Američke igre sa naftom i vatrom

Piše Bogdan Đurović

U Libiji i Siriji na delu je napad SAD-a na interese Rusije i Kine, odnosno pokušaj sprečavanja izgradnji vojnih baza i energetske infrastrukture Moskve i Pekinga

Sve više izbija na površinu prava priroda događaja koji poslednjih nedelja potresaju Bliski istok i sever Afrike. Ma kako, posmatraču sa strane, zamagljeni na početku bili, kroz suzavac i barutni dim sve jasnije se pomaljaju konture američkog plana kojim SAD pokušava da suzbije kineske i ruske interese na Mediteranu i Crnom kontinentu. Ipak, reč je o veoma rizičnom planu jer se Amerikanci igraju naftom – i vatrom. A to je veoma opasna kombinacija.
Već je jasno uočeno da se događaji na Mediteranu mogu uslovno podeliti u tri grupe. U prvu spadaju Egipat i Alžir, pa i Jemen, gde ruski i kineski interesi nisu toliko izraženi, a Amerikanci su samo aminovali promene. U drugoj grupi je Bahrein, gde je bazirana američka Peta flota i Saudijska monarhija nedeljama aktivno interveniše, pomažući kralju iz Dohe u ubijanju civila. Začudo, sa Zapada ne stiže gotovo nikakva osuda, a kamoli bombardovanje ove male, ali strateški izuzetno važne zalivske zemlje. Treba podsetiti i da je u Bahreinu posredi ne samo građanski, već i verski sukob, gde sunitska manjina potiskuje šiitsku većinu uz pomoć saudijskih tenkova i američke podrške.
Ali, na monitorima CIA, bahreinski šiiti civili samo su pešadija Irana, pa je protiv njih ne samo moguće, već i poželjno primeniti silu. Isto kao i protiv druge dve članice „osovine zla“, Libije i Sirije. Protiv njih bi trebalo da se upotrebe sva sredstva,  da se sruše ti „korumpirani diktatorski režimi“ ne birajući način, uz odgovarajuću topovsku i medijsku vatru. Kako se sve jasnije pokazuje, konci libijske i sirijske „demokratske revolucije“ vuku se sa druge strane okeana. Protivnici Moamera el Gadafija i Bašera Asada pripremani su i finansirani sa Zapada. Zašto su Amerikanci toliko zainteresovani za ove dve zemlje?

IGRA PROTIV PEKINGA
U oba slučaja, libijskom i sirijskom, reč je o „starim“ režimima, uspostavljenim još u doba Hladnog rata i u oba slučaja reč je o državama koje su nekada imale poseban odnos sa Moskvom. Ali, posebno je važno što je reč o zemljama u kojima je Rusija želela da izgradi, odnosno obnovi svoje vojno-pomorske baze. Gadafi je još 2008. godine Kremlju nudio da svoje ratne brodove stacionira u Bengaziju, današnjoj pobunjeničkoj prestonici, želeći da ruska vojska bude garant suvereniteta i bezbednosti Libije. Sa druge strane, Moskva i Damask su poslednjih godina sve ambicioznije razrađivali ideju ne samo obnove, već i značajnog proširenja stare sovjetske baze u Tartusu, nadomak Bejruta, čime bi ruska mornarica dobila odskočnu dasku u samom srcu Mediterana.
Kako su pisali ruski mediji, baza u Siriji trebalo je da bude puštena u pogon u najskorije vreme. A onda je izbila „demokratska revolucija“. Kako su nedavno obznanili Vikiliks i „Vašington post“, sirijska opozicija je obučavana i finansirana sa Zapada, odakle je stigao i novac za pokretanje „nezavisnih“ televizija u ovoj zemlji. Sada sa Zapada stižu predlozi za uvođenje sankcija Damasku, što je isti scenario kojim je otvoren put vojnoj intervenciji u Libiji. Međutim, zapadne sankcije neće imati većeg efekta na Siriju jer su njeni vodeći trgovinski partneri Rusija i azijske, a ne zapadne zemlje. Zato se iz američkog ugla bombe nameću kao mnogo efikasnije rešenje. Simptomatično je da sirijska opozicija već traži „podršku Međunarodne zajednice“, a zapadne televizije svakodnevno emituju ove njihove apele. U takvim okolnostima, jasno je da planovi za otvaranje ruske baze u Siriji sada padaju u vodu.
Međutim, isto tako je značajna američka igra protiv Pekinga u Libiji. I sami svesni da će najkasnije kroz pet godina kineska ekonomija prestići američku, a da su sirovine (pre svega energenti) ključni činilac takvog scenarija, Amerikanci su odlučili da preseku prodor Kine u Afriku. I nije nimalo slučajno što je pobuna protiv Gadafija izbila baš na istoku zemlje, gde je skoncentrisana većina investicija Pekinga.
Libija je, uz Angolu i Nigeriju, ključna zemlja kineske „afričke energetske strategije“. Dok su Amerikanci ratovali u Iraku i Avganistanu, Kinezi su (iz)gradili svoju mrežu po Africi. I oni sada dobro znaju da bombe Zapada ne ruše samo Gadafija, već pre svega njihov uticaj u ovoj zemlji. Recimo, podatak da je 29, od 30 hiljada Kineza koji su pre intervencije radili u Libiji sada evakuisano, dovoljno govori. Ili da kineske kompanije koje su poslednjih godina značajno investirale u Libiji sada gube stotine miliona dolara, a kraj njihovih nedaća se ne nazire.
Zapravo, sve je izvesnije da serija nemira i revolucija koja je započela u februaru, jeste obračun Vašingtona pre svega sa Pekingom. Uvidevši kakva sila narasta na istoku i da ako se bude čekalo još 10 godina Kinu više ništa neće moći da zaustavi, Amerika je očigledno odmah aktivirala svoj plan za suzbijanje Kine. Vođeni poukama najpoznatijeg posleratnog stratega Džordža Kenana, koji je smatrao da se „protiv vatre treba boriti vatrom“, Amerikanci su upalili Bliski istok i Mediteran. Možda nisu daleko od istine tvrdnje pojedinih ruskih analitičara da je Vašington, uvidevši da ne može svu naftu da uzme za sebe, odlučio da je naprosto zapali – kako je ne bi imao niko.
Ali, Peking ne želi više da bude pasivni posmatrač kada je reč o ugrožavanju njegovih interesa. Kineski zmaj je promenio ćud. Dva međusobno povezana događaja nesumnjivo demonstriraju novi odnos snaga u svetu. Najpre je početkom aprila objavljen izveštaj Stejt departmenta u kojem je Kina ponovo optužena za kršenje ljudskih prava. I, umesto kao do sada, da reakcija Pekinga bude diplomatska nota u kojoj se izražava negodovanje zbog uplitanja u njegove unutrašnje stvari, kineski odgovor je zaprepastio one koji su ga pročitali. A njih, zapravo, izvan Kine nije bilo mnogo jer (pro)zapadni mediji nisu našli za shodno da ga objave.

KINESKI ODGOVOR
„SAD koristi ljudska prava kao politički instrument da blati druge države i promoviše sopstvene strateške interese“, navodi se u izveštaju kineske vlade pod nazivom „Stanje ljudskih prava u SAD-u u 2010. godini“, koji se pojavio 11. aprila, bukvalno dva dana posle američkog. Time je premijer Ven Đijabao koleginici Hilari Klinton – na šamar uzvratio šamarom. Ni traga od zastrašenosti kojom većina zemalja reaguje kada im iz prekookeanskog „bastiona demokratije i ljudskih prava“ stigne ukor velikog brata. Tako je Đijabao Vašingtonu grubo odbrusio: upravo vi svesno i sistematično kršite ljudska prava sopstvenih građana i nemate pravo nikome da držite lekcije.
„Optužujući druge države za kršenje ljudskih prava, Vašington zatvara oči pred užasnim stanjem u ovoj oblasti, u svojoj sopstvenoj zemlji. Američka vlada grubo krši građanska i politička prava, ugrožava lični život građana“, piše u izveštaju kineske vlade. Zvanični Peking posebno naglašava da specijalne službe naširoko krše prava Amerikanaca na diskreciju u privatnom životu. Kako se navodi, građani SAD-a neprestano su podvrgnuti elektronskoj špijunaži, njihovu poštu čitaju, kopiraju i čak konfiskuju. Kineska vlada saopštava da je godišnje prosečno na udaru takvog kršenja prava 20 odsto, odnosno 60 miliona američkih građana. I dodaje se da „iako je SAD najbogatija država sveta, stanje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava Amerikanaca ide od lošeg ka još gorem“.
Zato, navodi kineska vlada, „SAD sebe naziva osloncem demokratije, ali njihova demokratija zasniva se uglavnom na novcu“, pa „SAD nema reputaciju neophodnu da bi nastupao kao svetski zaštitnik ljudskih prava“. „Uprkos tome, SAD svake godine objavljuje svoje `izveštaje o ljudskim pravima u drugim zemljama`, samo kako bi ih optužio za kršenje tih prava. Takva politika u potpunosti razotkriva licemerje i dvostruke standarde SAD-a po pitanju ljudskih prava i njihov zlonamerni plan za postizanje hegemonije pod izgovorom zaštite ljudskih prava“ – umesto da se brani Đijabaova vlada optužuje i poziva Vašington da „preduzme konkretne mere da proveri, poboljša i ispravi svoje postupke u zaštiti ljudskih prava i odustane od nadmene navike da koristi pitanje ljudskih prava za mešanje u unutrašnje stvari drugih država“.
Amerikanci nisu navikli da im neko tako drsko udara packe jer to smatraju svojim ekskluzivnim pravom. Prvi je to uradio Putin, „minhenskim govorom“ pre više od četiri godine. Sada nastavljaju Kinezi, ovog puta, reklo bi se, sistematično podrivajući temelje američke imperije. Car je go, rekli bi neki. Ali „imperator“ ne odustaje ni posle niza ozbiljnih upozorenja, nespreman da vidi svoju golotinju, već ide sve dalje i dalje, traži još. Igranje sa vatrom, naročito kada se u nju ubaci i nafta, može jako da opeče.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *