ISLAM I AMERIKA Demokratski kalifat SAD

Piše Zoran Milošević

Broj muslimana u SAD raste, a sa njim i strah od njihovog sve većeg uticaja na američko društvo. Da li velike korporacije zaista stoje iza pokreta „Ne islamizaciji Amerike“, kako tvrde neki muslimanski eksperti?

Islam se u Sjedinjenim Američkim Državama pojavio još početkom XVI veka, kada su ovamo dovedeni crni robovi iz Afrike. Većina ih je bila islamske veroispovesti, s tim što su se kasnije mahom preobratili u hrišćanstvo. Danas u SAD ima oko sedam miliona muslimana. Poslednjih godina broj muslimana u SAD uvećava se i zahvaljujući dolasku novih imigranata iz Južne Azije i sa Bliskog istoka, ali i novoobraćenima – muslimane karakteriše velika misionarska aktivnost – pre svega crncima, koji sve masovnije prelaze na islam. Takođe, karakteristika muslimanskih porodica u SAD je da rađaju mnogo dece (svaka porodica ima u proseku šestoro dece). Krajem XX veka, SAD su imale više od 1.200 islamskih centara (sa džamijama), a oko 100 opšteobrazovnih škola ima nastavu islamske veronauke (Osnovi islamske kulture i tradicije). U rasno-etničkom smislu među muslimanima SAD dominiraju Afroamerikanci (oko polovine sledbenika islama), slede imigranti iz Pakistana i Indije (25 odsto), a treći po brojnosti su Arapi (oko 15 odsto) i za njima Libijci, Palestinci, Egipćani i Iranci.

OSOBENOSTI „CRNOG“ ISLAMA
Prema mišljenju Roberta Danina, antropologa sa Njujorškog univerziteta, crni Amerikanci su sve vreme, otkako su prispeli u SAD, nastojali da se samoidentifikuju, drugim rečima da steknu svest o svojoj posebnosti i mestu u novom, „belom“ društvu. Da bi to učinili mnogi su prelazili u islam, kako bi istakli svoju posebnost u odnosu na bele hrišćane. Naravno, javno su isticali da su razlozi drugačije prirode, tj. da islam mlade uči samodisciplini, borbi protiv alkohola, narkomanije i kriminala. Islam u SAD povoljno utiče i na društveni angažman u pitanjima od opšteg društvenog značaja. Prema istraživanjima „Pew Research Center“, 77 odsto ispitanih muslimana učestvovalo je u akcijama borbe protiv siromaštva, 71 odsto u ostalim religioznim organizacijama i njihovim akcijama, a 69 odsto u akcijama omladinskih organizacija.
Među crncima u SAD koji su prihvatili islam ima mnogo poznatih ličnosti, na primer, zvezda džeza, Art Blejki, nekoliko profesionalnih boksera uključujući i četiri šampiona sveta, zatim košarkaš Karim Abdul Džabar, jedan od 50 najboljih u istoriji NBA lige.
Razlog za prihvatanje islama kod crnaca u SAD uzrokovan je, između ostalog, i neprihvatanjem bele dominacije. Na primer, košarkaška zvezda Denver Nagetsa Mahmud Abduč-Rauf, do prelaska na islam 1991. godine zvao se Kris Džekson, odbija da ustane za vreme intonacija američke himne zato što je smatra simbolom tiranije i ugnjetavanja. Druga NBA zvezda Hakim Olajdžuvon, odbija da se pokloni američkoj zastavi i himni jer je toga dostojan samo Alah.
Prema istraživanjima Univerziteta iz San Franciska, za poslednju deceniju u islam je prešlo više od 300.000 crnaca, a od 2003. godine ta brojka se na godišnjem nivou ustalila na oko 30.000 prelaznika (islamske organizacije navode veće cifre, čak 100.000 prelaznika godišnje, što je verovatno preterana brojka). Zanimljivo je istraživanje Harvardskog univerziteta koje pokazuje da je svaki deseti crnac primio islam u zatvoru. Suština je u tome da druge religiozne organizacije svoje vernike u zatvoru napuštaju, a muslimani ne. Muslimani svoje posećuju, organizuju molitve, dele pomoć, dostavljaju novine, organizuju priredbe, daju pravne savete…
Američki muslimani zadugo nisu bili vični u organizaciji političke borbe i zaštite svojih prava, kao i zadovoljavanju svojih interesa. Jedan od prvih i uspešnih muslimanskih pokreta sa političkim zahtevima za prava crnaca bila je „Islamska nacija“ Luisa Farahana. Farahan je organizovao, između ostalog, 1995. godine marš miliona crnih muslimana do zgrade Kongresa SAD, a u ratu protiv Iraka molio se za pobedu Iraka nad američkom armijom… Drugim rečima, „crni islam“ se borio za prava crnaca i nije dublje zalazio u dogme islama.
Kada je „crni“ islam u pitanju, potrebno je reći da je i ova grana američkog islama tokom istorije crnih muslimana imala mnoštvo tamnih stranica. Nekoliko njihovih lidera bilo je povezano sa izvršiocima terorističkih dela. Spomenimo samo da je 24. novembra 2003. godine na smrtnu kaznu osuđen crnac-musliman Džon Alen Muhamed, tzv. „vašingtonski snajperista“, koji je tri nedelje terorisao stanovnike glavnog grada SAD. Muhamed je bio veteran rata u Persijskom zalivu, a islam je primio pre 18 godina i neko vreme bio aktivista terorističke organizacije „Nacija islama“.

ISLAM, DEMOKRATIJA I TERORIZAM
Za razliku od crnaca-muslimana, koji dosta dugo žive u SAD, novodoseljeni muslimani sa Istoka pokušali su da usaglase život u ovoj državi sa odredbama Kurana i Suna. Dok su crnci bili površni u poznavanju islama, posebno dogmatike, novodoseljeni su razradili koncepciju „demokratskog kalifata“. To je društveno-politički sistem usaglašen sa islamom koji su muslimani dužni da formiraju, pošto je kalif predstavnik Alaha na Zemlji. Ova koncepcija razrađena je preko klasične formule demokratije „kao vlasti naroda“, ali usaglašene sa islamom i šerijatskim pravom. No, i ova grupacija je u svom manjinskom delu imala brojne stranputice.
U opširnom tekstu Vladislava Vladimirova, „Islamsko suprotstavljanje SAD“, navodi se da je tokom 80-ih godina prošlog veka islamski terorizam bio razvijen među šiitima, a od 90-ih godina primat preuzimaju sunitske grupe doseljenika sa Istoka.
Ideološka baza islamskog izazova Zapadu je radikalni islamski fundamentalizam, u mnogim regionima sveta prepoznaje se u formi (neo)vehabizma. Komponenta ovog izazova je i demografska eksplozija. Liberalna politika mnogih zapadnih država, pre svega u Engleskoj, Nemačkoj, Francuskoj i SAD, dozvolila je da se deo tog mnogobrojnog stanovništva muslimanske veroispovesti naseli na teritorijama ovih država, pri čemu su tu našli mesto i ekstremisti sa Bliskog i Srednjeg istoka. Oni su se uspešno koristili prednostima demokratskih i liberalnih normi u ovim državama da bi organizovali i formirali svoje strukture i efikasne terorističke grupe.
Na teritoriji SAD deluju i mnogobrojne islamističke ekstremne organizacije („Palestinski islamski džihad“, „Islamski partizani Amerike“, „Nacija islama“ „Organizacija arapskih studenata“…) Iako su ove organizacije pokušavale da izvode i izvodile su terorističke napade u SAD i pre 2001. godine, tome vlasti nisu pridavale poseban značaj jer su te grupe često delovale u korist američkih interesa (na primer u Čečeniji i Avganistanu protiv Rusa). Međutim, posle 11. septembra 2001. godine, kada su članovi Al Kaide nadahnuti vehabijskom ideologijom izveli napad na Svetski trgovinski centar – situacija se menja. Tek, dakle, posle 11. septembra 2001. godine, stanovnici SAD saznaju da su terorističke grupe u njihovoj državi pustile duboke korene. Na primer, prema ocenama eksperata Centra za bezbednosnu politiku (Center for Security Policy), 80 odsto džamija u SAD kontrolišu vehabije koje imaju ekstremnu ideologiju, ali država još nije optužila ovu grupaciju za terorizam. Džon Henford, u vladi SAD bavi se međunarodnim pitanjima slobode veroispovedanja, smatra da vehabizam nije učenje za koje se može reći da prelazi granice normalnog, ali da delatnost nekih pojedinaca iz ovog dela islama zabrinjava jer imaju terorističke ideje.
Nedemokratske i ekstremne ideje islamista razvijale su se u „podzemlju“, među marginalnim društvenim grupama doseljenim sa Bliskog i Srednjeg istoka, odnosno iz Pakistana i Indije, i nisu bile prisutne na sredstvima za masovnu komunikaciju. Međutim, odnedavno se u SAD islamističke ideje propagiraju i preko televizije. Naime, na islamskom TV kanalu, već nekoliko puta „ugledni“ gosti kritikujući negativne stereotipe o muslimanima u ovoj državi krše osnovne principe trpeljivosti. Tako je jedan gost islamskog TV kanala pozvao vlasti da otpreme u zatvor sve koji „otpadnu od Alahove vere“ (imam džamije Graund Zero), a drugi je pretukao svoju ženu, što mu je bilo malo pa ju je i nožem isekao po licu.
Ove godine završen je jedan od medijski najpraćenijih sudskih postupaka tokom poslednje decenije. Devetog marta sud grada Bafalo (država Njujork) osudio je Amerikanca pakistanskog porekla i islamske veroispovesti Muzamila Hasana, na 25 godina zatvora za zversko ubistvo svoje žene Asii, 12. februara 2009. godine. Kako je na sudu dokazano, žena 44-godišnjeg Muzamila tražila je razvod braka, a on je uzeo nož, naoštrio ga, a potom je ujutro ubio sa 40 uboda. Zatim joj je odrezao glavu i otišao u policiju da prijavi da je našao svoju ženu mrtvu. Kada je sud dokazao da je on izvršio ubistvo, Muzamil je počeo da tvrdi da je to uradio u samoodbrani, pošto ga je žena prva napala i on je bio prinuđen da je ubije. Sudija Tomas Fransik nije poverovao u ovu bajku i dosudio mu je maksimalnu kaznu zatvora. U priči oko ovog ubistva nešto drugo je zanimljivo. Naime, Muzamil Hasan je poznata ličnost, uspešni bankar, koji je 2004. godine osnovao i vodio prvi muslimanski TV kanal na engleskom jeziku u Americi — „Bridges TV“. Kada je osnovao televizijsku stanicu, postavio joj je za cilj da razobličava negativne stereotipe i mitove o muslimanima u SAD.

DŽAMIJA U GRAUND ZEROU
Drugi primer je, takođe, povezan sa Njujorkom, ali ne državom već gradom. Prošle, 2010. godine, jedan od većih megapolisa SAD bio je arena u kojoj su mnoštvo puta protestovali protivnici izgradnje džamije u Graund Zerou, mestu gde je 11. septembra 2001. godine izvršen teroristički napad u kojem su porušene dve kule bliznakinje Svetskog trgovinskog centra. Tada je poginulo oko tri hiljade Amerikanaca. U junu 2009. godine islamski fond „Inicijativa Kordova“ otkupio je, samo 200 metara od Grand Zerou, fabriku Berlingtona (takođe porušena u tom terorističkom napadu – jedan od aviona „Boing“ udario je u nju i razrušio je) i objavio da tu namerava da podigne petnaestospratni islamski centar sa džamijom. Bez obzira na to što su mnogi Amerikanci izgradnju džamije na mestu terorističkog događaja upoređivali sa podizanjem spomenika vojnicima Vermahta u Osvencimu (2010), vlasti Njujorka i predsednik SAD Barak Obama su ovaj plan podržali. Objašnjavajući koristi od budućeg ogromnog islamskog centra i džamije u centru Njujorka, imam Fejzal Abdul Razf je stalno ponavljao medijima da će „’Kordovski dom’ postati mesto gde će se sretati ljudi nezavisno od njihovih ubeđenja i vere, jer će dolaziti u centar nauke, umetnosti i kulture, a što je još važnije posetioci će moći da vide svojim očima u čistom obliku suživot, velikodušnost i poštovanje prema svima“. Na početku ove, 2011. godine, organizovani su masovni mitinzi stanovnika grada, kao i građevinara, koji su odbili da grade džamije „na krvi poginulih Amerikanaca“. Potom je Fejzal Abdul Rauf, 14. januara, dao ostavku na mesto rukovodioca islamske opštine i na njegovo mesto dolazi Abdula Ahmadi, što je izazvalo veliki raskol.
Poznato je da se Abdula Ahmadi školovao u džamiji Al-Takva u Bruklinu, čiji je imam bio (javnosti poznati) Siradž Vahaj (Siraj Wahaj). On je još početkom devedesetih godina XX veka medijima rekao: „Da su muslimani bili politički pametniji, oni su mogli uzeti pod svoju kontrolu SAD, promeniti ustavni poredak i stvoriti kalifat, no vremenom, na ovaj ili onaj način, tzv. ‘demokratija’ će propasti i jedino što će ostati jeste islam“. Tužilaštvo Njujorka optužilo je Siradža Vahaja da je povezan sa slepim šeikom Omanom Abdelom Rahmanom, 1993. godine je predvodio grupu islamista koji su oteti kamion natovarili eksplozivom i aktivirali na podzemnom parkingu Svetskog trgovinskog centra, sa željom da ga unište, pri čemu je poginulo šest, a ranjeno oko hiljadu ljudi. Učenika tog čoveka su izabrali za novog imama džamije koja se gradi na ruševinama Svetskog trgovinskog centra.
Novembra 2010. godine budući imam džamije Graund Zero objavio je svoje predavanje, izgovoreno pred njujorškim muslimanima, na sajtu „WorldNetDaily“, 23. januara 2011. godine. U predavanju Ahmadi je istakao da oni muslimani koji napuste veru u Proroka u novom (islamskom) poretku moraju biti kažnjeni: „Oni koji propovedaju svoje veroodstupništvo, propagiraju lične poglede – njih je neophodno strpati u zatvor“. Kada je postavljen za imama džamije Graund Zero, Ahmadi je u propovedi, krajem januara ove godine, izjavio da je islam iznad svih drugih religija, a Muhamed „iznad svih proroka do njega, od Adama, Noja, Avrama, Mojsija i Hrista“.

BELI MUSLIMANI
Ako se islam u Evropi od 1950. do 2000. godine uvećao za tri puta, u isto vreme se u SAD uvećao za 14 puta. Stručnjaci smatraju da će za sedam, osam godina islam postati druga religija po popularnosti u SAD (posle hrišćanstva), ako se njegovo širenje nastavi ovakvim tempom. Od sve tri nove grane američkog islama, za američki politički i socijalni poredak, ipak, najopasniji je tzv. „beli“, jer zadire u suštinu američke kulture i političkog poretka. Nema tačnih podataka o tome koliko je belaca u SAD prešlo na islam, ali ono što se zna jeste da u muhamedanstvo ne prelaze samo belci sa margine, već i pripadnici srednje i više klase. To izaziva zabrinutost njihovih hrišćanskih srodnika.
Beli stanovnici SAD organizovali su, prema pisanju „Al Arabije“, pokret „Ne islamizaciji Amerike“, što je izazvalo i niz napada na muslimane u ovoj državi. Belce zabrinjava i rastuća popularnost islama među belim građanima i pokret „Ne islamizaciji Amerike“ bori se, pre svega, protiv prelaska belaca u islam. Muslimanski eksperti smatraju da pokret „Ne islamizaciji Amerike“ finansiraju velike korporacije, jer se ti novoobraćenici bore protiv kapitalističkih vrednosti (islam je za njih sasvim drugačiji obrazac života, potpuno suprotan sadašnjem kapitalizmu i potrošačkom društvu). Zato oni predstavljaju opasnost za hrišćanski kapitalistički sistem. Pošto se broj belih muslimana u SAD neprestano uvećava, „Al Arabija“ piše da će se situacija u SAD kroz neko vreme izmeniti, a to će se dogoditi kada broj belih muslimana  dovoljno poraste i oni počnu da iskazuju suštinski uticaj na savremenu američku kulturu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *