 11. oktobra 2009. godine održan je Međunarodni naučni skup interdisciplinarnog karaktera Kosovo i Metohija u civilizacijskim tokovima. Na skupu su učestvovali naučni radnici iz jedanaest  država sa evropskog i američkog kontinenta.
Kao rezultat ovog impozantnog skupa iz štampe je izašao petotomni Zbornik, koji svedoči o utemeljenosti srpske države na Kosovu i Metohiji. Interdisciplinarni pristup omogućio je jasniji uvid u istorijsko pravo Srba na svoju postojbinu, kao i ukazivanje na opasnost prekrajanja naučno utemeljenih činjenica.
Promocija Zbornika održana je na Filozofskom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici, Medija centru u Beogradu i Matici srpskoj u Nikšiću. Veliki broj učesnika skupa koji su priložili svoje radove pokazao je da je tema Kosova i Metohije i dalje aktuelna. Ovo je još jedna mogućnost da šira društvena i naučna javnost sazna istinu o utemeljenju srpske duhovnosti na ovoj teritoriji.
Posle objavljivanja Zbornika vodeći naučni istraživači iz zemlje i iz inostranstva izrazili su mišljenje da bi veliki poduhvat države bio njegov prevod na engleski jezik.
Prenosimo uvodnu reč glavnog i odgovornog urednika Zbornika, dekana Filozofskog fakulteta u Kosovskoj Mitrovici, profesora dr Dragog Malikovića.

SVEDOCI BLISTAVE ISTORIJE I TRAJANJA
Pred vama se nalazi petotomni Međunarodni tematski zbornik – „Kosovo i Metohija u civilizacijskim tokovima“, koji sadrži radove oko 270 naučnih radnika i istraživača iz Srbije, Rusije, SAD, Bugarske, Rumunije, Velike Britanije, Francuske, Nemačke, Italije, Belorusije, Poljske, Crne Gore, Republike Srpske i Makedonije.
Ovim zbornikom sa oko 3.700 stranica, želimo da domaćoj i stranoj  naučnoj ali i široj javnosti omogućimo uvid u veliki broj naučnih činjenica o Kosovu i Metohiji, kako onih iz dalje tako i onih iz novije prošlosti Kosova i Metohije, Srbije i Balkana – kritički sagledanih iz ugla različitih naučnih disciplina, kao što pokazuju i naslovi knjiga: „Jezik i narodna tradicija“ (knjiga 1), „Književnost“ (knjiga 2), „Istorija i istorija umetnosti“ (knjiga 3), „Sociologija i druge društvene nauke“ (knjiga 4) i „Filozofija“ (knjiga 5). A sve to u dubokom uverenju da tako na najbolji mogući način pomažemo borbi koju Republika Srbija vodi za očuvanje sopstvenog teritorijalnog integriteta i suvereniteta nad ovim delom svoje teritorije.
Kako je došlo do izdavanja ovog Zbornika?
Pitanje Kosova i Metohije je krajem 2008. godine postalo aktuelno u međunarodnim razmerama, pri čemu je aktivnost onih koji su se namerili da ga otmu od Srbije tada veoma intenzivirana. Kao naučni radnici koji svoj obrazovni i naučni angažman ostvaruju na prostorima Kosova i Metohije, smatrali smo da treba da pružimo svoj doprinos borbi za očuvanje Kosova i Metohije u sastavu republike Srbije, i to na način na koji mi to najbolje možemo. A to je – naučno istraživanje. Kako smo u isto vreme bili na pragu godine u kojoj se navršava pola veka postojanja i rada našeg fakulteta, odlučili smo da taj jubilej obeležimo na primeren način – radno.
Stoga smo najpre ozbiljno i svestrano razmotrili, a zatim i doneli odluku da organizujemo međunarodni naučni skup multidisciplinarnog karaktera posvećen Kosovu i Metohiji. Okupili smo Naučni odbor skupa sastavljen od najuglednijih naučnika koji se bave ovom problematikom, u kojem su bili zastupljeni predstavnici 11 država. Naučni skup „Kosovo i Metohija u civilizacijskim tokovima“ održan je na Filozofskom fakultetu  u Kosovskoj Mitrovici, od 8. do 11. oktobra 2009. godine, uz učešće 270 naučnika iz zemlje i inostranstva. Naš skup je trajao četiri dana. U četiri sunčana okobarska dana radilo se u osam različitih sekcija, održana su dva plenarna izlaganja i čak 45 posebnih sesija, u harmoničnoj atmosferi punoj pozitivne energije, što je samo dodatno potvrdilo opravdanost organizovanja ovog skupa. Treći dan skupa bio je posvećen obilasku pravoslavnih svetinja na Kosovu i Metohiji – Pećke patrijaršije, Visokih Dečana i Gračanice. Naši gosti iz zemlje i sveta, od kojih su mnogi prvi put bili na ovim prostorima, imali su prilike da vide prirodne lepote ovog podneblja, ali i posledice NATO agresije, o čijim razmerama mnogi nisu dovoljno znali, ruševine i zgarišta koje su ostale na prostorima naselja sa kojih je proterano srpsko stanovništvo, zatiranje crkava, pravoslavnih groblja i svega srpskog, čije razmere mnogi nisu mogli da zamisle u civilizovanoj Evropi u XXI veku, iako su o tome slušali. U svoje okrilje primili su ih suncem okupani i uzvišeni u svojoj drevnoj lepoti i dostojanstvu Pećka patrijaršija, Visoki Dečani i Gračanica, nemi a rečiti i veličanstveni svedoci blistave srpske istorije i trajanja, koje danas čuvaju vojnici NATO-a. Kada su naši gosti, posle završnog dana skupa, u popodnevnim satima autobusima krenuli put svojih domova širom Srbije i sveta, bogatiji za sve ono što su proteklih dana videli i doživeli, ispratili smo ih sa najboljim željama, kojima kao da se pridružila i suncem obasjana Kosovska Mitrovica. Prve kapi kiše su pale dok su se autobusi koji su odvozili naše goste približavali administrativnoj liniji prema centralnoj Srbiji.

NACIONALNI IDENTITET I EVROINTEGRACIJE
Naravno, taj skup ne bi bio održan da nije bilo onih koji su bili spremni da pomognu i kojima se ovom prilikom najtoplije zahvaljujemo, a to su: Ministarstvo prosvete, Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj, Ministarstvo vera i Ministarstvo za infrastrukturu Republike Srbije, zatim Skupština grada Beograda, JAT, Elektroprivreda Srbije, „Kolašin prevoz“ i Studentski centar „Priština“ sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici. Čelnici ovih institucija su razumeli značaj organizovanja ovakvog skupa, a ustanove o kojima je reč značajno su pomogle da se on uspešno održi. Radovi sa tog skupa objavljeni su u obliku sažetaka u broju XXXVIII Zbornika radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Prištini, a jedan broj radova i u celini je štampan u XXXIX broju časopisu našeg fakulteta.
Pošto smo od naših gostiju, i u razgovorima sa njima a i kasnije, u pisanoj formi, dobili mnogo pohvala kako u pogledu samog skupa, tema i rezultata, tako i u pogledu njegove organizacije, shvatili smo da bi bila velika šteta da se u našoj aktivnosti ostane samo na njegovom održavanju. Stoga smo odlučili da objavimo Međunarodni tematski zbornik koji je pred vama. Formirali smo međunarodnu redakciju, čiju jednu polovinu predstavljaju naučni radnici iz Srbije, a drugu naučnici iz devet stranih država. Poslali smo pozive za učešće naučnim radnicima koji su učestvovali na naučnom skupu ali i drugim stručnjacima, sa molbom da napišu tematske autorske tekstove u kojima bi – sa aspekta naučne discipline kojom se bave – sagledali problem Kosova i Metohije. U Međunarodnom tematskom zborniku – „Kosovo i Metohija u civilizacijskim tokovima“ zastupljeni su samo radovi koje su pozitivno ocenila dva kompetentna međunarodna recenzenta.
Iako naša visokoškolska ustanova traje već pola veka, iako smo po broju studenata najveći fakultet Univerziteta u Prištini, raspolažemo ograničenim materijalnim sredstvima. Zbog toga mi ne bismo imali dovoljno sredstava za publikovanje ovog Zbornika, pa on nikada ne bi ugledao svetlost dana  da nije bilo svesrdne podrške mr Miloljuba Albijanića, direktora i glavnog i odgovornog urednika, i prof. dr Milana Jovanovića, predsednika Upravnog odbora Zavoda ua udžbenike iz Beograda, koji su prihvatili da ova velika izdavačka kuća bude donator publikovanja našeg Zbornika. Njima i njihovim saradnicima, koji su odgovorno radili na ovom projektu, takođe izražavamo veliku zahvalnost.
Predstavili smo vam genezu ovog Zbornika kako bismo podvukli značaj naučnog, multidisciplinarnog, pristupa izučavanju problema Kosova i Metohije. Takav pristup treba da predstavlja podršku odbrani naših državnih i nacionalnih interesa. Ne prazne reči, već naučna dela. Međutim, u tom smislu se naučna aktivnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici neće okončati. Kao ustanova, Filozofski fakultet je konkurisao kod Ministarstva nauke Republike Srbije za dobijanje četvorogodišnjeg interdisciplinarnog naučnog projekta „Kosovo i Metohija između nacionalnog identiteta i evrointegracija“. Ukoliko i ovom prilikom dobijemo podršku resornog ministarstva, biće stvoreni uslovi za produžetak našeg naučnog bavljenja ovim pitanjem. U interesu nauke, naših studenata, a time i u interesu domovine.

5 коментара

  1. ALBANSKI LEKSIK SVEDOČI DA ONI NISU AUTOHTONI

    U mom delu KO SU ALBANCI? (izdanje na srpskom 2007, na engleskom 2008) posvetio sam čitavo poglavlje tzv. autohtoniji Albanaca na prostorima gde danas žive. Tamo sam naveo ništa manje već sedam dokumenata, činjenica i argumenata, kojima se nedvosmisljeno dokazuje da Albanci nisu autohtoni ne samo na Kosmetu, već ni u samoj Albaniji.
    Опширније…
    U mom delu KO SU ALBANCI? (izdanje na srpskom 2007, na engleskom 2008) posvetio sam čitavo poglavlje tzv. autohtoniji Albanaca na prostorima gde danas žive. Tamo sam naveo ništa manje već sedam dokumenata, činjenica i argumenata, kojima se nedvosmisljeno dokazuje da Albanci nisu autohtoni ne samo na Kosmetu, već ni u samoj Albaniji. Između ostalog, tamo sam rekao i ovo: “Argumentum ponderantum, non numerantum! I pored toga, ako ovih sedam argumenata nekome izgledaju malo, spremni smo da mu navedemo još drugih sedam, pa i 70”.
    Jedan od tih argumenata (tamo je poređan pod brojem 2) jeste i ALBANSKI JEZIK. Tu doslovno kažem: “Kako se zna, albanski jezik je indo-evropski, a to znači da su i oni istog porekla kao i svi drugi indo-evropski narodi, konkretno: Grci, Vlasi, Srbi, Crnogorci, Makedonci – odnosno da su došljaci u Evropu i na Balkan iz Azije, iz Indije, kolevke čovečanstva, i sanskritskog jezika, majke svih indoevropskih jezika. Kad bi Albanci bili autohtoni, njihov jezik ne bi bio indo-evropski. Ovo je jedno nepobitno svedočanstvo da oni nisu autohtoni nigde na Balkanu, pa ni u Evropi, kao što je bela, žuta ili crna koža Amerikanaca svedočanstvo da nisu autohtoni tamo, ma da su, moguće, mnogi od njih sada i zaboravili odaklen su im na američki kontinent stigli preci”.
    I ne samo indo-evropska karakteristika jezika Albanaca! Da oni nisu autohtoni dokazuju nam i njihove najobičnije reči, kao što su naprimer a n i j e (srp. brod), l i m a n (srp. luka), m r e z h ë (srp. mreža), l e v r e k (srp. branac) i niz drugih.
    Od vremena je rečeno da Albanci nemaju pomorsku i ribarsku terminologiju, čime nam je nemački linguista, akademik, prof. dr Gustav Vajgand (G.Weigand, 1860-1930) dokazao da Albanci nisu ni Iliri. Ovo je jedan od njegovih 12 čuvenih argumenata, koji su prevedeni, objavljeni i prodiskutirani (pa i usvojeni!) od svih naučnika sveta. Štaviše, i od samih albanskih trezvenih naučnika, linguista, istoričara i akademika, kao što su akademik, prof. dr Eqrem Çabej (1908-1980), dr Ardian Klosi, Ardian Vehbiu, Fatos Ljubonja i puno drugih.
    Bez obzira na to što je naučni svet prihvatio istinu o poreklu Albanaca, albanske vlasti, podržane od svojih oškopljenih naučnika i, posebno, od neukih ljudi, pa i od svojih klarkova u inostranstvu, nastavljaju da udaraju u bubnjeve svoje autohtonije i porekla od Ilira, pa su time preplavili svoju literaturu, počev od bukvara, koji stavljaju u ruke svojoj deci od prvog dana stupanja u školi, pa sve do “naučnih” studija i disertacija, posebnih izdanja njihove Akademije “nauka”.
    Za one, koji su željni istine, analiziraćemo pomenute reči.
    1. ANIJE.- Ova reč, u albanskom jeziku, danas je opšta. Svetski naučnici, koji su se bavili njenom etimologijom, kao Gustav Majer (Meyer, 1850-1900) rekli su od vremena da je ona ušla u albanski jezik iz arabskog jezika. S njim su se složili svi albanolozi, među kojima spominjemo dobro poznatog austrijskog akademika, prof. dr Norbert Jokl (1877-1942, inače poznat kao veliki prijatelj albanskog naroda), pa i našeg akademika, prof. dr Ivana Popovića. Jedini koji se tome sprotivio je Nemac M.E. Schmidt, koji ovu reč upoređuje sa nem. Schiff “brod”. On pretendira da se u visokom staro-nemačkom jeziku scif upotrebljava za “sud-suđe”, na albanskom “enë”. Polazeći od ovoga, E. Çabej pretendira da i kod predmetnog apelativa imamo albansku reč anë, proširena sa –i. Za samu reč anë (koja na albanskom jeziku znači “strana”) pretendira da je albanska rec enë. Znači, po E. Çabeju imamo ovaj razvoj: ENË>ANË + I>ANI +JE = ANIJE. U nastavku E. Çabej piše doslovno: “Ova etimologija dokazuje se sada sa ovim što enët (enë uji) (suđe – suđe za vodu) u Ulcinju su “sredstva plovidbe” (barka, šalupa itd.), enët e mëdhaja (veliko suđe) “velika sredstva plovidbe”, enët e vogla (malo suđe) “mala sredstva plovidbe””.1)
    Pre svega treba da znamo da pretendiranje E. Çabeja, da se u Ulcinju upotrebljava apelativ enë za “plovna suđa”, nije istina. Niko u Ulcinju do danas nije nazvao plovila “enë”, ni samostalno, niti uz atribut “e ujit” – “plovna”. Izvolite videti Izdanje Akademije nauka Albanije FJALOR i gjuhës së sotme shqipe, Tirana 1980, str. 429, gde se uz reč ENË daju sva značenja, ali nikako i značenje za plovna sredstva.
    Zatim, albanski jezik poznaje prelaz kartkog –a- u –e-, (dash>desh, thas>thes), ali ne i prelaz e:a.
    Akademik Çabej je, u ovom slučaju, nauci pretpostavio politiku Partije (kako ga to naredio Enver Hodža!), skliznuvši ovako sa pozicija naučnika na pozicije političara i propagandiste.
    Iz istorije znamo da su 1571. godine Turci osvojili Ulcinj. U borbi za ovaj grad Turke su snažno pomogli Arabljani, gusari-pirati Severne Afrike. Po zauzeću Ulcinja, u opustošeni grad su se nastanili za stalno ništa manje već 400 od tih pomenutih Arabljana, koji su tu doveli i svoje porodice, i bavili se isključivo pomorstvom. Turaka je bilo sasvim malo: komandni kadar garnizona, koji je isto tako doveo tu i svoje porodice. Tada je u Ulcinju vladajući jezik bio arabski, pošto su prethodno stanovništvo ili pobili, ili prodali kao roblje po tržištima Balkana, Azije i Afrike. Tek kasnije počinju u grad da se ušunjaju naši Crnogorci, pa uz njih i pokoji Albanac. Nemajući svoju pomorsku i ribarsku terminologiju, ovi su Albanci uzajmljivali od drugih te reči, pa su tako od Arabljana uzajmili i njihovu reč ANIJE, zatim i srpske i turske reči, ne samo iz pomorsko-ribarske terminologije, već i iz terminologie drugih oblasti života. Ovo nam potvrđuju i ostale reči, koje ćemo analizirati.
    Turci su skoro dva veka prije Ulcinja osvojili jadransko-jonsku obalu današnje Albanije. Tako Valonu, značajno pristanište Južne Albanije, Turci su osvojili još 1417. godine, oduzevši je Ruđini Balšić. Turci su se tu bavili i pomorstvom i ribarenjem. Postavlja se pitanje: Zašto Albanci nisu uzajmili od Turaka tu reč?
    Odgovor je jednostavan: Tada u Valoni nije bilo Albanaca. A ako je i bio koji, taj nije ni pogled bacao prema moru, kamoli i da se bavio pomorstvom. Albanci su sišli iz unutrašnjosti u Valoni, sa albanskih gora, tek u XVII veku, kako sami Albanci priznaju – držeći pogled prema gorama, gde su ostavili svoja stada. Do tada u Valoni je preko 50% stanovništva bilo jevrejsko. Ostala polovina se sastojala od Grka, Vlaha, Srba i Srbo-Makedonaca, Turaka. Tu je i Roma, Cigana, bilo više od Albanaca. Veliki savremeni albanski prijatelj, dr. Robert Elsie, priznaje da su albanski primorski gradovi do XVII veka bili nastanjeni pretežno grčkim, srpskim i italijanskim stanovnicima, pa i sam Skadar, što nam u ostalom kažu i sami stanovnici tih gradova i tih vremena. Među njima i poznati savremenik i istoričar Skenderbega – Marino Barletius.
    Preko svega ovo nam dokazuju i ostale reči, koje su Albanci uzeli od Arabljana, kao što je npr. reč flluga (arabski feluka), isto tako iz pomorske terminologije, za koju G.Meyer kaže jasno da je u albanskom jeziku iz arapskog2), ali i ovo E.Çabej ne prihvaća, jer bi hteo da je iz venecijansog dijalekta italijanskog jezika, iako dobro zna da su i sami Venecijanci uzajmili tu reč od Arabljana.3)
    2. LIMAN.- Apelativ liman = “luka, zaliv” je grčka reč. Ona je opšta u albanskom jeziku. Da su Albanci od vremena bili tu, na obali mora, oni bi je sigurno uzeli od Grka, ili bi imali svoju. A pošto nisu bili tu u vreme Grka, oni su je uzajmili od Turaka, koji su je za sebe uzeli od Grka, što priznaju i albanski i turski naučnici. Turke su Albanci našli u primorske gradove, kad su sišli tu sa svojih gora. Znači, Albanci ovu reč imaju posredstvo turskog jezika, kao što imaju posredstvom neolatinskih naroda i jezika sve latinske reči, jer lično nikada nisu bili u kontakt sa Rimljanima, pa zato nisu ni mogli uzajmiti te reči iz latinskog jezika, ponajmanje da imaju svoje.
    Albanci su sa Grcima stupili u kontakt pre Turaka, jer su i stigli u ove krajeve pre Turaka, još u IX veku naše ere. Ali, oni su stupili u kontakt sa Grcima planinskih predela, gde nije bilo luka-zaliva (liman-a) i gde se ovi Grci nisu bavili ni pomorstvom, niti ribarenjem.

    3. MREZH/Ë,-A.- Ovu reč Albanci su uzajmili iz srpskog jezika – mreža = “sredstvo za ribarenje”. Ona je opšta u albanskom jeziku i albanski naučnici priznaju da su je uzajmili iz srpskog jezika. Zašto ovi Albanci uzajmljuju ovu reč iz srpskog jezika, ako su na obalama Jadranskog i Jonskog mora autohtoni, pre Srba?! Trebalo bi da imamo obrnut slučaj: da Srbi uzajme ovu reč od njih!
    Tako, i ova nam reč dokazuje da su ovi Albanci sišli na obale Jadranskog i Jonskog mora posle Srbo-Crnogoraca i Srbo-Makedonaca, odnosno da nisu autohtoni ni u samoj Albaniji, kamoli ma gde drugo na Balkanu.
    Naglašavam ovde da sam ja svugde pisao da su Albanci stigli iz Rumunije u Mat, pokrajina današnje Srednje Albanije, negde u IX veku naše ere. Nasuprot mene, njihov obožavani albanolog, akademik, prof. dr Eqrem Çabej, kaže da su stigli u X veku nove ere. Znači 100 godina kasnije! I pored ovoga, dok njega obožavaju kao Boga albanologije, mene sataniziraju kao najvećeg antialbanca, zato što sam se usudio da iznesem na svetlost sunca neke istorijske naučne istine, koje se njima ne sviđaju.

    4. LEVREK.- Ovaj apelativ je grčka reč LAVRAK. Uopšten je u albanskom jeziku. Ali u ovaj jezik nije ušao direkno iz grčkog jezika, već posredstvom turskog, što priznaju ne samo turski, već i sami albanski naučnici. Turci su ti koji su uzajmili ovu reč od Grka, preradili, pa je zatim dodali Albancima. Zašto, ako su ovi Albanci autohtoni?! Trebalo bi da bude obrnuto: da su je Albanci dodali Turcima!
    Pomenuti akademik G.Vajgand kaže da je Turska preselila iz Anadola u Albaniju svoje mornare i ribare da nauče Albancima pomorstvo i ribarenje.

    Da analiziramo i jedan mikrotoponim iz Ulcinja, grad crnogorskog primorja, nedaleko od sadašnje albanske granice:
    5. JALIJA m-top.,- mala uvala u ulcinjskom zalivu, ispod južne porte Staroga grada, sa delom zemljišta. Ovo je turska reč hali = „slobodan prostor, koji ne pripada nikome, pa je prema tome svačiji“. Vidite za ovo i samopriznanje albanskih akademika: FJALOR I GJUHËS SË SOTME SHQIPE, Tirana 1980, str. 734/I. Kad su u Ulcinj stigli Novljani, pošto kao i svi Crnogorci gutaju početno H, prilagodili su tu reč svom srpskom jeziku u Jalija. Ovaj srpski oblik albanski došljaci će kasnije prilagoditi svom jeziku u Njallija, pretvarajući J u NJ: mjegulla>njegulla, zojë>zonjë. Na albanskom primorju, gde nije bilo Srbo-Crnogoraca, kad su tu stigli Albanci, ovi tu reč nisu pretvorili u Njalli kao u Ulcinju, već su je upotrebili i nastavljaju da je upotrebljavaju u turskom obliku. Vidite za ovo kod akademika, prof. dr Eqrema Çabeja: STUDIME ETIMOLOGJIKE NË FUSHË TË SHQIPES tom IV, Tirana 19i96, str. 399/I. Vidite za ovo i kod Gustava Meyera: ALBANESISCHE STUDIEN, Wien 1883, str. 160. I ova reč (u izgovoru Albanaca Ulcinja) nam dokazuje da su Albanci stigli u Ulcinj masovno samo posle turske okupacije, pa i posle dolaska Novljana 1687. godine.

    Sve nam ovo dokazuje da su na obale Jadranskog i Jonskog mora stigli pre Albanaca i Turci, kamoli Srbi. Albanci unutrašnjosti, posebno oni na Kosovo, u Metohiji, dan-danas i ne jedu ribu, ne znaju ni da je gotove, jer se nikada nisu bavili ribarenjem, ni na obalama jezera i reka, kamoli na obali mora. Oni su silazili sa svojih gora na obale reka i jezera samo da napajaju svoja stada.
    Između ostalog, i iz ovoga izvodimo zaključak da Albanci nisu autohtoni ni u samoj Albaniji, kamoli na Kosmetu. Kako smo to već naglasili, Albanci su stigli na teritoriji današnje albanske oblasti Mat u IX veku naše ere, pa su se u narednim vekovima širili na teritoriji današnje Albanije. A kad su ove teritorije okupirali Turci, oni su, negde u XVII-XVIII veku počeli da se šire i preko ovih granica, na teritoriji Crne Gore, Srbije (Kosovo i Metohija), Makedonije i Grčke. Štoviše, oni prelaze i mora, pa se nastanjuju u Italiji, a kopnom su stigli do Austrije i Švajcarske, na Zapad, dok su na Istok stigli do – Rusije. U poslednje vreme oni su stigli i preko okeana, u Americi i Australiji, gde iz dana u dan možemo očekivati da izjave da su i tamo autohtoni. Jedan je Albanac već izjavio da su oni izgradili i Tokio u Japanu i da je po etimologiji i ta reč njihova, albanska, od njihovog apelativa tokë = “zemlja”.
    Nova grupa albanskih naučnika, na čelo sa istoričarom Ardian Vehbiu, posle “pada” terora Envera Hodže, suprotstavila se falsifikovanoj istoriji albanskog naroda, i pored svakojakih pretnji i masa, koje se preduzimaju protiv njih od vlasti. Oni imaju potrebu za našu svestranu podršku, jer samo oni mogu osvestiti albanski narod i učiniti ga da se otresi faslifikovane istorije i rasističke indoktrinacije.*)

    1) ÇABEJ, Eqrem: STUDIME ETIMOLOGJIKE NË FUSHË TË SHQIPES, tom II, Tirana 1976, str. 52.
    2) MEYER, Gustav: ALBANESISCHE STUDIEN (I-IV), Wien 1883-97, str. 101.
    3) Çabej, Eqrem: iden, tom IV, Tirana 1996, str. 29.
    *) Objavljeno u mom delu NA ISTOKU NIŠTA NOVO!,- Tirana, juni 2009, str. 58-62. Ovo delo, zajedno sa tri druga moja dela, pošto sam platio njihovo štampanje, spaljena su mi u štampariji “Marin Barleti” u Tirani od albanske mafije. Jedan primerak ove knjige, spašen od plamena, čuva se u Biblioteci Crnogorske akademije nauka i umetnost u Podgorici.

    Мејлинг листа
    Хуманитарне донације

    Износ (EUR):

    Износ (EUR)

    ТРАНСАКЦИЈСКИ РАЧУН :

    SRBSKO DRUŠTVO ZADUŽBINA,
    HUMANITARNA POMOČ
    02068-0257912364,
    referenca : 00 1389
    за уплате из иностранства:
    IBAN :
    SI 56020680257912364
    SWIFT :
    LJBASI2X

    NLB D.D.
    TRG REPUBLIKE 2
    LJUBLJANA
    За додатне информације у вези хуманитарног фонда, можете да се обратите на :

    [email protected]

    СРПСКА ИНФОРМАТИВНА МРЕЖА

    Сви текстови, фотографије и други материјали на овој страници власништво су Српског друштва “Задужбина” и без одобрења друштва не могу се користити. © 2009 – 2011 Сва права задржана. Портал користи “Joomla CMS”. Дизајн: БЛМЕДИА

  2. a, SrBska *budza*, kao da ih *autohtonise*,*hirotonise*..
    …………………………………………………………………………………………………………….
    “Glavni predstavnik Srbije u tim razgovorima posetio je Prištinu u zvaničnom svojstvu predstavnika države Srbije u državi Kosovo i to konačno potvrdio sedeći za stolom pod zastavom albanskog Kosova i pod zastavom Srbije”, rekao je Samardžić agenciji Beta.

    Samardžić je odlazak srpske delegacije u Prištinu, na nastavak dijaloga započetog 8. marta ove godine u Briselu, ocenio kao “još jedan čin u priznavanju Kosova kao nezavisne države”.

    “Kao što je američki učesnik u tim razgovorima Tomas Kantrimen rekao, to su razgovori predstavnika dve države. Naši su se predstavnici upirali da dokažu da to nije tako i da je reč samo o tehničkim pitanjima”, rekao je Samardžić.

    Ocenio je da se taj proces nalazi na “stranputici bez povratka” i da se njom krenulo od usvajanja rezolucije Generalne skupštine UN o početku razgovora Beograda i Prištine o životnim pitanjima građana Kosova.

  3. Lilić: Sloba nije razmišljao o podeli
    ……………………………………………
    Zoran Lilić, jedan od najbližih saradnika Slobodana Miloševića, izjavio je juče za Press da podela KiM nije bila na stolu pokojnog predsednika Jugoslavije.

    – Koliko je meni poznato, nikada u SPS nismo razgovarali o predlogu podele Kosova – rekao nam je Lilić.

    – Možda je o tom rešenju bilo govora na nekom drugom mestu i da ja za to ne znam. Ali, da je bilo tako, onda bi trebalo da znam – dodao je Lilić.

    Dačić tvrdi da je podelu Kosova predlagao još Miloševiću.

  4. Sta su to *civilizacijski tokovi*…? Ivice Dacica ili…?

    Вест да се воде преговори о ступању Србије у Организацију уговора о коелктивној безбедности обрадовала је већину грађана Србије. Људи у Србији осећају да се налазе на геополитичкој ветрометини, без реалне институционалне заштите међународног права и то у тренутку када евроатлантска заједница покушава да оставри финално решење за Републику Српску и Косово и Метохију.

    Бранко Жујовић: Вест агенције “Интерфакс” да Србија води интензивне преговоре о приступању Организацији уговора о колективној безбедности (ОУКБ), српска интернет заједница проширила је планетом за свега неколико сати.

    Вест агенције “Интерфакс” да Србија води интензивне преговоре о приступању Организацији уговора о колективној безбедности (ОУКБ), српска интернет заједница проширила је планетом за свега неколико сати. За то време, српски класични медији и политика овој вести нису поклонили пажњу. Али, један утицајни дневни лист после два дана пренео је опширан текст, који упркос интонацији није до краја демантовао вест руске агенције.

    Вреди се вратити у скору прошлост и видети како је парламент Србије реаговао на позив ОУКБ-а за учешће на пленарној седници Парламентарне скупштине ове организације у Санкт Петербургу, 27. октобра 2010. године.

    Посланици из редова три српске утицајне политилке странке (ДСС, СРС, СНС) изразили су спремност да присуствују седници у Санкт Петербургу, а Борис Гризлов, председник Парламентарне скупштине ОУКБ-а, упутио је званичан позив Народној скупштини Републике Србије да њени представници присуствују заседању.

    Оно што се касније дешавало у Народној скупштини, одсликава нервозну разиграност српског националног компаса. Посланик Демократске странке Србије (ДСС) и шеф њене Одборничке групе, Милош Алигрудић, упутио је отворено писмо председници парламента Славици Ђукић Дејановић, замеривши јој што је од посланика практично прикрила званичан позив за учешће на седници у Санкт Петербургу.

    Алигрудић је чак тврдио да је за званичан позив српским парламенгарцима сазнао из новина. Поврх свега, рекао је и да је посланик Драгољуб Мићуновић, без одлуке Одбора за спољну политику, сам одредио представнике Народне скупштине на тој седници. Формирана је потом група посланика за учешће на овом скупу, али без посланика ДСС-а.

    Вест да се воде преговори о ступању Србије у ОУКБ обрадовала је већину грађана Србије.

    Људи у Србији осећају да се налазе на геополитичкој ветрометини, без реалне институционалне заштите међународног права и то у тренутку када евроатлантисти покушавају да оставре финално решење за Републику Српску и Косово и Метохију.

    У одговору Алигрудићу, председница Народне скупштине написала је да је ДСС исправно поступио када је одлучио да у име странке у Русију пошаље свог представника, што је додатно ражестило шефа Одборничке групе Алигрудића. Алигрудић није пропустио да примети како је представник његове странке у Санкт Петербург путовао о трошку странке.

    Ова мала свађа у кући, упечатљиво сведочи о разиграности компаса српске спољне политике. Уместо јединственог, складног и државотворног одговора на позив из Санкт Петербурга, српски политичари јавности су испоставили додатан сет неспоразума.

    За разлику од њих, вест да се воде преговори о ступању Србије у ОУКБ обрадовала је већину грађана Србије. Људи у Србији осећају да се налазе на геополитичкој ветрометини, без реалне институционалне заштите међународног права и то у тренутку када евроатлантисти покушавају да оставре финално решење за Републику Српску и Косово и Метохију.

    Већини грађана јасно је да технички преговори са Приштином неће дотаћи статус Косова и Метохије или барем неће променити суштину статуса који је НАТО наметнуо силом. На слици: Последице НАТО бомбардовања у Приштини 1999. године.

    Већини грађана јасно је да технички преговори са Приштином неће дотаћи статус Косова и Метохије или барем неће променити суштину статуса који је НАТО наметнуо силом.

    Осим тога, грађани су сведоци чињенице да евроатлантска заједница, која се у јавности Балкана представља еуфемизмом међународне заједнице, снажно притиска Републику Српску и премијера Милорада Додика, како би до краја релативизовала утицај и институционални капацитет мале српске републике.

    Из текста Јелка Кацина, известиоца Европског парламента, објављеног уочи Дана победе, види се да ће притисак евроатлантске заједнице на борбеног премијера Републике Српске Милорада Додика бити додатни европски услов за Србију.

    Кацин каже да поруке које ових дана стижу из Београда стварају утисак да Србија подржава тренутну политику руководства Републике Српске, која директно води у изолацију и нестабилност. Сличну оцену, кацин је недавно изрекао и на рачун српске политике у Рашко-полимској области, коју је окарактерисао као контрапродуктивну и конфликтну.

    Уз услов да са албанским Косовом успостави добросуседске односе, то је већ сада збир немогућих услова за Србију и без изручења Ратка Младића и Горана Хаџића Хашком трибуналу.

    Александар Рар, каже да се актуелна политика Русије враћа коренима старе руске дипломатије и да се ситуација за последњих 12 година знатно променила у односу на време када је Русија морала да пристане на Дејтонски мировни споразум и када је “стиснутих зуба” толерисала акцију НАТО на Косову и Метохији.

    Док “нокдаун” српске политике траје, српска јавност је у вести “Интерфакса” инстиктивно наслутила сламку која може да спаси Републику Српску и Косово и Метохију.

    Слично, зачудо, размишљају и аналитичари у Европи. Један од њих, Александар Рар, каже да се актуелна политика Русије враћа коренима старе руске дипломатије и да се ситуација за последњих 12 година знатно променила у односу на време када је Русија морала да пристане на Дејтонски мировни споразум и када је “стиснутих зуба” толерисала акцију НАТО на Косову и Метохији.

    Ипак, та сламка није тако близу. Спољну политику Србије знатно дефинише резолуција Народне скупштине о војној неутралности, што би Србију могло да сврста међу посматраче у ОУКБ-у. Осим тога, ту је и члан 10 Споразума о стабилизацији и придруживању, који Србију дугорочно обавезује на заједничку спољну и безбедносну политику ЕУ.

    Да ли српски грађани само пажљивије и са више визије прате шта се заиста у Европи 2011. године дешава, него њихови изабраници у парламенту.

    Уз извесност да Србија још доста дуго неће приступити ЕУ, може се констатовати да Београд чекајући у предворју Брисела ипак може градити слободно своје односе са другим организацијама. Или ће се можда спољна политика ЕУ, до српског приступања, унеколико променити.

    Можда је Александар Рар у својој геополитичкој анализи само извео синтезу услова, које српска јавност одавно очекује. То је предах за нацију који може да донесе економски просперитет и политичку стабилност ван уцена које се сада већ испостављају по вишеструко виђеном, а толико истом моделу као почетком деведесетих година.

    Или то српски грађани само пажљивије и са више визије прате шта се заиста у Европи 2011. године дешава, него њихови изабраници у парламенту.

    Изворник текста: Глас Русије

  5. Glas SPO…?
    ………………………………………………………………………………………………………….
    *султан [neregistrovani] (19. 05. 2011, 00:33:49)
    мрки вуче

    Мрки вуче подигни бркове
    да ти виђу рану на прсима
    да ти виђу што за Дражу даде
    и ко херој крај казана паде!*

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *