Bronzane knjige Drinke Radovanović

Piše Željko Simić

Koliko je raskošna knjiga Drinka, tipološki gledano, monografskog karaktera, koliko ona osvetljava široki motivski i poetički opseg jedne izredne umetnice, toliko je ova tvorevina i svojevrsni „udžbenik“

Blagodareći pažnji i institucionalnoj odgovornosti velikog izdavača kakav je „Zavod za udžbenike“, pred čitaocima je voluminozna monografija jedne od najdarovitijih Srpkinja koja je svojim talentom i umetničkim posvećeništvom uspela da se domogne Mihizove davnašnje vrednosne norme, po kojoj je stvaralac u srpskoj kulturi ostvario svoje poslanje onda kada ga najšire čitateljstvo ili gledateljstvo razaznaje samo po imenu: dovoljno je reći – Drinka, i svako iole upućeniji u istoriju novije srpske kulture očas će u svojoj svesti uprizoriti skulptora Drinku Radovanović, čije razuđeno vajarsko delo tako nadmoćno obeležava savremenu srpsku likovnu kulturu.
Tako se Drinkino ime, ovenčano njenim delom, pridodalo plejadi velikana koje predvode Mića, Dobrica, Matija, Stevan, Ljuba, Momo… Koliko je ova raskošna knjiga, tipološki gledano, monografskog karaktera, koliko ona osvetljava široki motivski i poetički opseg jedne izredne umetnice, toliko je ova tvorevina i svojevrsni „udžbenik“, kompendijum paradoksalne srpske istorije iz koje kao u kakvom mučnom snoviđenju izranjaju zabrinute vojskovođe – vojvode, bezimeni ratnici, ugledni naučnici, pisci, slikari i vajari, seljačka aristokratija, znameniti prijatelji, majka iz Prekala, svi odreda obrvani unamunovskim „tragičnim osećanjem života“ i istorije koja vekovima pustopaši ovim nesrećnim prostorima. Nesklona teorijskoj, visokoparnoj retorici u kojoj intuitivno ne prepoznaje prebivalište istine, a sluti puko praznoslovlje, Drinka, inače štedra u svemu plemenitom i uzvišenom, verbalno škrto ocrtava vlastita poetička nastojanja, ali joj se pokadšto otme reč po kojoj se njena skulptorska avantura nahodi u pipavom traganju za rodenovskom merom koju valja naći u rasponu „između naturalizma i karikaturalnosti“, kako sama kaže. Mada, za smotrenog i rafinovanog posmatrača ta realističnost, na koju Drinka posredno upućuje i navodi svoje prosuditelje, ipak je stilizovana kada je reč o portretima i spomeničkim objektima o čemu je nadahnuto pisao Dobrica Ćosić, sugerišući njenu hotimičnu želju da delo u obodnim segmentima učini „nedovršenim“, ali i prividna ako se imaju u vidu animalističke figurine i plošne, reljefne vajarske forme: koliko god se u svakom otisku njenog stvaralačkog bića dâ razabrati mimetički naum da delo što prisnije korespondira sa odabranim objektom „vidljivog“ realiteta, Drinkine raznolike strukture se gdegde otimaju tom podražavalačkom postupku i dodiruju prostore stišane apstrakcije u kojoj oslobođena materija traži i nalazi svoje sopstvene „divlje“ i rastrojive oblike.
Ako kažemo da je Drinka dostojni, ali samosvojni sledbenik velikog Matije Vukovića, znamo da joj upućujemo najveći mogućni kompliment.
Neka bude spokojna: golub koji ju je nedavno mirno dočekao u njenom ateljeu doleteo je neposredno iz Matijinog ozračja i uz njegov nežni i prijateljski blagoslov.
Drinkine „bronzane knjige“ – kako je njene skulpture u zamahu lucidne lapidarnosti krstio najveći srpski rapsod Matija Bećković – tek će biti „čitane“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *