Hiljadu uvelih cvetova

Piše Dragomir Antonić

Demokratizacija, tranzicija, kapitalizacija, globalizacija i sad standardizacija… a sve na štetu Srbije…

Da li se iko još seća šta su današnji „nosioci demokratske misli“ uzvikivali pre nekoliko decenija? Čemu su se oni tad suprotstavljali i šta su obećavali? Zna li iko šta to beše UJDI i ko su bili njihovi članovi? Nažalost ja ih se sećam, jer su većinom bili bravarevi sledbenici, nedaroviti stvaraoci i vrlo uspešni članovi raznih komiteta vlasti.

VAŠINGTON-BRISEL
Državna sinekura je bila njihova misao vodilja. Kad je sinekuri zapretio nestanak okupili su se u grupu i zapomažući  na sve strane nudili se samo da sinekura ostane. Nove gazde su ih prihvatile kao privremeno rešenje, pružile im zelenu crkavicu, a sinekuristi su zauzvrat počeli da buču i huču. Uglavnom po kafanama, to jest klubovima, a sve boreći se protiv „mračnog“ režima. Neka cveta hiljadu cvetova – uzvikivali su tadašnji „borci“ za demokratiju, sve citirajući slavnog kineskog komunističkog vođu. Nešto zbog vođe, a više što nisu bili u stanju da sami smisle bilo šta suvislo. Cvetanje u njihovom tumačenju je značilo da se svakom mora pružiti šansa, a na kraju, odnosno na izborima, neka pobedi najbolji. Kad je na izborima u decembru 1990. godine pobedio, po mišljenju birača, najbolji, a to nije bio niko od njih, prošla ih je volja da se takmiče, a kako su im, kao beskorisnim, ukinute prinadležnosti nestalo je i pomenute grupe. Parola je ostala, a većina se pojedinačno negde uhlebila i povremeno, kad im se pruži prilika, javno se ruga Srbima i ruži Srpski narod.
Kad je dolarska transverzala Vašington-Brisel, a preko Aligatorskih ostrva,
odlučila da od svih cvetova pobede čičci, vrzine i korovi, domaći uterivači „demokratske slobode“ su zaključili da ne mora baš svake godine ili decenije da cveta hiljadu cvetova. Čemu ruže, karanfili, bosiljak i dragoljubi kad smo osvojili „ slobodu“? Čemu tolike cvećare i baštovani kad živimo u demokratiji! Čemu izbori kad smo mi na vlasti! Čemu više kandidata za predsednika proevropske stranke kad ja znam da sam najbolji! Zašto da od „demokratije“i izbora pravimo farsu i tek reda radi kandidujemo više osoba za mesto koje sam ja doživotno kaparisao?
Potrebni su nam standardi i „standardizacija demokratije i društva“ jer to je suština demokratije – uzvikuju tek ispilele, a već doživotne demokrate.
Srbi, zapamtite ovu rečenicu. Počinje nova prevara.

U DOBA VINJAKA
Odakle preokret od hiljadu cvetova do standardizacije u svakoj oblasti? Pa zato što je lakše upravljati nečim što je po standardu postavljeno. Ako standard kaže da se vinjak sipa u čaše sa stopicom od 0,05 i to do crte, nikakve prevare ili izgovori nisu mogući. Što se tiče vinjaka to je u redu. To se u doba vinjaka zvalo JUS. Postojao je u građevinarstvu, tekstilnoj industriji, ugostiteljstvu i proizvodnji. U oblastima gde je bio od koristi, ali nikom u jednopartijskom sistemu nije padalo na pamet da uvodi standarde tamo gde se niti smeju, niti mogu uvesti: u običaje, tradiciju, pesmu, govor, navijanje, dušu.
Poštovale su se razlike i raznolikost. Čak se time dičilo kao pravom pojedinca na slobodni izbor. Ustavom su bile zagarantovane verske slobode i pravo na prirodnu raznolikost. Niko i nikad nije uvodio pravila ili standarde kako se slavi, krštava, organizuje svadba ili sahranjuje. Imala je crkva propisane obrede rezanja kolača, krštenja i sklapanja braka, ali se nikad nije mešala u narodne rituale kojim je slavlje nastavljano i koji su za slavljenike bili podjednako važni, ako ne i važniji od kanonskih standarda. Poštovala se sloboda i pravo na nejednakost u običajnim i tradicionalnim sferama života i nije zahtevala uniformisanost. „Nejednakost je uslov razvoja kulture“ – zapisao je ruski filosof Nikolaj Berđajev, dodavši, „ to je aksiom“.
Globalistički mešetari bi sad da sve podvedu pod standarde ne bili lakše upravljali društvenom svešću i kulturama malih naroda. Zato se sa svih strana pojavljuju nekakvi promoteri novih običaja, ali o tome sam već pisao i još ću pisati.
Braćo Srbi i sestre Srpkinje ne dozvolite da vam pod oblandom standardizacije kažu kako da umesite slavski kolač ili česnicu; u koje doba dana da upalite slavsku sveću ili kako da napravite žito. Sve radite kao što ste i do sada radili. Poštujte tuđu veru i običaje, ali čuvajte svoje. Kao zenicu oka svog. To je vaše neotuđivo zakonsko i običajno pravo

***
U prethodnim brojevima „Pečata“ odgonetnuo sam tri stiha, a danas ću i četvrti. Evo kako glasi zagonetka u celini: Da Bog dade, ti se ne udala: „Dok nevid’la tri na nebu sunca/ Dok ne čula kako riba pjeva/ Dok ne rodi javor jabukama/ Žuta vrba grožđem bijelim“. Ko je redovno čitao poslednja tri broja „Pečata“ zna da je neodgonetnut ostao samo stih „Dok ne čula kako riba pjeva“.
U narodnoj svesti najvažniji mitološki momenat kod riba je takozvana „akustička osobina“: nepostojanje bilo kakvih zvučnih izraza. Nem kao riba – je konstatacija od prvih hrišćana, koji su kao svoj simbol koristili ribu. Zato je ovaj stih bilo veoma teško rastumačiti. Moralo se pogledati malo dalje u prošlost. Mnoge mitologije, a pre svega grčka poznaje sirene (ribe-devojke) koje zavodljivim stasom i glasom, odnosno pesmom zavode pomorce. Idući tim primerom pronašao sam u studiji Aleksandra Gura zapis da kod slovenskih naroda postoje rusalke (devojke sa ribljim repom).U srpskoj mitologiji rusalka je vodena vila koja čuva rusu travu. Alhemičari su smatrali da sok od ove trave sadrži sva četiri osnovna elementa i kamen mudrosti, pa su je nazivali i dar sa neba. Vuk Karadžić je za ovu travu zabeležio da je „valja brati u Trojičin petak“. Sabiranjem navedenih elemenata nam jasno ukazuje da se ovaj stih odnosi na veliki pravoslavni praznik Duhove i šumsku vilu koja se tad javlja pored vode i izvora.
Opšta odgonetka, zagonetke u stihovima bi glasila: Od Duhova koji su ove godine 12. juna do Badnjeg dana 2012. godine (ili 7520 godine po srpskom kalendaru) biće doneto nekoliko odluka koje će odrediti sudbinu Srbije u dužem periodu. Zato je bitno da bar do tog vremena budemo državotvorni, zaboravimo na razmirice i sve snage upremo da očuvamo državu Srbiju. Ako izgubimo Srbiju nećemo postojati kao narod. Preci su nam kroz stihove, šare na pirotskom ćilimu,  pesmu i običaje ostavili poruku. Ja sam je razumeo i odgonetnuo za sve nas.

2 коментара

  1. Evo jedne od standardizacija. Za uvezenu garderobu namjenjenu prodaji na kojoj postoji dekleracija o sirovinskom sastavu u Novom Sadu se takva roba mora jos jednom provjeravati. Evo kako. Odrezu komad tkanine sa odjevnog predmeta, cipela i sl. kako bi provjerili sirovinski sastav, naplate 5000 dinara po artiklu i daju potvrdu da je to taj sastav. Prvo uniste artikal, a onda ti jos i naplate. Zanima me da li je iko cuo za ovako nesta, posto je to moje iskustvo. Sta se radi sa lijekovima iz uvoza, automobilima, namjestajem, da li rezu djelove automobila, namjestaja, traktora? Zanima me kako uspiju izrezati svu onu robu iz Kine, kad to samo stignu? Eto to je standardizacija u Srbiji. Kod nas se ne cuje kako ribe pjevaju pa je zato svi love u mutnom.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *