PEČATOVA PRIČA Brana Crnčević: Lorfa

Piše Brana Crnčević

Bila je nežna i krhka. Hodala je lomeći se u struku kao da nehotice pleše. „Puškin bi zbog takve duelirao i, prirodno, poginuo. Nisu za pesnike dvoboji“, govorio je kozački esaul Vladimirov. Živela je iza uvek spuštenih šalona Katinog kupleraja. Pričalo se da najsrećniji klijenti piju šampanjac iz njene cipele. Zatravljeni njenim zelenim očima, lovci su krišom donosili prvi ulov u Katin kupleraj. Ono što ona odbaci, lovci su nosili kući. Vladimirov, koji je na vreme zbrisao iz boljševičke Rusije, govorio je da na svetu, od kako je majčica Rusija propala, nema kupleraja u kom je pojedeno toliko divljači. Zavidljive žene nazvale su je Lorfom. I bila je Lorfa i lorfala se.
Lorfa, ali kakva! Subotom i nedeljom izlazila je u šetnju. Šetala je nezemaljski nasmešena, i sama. Nosila je suncobran i vrtela ga prstima, i suncobran je morao da pleše dok ona hoda ulicom. Ulica je, kad je Lorfa preseče kukovima, od reskog šapata žena pucala kao kora zrele lubenice. Muškarci joj na ulici nisu prilazili.
Lorfa je ipak Lorfa!
Htevši da pokaže da je se ne stidi, sušičavi trgovac Đorđe Vasić usudio se jednom da se pokaže. Pričalo se da je zbog Lorfe trgovac namerio da proćerda najveću imovinu u okrugu. Kad joj je Đorđe, skidajući šešir, galantno prišao, Lorfa ga je dodirnula vrškom suncobrana. Rekla mu je, nežno i setno, šic! Đorđe se povukao kao uplašena mačka. U berbernici, u kojoj se o svemu pričalo i sve znalo, Đorđe je postao Šicvasić. Njegova je udovica verovala da je, pogođen poniženjem koje mu je Lorfa priredila, Đorđe preminuo. A možda i nije bilo tako? Zar se jednoj ogorčenoj ženi, uz to udovici, može verovati?
O Lorfi se pevalo. I bila je za pesmu. O njoj se pričalo. I bila je za priču. Vladika je lično raspopio tek rukopoloženog sveštenika koji je, usred kupleraja, klečao pred Lorfom kao da je Bogorodica. Posle je pio šampanj iz njene cipele. U tu se priču i sumnja i veruje. Tek Lorfa je tako izgledala da bi zbog nje neko vaistinu mogao izgubiti i veru i mantiju.
Još ima svedoka koji znaju da su aprila četrdeset i prve iz Lorfine sobe izneli majora Aleksića. Sedeo je u Lorfinoj fotelji kao da je živ. Krv se iz slepoočnice slivala na svečanu uniformu. Muškarci su verovali da se major ubio zato što je država kapitulirala. Žene su mislile drugačije. Majora su, brbljale su žene, našli u Lorfinom krevetu, samo u gaćama. Zar se neko zbog otadžbine ubija u gaćama, u krevetu jedne lorfe?
U Lorfine žrtve guraju i kovača Miloša Jankovića koji se iz ruskog Oktobra vratio kao vatreni lenjinista. Miloša su hapsili i tukli, a on samo Lenjin, pa Lenjin! I taj je poblesavio za Lorfom. Videvši je na ulici, krenuo je za njom kao opčinjen i stigao u Katin kupleraj. Vladimirov se kleo u Kazanjsku Bogorodicu da je Lorfa naterala Miloša da se odrekne svoje ikone, Lenjina. Pre nego što je stekao pravo da pije šampanj iz Lorfine cipele, Miloš je morao da vikne da je Lenjin niko! Dogodilo se to pred Vladimirovim i žandamerijskim poručnikom Torbicom. Miloš je rekao da je Lenjin niko. Glasnije, zahtevala je Lorfa. Miloš je tada kriknuo nenormalnim glasom: „Lenjin je niko!“ I dobio je cipelicu. Vladimirov se seća da je poručnik Torbica prezrivo pogledao Miloša, naklonio se Lorfi i lupivši petom o petu rekao: „Svaka čast, gospođice, svaka čast!“
Kako se Lorfa stvarno zvala i odakle je došla, ne zna se. Starci spore da li je u Katinom kupleraju bilo deset ili jedanaest soba. Esaul Vladimirov se kune da je Lorfina soba bila najlepša. Na sredini sobe bio je veliki francuski krevet, sa svih strana u zavesama. Kad se zastori otvore, iznad uzglavlja kreveta video se Hristos na krstu. Umetničko delo, govorio je Vladimirov. Levo i desno od krsta visili su portreti Hitlera i Staljina. Hitler je bio u ramu crnom kao ugalj, a Staljin u ramu crvenom kao krv.
Teško je poverovati da je Lorfa četrdesete godine bila sposobna za takvu sintezu. Zar je u Katinom kupleraju, družeći se sa ljudima kao što su Šicvasić, poručnik Torbica, mogla spoznati da se tirani, i kad nisu srodni, dodiruju? Zar je, ne mičući se iz uklete ravničarske varoši, mogla naslutiti mrak koji spaja kaplara i bogoslova?
Biće da je sve to esaulova fantasmagorija.
Bez otadžbine, bez konja i sablje, Vladimirov se borio da u ovoj zabiti nečim ispuni svoju praznu i tužnu rusku dušu. Voleo sam esaulove priče o Lorfi; plaćao sam mu piće proglašavajući ga poslušnikom svete Lorfe. Esaul se krstio i pio. Začikavao sam Vladimirova sa svih strana. Nije li on raširio priču kako je Lorfa na smrt bolesnog Šicvasića šibala po goloj stražnjici? Da, kaže Vladimirov, šibala ga je po dupetu prućem klena i govorila nad golim Šicvasićem tajne reči isterujući iz bolesnika žutog zloduha sušice; niko ga, veli, dva meseca pred smrt nije video da sedi, pio je stojeći i kretao se teško; žene koje su ga kupale pričale su da je gospodinovo dupe išarano, kao da ga je neko strašno išibao.
Moguće je da je sam Vladimirov kupačicama mrtvog Šicvasića podmetnuo priču o Lorfi i svetom klenu kojim je šibala sušičavog nesrećnika.
Kada sam esaula pripitao gde je poručnik Torbica koji bi mogao potvrditi priču o tome kako se Miloš Janković zbog Lorfe odrekao Lenjina, esaul je teško uzdahnuo. Torbica se, veli, čerdeset i prve presvukao u civil i stigao do železničke stanice. Hteo je da se, preko Zemuna, dokopa Beograda u kom je imao brata. Na stanici su Torbicu prepoznale ustaše i, pred još na smrt nesviklim putnicima, ubili kao psa.
I kad su došli Nemci Lorfa se lorfala. Subotom i nedeljom izlazila je u šetnju. Vrtela je u ruci onaj suncobran. Šetala je gradom kao da ceo svet nije u ratu, žene su žamorile gledajući je kroz otškrinute zavese. Vladimirov veruje da je Lorfa dva puta izbegla smrt. Sinovac Miloša Jankovića zakleo se pred drugim ilegalcima da će je izrešetati. Osvetiće, veli, i strica i Lenjina. Ubiće je u po bela dana. Šeta Lorfa ulicom, vrti suncobran, a ilegalac joj ide u susret. Vladimirov veruje da ga je Lorfa zatravila svojim zelenim maglenim pogledom, ilegalac je zablenuo u nju, zadrhtao je i prošao.
Nije osvetio Miloša i Lenjina. I taj bi momak, da je dobio priliku, pio šampanj iz njene cipele.
Vladimirov se kune u Bogorodicu Kazanjsku da je lično prisustvovao skandalu u kom je Lorfa izbegla smrt. Bilo je to pred sam kraj rata. Ustaša Ante Gotovac doveo je u Katin kupleraj esesovca, kapetana Rudolfa. Obojica se nameračiše na Lorfu. Plavokosi esesovac izmamio je Lorfin osmeh, crnomanjasti ustaša ne. Gotovac je moljakao Lorfu da ga povede u sobu, a ona se smeši Rudolfu. Šic, rekla je Gotovcu. Meni šic, pitao je Gotovac. Tebi šic, rekla je Lorfa. Gotovac je potegao revolver, a Lorfa se pribila uz Rudolfa. S Nemcem hoću, sa ustašom neću, rekla je. Gotovac je bio domaći ustaša i znao je šta se dogodilo Šicvasiću. Uvređeni ustaša potegao je revolver, a kapetan Rudolf uzeo je revolver iz Gotovčeve ruke, tri puta je ošamario ustašu i sa Lorfom otišao u sobu. Rat tutnji, Rusi se približavaju, a Rudolf ne izlazi iz sobe. Vladimirov bi se stresao svaku put kad se iz Lorfine sobe oglasi revolver, laknulo bi mu kad se Lorfa spusti sa sprata po šampanjac. Tuguje, rekla je Lorfa Vladimirovu. Kako i ne bi, izgubili su rat, rekao je Vladimirov. Esaul veli da su Lorfa i Rudolf pevali u dva glasa „Lili Marlen“, a onda bi čuli kako pevaju „Volga, Volga“. Kapetan je, veli Vladimirov, naučio tu pesmu pod Staljingradom. Trećega dana Kata je rekla Vladimirovu da iz sobe naređuju da im on donosi šampanjac. Vladimirov se kune u pokojnog cara Nikolaja Romanova da su Lorfa i Rudolf sedeli na francuskom krevetu i oboje pucali u portrete iznad uzglavlja. Rudolf je rešetao Hitlera, Lorfa Staljina. Vladimirov se krsti, veli da nekim čudom, šta li, Hrista nije okrznuo ni jedan metak. Dva dana pre ulaska Rusa i partizana u varošicu, kapetan je navukao uniformu, mnogo je pio i salutirao vojnički udarajući petom o petu, nazdravljao je Staljinu, Hristu i Hitleru. Iznenada se okrenuo i ispalio dum-dum metak u svoju slepoočnicu. Ode pola glave. Nemci su izneli kapetana Rudolfa iz Katinog kupleraja. Da li su ili nisu vršili kakvu istragu, Vladimirov ne zna. Video je svojim očima da su Nemci natovarila Rudolfa na kamion, kao stvar. Kapetana Rudolfa našli su u ulici na kraju varošice. Esaul veli da su mu pedantni Nemci spašavali čast, hteli su da liči na oficira koji je poginuo u borbi.
Kad su došli naši sa Rusima, Katin kupleraj se primirio. Kata i njene sitne lorfe skloniše se negde, a Lorfa je sedela u sobi i pila šampanjac. Esaul Vladimirov nastavio je da svira romanse.
Zlobne žene na čelu sa Šicvasićkom rešile su da Lorfi vrate milo za drago. U pratnji dva oslobodioca pohitale su u Katin kupleraj da Lorfu, kao što je red, ošišaju do glave i predaju vlastima. Lorfa ih je dočekala nasmejana, na njoj je bila bela venčanica. Lorfa se smeši, lepša nego ikad. Žene psuju, vrište, ciče, a na tu vrisku i ciku razmakoše se zastori Lorfinog kreveta. Odande je, svečano obučen, izašao prelepi sovjetski major. Vladimirov veli da mu je ordenje na grudima zveckalo. Major reče da će se danas venčati sa Lorfom i pozva oba partizana da mu budu kumovi. A oni šta će, kud će, odoše u kumove. Ko bi se usudio da kaže bratu i oslobodicu da je Lorfa samo Lorfa?!
Vladimirov je poslednji put video Lorfu u sovjetskom džipu. Sedela je uz svog ženika. Džip je bio prljav, rat je bio siv, dan je bio siv, samo se Lorfina venčanica belela nestajući u daljini.

5 коментара

  1. BRAVO ZA PRICU,ALAL VERA!
    ALI, MANI SE AKTIVE POLITIKE.
    PISI, ALI MALO SPORIJE, NE ZA NOVINE I CASOPISE.
    POZDRAV I SVAKO DOBRO.

  2. Bajkovito i mudro, lepršavo i duboko, priča koja čoveku ukrasi nedelju, a Brana je ponovo neprimetno ušao u čitaoca, ponudivši sladoled od priče kao prolećnu poslasticu i ostavljajući duboko u mislima misao o prolaznosti koja ipak donosi osmeh na lice. Gospo- dine Brano, prava ste Lofra.

  3. Lorfa je cudo a ima ih i danas najvise u politici, kao pacovi Lorfe prezivljavaju sve najezde i smjeskaju se ispijajuci sampanjac nije vazno u kojem kupleraju, Katinom, Natinom .

  4. Лорфе више нема… на жалост. Није било за очекивати толико романтике и моралности у ”најстаријем занату”.
    Лорфе више нема… остао нам је само национални куплерај у коме нико не жели да призна да је ”једна од”, али сви желе да буду Ката.
    Придружијем се ”Сенка 2”! Хоћу још – па нек’кошта кол’ко кошта!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *