MIROSLAV TOHOLJ Duh Crnčevićev lebdi nad Srbijom

Piše Miroslav Toholj

Tvrde da hartija ima najveću vrednost ako je straćena u banknote. Banknota će pre ili kasnije da se obezvredi. Hartija na kojoj su štampane Branine knjige, međutim, ima neprocenjivu vrednost što će vremenom samo rasti

Retki su ljudi koje su svi voleli: njihove žene, prijatelji, čitaoci, znanci i neznani, njihova deca i deca njihovih prijatelja. Svi kao svoga. Suštinska dobrota u takvim izuzetnicima začarava čak i prirodu i ona se na nju odaziva, pa evo jednog od takvih, Branu Crnčevića, čija linija života većinom iđaše stazom zastrtom trnjem, u Cvetnu nedelju Gospodnju ispraćamo u svet koji mora da je bolji od sveta ovoga.
Tvrde da hartija ima najveću vrednost ako je straćena u banknote. Banknota će pre ili kasnije da se obezvredi. Hartija na kojoj su štampane Branine knjige, međutim, ima neprocenjivu vrednost što će vremenom samo rasti.
Poslednjih godina imao sam privilegiju da uredim i na svet izdam dvanaest Braninih knjiga, šest novih i šest sređenih i obnovljenih tomova, i pride knjižicu na srpskom i ruskom jeziku.
Četiri hiljade strana!
A nismo se ni dotakli njegovih izabranih pesama i songova, dečije poezije, aforizama, niti dramskih tekstova. Nikada nisam bio sasvim načisto da li je Brana u našoj književnoj istoriji važniji kao pesnik, pripovedač, satiričar ili kao pouzdan i gorak, prilježan i nadahnut hroničar doba. Biće da je njegova važnost odmakla u svim tim pravcima.

CRNO SRCE „PAJLOTA“
U svemu svoj i originalan, sintaksom slobodnog mišljenja zanavek je učvrstio rodbinsku veze stričeva i sinovaca. Svako u Srpstvu, ako mu je do toga stalo, mogao je da kaže: ja imam Strica. U isti čas i Stric je sticao na desetine hiljada sinovaca, od Ljubljane do Knina i Sarajeva, najviše tamo gde je u izvesnoj situaciji jačina familije značila izvesnu garanciju njenog opstanka.
Pisci ne odolevaju da jedni drugima zaviruju u posvete na knjigama. Brana je svoje čitao naglas. Na Sajmu knjiga, od stola za kojim sedi uhvatio se red sve do štanda „Večernjih novosti“. Svi oni čekaju posvetu na novoj Braninoj knjizi, a pisac troši li troši crno srce svoga „pajlota“:
„Kome pišem?“
„Canu“ – veli taj za koga sada znamo da je Cane iz okoline Užica.
„Canu, od Branu“ – čita pisac munjevito sročenu posvetu.
„Daj sad za našeg prijatelja Belka.“
Piše.
„Belku, od Crnka.“
„Kome pišem?“ – pita sledećeg.
„Pišete: Stanetu.“
„E, ja to ne mogu! Koje je vaše kršteno ime?“
„Stanislav.“
„Stanislavu zvanom Stane, od Branislava zvanog Brane.“
Ceo jedan Branin novi Dunavo duha i dosetljivosti razlio se u deltu desetina hiljada posveta na knjigama.
Umeo je, kao retko ko iz naše spisateljske branše, da se raduje ne samo svojoj, već svakoj dobroj knjizi, kupovao ih, čitao naglas prijateljima, a onda poklanjao da sami čitaju u onoj intonaciji koju je lično utvrdio.
Ni u čija prijateljstva se nismo mešali, sem što smo navijali za njih, mada nikada nismo licitirali ni o dubini, niti merili iskrenost. Njegovi prijatelji, živi, mrtvi ili odsutni, postajali su i moji i obrnuto. Naokolo se umnožavao jedan narod u kojem se pojedinci nikada i nisu sretali, a opet, bili su, jesu i ostaće široka svojta.
Neću da kažem kakvim smo imenima i nadimcima, titulama i srodničkim atributima oslovljavali i tepali jedan drugome u međusobnom saobraćanju, što je, licem u lice ili uvo na uvo, intenzivno trajalo najmanje jednu deceniju, najmanje jednom dnevno, najviše duplu šihtu za kafanskim stolom. Krštena imena u tu svrhu jedva da smo trošili. Otuda se desilo da iza susednog stola na moju reč nasrne rečju neki zemljak zgranut ko sam to pa ja da tako grubo vređam „njegovog Sremca“, „njegovog Crnjanskog“, „njegovog Branu“. Bilo je to u vreme dok je pisao „Zemlju nadimaka“.

MELANHOLIČNA PESNIČKA RUSOFILIJA
Rečenice koje je izgovarao, privatno i javno, same po sebi bile su sentencije i aforizmi koje je zapisivao dok tome bejaše smisla, dok reči, kako je verovao, nisu izgubile iskonski smisao i uticaj.
Poslednjih meseci voleo je da ćuti, da tihuje suočen s bolešću, pa i ta tišina delovala je poput svemirske rupe u koju tonu opšta buka i haos što su preplavili današnji svet.
Ne sećam se da smo seli u neku od kafana – „Mikan“, „Svrati bato“, „Srpska kuća“ kod Tome Ere, „Čukarički“ ili „Čubura“, a poslednjih dva ili tri leta uglavnom „Kod Neše“ u Žarkovu, a da na sto nije već stizala tura od onih koje bismo tek posle upoznavali. Jedared, na sto stigla je tura poručena čak iz Toronta. Nepoznat mladić u svet je poslao poruku sa kim sedi u istoj kafani, a onaj iz Kanade uzvratio turom.
Na sličan način na kafanski sto stiglo je i treće izdanje Branine knjige kod nemačkog „Zurkampa“, za koje nije znao, jer je u međuvremenu promenio adresu i stari broj tekućeg računa.
U nekim od tih kafana, verujem, uskoro će da osvane mesingana pločica: „Ovde je sedeo Brana Crnčević sa prijateljima.“
U svakodnevnom biltenu tema u razgovorima svakako da behu uspavane mase „koje veruju da se svako zlo može izdržati“, pa zato „ne prepoznaju zlo koje se ne može izdurati“. Nije sudio, pre se trudio da razume. „Bog me ubio“, govorio je, „ako ovi gore znaju šta govore. To je strašno! A ako znaju šta govore, onda je još strašnije.“
„Da su stvari iole normalne“ – rekao je povodom jednog od „ovih gore“ – „taj bi bio uhapšen samo na osnovu fizičkog izgleda“.
Član prvog saziva Senata Republike Srpske i nosilac visokog Ordena Njegoša prvog reda, budnim okom i dalje je pratio zbivanje među Srbima preko Drine. Uz poslednju krsnu slavu u Srpskoj, na svetog prvomučenika Stefana, podneo je, najkraćim rečima, izveštaj o prisustvu visoke državne delegacije iz Srbije. „Došli smo da vam svojim prisustvom pokažemo da smo došli“ – citirao je, verujem tačno, šefa beogradske delegacije.
Bio je veliki. Ali sem njegovih najbližih i bliskih prijatelja, niko ne zna koliko veliki. Veliki u gestama, u zamasima, u kalamburima, u pesničkoj rusofiliji, čak u svojoj melanholiji i depresiji.

AHILEJ RODOLJUBLJA
I živeo je ispravno. Uvek uspravno. Od Kovačice i Rume u kojima je, kolebao se, rođen, preko dečijeg doma za ratnu siročad u selu Crljenac kod Petrovca na Mlavi, o kojem je želeo da piše roman za decu, sve do porodičnog doma u Petra Lekovića na Banovom Brdu, pa i kada je pre ratova obilazio egzotične destinacije po svetu, i u ratu lički krš, istočnoslavonsku ravnicu, sarajevske magle i hercegovačke masovne grobnice. Nad ustima jedne hercegovačke jame, iznenada, rasplakao se kao dete. Uvek sam zamišljao, reče, da je to grdna provalija, a vidi ovo: svega četiri pedlja nad bezdanom.
Ovaj srpski Ahilej Rodoljublja najrafiniranije kategorije imao je jedno jedino slabo mesto, jednu jedinu ranjivu tačku na svom biću. Reč je o ličnoj materijalnoj skromnosti koju je vešto umeo da prikriva. Nije da nisu letele otrovne strele i na tu njegovu tačku, ali nijedna je nije pogodila. Što je imao davao je drugima, uvek u strahu da uza se neće imati onoliko koliko mu se traži, jer to bi ga postidelo. Niti je tražio platu, niti državnu penziju. „Kakva državna penzija! Pre nje bih morao da imam državu, a ja je nemam.“ Živeo je, kao što treba, kao što žive časni i čestiti – od svojih deset prstiju i uma koji je naizgled mogao i nemoguće.
Zdravlju, koje je nemilice stavljao na proveru, povremeno je bila potrebna lekarska pomoć. O Đurđevdanu 2006. godine organizam je odlučio da ga podseti na opterećenja pod kojima je živeo. Sa krsne slave otišao je pravo u bolnicu, a već u kući oko njega sjatili su se lekari. Jedni govore: srce; drugi… „Pustite vi, valjda ja znam šta je meni!“
Tih dana otklonili su mu suženje na krvnom sudu. Šef lekarskog konzilijuma pre izlaska sa klinike savetovao je da od sada ne puši i ne pije ili da bar donekle smanji. Pobunio se: to je kao kada vam automehaničar sredi auto, a onda kaže: „Sad lepo parkiraj i nemoj više da ga voziš!“
Početkom juna javio se telefonom sa Vojnomedicinske akademije, ali umesto mučnog izveštaja o utvrđenoj dijagnozi, sam postavlja pitanje i sam odgovara: „Šta radim? Pa delim knjige, stičem nove čitaoce!“

SAMOTNO U NESLOBODI
Haška tema bila je česta ne samo u Braninim novinskim napisima, već i u razgovorima. „U Hagu, svako je nevin dok se ne dokaže da je Srbin“ – govorio je. „Haška pravda svodi se na pravni prostakluk: svaki Srbin koji ne može da dokaže da nije ratni zločinac, mogući je ratni zločinac.“
I radovao se svakom telefonskom pozivu prijatelja iz haške tamnice, ali uprkos radosti svaki od tih poziva „moga Milana“ (Martića) i „našeg Radovana“ (Karadžića) mogao je da ga baci u višednevno loše raspoloženje. Tešio se tvrdeći kako je lakše i u zatvoru nego pod „ovakvom okupacijom“.
„Ponekad u ukrštenim rečima naletim na imena Dušana Radovića, Miroslava Antića i Zorana Radmilovića. Kočopere se, na trenutak vaskrsli u ukrštenim rečima. Lep je to i kratak susret. Porazgovaram malo sa dragim pokojnicima, prisetim se kakvog susreta i pomislim: kakvi bi danas bili Dušan, Miroslav i Zoran? Nikakvi, kao ja i vi, ili onakvi kakvi su bili? A kakvi su zapravo bili, i ko su bili? Sva trojica, znam, imaju ulice, a stanuju eto u ukrštenim rečima, Dušan i Zoran uspravno, Miroslavu je zapalo da leži vodoravno. Uzbudi me na trenutak taj kratak susret sa prijateljima, a onda moj život teče dalje. Gde? E, to ne znam. Hoće li mi zapasti da ležim uspravno ili vodoravno, ni to ne znam.“
Pre nego što će Branina duša da umakne u večni zagrljaj s Tvorcem, izgovorio je tiho jednu neverovatnu rečenicu. Poslednju. „Dolazili su po mene“ – prošaptao je otvorivši oči i povrativši se na tren iz sna u koji će za nepun čas zauvek uploviti.
Svako ko zna da ovaj čovek nije prezao pred zemaljskim silama, sluti da se onaj „dolazak“ odnosio na sile nebeske. Iza te slutnje sledi beskrajno polje vere.
Blizu toj slutnji bejaše, dakle, blistavi dečiji pesnik i naš prijatelj Mošo Odalović u kratkoj molitvi sročenoj na vest o Braninom odlasku:

„Samotno u neslobodi,
Tvoje čedo bosonogo
otide da nebom brodi,
nađi mu se, mili Bogo!“

Na istu vest, u elektronskom svetu, u virtuelnoj stvarnosti, otpočeo je gotovo višemilionski regionalni referendum o pitanjima otadžbine, literature, nadarenosti, prijateljstva, beogradske ulice s imenom velikog pisca i rodoljuba, ljudske pristojnosti, zlih vremena i gospodara.
„Pravih Srba sve je više na nebu, a sve manje na zemlji“ – beleži neki razuman čovek na internetu.
„Neka ti je večna slava i hvala što si mog tatu marta 1992. godine prebacio kući vojnim transporterom iz Sarajeva“ – poručuje mu sa zakašnjenjem neko ovdašnje dete.
„Oprosti, Striko, nama grešnima! Sad kada fizički odlaziš sa ovog svijeta, znaj da nas ima još koji mislimo i osećamo kao Ti. Nismo ostvarili Tvoje zamisli, ali sjeme je posijano. Jednoga dana doći će novi i bolji sinovci. Tebi neka je laka zemlja među srpskim velikanima.“ I u potpisu: „Tvoj tužni sinovac“.
A onda ponovo neko dete: „Čika Brano, neka ti je večni mir i pokoj duši kad ga već ovde nisi imao, i tužan gledao kako ti ruše voljenu zemlju. Bio si zaista veliki čovek.“
Proverite, uverite se: ima toga za desetoricu.
Od sada, tebi je Brano nebo, a nama zemlja! Čuvaj nam mesta za svojim nebeskim stolom.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *