Dugo čekanje na veliku političku ideju

Piše Ratko Dmitrović

Srbima je ceo dvadeseti vek protekao u tumaranju od nemila do nedraga, od jedne do druge nesreće i poraza, a sve zbog nedostatka jasnih političkih ciljeva i ideja, kakvih je bilo u 19. veku. Hrvati su za to vreme realizovali svoju najveću političku ideju

Dobro osmišljena i vrlo jasna ideja, praćena isto tako jasnim planom realizacije, preduslov je svakog uspeha, u politici svakako. Ova disciplina posebno je osetljiva na tzv. „velike političke ideje“ kojih po prirodi stvari ne može da bude mnogo. Kod Srba i Hrvata postoji nekoliko političkih ideja, projekata, koji su interesantni za razmatranje posebno ako se krene od činjenice da u 20. veku Srbi nisu imali nijednu veliku političku ideju, dok je najveća hrvatska ideja -stvaranje nezavisne hrvatske države – uspela iz drugog pokušaja.
Jugoslovenstvo kao ideja i Kraljevina SHS, a potom Jugoslavija, kao državne forme nisu srpske, već hrvatske ideje koje su srpski vladari prihvatali. Na žalost i veliku srpsku štetu. Jugoslovenska ideja jeste velika politička ideja i više od toga, ali ona, sada je to jasnije nego ikada, za Hrvate je bila samo etapa na putu ka nezavisnoj hrvatskoj državi, bežanje od austrijskog, a potom austrougarskog jarma. Ta država je stigla u obliku NDH i do kraja ogolila suštinu hrvatskog državotvornog pokreta, njegovo dvojstvo sačinjeno od želje za samostalnom hrvatskom državom i antisrpstva kao konstante unutar te ideje.

OČUVANJE JUGOSLAVIJE
Hrvati su Srbe „častili“ idejom o „velikoj Srbiji“. Istina, to podmetanje smišljeno je u salonima Beča, ali niko tako često i uporno kao Hrvati ne govori o ideji stvaranja „velike Srbije“. Takvu ideju, programski postavljenu i praktično osmišljenu, nikada niko u srpskoj politici nije imao. Ni Ilija Garašanin, uz čije ime se ova ideja veže. Ali sve do današnjeg dana svaki zločin nad Srbima, čak i ono što se događalo za vreme Drugog svetskog rata, Hrvati podvode pod odbranu od „velike Srbije“, kao reakciju na „srpski imperijalizam“. Ono što zapanjuje svakako je činjenica da se službeni Beograd, posebno ovaj „demokratski“, postoktobarski, uopšte ne brani od takvih napada, čime indirektno priznaje da je Srbija pod Miloševićem zaista provodila ideju stvaranja velike Srbije.
Da li je Slobodan Milošević ikada imao plan da stvori „veliku Srbiju“? Ne. To je smešno čak i kao pomisao. Milošević je verovao u ideju jugoslovenstva, pa je na kraju, kad su pod tom kapom ostale samo Srbija i Crna Gora, uradio sve da se ta država i dalje zove Jugoslavija, kao što je početkom devedesetih iskreno i bez rezerve ubeđivao Aliju Izetbegovića da zajedno sa Srbima iz BiH tu republiku zadrži u onome što je ostalo posle osamostaljenja Slovenije i Hrvatske. Sve ovo govori da ni Milošević, na toj srpskoj strani, nije imao veliku političku ideju; njegov politički i državni koncept sastojao se od očuvanja Jugoslavije, ma kakva i ma kolika ona bila.
Memorandum SANU iz 1986. godine predstavlja, tvrde Hrvati, koncept „velike Srbije“, razradu ideja Ilije Garašanina, programski i politički dokument koji je Milošević prihvatio i krenuo u stvaranje „velike Srbije“. To bi, po ovoj logici, trebalo da bude velika srpska politička ideja. Naravno, u pitanju je klasično podmetanje: Memorandum ne sadrži nijednu političku ideju, već je sazdan od analize tadašnjeg stanja u Jugoslaviji. Ideološki neopterećene, jasne i vrlo tačne analize koja je – da je bilo više dobre volje, a manje mržnje zapadno od Drine i Dunava – mogla da doprinese sprečavanju građanskog rata početkom devedesetih.

STAMBENE JEDINICE
A Vuk Drašković? Koliko su njegov angažman u politici, stvaranje vrlo jake političke partije (SPO) i nemali izborni uspesi posledica osmišljene političke ideje? Nimalo. Ideološki preobraćen Drašković je svoje političko delovanje sveo na antikomunizam što, složićemo se, niti je politička ideja, niti je nešto novo. Istina, Vuk je imao ideju da Srbija bude monarhija, opet ništa novo, ali tu ideju nikada nije razradio, pa ni danas ne znamo da li bi takva monarhija „pokrivala“ samo Srbiju ili još neke delove bivše Jugoslavije. Crnu Goru i Bosnu, na primer.
Draškoviću se, uzgred rečeno, moraju priznati zasluge za otvaranje nekih srpskih nacionalnih tema koje su pre njegovih javnih istupa i romana („Nož“ pre svega) smatrane opasnim za državu Jugoslaviju i „bratstvo i jedinstvo“ u njoj. Ipak, iza Vuka Draškovića, kad se sve sabere i oduzme, ostaće najupečatljivija vladavina Srpskog pokreta obnove u Beogradu. Iz tog vremena pamtimo fenomen koji je savremena evropska arhitektura zabeležila samo u glavnom gradu Srbije; podizanje kuća na krovovima stambenih zgrada. Da ne spominjem stambene jedinice koje su preko noći nicale i po najlepšim beogradskim parkovima.
Poštovaoci Zorana Đinđića, iskreni i oni koji ga veličaju zarad svojih političkih profita – u prvoj rečenici razgovora o Đinđiću tvrdiće da je ubijeni premijer Srbije bio čovek sa „političkom vizijom“, što će reći – idejom.
Koje su to političke ideje, kakva vizija je u pitanju? Srbija u Evropi -kažu zaštitnici lika i dela Zorana Đinđića. Politička vizija, kao kategorija u političkoj teoriji ne postoji. Postoje političke ideje, vizije i vizionarstvo pripadaju drugde, a u politici se javljaju žargonski. Đinđić, uostalom, nikada nije govorio o ovoj ili onoj političkoj ideji u svojoj svakodnevici, nije spominjao ni programske odrednice. Radilo se o čoveku koji je iznad svega bio pragmatičan na dnevnom nivou, sjajan operativac, energičan ali političar čije se angažovanje ne može postaviti na put ostvarenja bilo koje jasne političke ideje.
Želja da Srbija bude u Evropi i da bude demokratska država nije politička ideja, ne može da bude čak ni program. To je nastojanje, težnja.
Na hrvatskoj strani tržište političkih ideja siromašno je kao i srpsko. Bar u 20. i početkom 21. veka. Jugoslovenstvo je priča iz 19. veka. Titova Jugoslavija jeste politička ideja, ali to je samo modifikovana i ideološkom obrascu prilagođena ideja zajedničke države Južnih Slovena, ostvarena u Kraljevini Jugoslaviji. Josip Broz je uspeo da iskoristi građanski rat i preuzme vlast unutar granica države koju je prethodno „pokrivala“ kruna Karađorđevića. Realizovao je ciljeve Četvrtog kongresa Komunističke partije Jugoslavije, održanog u Drezdenu 1928. godine, svestan da će njegovim nestankom ubrzo nestati i Jugoslavija. Ali Broz je pre svega bio hedonista i bonvivan, njemu je politika poslužila kao sredstvo za život o kojem je sanjao, uostalom i živeo. Poslednja tačka na tu priču stavljena je 1991. godine.
Mogli bi pripisati Franji Tuđmanu da je imao veliku političku ideju – stvaranje nezavisne, međunarodno priznate hrvatske države – i da je tu ideju ostvario ali samo ako zanemarimo period NDH. Drugim rečima, Tuđman je samo uradio ono što nije uspeo da uradi Ante Pavelić. Ako zanemarimo karakter Tuđmanovih ideja i karakter države koju je stvorio, teško je oteti se utisku da je taj čovek u poslednjih 60 godina jedini među ozbiljnijim političkim faktorima do detalja znao šta hoće. Njegova ideja jeste bila državotvorna i antisrpska, njegove metode bile su zločinačke, država koju je stvorio (a svet je priznao) bez straha od greške i preterivanja mogla je da se okarakteriše kao profašistička i neoustaška, ali Tuđman je, ponoviću, savršeno znao šta hoće. Njegov cilj bio je kristalno jasan, okolnosti u kojima je pokušao da ga ostvari išle su mu naruku, protivnici su ga ili potcenjivali ili mu nisu bili dorasli i Franjo Tuđman je realizovao više nego što je planirao; dobio je nezavisnu Hrvatsku bez Srba. Više od sna.

PROGRAMSKE ODREDNICE
Ivica Račan nikada nije imao ni politiku, ni političke ideje, bio je mali uporni partijski pragmatik. Danas u Hrvatskoj nema ni partije, ni političke ideje koju bi mogli da izdvojimo kao nešto interesantno; sve je to reciklaža bivšeg hrvatskog komunističkog aparata koji je, onakav kakav je bio, iznedrio sve ovo što možemo da vidimo na toj političkoj pozornici.
Mnogi će se iznenaditi ako kažem, a reći ću, da se u Srbiji, sredinom devedesetih – tačnije 1996. godine – javila jedna velika politička ideja koja je, ne slučajno, medijski ignorisana i brzo potopljena jer je predstavljala opasnost i za režim i za tadašnju opoziciju.
Radi se o ideji samostalne države Srbije, u tadašnjim granicama, međunarodno priznate, republikanskog uređenja, sa mešavinom socijalizma i kapitalizma. Ideja je bila razrađena dotančina, primljena je sa oduševljenjem u nekim beogradskim intelektualnim krugovima, trebalo je da se realizuje preko „Državotvornog pokreta Srbije“, političke organizacije tim povodom i osnovane, ali je kod određenih ljudi, od kojih se više očekivalo, prevladao strah. Plan je bio da se Srbija i Crna Gora dogovorno raziđu, da Crna Gora prepusti Srbiji sukcesiju i nasledna prava Jugoslavije, da Kosovo i Metohija dobije autonomiju po modelu Južnog Tirola…
Lični i stranački interesi tadašnjih političkih faktora u Beogradu, pre svega onih u opoziciji, bili su jači. Nekoliko godina kasnije sada već pokojni Vladan Batić izneo je na političku pijacu tu ideju, ali nikada nije dobio zapaženu podršku ni javnosti, ni birača. Iz više razloga.
Šta imamo danas u političkoj Srbiji? Ništa. Nijednog daška vetra, a kamoli novih političkih ideja. Svi guslaju u jednu žicu; Evropa, demokratija, bolji život…Radikali čekaju da se vrati Šešelj, pa će po starom; udri sabljom i levo i desno. Bivši radikali, sada naprednjaci, traže da im narod veruje na reč da će biti bolji od Tadića i njegovih, Koštunica čeka (niko ne zna ni šta, ni koga), Čeda tvrdi da ovi iz Evrope vole njega više nego Borisa, Dinkić pleše ispred svake kuće, nadajući se udaji, a broj onih koji tvrde da neće izaći na prestojeće izbore raste iz dana u dan.
Malo nade sevnulo je najavom „Dveri srpskih“ da će se pojaviti na sledećim parlamentarnim izborima, očekivalo se da izađu sa nečim novim, svežim, makar samo i u retorici, ali…ništa. Njihova priča svodi se na nekakav imaginarni dogovor sa narodom, programske odrednice koje nikome nisu jasne i obećanje da će biti bolji od drugih.
Srbima će, nema sumnje, krenuti nabolje tek onoga dana kada se pojavi neko sa jasnom, preciznom i ostvarivom srpskom političkom idejom. Toga u 20. veku kod Srba nije bilo i otuda sve ove muke.

77 коментара

  1. Nastavak:
    Србија, су током ратова стекли ужасну репутацију у светској јавности. То добро осликава изјава тадашњег француског председника Жака Ширака, који је лета 1995. године изјавио: „Срби не поштују ни Бога ни закон; то је народ разбојника и терориста!”
    У промењеној међународној ситуацији, годину дан након избијања рата на Косову и Метохији 1998. године, а до рата долази јер су албански терористи чинили злодела па је акција српске полиције била нужна одбрана територије државе Србије, долази до НАТО бомбардовања СРЈ, након чега је Србија изгубила контролу над том облашћу. Пар година касније, Црна Гора је напустила државну заједницу са Србијом. 17. фебруара 2008. парламент Косова, уз подршку ЕУ и САД,[79] проглашава једнострану независност од Србије.
    Холм Зундхаусен, професор историје југоисточне Европе на Слободном универзитету у Берлину, у својој књизи Историја Србије од 19. до 21. века закључује следеће:
    Историја Србије и српског друштва одвијала би се другачије да су њене елите биле више заинтересовале за уређење државе и друштва него за територијалну експанзију … Србија је могла да буде високо развијена земља. Потенцијал за то је постојао. Али он је жртвован у име „велике идеје“, која је Србију 1990-их уназадила за цело једно столеће.

    Великосрпске претензије ка суседним областима
    Великосрпска идеологија традиционално гаји претензије ка територијама многих суседних држава.
    Претензије ка Босни и Херцеговини се углавном односе на читаву територију те државе, односно на неке њене делове у компромисној варијанти (нпр. источни делови према споразуму Павелић-Стојадиновић или ентитет Републике Српске након рата у БиХ). Ове претензије се обично правдају етничким и историјским аргументима.
    Претензије ка Црној Гори се, по правилу, односе на читаву територију те државе. Ове претензије се правдају тиме што се Црногорци убрајају међу етничке Србе, а назив црногорац се сматра само географском одредницом попут шумадинац, херцеговац, итд.
    Претензије ка Хрватској се углавном односе на области које су претежно насељене Србима, или су то биле у прошлости пре измене демографске структуре становништва током рата у Хрватској или Другог светског рата. Ове области (Лика, Кордун, Банија…) се делимично поклапају са некадашњом аустријском Војном крајином, у коју су Срби досељени у Великим сеобама. Поред тога, великосрпске претензије често укључују Далмацију и Дубровник, са оправдањем да су тамо у ранијим вековима живели католички Срби, који су временом похрваћени.
    Претензије ка Македонији се заснивају на „историјском праву“, односно на чињеници да се том територијом простирало средњовековно српско царство.[11] Понекад се укључује и етнички аргумент, да македонски Словени припадају српском националном бићу и да немају националну самобитност. Слични аргументи се могу наћи и код великобугарских идеолога. Овакви аргументи су делом изгубили на снази након конституисања модерне македонске нације.
    Претензије према Албанији су се правдале потребом изласка Србије на Јадранско море. Етнички аргумент овде никада није играо улогу, па је Јован Цвијић, и сам поборник ове идеје, српско заузимање албанских крајева назвао “анти-етнографском нужношћу”. Претензије према Албанији су углавном биле актуелне у првој половини 20. века, да би након Другог светског рата биле напуштене.
    Србија сматра Косово и Метохију не само својом територијом, већ и „срцем Србије“. Српска држава полаже право на Косово и Метохију, још од настанка великосрпске идеје у Начертанију, када је ова област била део Отоманске државе, па до данашњих дана, након самопроглашења независности Косова. Ове претензије су се испрва заснивале углавном на историјском праву, јер је Косово било битан део средњовековне српске државе, и делом на демографском, јер је у 19. веку у тој области живео знатан проценат српског живља. Данас Србија полаже право на Косово и Метохију као њену суверену територију у складу са међународним правом и њеним међународно признатим границама. Демографски аргументи углавном више нису у оптицају, обзиром да Срби одавно на Косову нису већинско становништво, а данас чине тек око 5% популације.

  2. BR: 1
    Настанак великосрпске идеје у 19. веку
    Кнежевина Србија почетком 19. века.
    Идеја уједињења свих Срба у једну државу је уобличена почетком 19. века, након вишевековног живота без сопствене државе, као програм националне интеграције и стварања националне државе у максималним границама. Ова појава ранога 19. века је била уобичајена међу европским народима који су национално буђење доживели у раздобљу током и после Француске револуције и Наполеонских ратова.
    Током турске владавине носилац српске државне идеје је била Српска православна црква. Архимандрит пивског манастира и херцеговачки народни првак Арсеније Гаговић је 1803. године у Петрограду је био примљен код руског цара, где је изложио свој план о стварању “Царства Славјано-Сербскога”.1804. године руском цару Александру стиже и мемоар карловачког митрополита Стефана Стратимировића у коме предлаже стварање славјано-сербског царства на Балкану. Сава Текелија 1805. године настоји да задобије аустријског цара за стварање „српског или илирског краљевства“. 1807. године и црногорски владика Петар I Петровић Његош шаље руском цару план о обнови Славјано-сербског царства, чији би штаб била Црна Гора, којој би се присајединили Подгорица, Бока Которска, Херцеговина, Далмација и Дубровник, који би постао престоница.

    Начертаније
    Начертаније (нацрт) је некадашњи тајни „програм спољашне и националне политике Србије“, који је крајем 1844. године написао министар унутрашњих дела Илија Гарашанин (1812—1874) за кнеза Александра Карађорђевића (1842—1858).

    Илија Гарашанин:
    „Србија се мора и у том смотренију у ред осталих европејских држава поставити, створивши један план за своју будућност, или тако рећи да састави себи једну домаћу политику по којим главним начелима треба Србија кроз више времена стално да се влада и све своје послове по њима постојано да управља“.
    Према Начертанију, Србија би требало да ради на ослобађању Срба и осталих Словена и на припајању суседних области Босне, Херцеговине, Црне Горе и Северне Албаније (што је подразумевало Косово и Метохију), тада у саставу Османског царства, те касније и Срема, Бачке и Баната, тада у саставу Аустроугарске. Главна пропагандна активност Србије би се заснивала на припремању становништва ових области на сједињење са Србијом. Борба за присаједињење ових области била би вођена постепеним откидањем отоманских територија, у процесу незаустављивог пропадања царства. Према Гарашанину, Србија полаже „свето право историческо“ на ове земље, које се темељи на Душановом српском царству из 14. века. На том темељу треба поново подићи велику српску државу:
    „Србија мора настојавати да од зданија турске државе само камен по камен оцепљује и прима како би од овог доброг материјала на старом и добром темељу старог царства србског, опет велику нову србску државу саградити и подигнути могла“.
    Као тајни документ, Гарашаниново Начертаније је било званичан програм две српске владе – кнеза Александра Карађорђевића и кнеза Михаила Обреновића. Гарашанин је за време кнеза Александра Карађорђевића био присталица борбе за великосрпску државу. Касније, као министар спољних послова кнеза Михаила (1860—1868), Гарашанин је еволуирао према југословенском решењу, успостављајући везе са југословенским и илирским покретом у Хабзбуршкој монархији (бискупом Штросмајером) и бугарским револуционарним организацијама. Програм Начертања су следиле све српске десничарске формације до 1918. године, и касније.

    Српске сједињене државе (1848).
    Српске сједињене државе је назив политичког програма из 1848. године који су заједно саставили Константин Николајевић, зет кнеза Александра Карађорђевића и Илија Гарашанин, министар унутрашњих дела. План је предвиђао поделу Османског царства на два вицекраљевства, Азијску Турску и Српске сједињене државе, које би ујединиле све Словене европског дела Царства.
    Њихов политички програм је даље предвиђао да се од јужнословенских провинција Аустрије створи друго вицекраљевство под називом Јужна Славонија. Када околности буду дозволиле (а Николајевић је био уверен да ће се Хабзбуршка монархија распасти), Српске сједињене државе и Јужна Славонија ујединиле би се у “једно целокупно и чисто Југословенско царство”.

    Срби сви и свуда Вука Караџића (1849)
    Срби сви и свуда је назив списа Вука Стефановића Караџића из XIX вијека, у којем је изнео схватања о пореклу, земљама, језику и вероисповестима Срба. Спис је објављен 1849. године у Бечу, као део књиге Ковчежић за историју, језик и обичаје Срба сва три закона, али је написан још 1836. године, због чега га неки аутори сматрају првим пројектом Велике Србије.
    Вук је своје идеје о томе да су сви штокавци Срби преузео од највећих научних имена у тадашњој филологији, а то су били Јернеја Копитар, и Павел Шафарик.
    Штокавски дијалекти:
    Вук наводи да Срби живе „у данашњој Србији (између Дрине и Тимока, између Дунава и Старе планине), у Метохији (од Косова преко Старе планине, гдје је Душанова столица Призрен, српска патријаршија Пећ, и манастир Дечани), у Босни, у Херцеговини, у Зети, у Црној Гори, у Банату, у Бачкој, у Сријему, у десном подунављу од више Осијека до Сентандреје, у Славонији, у Хрватској (и у Турској и Аустријској крајини), у Далмацији, и у свему Адријатичком приморју готово од Трста до Бојане.“ При том, не зна се „докле Срба има у Арнаутској и у Маћедонији“.
    У чланку се тврди да су Срби сви који говоре српским језиком, а српским језиком Вук назива све штокавске говоре. Тако он закључује да постоје “Срби трију закона” (односно вера), али само они „грчког закона“ (православне вере) себе зову Србима или „Србљима“, а остали „овога имена неће да приме“, па се они „закона турскога“ називају Турцима, а они „закона римскога“ себе зову по местима у којима живе, нпр. Славонци, Босанци (или Бошњаци), Далматинци, Дубровчани или у Бачкој Буњевцима, у Срему, Славонији и Хрватској Шокцима, а око Дубровника и по Боци Латинима. Ово су још неки Вукови савременици, али и наследници, а посебно хрватски филолози, оцењивали као пристрасност и национализам. У наредним годинама су објављени опсежни осврти више аутора у којима се побија Караџићев језички пансрбизам (списи Богослава Шулека, Анте Старчевића, Мирка Боговића, Адолфа Вебера Ткалчевића и других). Због проглашавања свих штокаваца Србима, савремени хрватски и бошњачки аутори сматрају да је „Вук међу Србима положио темељ великосрпских амбиција“.

    Кнез Михаило Обреновић се током своје друге владавине (1860-1868) умногоме ослањао на политички програм Начертанија, са Илијом Гарашанином као министром иностраних послова. Његова политика, ношена „великом идејом“, је ишла за стварањем народних држава, акцијом самих југоисточно европских народа без мешања страних сила. Као минимум предвиђао је да Србија из те целе акције добије Босну и Херцеговину. Порта је одбијала Михаилове предлоге да његову вазалном подручју припоји Босну и Херцеговину, сматрајући те његове тежње као део руских аспирација на Истоку.
    Кнез Михаило показује на Призрен.
    Политика кнеза Михаила је имала подршку Француског царства на челу са Наполеоном III, чији је план за решење источног питања у југоисточној Европи узимао Србију као Пијемонт око кога је требало да се окупе сви јужнословенски народи, укључујући и Бугаре. Француски министар иностраних послова Тувнел се надао се да ће Србија ујединити Босну, Херцеговину, Црну Гору и Бугарску и да ће тежити да уједини и целокупно словенско становништво Аустрије. Кнез Михаило Обреновић је са бугарским емигрантима у Букурешту 14. јануара 1867. закључио Букурештански уговор о заједничкој држави Срба и Бугара. Француска је објавила свој програм за реформе у Турској нотом од 22. фебруара 1867.
    Аустрија је била енергично против ових планова, сматрајући да не може никако допустити проширење Србије која би тако постала привлачан центар и за Јужне Словене аустријског царства. Након пораза у француско-пруском рату (1870-1871) француска политика је за дуже време потиснута са југоисточне Европе. После смрти кнеза Михаила и руска политика у југоисточној Европи се одвратила од Србије, у којој су почеле превлађивати унутрашње слободњачке струје и јачати се демократија. Руска влада почела је преносити тежиште своје политике на Бугаре који су били у ближој сфери руских интереса и могли боље послужити непосредним руским циљевима на Истоку.

    Српски социјалиста Светозар Марковић у многим делима (Велика Србија, 1868, Србија на истоку, 1873, Социјализам и друштвено питање, 1874) критикује идеју Велике Србије. Он је ову „велику мисао“ сматрао изговором за занемаривање далеко важнијих унутрашњих питања тадашње Кнежевине Србије, упозоравајући да се »револуционарна идеја о јединству српског народа претворила у идеју штетну по народне интересе«. Критикујући великосрпску политику Кнеза Михајла, Марковић закључује следеће:
    немогућност подухвата Велике Србије лежи у чињеници да српски народ живи измешан са другим народима, без јасно одређених географских и етнографских граница, тако да би морао »узети улогу освајача« према суседима:
    Светозар Марковић, који је и сам био за ослобођење Срба који живе под османском или хабзбуршком влашћу, изричито је одбијао улогу Кнежевину Србију као „Пијемонта Јужних Словена“ и политику територијалне експанзије Србије, која би припојила и мешовите области. Он је сматрао да свака нација треба у свом политичком и друштвеном животу да буде самостална, да не буде потчињена ни једној другој нацији. Он је изричито одбацивао позивање на „историјска права“ речима: „принцип националности одриче се свих историјских права.“ Посебно је сматрао штетним уједињење српских земаља позивањем на Душаново царство. Сматра је да идеја Велике Србије иде у прилог политици која тежи да у земљи утврди неограничену моћ династије Обреновић. Марковић наглашава да би нова српска држава, настала освајањем, по нужди постала војнополицијска и снагу би трошила у одбрани од спољних непријатеља, занемарујући сопствени умни и културни развитак. Уместо тога, Марковић предлаже стварање Балканске федерације, односно савеза српског народа са другим балканским и јужнословенским народима.

    Милош Милојевић, српски историчар, политичар и књижевник (1840-1907), је 1872. године објавио своју тенденциозну историјско-етнографску-географску карту Балканског полуострва, у којој је све земље насељене Јужним Словенима сматрао српским земљама. Хрвате је назвао Србо-хрватима, Словенце Србо-словенцима, Бугаре Србо-бугарима, односно Србо-рашанима итд. Због својих „мегаломанских“ тврдњи да готово цело Балканско полуострво припада Србима (од Црног до Јадранског мора), међу Бугарима је остао упамћен и као луди Милош (буг. лудия Милош).

    Почетком 20. века је основано више револуционарних организација чији је циљ био уједињење свих српских, односно јужнословенских области са Краљевином Србијом, на коју се гледало као на „југословенски Пијемонт“.

    Драгутин Димитријевић.
    Црна рука (званичан назив Уједињење или смрт) је било тајно завереничко друштво на чијем је челу био српски официр Драгутин Димитријевић Апис. Ова организације је имала велики утицај на политику Краљевине Србије, посебно након извођења Мајског преврата 29. маја 1903. године у коме су њени припадници убили краља Александра Обреновића и краљица Драгу, доводећи Петра Карађорђевића на српски престо. Црна рука је имала за циљ да уједини “све српске покрајине: 1. Босну и Херцеговину, 2. Црну Гору, 3. Стару Србију и Македонију, 4. Хрватску, Словенију и Срем, 5. Војводину, 6. Морску Обалу (Далмацију)”. Након територијалних проширења Србије у Балканским ратовима, Црна рука се посебно усредсредила на области у саставу Аустро-Угарске.
    Млада Босна је била револуционарна омладинска организација, настала око 1904. године, која се борила против окупације, а потом припајања Босне и Херцеговине Аустро-Угарској, а за њено припајање Србији и другим јужнословенским земљама. Поједини чланови ове организације су сарађивали са Црном руком. Њен члан Гаврило Принцип, уз подршку Црне руке, је 28. јуна 1914. године извршио атентат у Сарајеву на аустроугарског престолонаследника Франца Фердинанда, што је Аустро-Угарској био повод за рат против Србије, који је прерастао у Први светски рат.

    Народна одбрана је била српска паравојна организација основана 1908. године (у време Анексионе кризе) у циљу припајања Босне и Херцеговине Србији. Ова организације је из Србије у Босну слала четничке одреде, ради борбе против Аустрије. За време Балканских ратова преко ове организације су регрутовани добровољци за борбу у Македонији.

    Географска област Македоније.
    Борба за Македонију (1904—1908) је била борба новооснованих балканских држава (Грчка, Србија и Бугарска), за припајање области Македоније и других делова Балкана, који су после Берлинског конгреса 1878. године, остали у саставу Османског царства.
    Становништво Македоније је било језички, верски и етнички изразито разноврсно (Македонски Словени, Бугари, Грци, Срби, Турци, Албанци, Роми, Власи, и остали). Српска и бугарска пропаганда је била углавном усмерена на тада још увек национално неопредељене Македонске Словене, док је грчка пропаганда претежно била усмерена на Грке, Аромуне као и на Словене Егејске Македоније, који су називани славофоним Грцима. Све три суседне државе су спроводиле образовне и пропаганде активности, отварањем школа у Македонији на њиховим националним језицима и вршењем србизације, бугаризације и хеленизације. Поред тога, ове државе су слале своје комитске (односно четничке) одреде које су се сукобљавале са Отоманском војском и полицијом, а неретко и међусобно.
    Привремена проширења Краљевине Србије у Првом балканском рату.
    У складу са спољнополитичком орјентациом зацртаном у Начертанију, српска војска је напала отоманску државу у Првом балканском рату октобра 1912. године, продирући у области Македоније, Новопазарског санџака, Косова, Метохије и Северне и Средње Албаније.
    5. октобра 1912. године српска војска је прешла границу ка Македонији код Врања и Преполца, оглашавајући Турској рат. Међутим још две недеље пре тога српске чете су већ запоселе цео Козјак и подигле козјачка села у борбу против Турске. И у Козјаку, и у великој бици на Куманову, и пред Прилепом, и на Косову и на Призрену и Битољу, српске чете су постигле велики војни успех.
    Српска војска ослобађа Косово и Призрен, а црногорска део Метохије, Ђаковицу и Призрен. Са отоманске стране су наишли на слаб отпор, а једине значајне препреке српском напредовању пружале су албанске јединице Исе Бољетинија, Идриза Сеферија и Бајрама Цурија. Лоше организован оружани отпор становништва лојалног Турској српска војска је сломила за неколико месеци. Српски одреди након тога настављају освајање северне и средње Албаније, заузимајући у октобру 1912. велики део албанске обале заједно са луком Драч. Из Албаније се повлаче тек након Аустро-угарске претње ратом у јесен 1913. године.

    Димитрије Туцовић
    Критичар Пашићевог режима Димитрије Туцовић се одлучно противио територијалној експанзији Србије током балканских ратова, а посебно српском заузимању Косова, које је називао империјалним освајањем. Он је сматрао да Косово припада Албанцима и залагао се за припајање Косова Албанији. Истовремено се залагао за балканску федеративну државу коју је требало да чине Србија, Бугарска и Албанија.
    Након покоља албанског становништва на Косову и у северној Албанији, Туцовић је опомињао да је “извршен покушај убиства с предумишљајем над целом једном нацијом”, што је “злочиначко дело” за које се “мора испаштати”.

    У Лондонском тајном уговору Савезника са Италијом, Србији су нуђена територијална проширења у случају победе Савезника у Првом светском рату.
    После дугих преговора, у Лондону је потписан тајни споразум о преласку Италије на страну Савезника, с тим да она добије, што се тиче југословенских земаља, део Далмације до изнад Сплита, и сва већа острва, сем Брача и Шолте, док би Србији и Црној Гори, према том Уговору, припао јужни део јадранске обале, почев од рта Плоче изнад Трогира, све до луке Драч, која би остала у поседу независне Албаније. Пошто је српска влада била чврсто опредељена за југословенску опцију (чије је реализација била неизвесна, с обзиром да су савезници, све до пред сам крај рата, имали у виду опстанак Аустро-Угарске) она се успротивила овом плану, чиме је изгубила и оно мало италијанског кредита, што ће је коштати током повлачења кроз Албанију.
    Италија је касније још једном предложила Србији да приђе Четворном споразуму (Енглеска, Француска, Русија и Италија) и да тако и формално постане савезник, што је Никола Пашић одбио, јер би то значило признати и Лондонски тајни уговор и издати ратне циљеве.
    По завршетку Првог светског рата, у складу са ратним циљевима Србије изнетим у нишкој декларацији, створена је Краљевина Срба, Хрвата и Словенаца, чиме је српски национални програм доживео своје остварење. Краљевина СХС је објединила територије тадашњих краљевина Србије и Црне Горе, са аустријским јужнословенским областима, под српском владарском династијом Карађорђевића. Српски политичари су сматрали Србију за носиоца југословенског јединства (као што је Пијемонт био за Италију или Пруска за Немачко царство), а на новоформирану краљевину су гледали као проширену Србију. Срби су сматрани државотворним народом и главним творцима Југославије, а њихов “домаћински однос према држави” је глорификован.

    Краљ Александар I Карађорђевић.
    Према оцени недељника Тајм, Срби, предвођени Пашићевом владом, су желели Велику Србију, што је значило јаку централизовану владу за целу нацију. Користећи тактику полицијског застрашивања и намештања избора, Пашић је умањио значар опозиције у парламенту, стварајући централизацију моћи у рукама Срба.
    Унитарно уређење и српска доминација у новој држави су имали бројне противнике, међу којима су били: зеленаши, присталице свргнутог црногорског краља Николе, хрватска опозиција (на првом месту Хрватска сељачка странка), која је тражила аутономију Хрватске, Унутрашња македонска револуционарна организација, која се борила за независност Македоније, Косовски комитет, који се борио за припајање територија насељених Албанцима (Косово, западна Македонија и делови Санџака) Албанији и Комунистичка партија Југославије која се борила за преуређење државе на републиканским и федеративним основима.
    Немогућност функционисања заједничке југословенске државе довела је до постепеног обнављања великосрпске идеје у јавности. Међу српским политичарима је сазревало уверење да су уједињењем погрешили и да ипак треба створити Велику Србију. Они су сматрали да не смеју дозволити да „српство буде и даље понишавано и малтретирано и да се они који су у рату побеђени понашају када су они победници“. Као решење српског националног питања, често је предлагана „ампутација Хрватске“, у суженим границама. У марту 1928. године радикалски посланик Пуниша Рачић је на седници Народне скупштине захтевао да се држава преуреди и преименује у Велику Србију.
    Због нерешеног националног питања у Краљевини Југославији, група српских интелектуалаца формира Српски културни клуб (ССК) који ће реафирмисати великосрпску идеју. Ова организација је имала за циљ да понуди “један истински велики програм и његово извођење основано на стварности.” Оснивачи Српског културног клуба били су Слободан Јовановић и Драгиша Васић.
    Српски културни клуб је Војводину доживљавао као област у којој је српска национална мисао угрожена те стога треба истицати српски карактер те области. Босанску крајину је означавао „предстражом Београда“, истичући да област Босне и Херцеговине мора целовита ући у будућу српску територијалну јединицу. СКК је предано радио на издвајању Срема из састава Бановине Хрватске (срезови Даљ, Винковци и Вуковар). Истицао је да је Далмација ни етнички, ни географски, ни историјски, ни културно, ни привредно није само хрватска. Потенцирао је српски карактер Македоније и истицао значај Косова и Метохије за свест српског народа. Све те области сматрао је српским земљама и у њима водио широку пропагандну акцију. 1937. године секретар Српског културног клуба и доцент Филозофског факултета у Београду Васа Чубриловић, упутио је државним органима поверљиви документ под називом “Исељавање Арнаута”, који говори о решавању Албанског питања, односно о “смишљеном, систематском и енергичном” исељавању Албанаца из Југославије и асимилацији оних преосталих. Чубриловић се том приликом позива на примере Немачке и Русије:
    „Ако Немачка може да протера десетине хиљада Јевреја, ако Русија може да пресели милионе људи са једног краја континента на други, неколико стотина хиљада протераних Албанаца неће изазвати рат.“
    Чубриловић даље предлаже методе државног притиска, отпуштања, хапшења, насиља, застрашивања, подмићивања, слања паравојних јединица и паљења насеља, у циљу што масовнијег исељења албанског становништа.

    Хомогена Србија.
    Четнички план Велике Србије у Великој Југославији.
    Након избијања крвавог грађанског рата у Југославији (1941-1945), избегли бањалучки адвокат, Стеван Мољевић, у Никшићу 30. јуна 1941. године објављује спис „Хомогена Србија“, који постаје прогамско начело четничког покрета. Иако формално југословенски опредељен (службени назив: Југословенска војска у отаџбини), четнички покрет се руководио великосрпском идеологијом, залажући се за стварање Велике Србије у Великој Југославији. Др. Мољевић, четнички идеолог и саветник Драже Михаиловића, пише:
    Основна грешка у нашем државном уређењу била је што 1918. г. нису биле ударене границе Србије. Та се грешка мора исправити, данас или никад. Те се границе данас морају ударити, и оне морају да ухвате цело етничко подручје на коме Срби живе са слободним излазима на море за све српске области које су на домак мора.
    Концепт „Хомогене Србије“ је званично заговарао „Велику Југославију“ и у њој „Велику Србију“. Мољевић се није супротстављао опстанку Југославије, али је инсистирао да се унутар југословенске државе јасно омеђе све српске земље и оне учине хомогеним у етничком погледу:
    Пресељавање и измена житељства, нарочито Хрвата са српског и Срба са хрватског подручја, једини је пут да се изврши разграничење и створе бољи односи између њих, а тиме отклони могућност да се понове страшни злочини који су се дешавали и у прошлом рату, а нарочито у овом садањем, на свему подручју на коме су Срби и Хрвати били измешани, и где су Хрвати и Муслимани с планом ишли за истребљење Срба.

    Инструкција Д. Михаиловића Павлу Ђуришићу од 20.12.1941.
    Жељена хомогеност Мољевићеве Србије се постизала средствима етничког чишћења и геноцида. У том циљу Дража Михаиловић је 20. децембра 1941. године послао посебну инструкцију командантима четничких одреда Ђорђију Лашићу и Павлу Ђуришићу на чијим подручјима (Црна Гора, БиХ, Санџак) се налазио велик број муслимана. У том документу, између осталог, наглашавају се и ови задаци четничког покрета:
    • Створити велику Југославију и у њој велику Србију, етнички чисту у границама Србије-Црне-Горе-Босне и Херцеговине-Срема-Баната и Бачке.
    • Борба за укључење у наш државни живот и свих још неослобођених територија под Италијанима и Немцима (Трст-Горица-Истра и Корушка) као и Бугарске, северне Албаније са Скадром.
    • Чишћење државне територије од свих народних мањина и ненационалних елемената.
    • Створити непосредне заједничке границе између Србије и Црне Горе, као и Србије и Словеначке, чишћењем Санџака од муслиманског живља, а Босне од муслиманског и католичког живља…
    • У крајевима очишћеним од народних мањина и не-националних елемената, населити Црногорце (у обзир долазе сиромашне и национално исправне и поштене породице)…
    У јануару и фебруару 1943. Југословенска војска у отаџбини је спровела опсежне операције геноцида и етничког чишћења у источној Босни и Санџаку. Након операције Ђуришић је у извештају Михаиловићу написао:

    Извештај Павла Ђуришића начелнику штаба Врховне команде од 13. фебруара 1943.
    Акција у Пљеваљском, Чајничком и Фочанском срезу противу муслимана извршена је. Операције су изведене тачно по наређењу и издатој заповести. Напад је почео у одређено време. Сви команданти и јединице извршили су добијене задатке на опште задовољство. Сва муслиманска села у три поменута среза су потпуно спаљена да ниједан њихов дом није остао читав.
    За време операција се приступило потпуном уништавању муслиманског живља без обзира на пол и године старости. Наше укупне жртве су биле 22 мртва од којих 2 несрећним случајем и 32 рањена. Код муслимана око 1.200 бораца и до 8.000 осталих жртава: жена, стараца и деце.

    Башка резолуција
    Половином јануара 1944. у селу Ба одржан је Светосавски конгрес припадника ЈВуО, који је расправљао о послератном уређењу Југославије полазећи од Мољевићеве платформе. На конгресу је усвојена Башка резолуција, којом је одлучено да Југославија буде наследна парламентрана монархија, са три федеративне јединице: српском, хрватском и словеначком. Српска јединица је требало да обухвати данашњу Србију, Црну Гору, Македонију, Босну и Херцеговину и већи део Хрватске. Међутим, четнички пројекат Велике Србије у Другом светском рату доживео је слом победом партизана и успоставом 6 федералних република, те стварањем 2 аутономне покрајине у оквиру Србије.

    СвеСрбија је био назив предложен од стране Генерала Милана Недића, у својству председника владе окупиране Србије, за пројекат нове српске државе која би постојала у оквиру европског “Новог Поретка” (Neue Ordnung) створеног од стране нацистичке Немачке. Пројекат је предвиђао уједињење Србије и Црне Горе (у њиховим тадашњим, ратним границама) са одређеним деловима територије Босне и Херцеговине који су се налазили у оквиру Независне Државе Хрватске. Делови који су требали да буду искључени из састава НДХ су углавном одговарали оним деловима БиХ који нису ушли у састав Бановине Хрватске на основу Споразума Цветковић-Мачек из 1939. године.
    Генерал Милан Недић је свој пројекат званично предложио Адолфу Хитлеру током њиховог јединог сусрета одржаног у Немачкој септембра 1943. године. Међутим, Хитлер није био заинтересован за обнављање државности Србије и њена територијална проширења, тако да је предлог Недића још током састанка одбијен. Анте Павелић и власти НДХ су дошле до копије мапа које је Недић однео Хитлеру на разматрање и штампале су их јавно у виду пропагандног летка у јесен 1943. године као илустрацију наставка „српске претње“ хрватском народном и државном животу.

    Споразум Павелић-Стојадиновић је био послератни споразум у емиграцији између усташког вође и бившег поглавника Независне Државе Хрватске Анте Павелића, и српског радикалског вође и бившег председника краљевске владе Милана Стојадиновића, потписан крајем 1954. године у Буенос Аиресу. Споразум је предвиђао разбијање Федеративне Народне Републике Југославије (ФНРЈ) на три независне државе: Словенију, Хрватску и Србију. Овај нови српско-хрватски споразум који је требао да замени застарели Споразум Цветковић-Мачек из 1939. године, којим је успостављена Бановина Хрватска.
    Евентуални споразум је једини начин да се коначно стане на крај међусобном уништавању … Јер Срби и Хрвати су стотинама година живели у посебним државама и увек у најбољем пријатељству, те сам сигуран да ћемо опет бити упућени једни на друге и помагати се у обрани заједничких интереса.
    Граница између Хрватске и Србије (од севера ка југу) је требала да прати већ постојећу границу (као компромисну) између СР Хрватске и СР Србије (САП Војводине) до реке Саве и границе са СР БиХ; затим је граница требала да прати реку Саву до ушћа са Босном; потом је граница требала да иде реком Босном, затим планинским врховима до почетка доњег тока реке Неретве и потом доњим током реке Неретве до Јадранског мора. На овај начин Босанска Крајина је требала да припадне Хрватској, док би највећи део централне са источном Босном, источна Херцеговина и јужна Далмација припали Србији. Дубровник је био једина спорна тачка споразума. Док је Стојадиновић говорио о Дубровнику као српском, Павелић је најављивао могућност плебисцита, или самостални Дубровник. Споразум је предвиђао и мирно пресељење (уз размену имовине) свих Срба који би се затекли у границама Хрватске, и свих Хрвата и Муслимана (који су третирани као Хрвати) који бу се затекли у оквиру Србије.
    Споразум Павелић-Стојадиновић је произвео жестоке негативне реакције од стране хрватске емиграције, српске емиграције и Титовог режима у Југославији. Павелић и Стојадиновић су проглашени за националне издајнике од стране усташких и четничких политичких кругова у исељењу, док је југословенски режим одбацивао значај споразума као “рачун без крчмара”, истичући да Павелић и Стојадиновић више нису никога представљали.
    Меморандум САНУ, који износи становиште да су Срби дискриминисани у Југославији и да се над њима врши геноцид од стране Албанаца на Косову. Након тога долази до бујања српског национализма и таласа организованих протеста Срба и Црногораца широм земље (митингаши су имали превоз организован аутобусима). Под притиском демонстрација, долази до рушења покрајинских власти Војводине и Косова, заједно са републичким властима Црне Горе, и њихове смене људима оданим Слободану Милошевићу.
    Српски националисти су именовали су Југославију као највећу катастрофу Србије, сматрајући катастрофалном грешком што је Србија пристала на југословенску државу, уместо да је створила Велику Србију у повољном периоду након Првог светског рата. Великосрпском идејом су били прожети главни чиниоци српске политике (укључујући СПС, СРС и СПО), насупрот настојањима међународне заједнице за очувањем постојећих граница југословенских република.
    Меморандум САНУ је документ који је израдила Српска академија наука и уметности (САНУ) између 1985. и 1986. године, као стратешки програм српске интелигенције. Меморандум наглашава тежак положај и неравноправност српског народа у Југославији, а посебно на Косову и Метохији, где се, како је наведено, спроводи „физички, политички, правни и културни геноцид над српским становништвом“. Демонстрације Албанаца на Косову 1981. године српски академици називају „неофашистичком агресијом“. Меморандум даље критикује конфедерализам и велика овлаштења аутономних покрајина, омогућена југословенским уставом из 1974. године, оцењујући да су Срби њиме дискриминисани.[61] Српски академици сматрају да су потребне уставне промене у Југославији због неравноправног третирања и слабљења Србије (страна 46) и да „српско питање“ неће бити решено пре остварења пуног националног и културног јединства Срба, без обзира где живе (стране 70-73).
    Меморадум је непосредно по објављивању изазвао бурне реакције у земљи, због својих погледа на стање нације и захтева за темељном реорганизацијом СФЈР. На ванредној скупштини САНУ 18. децембра 1986. дата је подршка Меморандуму, а током дискусије је напоменуто:
    „У прилог израде оваквог програма речено је да Србија од Гарашанина није имала свој национални програм, а од Светозара Марковића нико није разматрао српско питање…“
    (Коста Михајловић)
    Хрватски аутор Славен Летица овај документ сматра изразом великосрпског национализма док га извештај УН сматра средством ширења анти-албанских осећања. Сматра се да је Меморандум САНУ имао кључну улогу у распаду СФР Југославије и битно допринео југословенским ратовима.

    Шешељев план Велике Србије
    Шешељев план Велике Србије, у границама Карлобаг-Огулин-Карловац-Вировитица.
    Шешељев план Велике Србије се заснивао на начелу „Где су српски гробови, ту су српске земље“, комбинујући историјско и етничко право на територије суседних југословенских република. Он је у оквире своје Велике Србије предлагао укључење већег дела територије СФРЈ, и то целих република Србије, Македоније, Црне Горе, Босне и Херцеговине, као и великог дела Републике Хрватске, подељене по замиљеној линији Карлобаг-Огулин-Карловац-Вировитица. Сматра се да је Шешељ ту идеју преузео од Стевана Мољевића, четничког идеолога из Другог светског рата. Иза овог програмског опредељења стајао је Шешељев Српски четнички покрет, који је касније преименован у Српску радикалну странку, која је слала своје добровољце на југословенска ратишта. СРС још увек званично заступа овај програм. Бивши високи званичници Српске радикалне странке Николић и Вучић су након њеног напуштања 2008. године изјавили да је идеја Велике Србије нереална.

    Драшковићев план Велике Србије.
    У јесен 1990, у време већ распламсалих оружаних сукоба у Хрватској, Вук Драшковић, председник Српског покрета обнове, организује добровољачку војну формацију под називом Српска гарда и шаље је на ратиште. Формација је на терену била под командом Ђорђа Божовића-Гишке.
    Драшковић је почетком 1990-их предложио свој план Велике Србије, која би обухватала Србију, Македонију, Црну Гору и делове БиХ и Хрватске са високим процентом Срба. Овај план је требало да буде нека врста мировног плана између Срба и Хрвата. План је подразумевао преуређење Босне и Херцеговине тако што би јој били припојени делови Хрватске насељени Србима, али би Хрватској заузврат били припојени делови БиХ насељени Хрватима. Муслимани, односно Бошњаци не би имали свој самостални ентитет. Вук Драшковић је критиковао Милошевића јер се није довољно залагао за Велику Србију. Сам Драшковић и његова странка су касније напустили овај програм.

    Милошевићев план “Крње Југославије”
    Током југословенске кризе, припадници српске интелектуалне и политичке елите су покушали да дефинишу српске националне циљеве (нпр. да сви Срби треба да живе у једној држави) у оквиру дискурса социјалистичке Југославије. Према оптужбама Међународног суда за ратне злочине у Хагу, Милошевић је покушао да насиљем оствари идеју “сви Срби у једној држави”, при чему није помињао историјски концепт “Велике Србије”, али је сарађивао са екстремним националистима попут Шешеља који су га заговарали. Према мишљењу тужиоца Џефрија Најса, то су били практично исти циљеви, будући да су се границе замишљене српске државе поклапале на линији Карлобаг-Огулин-Карловац-Вировитица. 1991. године, након проглашења независности Словеније и Хрватске, Слободан Милошевић и тада владајућа Социјалистичка партија Србије су заузели став да се Хрватска може отцепити, али не може на то приморати хрватске Србе који желе да наставе да живе у Југославији. Један од твораца Меморандума САНУ и челник владајуће Социјалистичке партије Србије, је средином 1991. године поручио:
    „Нова државна граница мора ићи линијом разграничења српског и хрватског народа. ЈНА треба да поседне ту нову границу.“
    (Михаило Марковић)
    Скупштина Србије је 8. јула 1991. затражила “од савезних органа и ЈНА да штите само онај део Југославије у којем се народи који живе на тим просторима изјасне да желе живети заједно”. Милошевић је намеравао да створи крњу Југославију, која би обухватала Србију, Црну Гору, Македонију, Босну и Херцеговину и делове Хрватске насељене Србима. Међутим, ти планови падају у воду 1992. године проглашењем независности БиХ и Македоније, па Србија остаје у државној заједници само са Црном Гором. Аналитичари сматрају да је Милошевић инсистирао да задржи име Југославија из два разлога: 1) да би оправдао анексију делова Хрватске и Босне и Херцеговине, 2) да би Крња Југославија стекла међународно признање као наследница СФРЈ.

    Неуспех великосрпске идеје
    Срби у Хрватској су одбили план З-4, који им је нудио широку аутономију у оквиру Републике Хрватске. При том, међународна ситуација по Србе се дефинитивно променила након масакра у Сребреници 11. јула 1995. године. Убрзо након тога, 4. августа 1995. године, Хрватска је спровела операцију Олуја која се завршила падом Републике Српске Крајине. Од 30. августа до 14. септембра НАТО је бомбардовао српске положаје у БиХ, чиме је прекинута српска опсада Сарајева. У новембру исте године је потписан Дејтонски мировни споразум, којим је завршен рату у Босни и Херцеговини.
    Неуспех прекрајања државних граница у југославенским ратовима је имао далекосежне последице по Србију и шири регион. Срби, а посредно и држава Србија, су током ратова стекли ужасну репутацију у светској јавности.

  3. Povratak demobilisanog oca nacije
    MONITOR, 20. oktobar 2005.

    Bio bih sretan kad bih bio samo u knjizarama”, vajkao se srpski akademik Dobrica Cosic. Da je ostao u knjizarama mnogi koje je Cosiceva ideologija otjerala u smrt bili bi i danas tu. Ali, akademik se, sto tajno sto javno, latio prekrajanja granica i gradnje velike Srbije koja je Balkan uvela u pakao devedesetih.

    Bio je mocan, uticajan, znacajan i povjerljiv covjek prvo komunistickog rezima, kojeg su simbolizovali Tito i Rankovic. Sve do razlaza. Potom: memorandumovac, Milosevicev duhovni otac koji je davao pogonsko gorimo vozdovim i Karadicevim tenkovima na velikosrpskom osvajackom putu. Na kraju, kada se golim okom vidio Milosevicev kraj, potpisao je pristupnicu Otpora.

    Cosic nikad nije rekao ko ga je i sto kocilo da ostane u knjizarama, na srecu svog i susjednih naroda. Ali, to izbija iz podteksta: iz pozicije vodeceg nacionalnog autoriteta on se i dalje zrtvuje za svesrpsku stvar. Kako veli: “Opet nas velike sile diktatima i ucenama uteruju u ‘srecnu buducnost’ koju su one projektovale”. Pa je velicina koja vodi racuna kada ce istupiti u javnosti, odlucila da “nastupi” bas sada.

    Cosic je izabrao voljenu Politiku i prije neki dan u intervujuu saopstio svijetu da se srpski narod nasao u “stanju nagle uvecane neizvjesnosti” i da cak ni on, vizionar, vise “ne moze ni da nasluti sta ce Evropa i svet biti posle 50 godina, a sta ce biti sa Srbima, sumnjam da i Bog zna”.

    Opet je “srpsko pitanje” u centru paznje. Opet jedino srpski narod nema svoju drzavu, kao u vrijeme kad je sa grupom istomisljenika akademika stvarao Memorandum SANU, u javnosti plasiran oktobra 1986, inicijalni akt kojim je prakticno pocela jugoslovenska drama. Drama strasnih pogibijama, nezamislivih zlocina, stradanja civila, cijim se akterima danas sudi u Hagu.

    Cosic ponovo aktivira staru nacionalisticku tezu da srpski narod ne ceka spokojna buducnost sve dok Srbija ne ostvari svoj nacionalni interes – dok ne utvrdi i prosiri svoje granice.
    Srpsko nacionalno pitanje Cosic godinama sagledava iskljucivo kao teritorijalno pitanje: “Srbi su raspadom Jugoslavije primorani da pronadu drzavno-politicku formu resenja svog nacionalnog pitanja. Ja je sada vidim u federaciji srpskih zemalja. U tu federaciju treba da udu ne ‘svi Srbi’, nego srpske etnicke oblasti” (Cosiceva knjiga Promene, izdanje novosadskog Dnevnika, 1992).

    Cosic vise ne vergla svoju omiljenu nacionalisticku floskulu da Srbija dobija u ratu a gubi u miru. Vec propalu ratnu viziju “Svi Srbi (odnosno teritorije) u jednoj drzavi” 90-ih, smjesta u siri tragicni kontekst: “Devedesetih godina zbivao se posljednji ili pretposljednji cin srpske tragedije zasnovane u Prvom svetskom ratu, krvlju dopisane u Drugom svetskom ratu i zabludama potvrdene u titoizmu”.

    Poslije svega sto se dogodilo, poslije presuda za ratni zlocin u Hagu, Cosic hladno cijedi da proces “dovrsetka razbijanja Jugoslavije nije uzrokovan toliko pogresnom politikom tadasnjeg srpskog rezima, koliko energijama nacionalisticko-separatistickih ideologija i stavom Njemacke i EZ da joj Jugoslavija vise nije korisna”.

    To sto je sam, u pismu kongresu srpskih intelektalaca u Sarajevu (1992), sedam dana uoci rata koji je poveo Karadzic, porucivao: “Moramo se sto pre razdeliti i razgraniciti” za njega nije nacionalizam i “drzavoboracka teznja”, ali ono sto su radili Slovenci i Hrvati jeste. Cudnog akademika, jadi ga ne ubili!

    Sto je sad problem? Srbija vise ne moze da ratuje, Crna Gora se bori da izade iz “bratskog zagrljaja”, a Kosovo da stekne nezavisnost uz pomoc svijeta. Cosic kuka kao sinja kukavica: “Uvodenjem vazalstva i protektoratskog stanja ne stvara se slobodna i demokratska Evropa, nego se stvara totalitarna zajednica”.

    Pisac sa neutoljivim nacionalnim ambicijama zagovara podjelu Kosova i unitarizaciju SCG. Zlatosuto se poziva na principe kada brani svoju stvar: “Bez uvazavanja slobodne politicke volje gradana i vlastitih potencijala zemlje i naroda, ne nastaje demokratska civilizacija”. Bas tako. Ali, to vazi za sve, ne samo za Srbe.

    “Briselski komesari su nas bombardovali i smestili u drzavni provizorijum u kojem se raspinje i grca narod Srbije i Crne Gore. A prete nam i novim ‘integracionim’ asocijacijama rasturajuci Republiku Srpsku i primoravajuci Srbe da zive u logoru ‘multietnickog Kosova’ sa svojim ubicama”, slika tamnim bojama Cosic svoje katastroficne vizije.

    To sto govori o “narodu SCG” znak je da veliki humanista i demokrata i dalje negira crnogorsku naciju. Pa, otuda, za njega nije protivurjecnost da je “pristalica Evrope – saveza drzava nacija” a da Crnogorcima osporava i naciju i pravo na samostalnu drzavu!
    Srpski akademik – velikosrpski ratnik za mede i granice misljenja je da Srbi treba da smognu snage i svojom pamecu, bez uplitanja briselskih komesara, sto prije urede svoju drzavu. “A smatram razumnom samo onu nacionalnu politiku kojom se sa grabace Srbije zbacaju tereti koji joj slamaju kicmu”.

    Sta je pisac “svjestan tragedijskog oblika” zelio da kaze?
    Odgovor je lako naci u njegovim knjigama. Uostalom, to je on vec nekome i savjetovao kad je izbjegao da se decidno izjasni o posledicama idelogije satkane u Memorandumu i Cosicevim sabranim djelima.

  4. Intervju: AKADEMIK LJUBOMIR TADIC: Stranacki sporovi ugrozavaju Srbiju
    Dnevnik, 11. decembar 2005.

    – Kohabitacija predsednika i premijera Srbije mora biti nastavljena, pre svega zbog Kosova i Metohije, a stranacke stvari moraju biti stavljene u stranu u interesu drzave i njenog opstanka. Boris Tadic i Vojislav Kostunica vec su nastavili saradnju organizovavsi pregovaracki tim, jer se drzava ne sme zanemariti i dovoditi u pitanje zbog stranackih sporova.
    Njihova saradnja bice nastavljena kroz sva pitanja koja su otvorena pred Srbijom
    -izjavio je za “Dnevnik” akademik Ljubomir Tadic, otac predsednika Srbije.

    l Da li je dobar plan za juznu pokrajinu s kojim drzava ulazi u pregovaracki proces “vise od autonomije, manje od nezavisnosti”?
    – To je jedino sto danas moze da se kaze da je realno, ako Albanci uopste zele da pregovaraju i odustanu od unapred zauzetog stava o nezavisnom Kosovu. Bio bi to strasan presedan kada bi se preko SB UN organizovalo nezavisno Kosovo. Mozda ono sto se eufemisticki zove medjunarodna zajednica, a u stvari su velike sile, misli da nece dovesti u pitanje polozaj Baskije u Spaniji, Korzike u Francuskoj, Severne Irske u Velikoj Britaniji ili Flamanaca i Valonaca u Belgiji. Da li oni misle da ih mogu lako pacifizirati, a za Balkan primeniti nastroziji kriterijum, koji bi bio vise kaznjavanje, nego trajno resenje? Ako nema moralnog resenja, svaka rana ce se otvoriti kad tad, jos zesce.

    lA formiranje dva entiteta, srpskog i albanskog?
    – To je najbolje i najoptimalnije resenje, jer se mora voditi racuna o ostalom srpskom i nealbanskom stanovnistvu, kao i onima koji zele da se vrate, da dobiju politicku i ljudsku sigurnost, a da pritom i Albanci ostvare svoja prava koja im pripadaju kao vecinskom narodu na Kosovu i Metohiji. To je put da se ne uvede princip diskriminacije ni za jednu stranu, ali i ne menjaju granice. U protivnom bi bila katastrofalno narusena bezbednost i stabilnost regiona.

    l U ovim bitnim momentima za Srbiju DS se odlucila na bojkot Skupstine Srbije. Podrzavate li Vi takvu odluku?
    – Moram da priznam da mi nije potpuno jasna pozadina toga cina. Krivo mi je sto se u ovim trenucima pribegava takvom resenju i nisam siguran da je bojkot ispravno resenje. Pritom ne mogu da kazem ni da je prisustvo u Skupstini bolje, jer je bilo niz zloupotreba, sudovi se ne oglasavaju, narod je zahvatila politicka letargija i sve je zapravo poremeceno na politickoj sceni.

    Vlada spremna da isporuci Mladica

    l Kako komentarisete hapsenje haskog begunca Ante Gotovine?
    – Ono je u Hrvatskoj izazvalo reakcije proustaskih elemenata koji su na njegovoj strani, ali i naroda koji misli da je on heroj, a ne ratni zlocinac, kao sto i dobar deo kod nas to isto misli o Ratku Mladicu i Radovanu Karadzicu. Sa hapsenjem Gotovine ce pritisak medjunarodne zajednice na Srbiju biti jos veci, ako moze da bude veci. Ne znam sta da se radi ako Mladic i Karadzic nisu u Srbiji ili Bosni.

    l A da li bi Vlada Srbije da zna gde je Mladic bila spremna da ga isporuci Hagu?
    – Verujem da bi ga izrucili. Drugog izlaza ni nema, jer je pritisak strasan.

    l Analiticari procenjuju da demokratama zbog tog poteza pada rejting, vise DS-u, manje predsedniku Tadicu?
    – Podizanje i opadanje rejtinga je promenjljiva stvar i zavisi od trenutnih utisaka javnosti. Ako rejting i opada, DS ce ga vratiti ako ima jasnu, cvrstu i, sto bi se reklo modernim jezikom, transparentnu politiku. Naravno politiku koju ce gradjani prepoznati da je u njihovom interesu i interesu zemlje. Radikali ce uvek dobijati na patriotskoj ekstazi i demagogiji koja ih nista ne kosta, ali slabi poziciju drzave.

    l Uz kosmetski, pred Srbijom se sa najavljenim crnogorskim referendumom otvara u 2006. godini i problem drzavne zajednice, odnosno razresenje odnosa sa Crnom Gorom. Kako gledate na izvestaj Venecijanske komisije?
    – On ne uliva drzavljanima Crne Gore u Srbiji veliku nadu u fer ishod eventualnog referenduma. Njime je napravljena diskriminacija drzavljana Crne Gore koji zive u Srbiji, u korist secesionisticke politike Mila Djukanovica i njegovih prijatelja. Ali, njihov uspeh u naumu da razbiju zajednicku drzavu time jos nije zagarantovan, zbog toga sto je potrebno da se za nezavisnost izjasni 50 posto plus jedan od upisanih u biracki spisak. Djukanovic to nije uspeo da preskoci ni na predsednickim izborima, pa je menjao izborni zakon da bi njegov kandidat mogao da prodje i Crna Gora uopste izabre predsednika. Pritom sa ovakvom strukturtom stanovnistva u Crnoj Gori, on ne moze da postigne rezultat koji bi ih odveo u nezavisnost. Ali uz sve to neophodna je stroga medjunarodna kontrola referenduma, da ne bi krali glasove i vlast vrsila pritisak na gradjane, cemu je vicna.

    l Hocete li Vi kao lider Pokreta za ocuvanje zajednicke drzave pozvati na bojkot referenduma, obzirom da niste dobili pravo glasa, sto je bio prevashodan zahtev crnogorskih drzavljana u Srbiji?
    – O daljim potezima moram se dogovoriti sa svojim najblizim saradnicima, a predstoje i konsultacije sa crnogorskim opozicionim strankama, sa kojima smo u stalnom kontaktu. Jedini je problem sto opoziciju u Crnoj Gori stranacki interesi udaljuju od cilja, a to je ocuvanje zajednicke drzave. Svaka bi zelela vodecu ulogu, a tu je i liderska sujeta najprisutnija, nazalost kod SNP.
    Dragan Milivojevic

  5. Jovica nam je u gornja dva opsirna komentara i to na cirilici podrobnije prikazao velikohrvatsku ideju ” Velike Srbije” i svaki normalan covjek treba njegov prikaz vidjeti u pravom svjetlu, a sto se inace u normalnom svijetu naziva -PROPAGANDOM.
    Doduse, u normalnom svijetu njegov prikaz bi zasluzio i honorar(a sto mi ostali normalni citaoci nikada necemo moci utvrditi za Jovicin “rad”)
    Iako ja moram priznati da je Jovicin trud izuzetan. Steta je samo sto nemamo priliku da vidimo isti trud koji bi nam politicke ideje raznih politicara bilo koje druge drzave na ovom svijetu bile isto prikazane u tom Jovicinom svjetlu i trudu.
    Pa se za sada moramo zadovoljiti samo citanjem Jovicinih bljezgarija sto se tice Velike Srbije.
    Na svu srecu mi ostali citaoci i komentatori ipak imamo nas vlastiti razum , iskustvo i memoriju pa se ovaj Jovicin silni trud nece isplatiti.
    I ,( skoro sam zaboravila) Jovice, treba da te bude sramota za ovu namjeru ispiranja mozga i zadrzi svoj bolesni trud za sebe , ubuduce.
    Ili ga prezentuj na websajtima i forumima koji ce odobravati takvu propagandu, samo ces onda morati pisati na latinici .
    Sram te bilo.

  6. Draga gospođo,
    umjesto riječi “bljezgarije”, “bolesni trud” “propaganda” bilo bi dobro da napišete što u tekstu nije točno i da to argumentirano pobijete.

  7. Bravo Jovice, taman pomislim da ste se vratili na nivo pamfleta, a Vi napišete savršenu apologiju srpskoj političkoj misli! Mislim da ni Šešelj nije ovako decidno razradio i opravdao sve što su Srbi radili ili pokušavali da urade od 19. vijeka na ovamo.
    Samo da dodam- tužilac Džefri Najs je odustao od spominjanja ideje o Velikoj Srbiji u optužnici već drugog dana Miloševićevog izlaganja o tome, jer je sam sebe doveo u kontradiktornost i ispostavilo se, da iako je bio najbolje moguće izdrilovan od strane Hrvata na ovu temu, da je sama ideja besmislena, jer su Srbi već od 1918. pa do 1991. živjeli u jednoj državi. Pogledajte to, ima na YouTube.
    Napravite ovo isto i za Hrvatsku, moglo bi biti interesantno da navedete borbu Hrvata da im se 1860. po ukidanju Vojvodine srpske prisajedini Srem, da im se po ukidanju Vojne krajine 1881.ista prisajedini. Mogli bi da navedete i borbu za prisajedinjene Bosne i Hercegovine Hrvatskoj 1878. Možda bi onda svi mogli sagledati ideju o stvaranju Velike Hrvatske koje se, opet ne razumijem iz kojih razloga, jako stidite. Ja zaisata ne vidim šta je loše ako pokušate pripadnike svog naroda okupiti u jednu državnu jedinicu. Bilo bi dobro i da navedete ponudu sveznika Srbiji 1916. da odustane od stvaranja Jugoslavije, a zauzvrat dobije čitavu Bosnu i Hercegovini, čitavu Slavoniju i 2/3 Dalmacije (do Trogira). Možda bi to unijelo malo svjetla u mrak.
    Osim toga, sada trenutno imamo stvorenu Veliku Hrvatsku (gotovo 1/4 teritorije te države je nakon protjerivanja Srba potpuno pusta). Naselja sa srpskom većinom u Hrvatskoj po popisu iz 1991. (bilo je tačno 1091 naselje sa srpskom većinom u Hrvatskoj) zauzimala su površinu od tačno 13 721, 76 km kvadratnih (to je činilo 24,4 % površine čitave Hrvatske). Recimo čitava Crna Gora ima površinu od 13 812 km kvadratnih. Imamo stvorenu Veliku Bosnu (naselja sa većinskim muslimanskim stanovništvom po popisu iz 1991. zauzimala su površinu od 14550,98 km kvadratnih, što je samo 28,4 % površine Bosne), a ta je površina veoma slična površini koju su naseljavali Srbi u Hrvatskoj. Ali Bošnjaci su dobili državu, a Srbi su brutalno etnički očišćeni. Još mi samo dokažite da su Srbi u Hrvatskoj po bilo čemu imali manja prava od Muslimana ili Hrvata u Bosni.U Hrvatskoj je od 1990. do 1998. ubijeno ili nestalo 6837 Srba (1,2 % svih Srba u Hrvatskoj), od kojih su 2495 bili civili. Ali svi već 20 godina pričaju samo o ubilenih ili nestalih 13000 Hrvata (0,3 % svih Hrvata), niko ne govori o ubijenim i nestalim Srbima, zauvijek uništenim i spaljenim selima, crkvama (pogledajte djelo Filipa Škiljana- Hrvata “Kulturno-historijski spomenici Zapadne Slavonije” pa će Vam sve biti jasno).

  8. * budi se istok i zapad, budi se sever i jug, koraci tutnje u napad, napred uz druga je drug*..?
    ……………………………………………………………………………………………………………………
    Velimir Ilić: Spuštanje lopte

    Ilić: “Ja nemam nikakve veze sa Boškom, nikakav posao nikada nismo radili, niti u bilo kakvom poslu bili. Zašto bih se ja sada pravdao? Boško Radonjić je čovek koga smo mi ovde znali, on je nama pričao priče o Kavaji, avionu, borbi protiv Tita, emigraciji, uvek je bio pun priča.” Razgovor vodila Brankica Stanković.

    Ilić: “Ja nemam nikakve veze sa Boškom, nikakav posao nikada nismo radili, niti u bilo kakvom poslu bili. Zašto bih se ja sada pravdao? Boško Radonjić je čovek koga smo mi ovde znali, on je nama pričao priče o Kavaji, avionu, borbi protiv Tita, emigraciji, uvek je bio pun priča.” Razgovor vodila Brankica Stanković.

    U ponedeljak je tokom noći izvršena velika policijska racija u Čačku zbog sumnje da je glavni osumnjičeni za ubistvo Zorana Đinđića Milorad Luković Legija u tom gradu imao mnogo saradnika. U akciji je privedeno više ljudi, a u pritvoru je zadržan i brat predsednika Nove Srbije Velimira Ilića. U razgovoru koji je sa Velimirom Ilićem vodila Brankic Stanković, lider Nove Srbije govori o istrazi i svojoj političkoj poziciji posle ubistva premijera.

    Ilić: “Moj brat je profesor, direktor je jedne škole, živimo u istom dvorištu. Policija je upala u dvorište, pregledala sve automobile, upala u objekte, izvršila kontrolu, posebno objekte moje snahe i moga brata, i sve su pretresli. Došla je finansijska policija, došla je čitava ekipa sa kapuljačama, pancirkama, dugim cevima – jedan opšti šok, na ulici je bilo hiljade ljudi koji su to posmatrali. Međutim, ništa nisu našli. U 23 časa su ga pustili uz izvinjenje da je to bila greška, da se tražio neki Vojislav Ivanović a ne Vojislav Ilić, tako sam ja dobio zvaničnu informaciju od MUP-a. Pustili su ga kući jer ništa nije pronađeno. Ja nemam ništa protiv, neka se pretresu objekti, svaki građanin u ovoj državi može biti sumnjiv, može biti pretresen. Nema apsolutno nikakvih problema, ali po ko zna koji put kod nas nema ništa, jer brat i ja se nismo nikada bavili kriminalom.”

    B92: Vi to pričate o rođenom bratu.

    Ilić: “Da.”

    B92: Ali mi imamo informaciju da je jedan vaš brat zadržan u pritvoru.

    Ilić: “Ja sam iz velike familije. Tačno je da je priveden još jedan moj rođak, ne znam o čemu se radi, ali isto se preziva Ilić. Privedeni su još neki privatnici, bila je opšta racija po gradu. Restoran gde je ručao Legija, restoran gde je ručao Jovica Stanišić kad je dolazio, ko je sve tu sedeo. Taj moj rođak je valjda sedeo u restoranu u kom je bio Jovica Stanišić, slučajno, sasvim slučajno jer je Emir Kusturica snimao film tih dana i Stanišić je navratio da poseti Kusturicu. Ja sam čuo za tu posetu ali nisam nikada uživo video Jovicu Stanišića, nikada uživo nisam video ni Milorada Lukovića Legiju.”

    B92: U toku istrage koja se sprovodi povodom ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića već među prvima je uhapšen Vaš savetnik za bezbednost, odnosno savetnik Nove Srbije za bezbednost Boško Radonjić.

    Ilić: “Ja nikada nisam imao savetnika za bezbednost, niti je Boško Radonjić ikada bio moj savetnik. Boško Radonjić je u Čačku završio školu. Njegov otac je bio učitelj, njegov brat je bio predsednik ravnogorskog pokreta, inače su rođeni u Užicu, on je bio predsednik SOPO-a za migraciju, prema tome, po toj osnovi je navraćao. Inače, Boško Radonjić drži lokal i terasu “Lotos” bara koja je 20 metara udaljena od ulaza u prostorije Nove Srbije i kad god sam prolazio do prostorija stranke on je govorio: ‘Ej, zemljak, svrati na piće’, popili smo piće i to je bio jedini kontakt.”

    B92: Nije bio u vašoj stranci?

    Ilić: “Apsolutno nije imao nikakvu funkciju, nikada nije bio član stranke. Još dok smo bili opozicija dolazili su i espeesovci i svi redom, Boško je galamio, pričao, kritikovao, psovao nas, sve – nikakve veze to nema, i nijedan član Nove Srbije ne zna za to. Boško se, doduše, pojavljivao na svim mitinzima opozije kad god je bio u Beogradu. Inače on je kum Kavaje…”

    B92: Koji je takođe šef irske mafije u Americi i jedan od ključnih ljudi…

    Ilić: Ko, Boško?

    B92: FBI ga je hapsio na spektakularan način i bio je kućni prijatelj mafijaškog bosa Džona Gotija. Jeste li Vi sve to znali kada ste se družili sa njim?

    Ilić: “Ne. Pa nisam se ja družio sa njim, družili su se svi.”

    B92: Sad pričamo o Vama…

    Ilić: “Pa dobro, ja nemam nikakve veze sa Boškom, nikakav posao nikada nismo radili, niti u bilo kakvom poslu bili. Zašto bih se ja sada pravdao? Boško Radonjić je čovek koga smo mi ovde znali, on je nama pričao priče o Kavaji, avionu, borbi protiv Tita, emigraciji itd., uvek je bio pun priča.”

    B92: A otkud ta priča da je on savetnik za bezbednost? Da li imate savetnika za bezbednost?
    Ilić: “Ne, nikada ga nisam imao, nikada apsoluno nigde u javnosti nisam to pomenuo, niti sam ikada imao savetnika za bezbednost. Prema tome, ja nikakve veze sa tim nemam, stvarno. Jedino što su nam ti Boškovi momci čuvali parking, pošto ispred naše stranke nema parkirališta, vrlo se teško parkira, i uvek kad smo mi dolazili, sekretarica pozove da obezbede neko mesto za parking. Inače, kod njega je radio jedan dečko koji je nekada bio u obezbeđenju, pre nekoliko godina, to je momak sa onih fotografija, koji je prvi 5. oktobra ušao u Skupštinu, imamo baš taj snimak, prvi ulazi u Skupštinu, dao je onu izjavu kad smo ulazili u Beograd: ‘Večeras želimo da se pojavimo na RTS-u.’ Uostalom, nikada niko nije rekao, niko nije skrenuo pažnju nama da je neko od njih problematičan. Ja sam bio stalno na sednicama DOS-a. Moji prijatelji, ministri, nikada mi nisu rekli, upozorili ili bilo šta slično.”

    B92: A jesu li Vam skrenuli pažnju da je, recimo, Sredoje Šljukić Šljuka bio kriminalac za koga se ispostavilo, kad je ubijen, da je bio blizak Vama?

    Ilić: “Slušajte, ja sam Šljukića samo jednom u životu video, ja sam to više puta ponovio – nikada više. Našli su neki snimak, da je bio na jednom mitingu Sredoje Šljukić. Jednom sam ga video, ja mislim u prostorijama Demokratskog centra posle 5. oktobra, kada je došao u društvu pokojnog Boška Buhe, kome je doneo trenerku da se presvuče da bi izašao iz one gužve koja je vladala, i tad sam se samo pozdravio sa njim jer je u njegovom društvu bio jedan moj zemljak iz Čačka. Nikada u životu sa gospodinom Šljukićem nisam popio piće, ni progovorio jednu jedinu reč, ali šta ćete, sada kad ne mogu ništa da vam nađu, evo, ti silni pretresi. Ja znam da politički smetam nekim ljudima, ja shvatam da je ovo jedan politički obračun sa ljudima koji smetaju aktuelnom režimu i ovom, naravno, ali kad ne može ništa da se nađe, onda nađu da sam se družio sa Šljukićem.”

  9. Za Suvorova,
    Ma vidi jesi mi pametan. Nisi rekao da su Srbi po popisu stanovništva iz 1991. godine činili 31,18% ukupnog stanovništva, a danas zauzimaju 49% Bosne. Zbrajaš kruške i jabuke i onda to prodaješ kao novu vrstu voća. Što se tiče Hrvatske za velikosrbe je svaka Hrvatska čije se granice ne vide sa zagrebačke katedrale “Velika Hrvatska”, ali to nije problem Hrvatske, nego tih što tako rezoniraju. Problem je kada jedan narod (bolje rečeno politička elita) konstantno zadnjih 300 godina sebe doživljava većim i važnijim, nego što to objektivno je i što redovito zagrize više, nego što može progutati pa svako malo dođe do gušenja. Ili na drugi način rečeno zadnjih 300 godina vrti se oko ideja 18. stoljeća. Manje više svi ostali politički problemi na ovim prostorima su reakcija na pogrešno srpsko shvaćanje srpskog pijemontizma među južnoslavenskim narodima. Gdje bi nam bio kraj da su Srbi svoj pijemontizam gradili na idejama Svetozara Markovića.

  10. Za Suvorova,
    U ratu u Hrvatskoj je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) prema Ivi Goldsteinu ili 15.970 prema Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti “Ive Pilara”, te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih Srba (nedostaje izvor), a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskog teritorija. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica, a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.

  11. Štalari po svom ustaljenom dobro dresiranom modelu mlate praznu slamu i lupaju ko maksim po diviziji. Kaže jedan mali štalar da su Srbi u BiH po popisu iz 1991. godine činili 31,18% od ukupnog stanovništva a da danas zauzimaju 49% Bosne. Pa ovaj mali štalar ni sam nije znao šta je htio reći. Ali evo da osvježimo pamćenje štalarima sa jedno notornom činjenicom. Srbi u BiH su 1991. godine u privatnom vlasništvu posjedovali 63% teritorije BiH, a štalar vjerovatno vatikanski dresiran i čipovan misli da samo treba da dobiju 31,18% teritorije, drugim riječima srazmjerno broju stanovnika. Pa ovakva logika postoji samo kod štalara i šiptara. Zamlisite samo po ovoj “niđe veze logici”, ako Srbin ima dvoje djece i 10 duluma zemlje, a njegov komšija štalar ili šiptar bjedna 2 duluma zemlje i desetoro djece, mali štalarski retardi smatraju da tih 10 duluma Srbinove zemlje pripada njima jer imaju 5 puta više djece. Pa ovakva logika postoji samo kod pomenutih degenerika.
    Takodje što se tiče BiH iznijeću još jednu činjenicu, Sarajevo je izgradjeno na vjekovnoj srpskoj zemlji. Nacionalizacijom te srpske zemlje od strane Brozovih komunista vršilo se širenje Sarajeva, pa su tako sarajevska naselja Grbavica, Koševo, Mari’n Dvor, Vraca, Malta, Čengić Vila, Otoka, Mojmilo, Ilidža sagradjeni jednim djelom nametnutim otkupom, a najvećim dijelom nacionalizovanjem (otimanjem) srpske privatne zemlje. Pa i austrijsko kopile Broz je nakon 2. sv. rata oteo zgrade i zemlju (imovinu) Srpskoj pravoslavnoj crkvi u centru Sarajeva, i sada je u toku proces vraćanja te imovine SPC, a to je zgrada Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i zemlja oko njega. Takodje važno je napomenuti da je Broz sazidao današnji parlament BiH na zemlji SPC.
    Stoga mali štalari lagano ajte u štalu i šamarajte paradajiz da pocrveni, a ne lupajte nebuloze ko vaš kvazi-lingvista Pranjković, jer dresura po kojoj ste vi učili šta su “činjenice i argumenti” ravna je haškom tribunalu koji najviše liči na cirkus.

  12. СПИСАК СРПСКИХ ВЛАДАРА
    Родословне таблице српских династија и властеле
    Списак српских владара обухвата српске владаре (жупане, кнезове, деспоте, краљеве и цареве)

    Списак српских владара пре досељења на Балкан
    Дерван (Дрван?), кнез Беле Србије (Бојке) у Полабљу (пре 626. године)
    Списак владара са подручја Србије
    Непознати кнез вођа Срба, син кнеза Дерван, који је Србе довео на Балкан (VII век)
    Вишеслав, кнез (после 780)
    Радослав, кнез (8. век и 9. век)
    Просигој, кнез (822-836), син Радославов
    Властимир, кнез (836-863), син Просигојев
    Мутимир, кнез (863-891), син Властимиров
    Прибислав Мутимировић, кнез (891-892), син Мутимиров
    Петар Гојниковић, кнез (892-917), Мутимировог брата Гојника
    Павле Брановић, кнез (917-920), унук Мутимиров, од сина Брана
    Захарија Прибислављевић, велики жупан (920-924), син Прибиславов
    Србија под Бугарском (924–927)
    Часлав Клонимировић, кнез (927-950)
    Србија под Византијом (око 950- око 998, око 1018— око 1084) и Самуиловом државом (око 998 — око 1018)
    Вукан, жупан (око 1084-1112),
    Урош I, велики жупан (1112-1146), синовац Вуканов
    Урош II Првослав, велики жупан (1146-1155)
    Деса, жупан (1155-1162), велики жупан (1162-1165)
    (?) Урош II, велики жупан (1156–1162)
    (?) Белош, велики жупан (1162)
    Тихомир, велики жупан (1165-1166)
    Стефан Немања, велики жупан (1166/8-1196)
    Стефан Немањић (Стефан Првовенчани), велики жупан (1196-1202) и (1204-1217), краљ (1217-1228)
    Вукан Немањић, велики жупан (1202-1204)
    Радослав, краљ (1228-1234)
    Владислав, краљ (1234-1243)
    Урош I, краљ (1243-1276)
    Драгутин, краљ Србије (1276-1282), краљ Срема (1282-1316)
    Владислав II, краљ Срема (1316-1325), син Драгутинов
    Милутин (Урош II), краљ Србије (1282-1321)
    Стефан Дечански (Урош III), краљ Србије (1321-1331)
    Стефан Урош IV Душан, краљ Србије (1331-1345), цар (1345-1355)
    Урош, цар (1355-1371)
    Симеон Синиша Палеолог, цар Епира и Тесалије (1359-1371)
    Јован Урош, цар Епира (1371-1372), син цара Симеона (Синише)
    Вукашин Мрњавчевић, краљ (1365-1371)
    Марко Мрњавчевић, краљ (1371-1395)
    Лазар Хребељановић, кнез (1371-1389)
    Вук Бранковић, господар Косова (1371-1398)
    Стефан Лазаревић, кнез (1389-1402), деспот (1402-1427)
    Ђурађ Бранковић, деспот Србије (1427-1456)
    Лазар Бранковић, деспот Србије (1456-1458)
    Стефан Бранковић, деспот Србије (1458)
    Стефан Томашевић, краљевић Босне и деспот Србије (1458-1459)
    Србија под Отоманским царством (1459–1804)
    Вук Гргуревић, деспот Србије (1471-1485)
    Ђорђе Бранковић, деспот Србије (1486-1496)
    Јован Бранковић, деспот Србије (1496-1502)
    Иваниш Берислав, деспот Србије (1504-1514)
    Стеван Берислав, деспот Србије (1520-1535)
    Јован Ненад, самозвани српски цар (1526-1527)
    Радослав Челник, владар Сремског војводства (1527-1530), врховни војсковођа цара Јована Ненада
    Радич Божић, деспот Србије (1527-1528)
    Павле Бакић, деспот Србије (1537)
    Стефан Штиљановић, деспот Србије (1537-1540)
    Јован Монастерлија, подвојвода Срба у Аустрији (1691-1706).
    Ђорђе Петровић (Карађорђе), вожд (1804-1813)
    Милош Обреновић, кнез Србије (1815-1839) и (1858-1860)
    Милан Обреновић, кнез Србије (1839)
    Михаило Обреновић, кнез Србије (1839-1842)
    Александар Карађорђевић, кнез Србије (1842-1858)
    Стеван Шупљикац, војвода Српске Војводине (1848)
    Јосиф Рајачић, управитељ Српске Војводине (1848-1849)
    Михаило Обреновић, кнез Србије (1860-1868)
    намесници (1868-1872):
    Миливоје Блазнавац
    Јован Ристић
    Јован Гавриловић
    Милан Обреновић, кнез Србије (1872-1882), краљ (1882-1889)
    намесници (1889-1893):
    Јован Ристић
    Коста Протић
    Јован Белимарковић
    Александар Обреновић, краљ Србије (1893-1903)
    Петар I Карађорђевић, краљ Србије (1903-1918)
    Списак владара Југославије
    Петар I Карађорђевић, краљ краљевине СХС (1918-1921)
    Александар I Карађорђевић, краљ краљевине СХС/Југославије (1921-1934)
    ПЕТАР II КАРАЂОРЂЕВИЋ, КРАЉ ЈУГОСЛАВИЈЕ (1941-1945)

  13. Za Srpsko Sarajevo,
    “Srbi u BiH su 1991. godine u privatnom vlasništvu posjedovali 63% teritorije BiH, a štalar vjerovatno vatikanski dresiran i čipovan misli da samo treba da dobiju 31,18% teritorije, drugim riječima srazmjerno broju stanovnika”.
    Budući da autor ovoga gore nepristojnog pamfletića uglavnom barata poluistinama i neistinama, hajde da vidimo šta stoji iza njegovog podatka da 31% stanovništva posjeduje 63% zemlje. Znajući da se autor u ovo razumije otprilike kao i u jezičnu problematiku odmah mi je bilo sumnjivo da tu nešto “smrdi”. Pa da vidimo.
    Prema posljednjem popisu zemljišnog posjeda i stanovništva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj monarhiji Bošnjaci-muslimani su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i \”ostali\” 0,3 posto zemljišnog posjeda. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan način proveden je genocid nad Bošnjacima oduzimanjem zemljišnog posjeda, uz simboličnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplaćena. Preko noći su mnoge obitelji bogataša zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za život. Nekim obiteljima su čak uzeli gospodarske zgrade i okućnice. Počeo je proces masovnog osiromašenja bošnjačkog naroda i egzodus u Tursku.
    Otetu zemlju bošnjačkih obitelji dobile su srpska domaćinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljišne knjige upisali su se kao vlasnici koji ništa nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to sto pripadaju povlaštenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu načertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu priključiti Velikoj Srbiji. Omjer genocida nad Bošnjacima možemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasničke strukture zemljišnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bošnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Od akcionarskih društava, banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljišta. Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, među kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a naročito \”solunaši\”. Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po četiri člana, onda proizlazi da je skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljišta i znatno se obogatio. Oštrica agrarne reforme 1918. i 1919. godine najviše je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog oživljavanja svetosavske ideologije čija je sintagma – jedan narod jedne religije u jednoj državi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan način provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su živjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandžaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljišta, koji su dodijeljeni u vlasništvo 48.267 srpskih obitelji. Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala četiri člana, proizlazi da je skoro 200 tisuća članova srpskih obitelji dobilo zemlju, čime se je znatno izmijenila vlasnička i etnička struktura stanovništva. Proces iseljavanja i sa tog područja je nastavljen u Tursku paralelno s kolonizacijom srpskog stanovništva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. godine je provedena u znatno blažem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na područja u kojima su živjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljišta, sto prema statističkim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u državi. To iznosi 406.981 hektara zemljišta, koje je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji, koje su pretežito kolonizirane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom području skoro 1.200.000 članova obitelji dobilo zemlju u vlasništvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivšeg Beogradskog pašaluka do 1912. godine, sto je dokaz povlaštenog položaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
    Iz navedenog se vidi da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine oduzeto bivšim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljišta i podijeljeno na 614.603, pretežito, srpske obitelji. Primjenivši usvojenu metodologiju da obitelj ima prosječno četiri člana, proizlazi da je oko 2.450.000 članova obitelji dobilo u vlasništvo i posjed zemlju, a da za nju nisu ništa platili. S povijesnog gledišta, agrarna reforma je doprinijela najvećoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politički koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveći stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bošnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljišta po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasništva.
    U agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminacijskog zakona oduzeta zemlja Bošnjacima, korištene su i terorističke metode, kao poznati \”marš smrti\” u 1919. godini na Bošnjake iz Lijevče polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravničarskim područjima Lijevče polja živjelo je pedeset tisuća Bošnjaka, od kojih su više tisuća vlasnika zemljišnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom \”marsa smrti\”, a preostali dio civilnog stanovništva su protjerali sa stoljetnih ognjišta. Duga kolona stradalnika išla je pješice do zbirnih logora na Kosovu i Sandžaku odakle su prebačeni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bošnjaci izgubili zemljišni posjed u općini Banjaluka na najbrutalniji način, genocidom. Srpske obitelji, bezemljaši i „solunaši“ su se naselili u kuće i zaposjeli otetu zemlju Bošnjaka. Došlo je do nagle promjene demografske i vlasničke strukture u području Banja Luke. Radi ilustracije navode se statistički pokazatelji da do 1878. godine ni jedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljišnog posjeda u Lijevče polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog stanovništva u općini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bošnjaci muslimani su bili apsolutna većina stanovništva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je danas pao na 19,35 posto. Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povećavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadržao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije je došlo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno stanovništvo obuhvaća Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Otada se njihov udio u ukupnoj populaciji povećava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostiže 34,78 posto, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Nagli porast srpskog stanovništva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bošnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvećem broju dobili posao i novo sagrađene stanove.

    Simbolična naknada za otetu zemlju:
    Zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS Stjepan Radić u svojim govorima i napisima odupirući se srpskoj hegemoniji, između ostalog kritizirao je i način provođenja agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova). Poslije je odlučeno da se Bošnjaci muslimani obeštete za oduzeta imanja, pa je država priznala da je bilo \”nepravilnosti\” u provođenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odštete za oduzeto zemljište poslije 1928. godine s kojima se počinje regulirati isplata zemljišta. Zemljište je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne tržišne vrijednosti, a isplata se je vršila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa četiri posto kamata godišnje. Isplata je vršena dva puta godišnje počevši od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bošnjacima muslimanima je isplaćivana naknada za oduzeto zemljište po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do početka Drugog svjetskog rata bivši vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, sto novčano izraženo iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaćeno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a ostalo nenaplaćeno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obeštećenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je isključivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predviđenih 650 milijuna dinara u 36 polugodišnjih rata, isplaćene su samo četiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaćeno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivšim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti plaćena, pa nije mogla postati vlasništvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema mišljenju pravnih eksperata pravo na neisplaćenu zemlju nikada ne zastarijeva, a zemljišna dokumentacija o provedenoj agrarnoj reformi sačuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Beču.

  14. Jovice ,kruške i jabuke mješa čovjek koji poredi površinu i broj stanovnika u BiH, a to ste čini mi se Vi. Neću komentarisati Vašu pamet, ali ću Vas uputiti na jedan odličan rad koji je napisao Hrvat Saša Mrduljaš sa Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Splitu, a zove se “Veličina etničkih prostora u BiH (1991.) i njihova podjela po Daytonskom ugovoru”. Vi mislitebda nešto znate i nešto hoćete, ali niste dovoljno čitali, pa se zapletete u vlastito neznanje. A čovjek (Saša Mrduljaš) se lijepo bavi naukom i sve je lijepo objasnio. Pročitajte, pa onda komentarišite.
    Što se tiče broja poginulih u ratu u Hrvatskoj, Vaš broj je sličan onom koji sam ja naveo. Ono što jeste u najmanju ruku čudno, je to da Hrvati taje spisak ubijenih i nestalih sa svoje strane, već se barata u opsegu od do.Za jednu ozbiljnu državu kakva je Hrvatska to nikako nije slučajno. Problem je taj, da kada se saberu svi spiskovi ubijenih i nestalih sa hrvatske strane, do kojih se može doći, dobije se broj nešto veći od 8000 za sve zajednice koje su ratovale na hrvatskoj strani (ima među njima i Srba) a taj broj je jako blizu broja od 6837 Srba ubijenih u Hrvatskoj. Tako da bi, da smo zlonamjerni mogli pomisliti da se to krije jer bi se moralo priznati da je “srpska agresija” bila gora po Srbe nego po Hrvate, a to onda nije tako lako objasniti. Inače među ovih 6837 Srba “agresora” ubijenih i nestalih u Hrvatskoj oko 98% je imalo stalno prebivalište ili je bilo rođeno u Hrvatskoj.Toliko o agresiji.
    Što se tiče izbjeglica u Hrvatskoj, na teritoriji koju je kontrolisala vojska RSK, po popisu stanovništva iz 1991. živjelo je 534298 stanovnika, od toga 286624 su bili Srbi,189394 su bili Hrvati, 18580 Jugosloveni. Kada se sve ovo vidi ja se zaista pitam odakle je onda izbjeglo ovih 700000 Hrvata, da se u tu brojku ubroji i kompletno stanovništvo susjednih opština u Hrvatskoj na kojima nije bilo sukoba, broj i dalje ne može biti toliki.Ja znam da Vi ove brojke nalazite na raznim “zvaničnim” sajtovima, stručnim za propagandu ali bilo bi lijepo da bar konsultujete statistiku prije nego što ovako masno slažete, da se ne blamirate na srpskom sajtu. Pomislićemo da su svi Hrvati tako površni. Ako mislite da ova parola “nijedan Hrvat nije stupio na srpsku teritoriju” nešto znači onda ste u krivu. Srbi u Hrvatskoj nisu imali ni jedan jedini razlog da priznaju republičke granice koje je postavila KPJ i Hrvat Josip Broz. Drago mi je da su i Hrvati priznali da su te granice besmislene i to tako što su priznali Kosovo. Pošto te granice nisu plod međunarodnog dogovora već volje jednog diktatora, Srbi i dalje smatraju da su Hrvati i te kako stupili na srpsku teritoriju na kojoj su počinili genocid i etničko čišćenje. To na kraju krajeva dokazuje i činjenica da je 1/4 Hrvatske potpuno pusto, idite tamo pa vidite. I dalje izbjegavate komentarisati Veliku Hrvatsku i istoriju njenog nastanka. Da li je to za Vas toliko strašna tema? Niste odgovorili odakle je to Vaša prabaka koja je govorila ovaj čisti istočnohercegovački govor?

  15. Izgleda da štalaru nije pocrvenio paradajiz. A te frizirane podatke trči pa nosi u Vatikan na doradu.
    Štalari su dresirani da mogu čak braniti tezu da Zemlja nije okrugla, pa i da se Zemlja ne okreće oko Sunca. Kuga je neizlječiva bolest, nego ufati ti Pranjkovića pod ruku pa put Vatikana na jednu super-naučnu ekspediciju da vam još natrpaju podataka. Ko zna možda Zemlja i nije okrugla! Nema šta se ne zna u toj “riznici” znanja, al obavezno na to super ispiranje mozga idite “uvrtnjakom” il’ ti ga “zrakomlatom” pa će vam oni “izjajomlatistati” svega pomalo iz svake naučne oblasti.

  16. http://www.pressonline.rs/upload/boxImageData/2011/3/2/135391/1205-Aleksandar-Radivojevic.jpg

    Boško Radonjić, jedan od najpoznatijih atentatora na Tita i član mafijaškog klana Koza nostra, sahranjen je juče na gradskom groblju u Užicu. Od poslednjeg „velikog bossa”, kako su ga nazivali, oprostila se porodica i više stotina prijatelja.

    Između ostalih, poslednjem ispraćaju su prisustvovali i Luka Karadžić, poslanica Nove Srbije Aleksandra Janković, novinar Milomir Marić, bivši generalni inspektor MUP-a i član SOPO-a Vladimir Božović, Srđan Adžemović Adžem, šef obezbeđenja lidera NS Velimira Ilića, Oliver Mandić, Aca Bulić…

    Komemoracija Bošku Radonjiću počela je na beogradskom Novom groblju oko 10 sati, pred više desetina ljudi. Pokraj kovčega ispred kapele u crnim uniformama postavljena u stavu mirno stajala je straža SOPO-a, kao i nekoliko momaka obučenih u nošnje, dok su polučasovno opelo držala dva sveštenika. U gromoglasnom govoru koji je održan u čast Radonjića, govornik je podsetio na život pokojnika i na njegove zasluge.

    U porodičnoj grobnici

    – Boško je imao put koji je dosledno sledio, a taj put je zacrtao još Sveti Sava. Postoje dve smrti, jedna kada čovek fizički umre, a druga kada ga porodica i prijatelji zaborave. Kada me budu pitali gde je Boško, staviću ruku na srce i reći tu je, u srcu! Boško nikada nećeš biti zaboravljen – rekao je stasiti govornik.

    Uz muziku iz filma „Kum”, kovčeg sa telom Radonjića je stavljen u vozilo, a svi prisutni su se organizovanim prevozom uputili u Užice, gde je poslednji kum sahranjen.

  17. OK, Jovice , da pocnemo od tvoje prve recenice iz ovih bljezgarija( tvoje bljezgarije mozemo nazvati i drugim imenima, ali ce glavni smisao jos uvijek ostati- bljezgarije)
    Kazes:Србија, су током ратова стекли ужасну репутацију у светској јавности. То добро осликава изјава тадашњег француског председника Жака Ширака, који је лета 1995. године изјавио: „Срби не поштују ни Бога ни закон; то је народ разбојника и терориста!”
    Uzasna reputacija Srbije u svjetskoj javnosti je placen public relation posao.
    Naime, prije pocetka rata u Hrvatskoj Tudjman i sljedbenici su angazovali kompaniju koja se zove ” Ruder Fin”da radi lobijing( susreti sa kljucnim svjetskim politicarima i organizacijama i public relation( prezentacija hrvatskih separatista u svjetskim medijima kao oslobodilaca hrvatskog naroda)
    Kao najvazniji uspjeh rada te kompanije se uzima priznanje SAD Hrvatske kao nezavisne drzave.
    Ta kompanija , po priznanju sluzbanika kompanije ,je imala najveci problem kako da izbrise nacisticku proslost Hrvatske.
    Kako vidimo- uspjeli su.
    I zbog uspjesnog rada te kompanije – nalazimo i na ovakve izjave Zaka Siraka .
    Diana Johnston je napisala cijelu knjigu o radu te kompanije , navodeci izjave sluzbenika i njihove uspjehe.
    Srbija nije angazovala nikakvu public relation kompaniju i zato je u svjetskim medijima bila demonizirana i prikazana kao krivac, stradanja Srba su apsolutno ignorisana, ugrozena su osnovna ljudska prava Srba, genocid nad Srbima sa teritorije danasnje nove drzave Hrvatske nije obznanjen u svijetu.
    Meni je najmonstruoznije to sto je Tudjman izgleda angazovanje i rad te kompanije ” Ruder Fin” platio parama iz Vatikana ( ono blago koje su Ustase uspjeli pohraniti u Vatikanskoj banki a koje su pootimali od Srba i Jevreja u NDH. Danas se vodi proces u SAD da se to blago povrati onima kojima je oteto ali do sada je Vatikan potezao kartu imuniteta.
    Ja se ne bi zacudila da su i tvoji tekstovi ostatak iz vremena angazovanja te kompanije.Bilo koji tekst koji govori o Velikoj Srbiji nasuprot pravim cinjenicama sa terena o postojanju Srba na prostorima navodne Velike Srbije ima samo jednu svrhu – da negira postojanje Srba kao naroda.

  18. Za svjetsku javnost bi bilo daleko vaznije da sazna o cinjenicnom stanju u Hrvatskoj kako hrvatsko društvo na Hrvate vinovnike zločina gleda kao na heroje, a ne zločince, kao i da su sistematski zastrašivani ljudi koji prihvate da svedoče pred sudom u korist žrtava.
    Amnesty International, organizacija za ljudska prava je recimo , ovih dana apelovala na Poljsku da tokom svog predsedavanja Evropskoj uniji u drugoj polovini ove godine izvrši pritisak na Hrvatsku da konačno počne da osuđuje i Hrvate, vinovnike ratnih zločine.
    “Poljska je tokom predsedavanja EU dužna da vrši pritisak na Hrvatsku da konačno osudi svoje ratne zločince. Za ratne zločine nisu kažnjeni neki od najvažnijih ljudi u državi”, kazao je poljskom radiju TOK FM autor izveštaja AI o ratnim zločinima u Hrvatskoj Marek Marčinjski.

    Izveštaj “Iza zida ćutnje. Kažnjavanje ratnih zločina u Hrvatskoj” pisan je tri godine i u njemu se, na primer, navodi da silovane žene uopšte ne mogu da traže pravdu pred sudom, jer Hrvatska ne poznaje silovanje kao ratni zločin.

    “Oko 700 slučajeva masovnih hladnokrvnih silovanja i ubistava nije ni rešavano pred sudovima. Oko 80 odsto zločina koji su kažnjavani pred sudom u poslednjih 15 godina su zločine čiji su krivci samo Srbi. Hrvatski sudovi ne bave se zločinima koje su počinili Hrvati – policajci i vojnici”, navodi se u izveštaju AI.

    Autor izveštaja upozorio je da se radi i o nekim od najvažnijih ljudi u državi, a da hrvatska politička elita nema osećaj odgovornosti za to da su zločine činili i Hrvati.

    – Sadašnja premijerka Hrvatske Jadranka Kosor išla je u Hag da izrazi podršku trojici generala koji čekaju presudu pred Haškim tribunalom. Hrvatska vlada dala je 23 miliona evra za njihovu odbranu. S druge strane žrtvama zločina odbijaju i osnovnu odštetu jer u budžetu nema para – kazao je Marčinjski.

    Marcinjski , vjerojatno nije upucen u cinjenicu da je Kosorka prihvatila da bude kuma osumnjicenom ali ne i optuzenom ratnom zlocincu Purdi .

    Ovakav trend velicanja i hvaljenja ratnih zlocinaca je opasan trend za covjecanstvo i trebao bi biti adekvatno kaznjen.Ali nije jer Srbi nikada nisu osjecali potrebu da plate propagandu ili da angazuju neku public realtion kompaniju kao sto smo vidjeli da je bio slucaj sa Hrvatima. Srbi uvijek naivno cekaju da se istina sama pokaze pa zato imamo i takve rezultate da smo vjecito ignorisani u nasim stradanjima , cak do te mjere da smo proglasavani za glavne krivce i monstrume.

  19. Za Srpsko Sarajevo,
    Ako ti nešto nije jasno evo ti ponovno ukratko što se napravilo i na osnovu kojih zakonskih propisa pa ti provjeri ako misliš da nije točno. I drugi put ne lupaj ko “Maxim po diviziji.
    Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. počeo se primjenjivati načertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovništva na osvojenim teritorijima Kosova, dijela Sandžaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovništva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Među prvim zakonskim aktima nove države bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasničke strukture stanovništva. Ona je najdrastičnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bošnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji. Na isti način postupilo se prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji su živjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandžaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljišta, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, što ih je dovelo u težak ekonomski položaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljišta, što je ispod 1/4 ukupnog zemljišta, te je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljišta i podijeljeno na 614.603, uglavnom srpske, obitelji. Na taj način, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 članova obitelji dobilo u vlasništvo i posjed obradivo i šumsko zemljište, pa je time izvršena prva kolonizacija srpskog stanovništva, s čime je izmijenjena demografska i vlasnička struktura nad zemljištem u prvoj Jugoslaviji.
    Pravni akti o agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini 1919. do 1933. godine. Proglas regenta Aleksandra o agrarnoj reformi od 5. januara 1919. godine Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine, Sl. novine KSHS broj 11./1919. Uredba o zabrani otuđivanja i opterećivanja zemljišta velikih posjeda od 4. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS, broj 82. od 21. jula 1919. godine. Uredba o upisu vlasništva bivših kmetova kmetovskim selištima u zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS 84./1919. godine. Uredba o pobiranju prihoda (zetvi) u 1919. godini s beglučkih žiratnih zemljišta u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 81./1919. godine. Uredba o postupku s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 40. od 22. februara 1920. godine. Izmjene u Uredbi o postupku s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini od februara 1920. godine. Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini. novine KSHS 111./1921. godine. Zakon o provedbi djelomične eksproprijacije zemljišta velikih posjeda za javne interese, kolonizaciju i izgradnju radničkih i činovničkih stanova. Sl. novine KSHS broj 10/1922. godine. Zakon o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KJ broj 21./1933. godine.

  20. Vlade dijaspora

    Jovice. Sa ijekavske latinice prešli ste na ekavsku ćirilicu. Nije mi jasno zbog čega, takođe mi nije jasno zašto trošite toliko energije za navođenje pamfletske istorije i istovremeno izbegavate delove istorije koja nije prijatna ni Hrvatima, ni njihovim gospodarima u Vatikanu, Beču i Berlinu.

    Izvod iz popisa stanovništva BiH 1910. godine
    Vjeroispovjest Broj Udio
    Srpski pravoslavci825.418 43.49 %
    Muslimani 612.137 32.25 %
    Rimokatolici 434.061 22.87 %
    Židovi 11.868 0.62 %
    Ostali 14.560 0.77 %

    Dali znate jovice da u tadašnje vreme u BIH među narodom nije postojao pojam Bošnjak ili Hrvat, ali je među Srbima bila svest o nacionalnoj pripadnosti jako prisutna. To su dobro znali i AU popisivaći. Sa namerom da izbegnu realnu sliku nacionalnog sastava u BIH koji sastoji i od Srba muslimanske i katoličke vere, veoma lukavo popisuju po kategoriji veroispovesti.
    Nažalost veliku ulogu u razbijanju srpskog nacionalnog korpusa nosi i SPC koja je zahtevala da mogu samo pravoslavci da budu Srbi.
    Što se mene tiće, najveća katastrofa nam se desila 1918. kad je Karađorđević imao priliku stvoriti Srpsku državu u etničkim granicama bez novokomponovanih Hrvata i Slovenaca. Možda je to hteo pa nije smeo zbog njegovih masonskih gospodara. Proces razbijanja srpskog nacionalnog korpusa još nije završen, već se nastavlja sa pseudo-crnogorcima i pseudo-vojvođanima i ostalim konvertitima kojim pripada i naš kvaziistoričar Jovica. Nadam se da će se taj proces jednog dana prirodnim putem preokrenuti. Verujem u to.

  21. Ali, vi niste imali problema, sa *tim kraljevima i tadasnjim pismom*, *Vi* ste imali problema tek kada su *tronove* preuzeli, i,*stolovaali*, Juka Prazina, Arkan, Repic,…Gotovina,Taci…??
    osvedoceni *cuvari vatre* na vasim tavanima, stalama, sumama i gorama, niste dovoljno hrabri…da ih pomenete, cekate da im neko drugi *pise istoriju*..vaseg kukavicluka, da se suprotstavite..

  22. Za Vlade dijaspora,
    Šezdesetih godina 19. stoljeća Srbi osnivaju svoje nacionalno društvo u Sarajevu od učitelja, popova, trgovaca itd. sa zadaćom da šire srpsko ime među Vlasima (pravoslavcima) da se ubuduće ne zovu „Vlasi“, „Rkači“ ili „Rišćani“, nego da ubuduće budu „Srbi“. S time u vezi zanimljiva je direktiva Vase Pelagića upućena školama i učiteljima. Tu između ostaloga stoji „Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku dječicu koja god umeju govoriti: da kad ih kogod upita: šta si ti mladiću? pa da mladić na to pitanje odmah odgovori, ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru za to darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru. (obzor, br. 78, od 19. III. 1911.). To dovoljno govori o srpskoj samosvijesti u BiH i AU.

  23. Za Senku II,
    Niste ništa naveli šta u komentaru nije točno. Ovo ostalo što navodite nije vrijedno komentara.

  24. Ko je koga jahao

    * Jednom sam rekao jednom profesoru iz Ankare da je dovoljno što su nas jahali više od 400 godina, a on mi je odbrusio: “Pitanje je ko je koga tu jahao, vi Srbi ste imali izvršnu vlast kao veliki veziri, kakvi sultani!” Tako je samo u periodu od 1543. do 1612. Srbija doprinela vođenju carstva s 13 velikih vezira, sedam njihovih zamenika, 23 vezira, osam admirala (kapudin-paša), brojnim guvernerima provincija i s bezbroj velikih defterdara (šefova finansija) i najviših administrativnih službenika.*

    *Obećana zemlja
    – U 15. i 16. veku u Srbiji nije bila toliko razvijena svest o naciji. Srpski velikaš nikako nije musavog i dronjavog kmeta doživljavao kao brata po krvi! Vera se menjala kao što se danas menjaju političke stranke, a u islam je masovno prelazilo sitno plemstvo. U srednjem veku Turska je bila isto što i danas Amerika. Turska carevina je u svom sastavu imala 32 zemlje, nikad nije spaljivala veštice, a Jevreji su tu nalazili spas. Prva velika migracija Srba u Tursku odigrala se u vreme Berlinskog kongresa.*

    hm, hmm..ni Turska nije *cuvala zenicu oka svog*…?

  25. * ko ceka taj doceka*

    SRS očekuje oslobađajuću presudu za Šešelja

    Advokat Zoran Krasić, šef pravnog tima za odbranu predsednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, izjavio je danas da očekuje da u Haškom tribunalu 4. maja bude doneta oslobađajuća presuda lideru radikala

    Krasić je, na konferenciji za novinare, rekao da će sudije Haškog tribunala, “ako je ostala i trunka morala u njima”, doneti oslobađajuću presudu Šešelju, jer nema nijednog razloga za drugačiju odluku.
    Podsetivši da je Šešelj podneo krivičnu prijavu protiv 44 svedoka zbog davanja lažnog iskaza, Krasić je najavio da se sada očekuje da predsednik suda odluči kom veću će da dostavi krivičnu prijavu, kako bi ono pokrenulo postupak protiv tih svedoka.
    Krasić je ocenio da je Haški tribunal doživeo fijasko i da se svi postupci protiv Srba u tom sudu vode na “imaginaran način”, kako bi se očuvala pretpostavka da su Srbi krivci.
    Taj visoki funkcioner SRS-a je najavio da će u subotu, 9. aprila, ta stranka u Beogradu održati veliki skup podrške Libiji.
    On je osudio politiku zapadnih sila, NATO-a, EU, Velike Britanije, SAD i Francuske prema Libiiji i najavio da će skup biti održan u Domu sindikata u 12 sati.
    Šešelju se sudi za zločine protiv čovečnosti i povrede ratnog prava i običaja u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH od 1991. do 1993. godine.
    Šešelj je 21. januara 2009. godine dodatno optužen za nepoštovanje Tribunala zbog obelodanjivanja imena i drugih ličnih detalja tri svedoka čiji je identitet, po nalogu Pretresnog veća, zaštićen od javnosti.
    Lider radikala je 24. jula 2009. godine osuđen na 15 meseci zatvora zbog nepoštovanja suda i ta kazna mu je potvrđena 19. maja 2010. godine. On je 4. februara 2010. godine drugi put optužen zbog objavljivanja u knjizi podataka o 11 zaštićenih svedoka.
    Šešelj se dobrovoljno predao Haškom tribunalu u februaru 2003. godine, a suđenje mu je počelo novembra 2007. godine.

  26. Makedonija i Albanija

    Popis u Makedoniji odložen je za jesen zbog etničkih tenzija koje su se pojavile prilikom podele posla, kao i mogućih vanrednih izbora. Iz istih razloga, barem zvanično, 1. aprila nije počelo ni prebrojavanje u Albaniji, mada eksperti tvrde da je posredi strah od

    mogućeg porasta broja Grka, Srba i Crnogoraca.

  27. Vlade dijaspora

    @Jovica
    Ovim poslednim postom sami sebe ste matirali. Sad ćemo učiti pamfletsku istoriju iz hrvatskih katoličkih (navodno nazavisnih)novina Obzor. Termin “Vlasi” je samo jedan od katoličkog/bečkog i današnjeg ustaškog pokušaja prekrojavanja istorije i nepriznavanja viševekovnog postojanja Srbskog naroda istočno od Drine.
    Postoji Vlaška manjina u istočnoj Srbiji koja je očuvala svoju tradiciju i JEZIK. Kako je moguće da među sadašnjim prekodrinskim Srbima ne postoji čovek koji govori vlaški jezik, a dobro se seća svojih spskih predaka (vodi porodično stablo)i slavi porodičnu slavu.
    Na prostorima današnje Bosne franački kralj Karl naišao je na Srbe i pisao se ako se ne varam deveti vek. Čak i Enciklopedija britanika navodi da je bila srednjevekovna Bosna srpska država i tamo se govori srpski jezik. Bosanski kraljevi su se obračali dubrovničanima srpskim jezikom i ćirilićnim pismom.
    Primećujem da je svaki dalji odgovor Jovice sve manje stručno dokumentovan i sve više fantazmogorična i pamfletska tipa fra Dominik Mandić.
    Recite nam jovice zašto gajite takav animozitet prema svom (srpskom) narodu?

  28. Pa štalaru, ako ti nije dovoljan argument ono što je napisao štalarski lingvista Pranjković onda o kakvim činjenicama pričaš. Dobro si se pregrijo čisteći bečke štale pa si se hladan vode napio i dobro te sasjeklo. Nego aj ti koji bensedin popij i lagano do neuropsihijatra na jedan dubinski pregled. Pa ako si toliki idiot da tvrdiš nešto nemoguće onda te treba pregledati konzilij neuropsihijatara. Reći da BiH nije većinski u privatnom vlasništvu Srba, je ravna “tvrdnji” da teritorija doline rijeke Temze nije u privatnom vlasništvu engleza već iraca. Kakvu krizu identiteta imaju čistači bečkih štala u zapadnoj Hercegovini najbolje dokazuje činjenica da oni i dan danas slave Božić sječom i nalaganjem (hrastovog ili cerovog) badnjaka. A naravno taj običaj im je ostao od njihovih prađedova Srba Svetosavaca.
    S druge strane dresirani vatikanski čistači bečkih štala, kao ovaj nesrećni mali štalar koji i sad krizira sa identitetom, kao i pomenuti štalari iz zapadne Hercegovine, će ko retardirani Pranjković izvući super-sonični “argument” iz neke vatikanske buvare, pa će nam reći da je sječa i nalaganje badnjaka u Hercegovini “tisućuljetno naslijedje u hrvata”.
    Ma štalaru idi ori njivu, nije ovo za tebe.

  29. Poštovani Jovice, pošto skačete sa teme na temu, na krajnje površan i pamfletistički način, nema nam druge nego da se argumentima obračunavamo sa Vama dok Vam ne ponestane tema. Ono što bi Vas zamolio je da teme koje su već obrađene, ne vrtite u krug. Evo nekih opštih podataka o agrarnoj reformi u Kraljevini Jugoslaviji, iz kojih se mogu donijeti dijametralno suprotni zaključci od onih koje ste Vi iznijeli.

    Stanje zemljišnog posjeda bilo je nakon oslobođenju različito po pokrajinama. U pretkumanovskoj Srbiji nije bilo aristokratije, begova, kapitalista pa ni velikih posjeda. Tu je dominirao sitan seljački posjed, koji je smatran idealnim ne samo s ekonomskog, već i sa socijalnog i državnog stanovišta. U Bosni i Hercegovini, Makedoniji i na Kosovu i Metohiji trebalo je srušiti turski zemljišni sistem, zasnovan na čifčijskim odnosima. U Dalmaciji je još postojao kolonatski sistem, koji je korijene vukao iz antike, dok je u sjevernim krajevima države (od Slovenije do Banata) dominirao klasičan, aristokratski veleposjed, nastao u srednjem vijeku. U mnogim krajevima, posebno u BiH, seljaci su odmah nakon oslobođenja preuzeli zemlju, otjerali posjednike i odbili plaćati zakupačke i slične obaveze vlasnicima zemlje.

    Prvu inicijativu za agrarnu reformu dalo je Narodno vijeće iz Zagreba još prilikom stvaranja zajedničke države SHS. Kralj Aleksandar je 6. januara 1919. proklamovao da želi “da se ukinu kmetstva i veliki zemljišni posedi. U oba slučaja zemlja će se podeliti među siromašne zemljoradnike, sa pravičnom naknadom dosadašnjim vlasnicima”. Već 25. II. 1919. donijela je vlada Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme, koje su postale program agrarne reforme. Ta uredba utvrdila je sljedeća načela:

    * ukidaju se kmetovski i čifčijski odnosi u BiH, Makedoniji, južnim krajevima Crne Gore i na Kosovu i Metohiji;
    * dotadašnji kmetovi i čifčije proglašavaju se slobodnim vlasnicima zemlje koju koriste;
    * dotadašnji vlasnici (age i begovi) dobiće odštetu, a do rješenja o odšteti dobijaće rentu prema dotadašnjoj visini;
    * raskidaju se kolonatski i slični odnosi u Dalmaciji;
    * ekspropriraju se svi veliki posjedi (fidekomisni, tj. nedjeljivi porodični posjedi, koji uvijek prelaze na jednog nasljednika, i svi posjedi veći od 100 do 500 jutara, tj. 57,5 do 277,5 ha, zavisno od kvaliteta zemlje i lokalnih prilika), a njihove površine biće date domaćim obrađivačima, uz plaćanje odštete i privremene rente;
    * posjedi habsburške dinastije i onih koji su posjede dobili od te dinastije ekspropriraju se bez nadoknade.

    Prethodnim odredbama predviđeno je da se veliki posjedi brzo sekvestriraju i podijele, polazeći od najvećih, s tim da se formalna strana (propisi i sudska odluka) naknadno riješi, kao i da zemlju dobiju prvenstveno zemljoradnici koji nemaju ili nemaju dovoljno zemlje, i to onoliko koliko mogu obraditi sa svojom porodicom, s tim da prednost imaju udovice poginulih vojnika, ratni invalidi i dobrovoljci.

    Izvođenje reforme nije bilo dobro zbog politizacije i političke nestabilnosti. Agrarna reforma predstavljala je kombinaciju revolucionarnih mjera, prava i izuzimanja imanja preko veze, s tim da su propisi mijenjani i različito tumačeni tokom vremena.

    Najbrže je agrarna reforma riješena u Bosni i Hercegovini, uglavnom još 1921. godine. Svi seljaci dobili su zemlju besplatno: 113.000 kmetova dobilo je oko 546.000 ha, 55.000 beglučara (nenasljednih zakupaca) i 80.000 ostalih interesenata. Bivši vlasnici dobili su 65 miliona dinara u gotovom i 65 miliona u roku od godinu dana i još 130 miliona u obveznicama, plus 25 miliona za tzv. beglučke zemlje. Godine 1933. dodato je još 50 miliona u obveznicama za pašnjake i šikare. Kako su mnogi bivši vlasnici-muslimani ubrzo potrošili odštetu i ostali bez prihoda, 1928. godine data im je mogućnost da dobiju drugu, državnu zemlju ukoliko je žele sami obrađivati.

    I na Kosovu i Metohiji, Makedoniji i dijelu Crne Gore (oslobođenima u balkanskim ratovima) zemlja je odmah poslije oslobođenja preuzeta od strane raje, tim prije što su mnogi vlasnici emigrirali u Tursku, nije se plaćao “hak”, nije se znalo dokle je čija zemlja. Godina 1931. i 1933. propisano je da se sva zemlja preuzima i daje onima koji je obrađuju, ali da je samo prave čifčije dobijaju besplatno, dok ostali moraju platiti državi u roku od 10 godina. Za I-IV. klasu odšteta bivšim vlasnicima bila je oko 840 dinara po jutru, a za V-VIII. za 30% manje, što je mnogo zaostajalo za tržišnom vrijednošću. No, oni su odštetu dobili u gotovom novcu, a ne kao drugi vlasnici u ostalim krajevima u slabim državnim obveznicama, a i dobili su naknadu za izgubljeni dohodak.

    Pošto su mnogi posjednici pobjegli u Tursku, nagrnulo je mnogo ljudi iz susjednih krajeva. Godine 1920. donijeta je Uredba o naseljavanju južnih krajeva, a od 1929. kolonizacija se vrši po smišljenom planu: slobodna zemljišta i vode su agropedološki istraženi, uređeni su putovi pa dodijeljena zemlja na kojoj će kolonisti podići kuću (dat im je nacrt, izrađena je drvenarija – prozori, krovna konstrukcija i vrata – po jedinstvenom tipu; zakonima iz 1931. i 1934. predviđeno je: svaka porodica dobiva 5 ha zemlje, plus svaki oženjeni član još 4 ha, plus svaki muški neoženjeni stariji od 21 godine po 3 ha, onaj između 16 i 21 godine 2 ha, a djeca, udovice, đaci po 1 ha; svaki kolonista dobiva još 2 ha zemlje za pošumljavanje i 2 ha za vinograd; poslije 3-10 godina primjernog rada kolonista postaje potpuni vlasnik zemlje. Do 1.1.1933. za kolonizaciju je stavljeno na raspolaganje 289.843 ha državne, napuštene, nepotrebne općinske i zemlje iz agrarne reforme.

    U Dalmaciji, gdje je zemljišta malo pa mu je i cijena visoka, trajalo je nejasno stanje više od 10 godina. Mnogi seljaci prestali su plaćati obaveze vlasnicima. Tek su propisima iz 1930. i 1931. riješeni svi odnosi: težaci su postali vlasnici zemlje, a stari vlasnici dobili su odštetu. Radilo se oko 53.000 ha. Činjena je razlika između ranije i kasnije ustanovljenih zemljišno-zakupačkih odnosa, pa su i odštete različite (oko 10.000 din/ha za starije i 20 do 30.000 din/ha za novije odnose). Zgrade su plaćane prema građevinskoj vrijednosti. Odštetu za zemlju plaćala je država, dok su je seljaci dobivali besplatno. Procjenjuje se da je agrarna reforma u Dalmaciji koštala državu značajnih 400 miliona dinara, što je pokriveno državnim obveznicama sa 6% kamate na 30 godina.

    Krajnji efekti agrarne reforme zbir su povoljnih i nepovoljnih rezultata: povoljno je što je uništen feudalni sistem u cijeloj zemlji i što je značajan broj seljaka dobio zemlju, a nepovoljan što je najveći broj njih dobio malo zemlje pa nije riješen problem agrarne prenaseljenosti. Ukupno je razdijeljeno 1.500.000 hektara na 18.759 dobrovoljačkih porodica, 6.788 kolonista i 186.000 lokalnih interesenata.

  30. Za Suvorova,
    Ma bravo copy-paste sa Wikipedia.

  31. Jovica stalno koristi Nacertanije , Ilije Garasanina u negativnom smislu posto velikohrvatski neonacizam Nacertanije uzima kao polaziste o praiskonskoj krivici u Srba. Evo teksta “Nacertanije” pa prosudite sami sta taj dokument uopste govori, ja ni uz najbolju volju nisam mogla naci bilo sta sto se iz dokumenta moze izvesti kao negativno i “velikosrpski”:

    “Srbija se mora i u tom smotreniju u red ostalih evropejskih država postaviti, stvorivši jedan plan za svoju budućnost, ili tako reći da sastavi sebi jednu domaću politiku po kojim glavnim načelima treba Srbija kroz više vremena stalno da se vlada i sve svoje poslove po njima postojano da upravlja.

    Dviženije i talasanje medu Slavenima počelo je već, i zaista nikad prestati neće. Srbija mora ovo dviženije a i rolu ili zadatak, koji će ona u tom dviženiju za izvršenje imati, vrlo dobro upoznati.

    Ako Srbija dobro projesapi šta je ona sad? u kakvom se psoloženiju nalazi? i kakvi nju narodi okružavaju? to se ona mora uveriti o tome, da je ona mala, da ona u ovom stanju ostati ne sme, i da ona samo u sojuzu sa ostalim okružavajućim je narodima za postići svoju budućnost svoj zadatak imati mora.

    Iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju.

    Ako Srbija ovu politiku krjepko ne bude sledovala, i što je gore, ako je odbaci te ne sočini ovom zadatku dobro razmišljen plan, to će ona od inostranih bura kao mala lada ovamo i onamo bacana biti, dok najposle na kakav golem kamen ne nameri, na kome će se sva razdrobiti.

    Politika Srbije

    Tursko carstvo mora se raspadati, i to raspadanje može se samo na dva načina dogoditi.

    1.Ili će carstvo to biti razdeljeno; ili

    2.Biće ono na novo sazidano od svojih hristijanskih žitelja.

    Primječanija o razdeljenju carstva

    O slučaju ovom nećemo opširno govoriti, no samo to primetiti moramo da bi pri ovom događaju Rusija i Austrija glavne role igrati morale, jer su one susedne i graničeće sile.

    Ove dve sile lako bi se mogle pogoditi i složiti, koje će zemlje i predjeli kojoj pripasti. Austrija samo za pritjažavanjem zapadnih, a Rusija za osvojenjem istočnih zemalja težiti može. I po tome može biti da bi prava linija od Vidina do Salonika povučena, mogla ovo pitanje na zadovoljstvo obadveju strana rješiti. Tako dakle u slučaju razdeljenja, svi Srbi samo Austriji pali bi u djel. Austrija i Rusija znadu to odveć dobro da tursko carstvo kao takvo, dugu budućnost neće imati. Obe države ovu priliku upotrebljuju da učine svoje granice što skorije raširiti. Oba dve one na tome rade svakojako, da preduprede i prepreče da se na mesto turskog drugo hristijansko carstvo izrodi; jer bi onda za Rusiju iščezla lepa nadežda i prijatan izgled, da će Carigrad uzeti i držati, koje je njen najmiliji plan od Petra Velikoga; a za Austriju porodila bi se otuda grozeća opasnost da će Južne Slovene svoje izgubiti.

    Austrija dakle mora pod svima opstojateljstvima biti neprestano neprijatelj srbske države; sporazumjenije dakle i sloga sa Austrijom jeste za Srbiju politička nemogućnost; jer bi ona sama sebi uže na vrat bacila. Samo Austrija i Rusija mogu raditi o propasti i razdeljenju turskog carstva. One se o tome brinu. Rusija ovo stanje već od mnogo godina prepravlja i priugotovljava. Sad već i Austrija ne može inače, nego mora i ona pomagati i za sebe gledati kao što je i pri razdeljenju Poljske činila. Prirodno je da se sve ostale sile pod predvoditeljstvom Francuske i Engleske ovom raširavanju i povećanju Rusije i Austrije protive. One će može biti smatrati za najbolje sredstvo, kojim bi se ovo razdeljenje preduprediti moglo, da se tursko carstvo u jednu novu nezavisnu hristijansku državu promeni, jer ovako bi se prazno mesto posle propasti Turske ispunilo i tako bi se samo moglo ravnovjesije evropejsko u celosti zadržati. Osim toga druge pomoći nema.

    Srpska država koja je već srećno počela, no koja se rasprostirati i ojačati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljetija i u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji. Po istoriji ovoj zna se da su srpski carevi počeli bili grčkom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac učinili te bi tako na mesto propadšeg istočno-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili. Car Dušan silni primio je već grb carstva grčkog. Dolazak Turaka prekinuo je ovu promenu i preprečio je ovaj posao za dugo vreme, no sad, pošto je sila turska slomljena i uništena tako reći, treba da počne isti onaj duh dejstvovati, prava svoja na novo tražiti, i prekinuti posao na novo nastaviti.

    Ovaj temelj i ove osnove zidanja carstva srbskog valja dakle sad od razvalina i nasutima sve većma čistiti i osloboditi, na vidik izneti, i tako na ovako tverdom i stalnom istoričeskom fundamentu novo zidanje opet preduzeti i nastaviti. Črez to će ovo predprijatije u očima sviju naroda a i samih kabineta, neiskazanu važnost i visoku vrednost zadobiti; jer ćemo onda mi Srbi pred svet izići kao pravi naslednici velikih naših otaca koji ništa novo ne čine no svoju dedovinu ponavljaju. Naša dakle sadašnjost neće biti bez sojuza sa prošlošću, nego će ova činiti jedno zaviseće, sastavno i ustrojeno celo, i zato Srbstvo, njegova narodnost i njegov državni život stoji pod zaštitom svetog prava istoričeskog. Našem teženju ne može se prebaciti, da je ono nešto novo, neosnovano, da je ono revolucija i prevrat, nego svaki mora priznati da je ono politički potrebno, da je u prastarom vremenu osnovano i da koren svoj u pređašnjem državnom i narodnom životu Srba ima, koji koren samo nove grane tera i na novo procvetati počinje.

    Ako se novo preporođenje srpskog carstva s ove tačke smatra, onda ćedu i ostali Južni Sloveni ideju ovu vrlo lako razumeti a i s radostiju primiti, jer valjda ni u jednoj evropejskoj zemlji ne živi tako spomen istoričeske prošlosti kod naroda, kao kod Slavena turskih, kod kojih je živo i vjerno opominjanje sviju skoro slavnih muževa i događaja istorije njihove još i danas. I zato se može sigurno računati da će posao ovaj u narodu dragovoljno primljen biti i nisu potrebna desetoljetna dejstvovanja u narodu da bi on samo korist i polzu ovog samostalnog vladanja razumeti mogao.

    Srbi su se medu svima Slavenima u Turskoj prvi sobstvenim sredstvima i snagom za svoju slobodu borili; sljedovatelno oni imaju prvi i puno pravo k tome da ovaj posao i dalje upravljaju. Već sada na mnogim mestima i u nekim kabinetima predvide i slute to: da Srbima velika budućnost predstoji i to je ono što je pozornost cele Evrope na Srbiju navuklo. Kad mi ne bi dalje mislili nego samo na knjaževstvo kao što je sad, i kad ne bi u ovom knjaževstvu klica budućeg srpskog carstva ležala, onda ne bi se svet više i duže sa Srbijom zanimao nego što je sa Moldavskim i Vlaškim knjaževstvima činilo, u kojima nema samostalno načelo života i koji se dakle samo kao privjesci Rusije smatraju.

    Nova srbska država na jugu podavala bi Evropi sve garancije da će ona biti vrsna i krjepka država i koja će se moći medu Austrijom i Rusijom održati. Geografičeskoje položenije zemlje, površina zemaljska, bogatstvo na prirodne proizvode i vojeni duh žitelja, dalje uzvišeno i vatreno čuvstvo narodnosti, jednako poreklo, jedan jezik – sve to pokazuje na njenu stalnost i veliku budućnost.

    O sredstvima, kojima bi se cjelj srbska postići mogla

    Kad se sa opredjelenošću zna šta se hoće i kad se stalno i krjepko hoće, onda ćedu se sredstva za postiženje naznačene cjeli potrebna kod jednog sposobnog praviteljstva i lako i skoro naći, jer narod je srpski tako dobar, da se s njim sve, no samo razumno postići može.

    Uvodna sredstva

    Da bi se opredjeliti moglo šta se učiniti može i kako se u poslu postupiti ima, mora praviteljstvo znati u kakvom se položeniju svagdar nalaze narodi raznih provincija Srbiju okružavajućih. Ovo je glavno uslovije tačnog opredelenija sredstva. Za ovu cjel treba pre svega oštroumne, od predponjatija ne zauzete i praviteljstvu verne ljude kao ispitatelje stanja ovih naroda i zemalja poslati i ovi bi morali posle svog povratka tačno pismeno izvestije o stvari dati. Naročito se treba izvestiti o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Severnoj Albaniji. U isto vreme nužno je da se tačno poznaje i stanje Slavonije, Hrvatske i Dalmacije a razume se da u ovo spadaju i narodi Srema, Banata i Bačke.

    Ovim agentima nužno je dati nastavlenija kojim će načinom ove zemlje obići i proputovati. Između pročeg treba im naznačiti koja mesta i koja lica treba naročito da upoznadu i da izvide. Pored materijalnih instrukcija treba im dati i jednu obštu, glavnu instrukciju, u kojoj ćedu biti sledujuće tačke opredjeljene koje će ti ispitatelji ispuniti morati.

    1-vo. Rasuzdavaćedu političesko stanje zemlje, osobito partaje u njoj nalazeće se; kupićedu beleške po kojima bi se narod bolje upoznati i čuvstva srca njegovog, dakle tajne želje njegove saznati mogle; no pre svega naznačićedu ono što se kao pripoznata i već javno izrečena narodna potreba smatrati mora.

    2-go. Naročito treba paziti na vojeno stanje naroda i zemlje; kao na ratni duh, naoružanost naroda, posle čislo i raspoloženje pravilne vojske; gde se nalaze ratni magazini i arsenali; gde se u zemlji proizvode ratne potrebe kao džebana i oružje; ili od kud se dobijaju i u zemlju unose itd.

    3-će. Sočinićedu opisanije ili karakteristiku i spisak od najvažniji i najveći upliv imajući muževa, ne izuzimajući iz toga ni one koji bi protivnici Srbije bili.

    4-to. Što se u kojoj provinciji o Srbiji misli, šta narod od Srbije očekuje, i šta li ljudi od nje žele i čega se od nje boje.

    Naravno se još ovom nastavljeniju i to dodati mora šta svaki izaslanik o srbskoj politiki za sad kazati i saobštiti sme i može; koje i kakve nadežde probuditi sme i našto pozornost i vnimanije osobito ondašnji prijatelja Srbije obratiti mu valja.

    Najpre da označimo naša otnošenija sprema Bugarske

    Bugarska je između sviju slovenski zemalja najbliža slavnom gradu carstva turskog; najveća čast ove zemlje lako je pristupna; ovde se nalaze najvažnije vojne pozicije Turaka i veća polovina njiove vojske. Ni u kojoj drugoj evropskoj zemlji ne drži se Turčin da je tako siguran i još sad gospodar kao u ovoj; osim toga su Bugari skoro svi oružja lišeni, i naučili su već slušati i raditi, pokornost i posao ušli su kod njih u običaj. No ova primječanija ne treba da nas poremete da pravu vrednost Bugara ne pripoznamo, ili što je još gore da ih prezremo. Istina je to po nesreći, da Bugari prem da su najveća grana slavenskog naroda u Turskoj, skoro nikako nemaju poverenje u svoju sobstvenu snagu i samo na spoljašna iz stranih zemalja (Rusije) dolazeća podstrekanija usuđuju se oni upuštati se u pokušenija osloboditi se. Rusiju oni smatraju svagdar kao silu koja najviše za njihovo izbavljenje i oslobođenje učiniti može i hoće, osim što bi Rusija sama za sebe radila i Bugarima u mesto turskog svoj jaram mnogo rapaviji nabacila, no ona se ni inače, kao što se je pokazalo, ne sme usuditi neposredstveno sa svojom vojskom Bugarima u pomoć priteći, jer je Evropa već upoznala pravu narav onih tobož blagorodnih namjera ruskih u smotreniju Turske, i zaista bi se osobito evropejski rat izrodio kako bi Rusija još jedanput preko Dunava preći htjela. Iz tog uzroka Rusija se stara da posredstvom drugih dejstvuje i to proizvede što sama neposredstveno ne može. Tako je bio knjaz Mihailo u ovom poslu njihovo bezvoljno orudije, i ona će zaista želeti da se povrati onom planu, koji je sredstvom knjaza Mihaila u djelo privoditi počela bila.

    No budući da praviteljstvo knjaza Aleksandra ne pritjažava povjerenje Rusije, jer se ono ne da ko slepo orudije njeno upotrebiti, to se dakle Rusija vidi primorana da na prevratu sadanjeg praviteljstva radi, kako bi posle njegovog padanija jedno praviteljstvo za svoje planove ustanoviti mogla.

    Sva pokušenija za prevariti Rusiju i nju o tom uveriti da će sadanje praviteljstvo sledovati njenim planovima, bila bi posve bezuspješna. Kad sama Rusija primeti da se u Srbiji samostalni narodni duh probuđuje, ondaj ona neće verovati nikakvim predloženijama koja bi joj se činila, jer Rusija je mnogo lukavija nego da bi se dala u jednu zamku uplesti, koja je protivna njenim namjeranijama. Šta više i to se još daje misliti da bi Rusija sve težnje Srbije za stupiti u tešnji sojuz i sporazumlenje sa ostalim turskim Slavenima, ako bi ih samo saznala, samo na to upotrebila, da one ljude, koji bi ovaj posao upravljali u Turskoj, Austriji i ostalim vlađenijama izdade, kako bi črez to Evropu uverila da to nije Rusija nego buntovna i njoj protiveća se Srbija koja ovakva prevratna težnja podpomaže. No pored svega toga Rusija će se rado o ovim sporazumjenijama izvestiti dati, da bi tako trag i tečaj njihov poznati i ove malo po malo za sebe uzeti i upotrebiti mogla.

    I koliko god se Srbija samostalnije upravljala bude, to će sve manje povjerenje kod Rusije imati, i ako Rusiji nikako za rukom ne ispadne da stanje u Srbiji promeni i takvu samostalnu politiku Srbije uničtoži, ona će se tada jamačno truditi da sve turske Slavene od Srbije odvrati, da njih sve između sebe razdvoji i u neslogi zadrži, a sama će sa svakom pojedinom granom po osob u otnošenje i sporazumljenje stupiti. Ako se dakle Srbija pri ovom uticanju ne pokaže djejatelnija i revnosnija nego Rusija, to će nju ova pobjediti i preteći.

    Pri ovom delu treba se obmana čuvati. Rusija se nikad pred Srbijom poniziti neće, a ako ona vidi da Srbija neće njoj sa svim odano i bez uslovija služiti, to će ona sva uslovija gordo i sa prezrenjem odbaciti. Ta ona je zaista i mudre sovjete sobstvenih svojih diplomata, kao jednog Livena, žestoko odbacila, upravo zato što su ovi samo privremeno popuštanje predlagali; može li se dakle misliti da će se ona prema stranim povodljivija pokazati nego prema svojim sobstvenim i vernim služiteljem? No najposle kad se u Srbiji ne bi niko nalazio, koji bi se Rusiji bezuslovno predati hteo, i kad bi Rusija primorana bila sa onima raditi, koji joj samo pod uslovijama služiti žele, onda se ona ne bi zatezala i sa ovim sojuziti se i raditi, jer ona najposle ne bi mogla nikad Srbiju sa svim ostaviti, no dokle god ona nalazi ljudi u Srbiji koji se njoj bezuslovno povinjuju i nju slušaju; to će ona svagdar takve Srbe predpostavljati onim pravim patrijotama.

    Rusija ne da sebi od tako male države, kao što je Srbija uslovija propisivati; ona zahteva da se njeni sovjeti kao zapovesti bezuslovno slušaju, i oni koji njoj služiti žele moraju se njoj sa svim i predati. Istina ona se po nekada čini da prima sve da joj služe, ali ona ih ni u što ne upotrebljava, jer jedni ne pritjažavaju njeno povjerenje, i tako, črez ovakav njen način postupanja, svaka prilika iščezava za moći nju prevariti.

    Ako Srbija želi iz sadašnjeg podčinjenog stanja izvući se i cela, prava država postati, mora će se truditi da malo po malo političesku moć Turske uničtožavajući, sebi je prisvoji; jer upravo ovo je ona točka, u kojoj se srbska i ruska politika sukobljavaju, pošto i Rusija na oslabljenje političeske sile carstva turskog radi. No iz ovog soglasija ipak nikako ne sleduje da su cjel i namera obadveju ona ista, i da po tome njihova politika u harmoniji i soglasiju biti mora. U kratko da reknem: Srbija mora nastojavati da od zdanija turske države samo kamen po kamen ocepljuje i prima kako bi od ovog dobrog materijala na starom i dobrom temelju starog carstva srbskog, opet veliku novu srbsku državu sagraditi i podignuti mogla. – Još sad dok je Srbija pod turskom vladom, daje se ovo sazidanje priugotoviti i pripraviti, jer se ovakvi poslovi ne mogu u poslednjem magnoveniju preduzimati i svršiti.

    Govoreno je ovde o naravi ruske i srbske politike obširnije, a to upravo za to što je Bugarska ona zemlja u kojoj se ruski i srpski upliv najpre i najviše susresti mora.

    Mi smo ovde mnogo o tom govorili i dokazivali iz kog uzroka srbska politika ne može na će se soglasiti sa onom ruskom; no mi u isto vreme i to kažemo, da Srbija ni s kim lakše ne bi mogla svoju cjel postići no u soglasiju s Rusijom, ali to samo onda kad bi Rusija savršeno i potpuno primila i uslovija Srbije, koja bi pod navedenu Srbijinu nameru t. j. budućnost njenu u prostranom smislu osigurala. Jedan sojuz između Srbije i Rusije bio bi zaista najprirodniji, no da se taj učini od same Rusije zavisi, i Srbija treba da ga prima s raširenim rukama, ali svagdar pošto se uvjeri da Rusija svesrdno i iskreno predlaže, koji će samo onda moći biti, ako ona od dosadanje svoje sisteme odstupi t.j. ako uzdrži da je za prirodniji sojuz sa Srbijom, makar malom, nego sa Austrijom za koje ona Zapadne Slavene i čuva. Premda se ja ne nadam da će se Rusija ikada hteti Srbiji iskreno prikloniti, ipak nužno je to ovde spomenuti od kakve bi to polze za Srbiju bilo, i da takovo pojavlenije trebalo Srbiji, jer i ako je tako mnogo govoreno protiv Rusije nije to iz mrzosti činjeno koliko iz nužde na koju nas je sama Rusija tolikim svojim postupcima nagnala.

    Još nekoliko reči o Bugarskoj pa ćemo dalje preći. Ako smo mi raspoloženje duha narodnog u Bugarskoj dobro poznali, i ako nismo ona rodoljubiva sredstva koja ona pritjažava otveć malo uvažavali, onda moramo kazati da ovde veća usiljavanja za oslobođenje otačestva od turskog jarma još su daleko. I opet Rusija glavna svoja teženja ovamo upravlja, jerbo je ova zemlja uprav pred vratima Carigrada i na njenom putu k ovom položena; no i otnošeniju k Srbiji, Bugarska isto to položenije i značenje ima koje i za Rusiju. Ako Rusija samo još nekoliko godina ovako u Bugarskoj dejstvuje, kao što je do sad radila i ako za ovo vreme Srbija ostavi da Rusija radi tamo bez da i Srbija što čini, zaista će međutim Rusija toliko uspjeti, da neće ni malo više trebati srbskog upliva u Bugarskoj. Neka ovo za Srbiju bude znak i opomena i neka ona ne zaboravi da samo ondaj političesko prijateljstvo očekivati može, ako smo ljubav našu prema prijatelju već od pre posvedočili i dokazali. Srbija mora za Bugarsku nešto učiniti, pošto ljubav i pomoć mora biti vzajmna.

    Pošto smo dakle položenje za današnju Bugarsku i njenu veliku znamenitost za Srbiju ukratko označili i pošto smo ruski upliv koji tamo vlada nešto spomenuli, prelazimo k tome da načertamo nekoliko uvodnih sredstava za to kako valja srbski upliv u Bugarskoj utemeljiti.

    1.Bugari nemaju vaspitajuća i učevna zavedenija, zato bi trebalo da Srbija svoje škole Bugarima otvori, i osobito da nekoliko blagodjejanija za Bugare mlade, u Srbiji učeće se, naredi.

    2.Bugarsko sveštenstvo ponajviše je grčko, a ne narodno bugarsko; za to bi vrlo poželatelno, i polezno bilo da bi neko čislo mladi Bugara bogosloviju u Srbiji svršilo, pa kao sveštenici u njihovo otečestvo medu svoj rod se vratilo.

    3.Valjalo bi štampati bugarske molitvene i druge crkvene knjige i bugarska djela u Srbiji; ovo važno sredstvo Rusija već odavno upotrebljava, i Srbija mora gledati da Rusiju u tome preteče.

    4.Potrebno je da pouzdani i sposobni ljudi putuju po Bugarskoj, koji bi pozornost bugarskog naroda na Srbiju obratili i u njemu prijateljska čuvstva prema Srbiji i srbskom praviteljstvu probudili, i zajedno i nadeždu oživljavali da će Srbija zaista Bugarima za njihovo izbavljenje u pomoć priteći i za njihovu sreću starati se.

    O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije

    Kad mi površinu i geografsko položenje ovi zemalja, ratni duh njihovi žitelja, i ono mnenije i način mišljenja njihov u bliže rasmotrenije uzmemo, mi ćemo lako na tu misao doći da je ovo ona čast turskog carstva, na koju Srbija najveći upliv imati može. Stalno opredjeljenje i uređenje ovoga upliva čini nam se da je za sad (1844) glavni zadatak srbske politike u Turskoj.

    1.Kad dva susedna naroda medu sobom uži i tešnji sojuz zaključiti žele to se pre svega granica koliko je bolje moguće otvoriti mora, da bi se neprestano saobraćanje što je više možno olakšalo i živim učinilo No Srbija se od ovih svojih sunarodnika u Turskoj kao nekim kineskim zidom odelila, i saobraštenija je na toliko samo malo mesta dozvolila, da ima kuća u većim varošima, koje više vrata imaju za ulazak i izlazak ne želi knjaževstvo srbsko. Zato neka straže na granicama istina ne umale, no da se mesta sastanaka, izlaska i ulaska na srpskoj granici umnoži sprama Bosne. A zašto ne i Bugarske?

    Uvedeni sastav odjeljenja mogao je u svoje vreme polezan biti; no tu sistemu i sad još zadržati značilo bi toliko koliko Srbiju usamljivati i zatvarati, a to je njenoj budućnosti i njenom napretku sa svim protivno.

    2.Treba na to ići da se dva naroda, istočno pravoslavni i rimokatoličeski među sobom u svojoj narodnoj politiki razumedu i slože, jer samo tako može se sa dobrim uspjehom ova politika sledovati.

    Srbije je dužnost da glavne osnove ove politike oba dvema častima naroda ondašnjih predloži, jer ona u ovom djelu može sa važnošću postupati, koje ona po pravu diplomatičeski priznati i po mnogogodišnjem iskustvu činiti je dužna. Jedna od glavnih osnova naznačava se: načelo pune vjerozakonske slobode. Ovo načelo moraće svima hristijanima, a ko zna da povremenu i nekim muhamedancima dopasti se i zadovoljiće ih. No kao najglavniji i osnovni zakon državni mora se predstaviti i utvrditi u tome, da knjaževsko dostojinstvo mora biti nasledstveno. Bez ovoga načela, koje sačinjava jedinstvo u najvišem državnom dostojinstvu ne može se stalan i postojani državni sojuz medu Srbijom i ostalim susjedima Srbima ni pomisliti.

    Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije nikad se ne bi dale više do toga dovesti da interes svoje koristi kakvoj drugoj familiji na žertvu prinesu, pa baš ni onda kad bi od takvog požrtvovanja napredak sviju ovi naroda zavisio.

    Iz ovih osnovopoloženija sleduje, da, ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo, da se to preobraženje tako čini kako bi ono samo služilo kao priugotovlenije za ono opšte sojedinjenje sviju Srba i provincija ujedno, kojim jedinim načinom može se računati na postiženje one velike cjeli i onog interesa koji je svima ovim Srbima jednak. – Jer ovde Srbiju samo zato napred stavljam što ona jedina može tu stvar priugotovljavati i dužna je neprestano negovati do vremena koje će doneti izvršenje ovog plana i koje vreme da bi sazrelo Srbija će na tome raditi. –

    Ko god dakle ovom narodu dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjaževsko dostojinstvo preporučivati. U takom slučaju neka bi se medu tim izbirali najvažniji ljudi iz celog naroda i to ne za celi život, no na izvjestno vreme, koji bi kao neki sovjet obrazovali. Sa ovakvom makar provincijalnom i odeljenom vlastju, ostao bi otvoren put za napredak; lako bi se onda Srbija u svoje vreme sa Bosnom tješnje sojuziti i skopčati mogla, jer onda ostaće ovaj sojuz mogućan i vjerojatan.

    Treće osnovno načelo ove politike jest: jedinstvo narodnosti, kojeg diplomatičeski zastupnik treba da je pravlenije knjaževstva Srbije. K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate i kod ovog treba zaštitu i svaku pomoć da nadu kad god se o tom radilo bude ovog načela vrednost pokazati. Srbija u ovom smotreniju mora će o tom uvjeriti da je ona prirodna pokroviteljica sviju turski Slavena i da ćedu samo onda kad ona dužnost ovu na sebe uzme, ostali Slaveni njoj pravo to ustupiti da ona u imenu njihovom nešto kaže i čini. Ako bi Srbija svojim sosjedima taj nesrećni i zli primjer davala da ona samo na sebe misli, a za nevolju i napredak ostali ne bi marila, nego bi to ravnodušno smatrala, to bi onda jamačno i ovi samo njenom primjeru sledovali, ne bi je slušali, i tako bi umesto sloge i jedinstva nastupilo nepovjerenije, zavist i nesreća.

    3.Ujedno nužno je i to, da se ne samo svi osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna knjaževstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu medu narodom rasprostranjavaju, nego još i to da se za vremena nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi praktično u političeskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli. Ovde je naročito nužno to primjetiti: da ove mlade ljude pored ostalih treba osobito nadziravati i vaspitavati tako da njihovim radom sa svim ovlada ona spasitelna ideja opšteg sojedinjenja i velikog napredka. Ova dužnost ne može se dovoljno preporučiti.

    4.Da bi se narod katoličeskog ispovedanija od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji većma priljubili nužno je na to osobito vnimanije obraćati. Ovo bi se najbolje postići moglo posredstvom fratera ovdašnjih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sojedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti. U ovoj celji nužno bi bilo narediti da se po gdi koja knjiga molitvena i pesme duhovne u beogradskoj tipografiji štampaju; posle toga i molitvene knjige za pravoslavne Hristijane, zbirku narodnih pesama koja bi na jednoj strani sa latinskim a na drugoj sa kirilskim pismenima štampana bila; osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka. Po sebi se predpostavlja da bi ova istorija morala biti spisana u duhu slavenske narodnosti i sa svim u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka. Črez štampanja ovih i ovim podobnih patriotičeskih djela, kao i črez ostala nužna djejstvija, koja bi trebalo razumno opredjeliti i nabljudavati oslobodila bi se Bosna od upliva austriskog i obratila bi se ova zemlja više k Srbiji. Na ovaj način bi ujedno Dalmacija i Hrvatska dobile u ruke djela, kojih štampanje je u Austriji nemoguće, i tim bi sledovalo tešnje skopčanje ovih zemalja sa Srbijom i Bosnom. Na ovo djelo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg.

    5.Cjela spoljašna trgovina Srbije nalazi se u rukama Austrije (Ovo je jedno zlo protiv kog tačnija opredelenija ostavljam ljudima iz finansije da razčlene, a ja ću samo nešto o tom navesti koliko to mora u ovaj plan ući te da njegovu važnost dopuni). Preko Zemuna sa stranim državama u neposredstveni trgovački sojuz stupiti, ostaće svagdar stvar vrlo mučna. Zbog toga se Srbija pobrinuti mora za nov trgovački put, koji bi Srbiju na more doveo i za nju tamo pristanište stvorio. Ovakav put samo je onaj za sad mogućan koji preko Skadra u Dulcinj vodi. Ovde bi našao srpski trgovac sa svojim prirodnim proizvodima u dalmatinskim prirodnim brodarima i trgovcima svoje jednoplemenike a pri tom vrlo vešte i sposobne ljude koji bi ih pri kupovanju stranih jespapa dobro i pošteno poslužili i na ruci bili. Onde bi dakle nužno bilo srbsku trgovačku agenciju podići i pod odbranu i zaštitu ove prodaju srpskih proizvoda i kupnju francuskih i engleskih espapa staviti.

    Pri ovom poslu praviteljstvo bi moralo prvi korak u tome učiniti s tim da izradi i naimenuje jednog trgovačkog agenta u Dulcinju, koji će odande srbskom trgovcu kao prostom pokazati kud treba da ide. Ovaj agent stupivši u saopštenija s našim zemaljskim trgovcima, imao bi zdravo prostudirati način kako bi se onamo s polzom naša trgovina obratiti imala i kad se praviteljstvo osigura o polzama ovim onda može črez novina dati objavljivanje polze, koje bi s te strane dolazile našoj trgovini, a to bi značilo upućivati naše trgovce ovom probitačnom mestu. Ako bi samo nekim trgovcima ispalo za rukom te bi tamo dobro i probitačno poslove svršili, to bi drugi brzo njihovom primjeru sledovao i malo po malo otvorio bi se taj put trgovine bez da bi praviteljstvo neprestano o tom brinulo; jer trgovci bi sami sebi posle put otvorili, a praviteljstveni agent pazio bi samo da naši trgovci ne trpe tamo nikakva ugnjetanija. – Iz ovog naređenja bi sledovalo da bi cjena proizvoda srbskih na Jugu iznošenih podizala se na Severu, a cena espapa donosećih se u Srbiju sa Severa padala bi konkurencijom unosećih se espapa sa Juga. Jednim slovom ukratko rečeno Srbin bi ovim načinom skuplje prodavao a jevtinije kupovao.

    U političeskom obziru imalo bi ovo sredstvo ne manju važnost, jerbo će se nov agent srbski nalaziti medu žiteljstvom srbskim i ova prilika prinela bi jače upliv Srbije na sjeverne Arbaneze i na Crnu Goru, a ovo su upravo oni narodi koji imadu ključeve od vrata Bosne i Hercegovine i od samoga mora Adrijatičeskog. Postavljanje ove agencije srbske i utemeljenje njeno onamo mi smo uvereni kao političeski postupak Srbije smatran bi bio od neobične važnosti medu onim narodima i tešnji sojuz ovi žitelja sa Srbijom postigao bi se vrlo lako.

    Francuska i Engleska ne samo što se ne bi tome protivile, nego bi to još potpomagale, a Porta takođe ne bi protivna bila, jer s time bi njeno jedno pristanište na novo procvetalo.

    6.Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.

    Pored gore spomenutog štampanja knjiga ne bi li dobro i sovjetno bilo da se jedan od ovih bosanskih fratera pri beogradskom liceumu kao profesor latinskog jezika i još kakve nauke postavi. Ovaj profesor morao bi služiti kao posredstvenik između Srbije i katolika u Bosni, jer s tim bi mi prvi poveritelan korak učinili i s tim dali bi na dokazateljstvo tolerancije. Zar ne bi mogao ovaj isti frater ustanoviti ovde jednu katoličesku kapelu za ovde živeće katolike, s čime bi se izbeglo podizanje jedne kapele pod uplivom austriskim koje će ranije ili docnije sledovati morati. Ovu kapelu mogli bi staviti pod pokroviteljstvo ovde stanujućeg konzula francuskog. Ovo bi dalo povoda i priliku francuskom praviteljstvu da se u toj stvari živo zauzme i s tim bi se Srbija oslobodila opasnosti od jedne katoličeske crkve, koja bi pod uplivom Austrije u Beogradu bila.

    7.Karađorđe je bio vojeni predvoditelj od prirode bogato obdaren i vrlo iskusan; on nije mogao predvideti onu preveliku vojnu važnost koju Crna Gora za Srbiju ima i koju će svagdar imati kad god se o tome stane raditi da se Bosna i Hercegovina od Turske odjele i Srbiji prisajedine. Pohod ovog vojvode na Sjenicu i Novi Pazar još svi Srbi dobro pamte i nije potrebno da mi sledujući predlog novim dovodima podkrepljujemo. Neka Srbija i u Crnoj Gori primier Rusije sleduje i neka dade vladiki pravilnu svakogodišnju podporu u novcu. – Srbija će na ovaj način za malu cjenu imati prijateljstvo zemlje, koja najmanje 10.000 brdnih vojnika postaviti može.

    Ovde moramo još to primetiti, da odlaganje ove podpore na poslednje magnovenje neće imati poželani uspjeh i sledstvo; budući da će Rusija pravedno moći na svoju mlogogodišnju i stalnu podporu pozivati se, a srpski novi predlog moći će kao samo iz nužde učinjeni ocrniti i u podozrenije dovesti; i Crnogorci bi onda rekli: Srbi nisu nama pomagali kad smo u nuždi bili, što je dokazateljstvo da nam nisu prijatelji, nego nas samo za sad upotrebiti žele.

    Srem, Bačka i Banat

    Na prvi pogled moralo bi se misliti da Srbija sa ovim predjelima u najprijateljskijem sojuzu stoji; budući da su njina porekla, jezik, vjera, prava i običaji jedni i isti sa srbskima u Srbiji. Ako to nije tako, ondaj pričina toga bar od časti samo na Srbiju spada; jer se ova nije dovoljno trudila o tom da prijateljstvo ovih Srba zadobije. No nadati se treba da će pokraj sveg neprijateljskog upliva Austrije ovo pogrešno otnošenje s vremenom prestati i popravljeno biti i to u onoj meri u kojoj knjaževstvo Srbije sve više i više kao dobro uređena i izobražena država pokaže se.

    Za sada ako ništa više trebalo bi bar upoznati se s važnijim ljudima ovi provincija, i jedne srbske važne novine onamo ustanoviti koje bi pod konstitucijom Mađarske mogle polezno dejstvovati u interesu srbskom i koje bi imale biti uređivane črez vrlo iskrenog čoveka ko na primer g. Hadžića ili njemu podobnog.

    O sojuzu sa češkim Slavjanima

    O ovim Slavenima nećemo ovom prilikom mnogo govoriti ne samo što oni ne bi spadali u ovaj plan, nego zato što bi se to mnogima u početku kao jedna nepraktičnost učinila. Zato mi prelazeći to ukratko, i ostavljajući da se interesi koji bi se od ovog sojuza imali, upoznadu u izvršeniju samog oveg plana, mi za sad samo toliko preporučujemo, da je nužno početi upoznavati Srbiju sa Slavenima Češke, Moravije i Slovačke i to na jedan vrlo predostrožan i odveć mudar način kako to ne bi moglo Austriji u oči pasti.

    © 2001-2010 Nova srpska politička misao. Sva prava zadržana.

  32. Pri citanju Nacertanija imajte u vidu istorijske cinjenice : da je Nacertanije izdano 1844 godine za vreme vladavine kneza Aleksandra Karadjordjevica , najmladjeg sina Karadjordja Petrovica a vladao je od 1842 do 1858. Za vreme njegove vladavine donet je kodeks gradjanskog prava, uvedena stalna vojska, osnovana topolivnica, unapredjene su postojece i osnovane nove skole, Narodna biblioteka i Narodni muzej.
    Znaci, Garasaninove ideje se odnose na napredak takve Srbije iz tog vremena.
    Ideja da se od Turske uzima nazad dio po dio i stvara drzava iz vremena cara Dusana- sigurno nije velikosrpska nego patriotska, ili kako bi Hrvati rekli- domovinska.
    Ili ovo sto primjecuje da treba praviti savez sa srpskim narodom u Austro-Ugarskoj a ako ne „ ondaj pričina toga bar od časti samo na Srbiju spada; jer se ova nije dovoljno trudila o tom da prijateljstvo ovih Srba zadobije”Ja znam da su moji preci usred Slavonije- sigurno isto prizeljkivali takvo prijateljstvo. Sta tu ima velikosrpsko?
    Ne moze se kompleks Hrvata sto nikada osim od 925.do 1102 nisu imali svoju drzavu – prebacivati kao zlo Srbima koji jesu imali svoju drzavu .

  33. *hrvatovanije*, danas,juce…sutra…?

    Suspenzija popisivača

    Najveći propust desio se u četiri domaćinstva u selu Smilčić kod Benkovca u blizini Zadra, gde je popisivačica sugerisala ispitanima da se u verskom pogledu ne mogu izjasniti kao pravoslavni nego kao grkokatolici (unijati), rekao je Pupovac.

    U Viškovu, opštini na rubu Rijeke u kojoj Srbi imaju značajno učešće, popisivač je sugerisao ispitanima da se u verskom pogledu mogu izjasniti kao rimokatolici, grkokatolici ili ostali, dodao je Pupovac i naglasio da se radi o ozbiljnom kršenju procedure popisa i ustavnih prava građana Hrvatske.

    – Ono što je ohrabrujuće jeste da se ljudi nisu preplašili, nego su otišli u opštinske popisne centre i požalili se, nakon čega je novo popisivanje proteklo uredno – rekao je Pupovac i dodao da je o tome obavešten i Državni zavod za statistiku koji je vrlo profesionalno reagovao.

    Pupovac je rekao da su popisivačica i kontrolor iz Smilčića suspendovani, a kad stigne dokumentacija, isto će se desiti i popisivaču iz Viškova.
    sugestija… Plakatom se građani pozivaju da se ne izjašnjavaju kao vernici ako to nisu
    Sugestija… Plakatom se građani pozivaju da se ne izjašnjavaju kao vernici ako to nisu

    On je ukazao da su u vukovarskom kvartu Borovo naselje popisivači sugerisali ispitanima da se ne moraju izjasniti u pogledu nacionalne i verske pripadnosti i jezika koji govore.

    Bez ćirilice

    – Tačno je da Ustav nikom ne naređuje kako da se izjasni, ali i da svako ima pravo da se slobodno izjasni – rekao je Pupovac i ukazao na još jedan propust tehničke prirode – popisivači u Istri i istočnoj Slavoniji nisu kod sebe imali popisne formulare na jeziku i pismu manjina, iako je predviđeno da ih imaju.

    Rekavši da su on i poslanik Talijana Furio Radin intervenisali u DZS, Pupovac je izrazio očekivanje da će popisivači ubuduće imati uz sebe i takve formulare.

    – Saradnja sa DZS je odlična, kako u toku pripreme popisa, tako i za vreme održavanja, što pokazuje i njihovo reagovanje – rekao je Pupovac. Popis se vrši od 1. do 28. aprila.

  34. Jovice, suština ovog našeg dopisivanja je ISTINA. Ja sa radošću koristim sve izvore koji se njome bave, tako i hrvatska Wikipedia ima što šta da ponudi. Ono nad čime se zgražavam je LAŽ i glupost koja dominira u Vašim komentarima. Hrvatska Wikipedia je na činjenično ispravan način opisala Agrarnu reformu, i to poštujem.
    Ne mogu da poštujem ono što ste Vi prepisali sa Bošnjačkog foruma, što je gomila gluposti.

  35. Моја Јовице да је Вук Караџић прочитао овај текст он би из српског језик избацио и “и” и “ј”.
    Доказ да је твој рад пропагандни и преписивачки , а не ни приближно научни видим по томе да износиш углавном тачне чињенице , али без узрочно-посљедичног односа у времену у коме су настале , па су ти и произашли закључци наравно погрешни .Сљедећи недостатак је у томе да за тебе постоје фикс идије , тј идеје чија се вјеродостојност не доказује и на крају не износиш чињенице које не иду у прилог задате теме .
    Не износите чињеницу да је Турска дошла на Балкан (гдје тада није живио ни један Турчин ни муслиман) и између осталог (Бугарске , Грчке,Влашке и Угарске ) поробила и Српску државу (феудално разједињену што је тада било у моди , али српску ) у чији састав су тада улазила данашња географска подручја : Македоније , Косово, Црна Гора , Шумадиј, Поморавље , Херцеговина , Босна (краљ Твртко након нестанка династије Немањића проглашава себе Српским краљем, што се дашава у вријеме Боја на Косову) и још нека подручја, а потом свим средствима покушавала задржати освојену територију.
    Када Српски народ враћа територије које му је освајач одузео ви тај процес називате великосрпском агресијом .
    “То вам је као када лопову украдете оно што је он украо од вас”. Како може изгледати ова реченица ако избацимо (изоставимо ) неколико чињеница “То вам је као да украдете” . Овако су написали Историју Срба они од којих сте ви копирали , која је истинита ,али непотпуна па је зато ближа лажи .
    Нигдје не износите чињенице империјалистичко- колонизаторске намјере Германског народа (што је изазвало 1. и 2. свјетски рат ) , да не спомињемо Енглезе , Шпанце , Португалце, Талијане и остале. У том времену Срби желе да поврате своју територију и да и да се уједини практично исти народ (Српска племена) као и сродни народи да би се заштитили од империјализма ,а ви то називате империјализмом , па се само питам јесте ли злоумни или малоумни. То вам се у историји назива узрочно-посљедични однос у времену када настају одређене чињенице.
    Које су то чињенице за вас толико вјеродостојне да се не доказују : “границе Србије”
    Из 1830-тих. година , дакле границе на које је Турска пристала јер је морала , а Србија јер није могла да оствари више , а све ван тих граница ви зовете другим државама . Потом је за вас је вјеродостојна граница из 1878. године гдје је Аустро-угарска пријетњом силом (односно Њемачка ) наметнула границе и окупирала Босну и Херцеговину , а санђак оставила као ничију земљу и тампон зону између Србије и Црне Горе , даље вјеродостојна је граница између два пропала царства , Хабсбуршког и Османлијског (која смо ми Срби и рушили док се нису срушила , јер су се договорили да се подијеле по нашим леђима ) тј. граница Хрватске и БиХ, све су то вјеродостојне и исправне чињенице без доказа зване фикс идеје, ако их Срби негирају онда они врше агресију на друге државе .
    Потом долази период после 1878. године , дакле Турска дефинитивно губи Поморавље , Шумадију , Босну , Херцеговину (наравно у БиХ су Нијемци дошли да само уведу ред то је Турска територија ), Црну Гору , а од старог Српског царства у њеним рукама остаје Македонија и Косово и дио Албаније , и те области су сада граничне према Србији . Да ли сте ако сте прави историчари истражили мотиве настале из страха код Турске (а и Аустро-угарске ) да ће и остали дијелови Српског царства да се ослободе и наравно мјере које су предузели Турци и Њемци у том циљу укључујући и пропаганду , чији си ти реп . Дали је у том периоду било антисрпског дјеловања са турске ( аустријске ) стране тј. расељавања Срба и досељавања Албанаца у пограничне територије , дали је било менталног расејавања . Па се тек онда може говорити дали је Српска колонизација из периода СХС акција или реакција . Али вас не интересује наука ви имате задату тему и из мора историјских чињеница бирате само оно што одговара задатој теми , то није историја то је пропаганда. Историја и пропаганда се разликују по двостраном односно једностраном приступу. А најважније је да ли су империјалистички потези српско ослобађање своје територије или турско (и аустријско ) настојање да задржи (или освоји ) територију тј. дали Срби имају легитимно право да истим средствима ( упади чета а потом и општи напад ) којима су изгубили поврате територију и поробљени (физички и психички )народ . Или је можда право Турске и Аустрије легитимно (да можда није то примјер великотурцизама или великогерманизама , империјализам , колонијализам )
    Потом су настојања да се створи држава Срба , Хрвата и Словенаца Српски империјалистички циљ , а право Нијемаца да управљају БиХ је легитимни циљ , па су Гаврило Принцип и остали терористи и империјалисти, а не ослободиоци .
    Потом се износе идеје , намјере и појединачни случајеви да су Срби планирали посрбити ако не успију истријебити народе , а 80 година су били већина у СХС и Југославијама и данас у Србији , па ни један народ није нестао, већ су сви и поред злочина над Србима и данас у истом броју на истим територијама, а у државама у којима Срби нису у већини број се стално смањује до нестанка . То се у историји зове посљедице , можеш отићи у Нови Пазар , Бујановац , Сомбор , а можеш на Косово у Хрватску , Мађарску , Албанију , федерацију БиХ, па на основу посљедица закључи шта су били мотиви чије политике, а шта су била успутна размишљања која ти износиш као план и циљ ,али која нису релизована .
    Мојевић ( један од савјетника ) је јуна 1941. планирао геноцид . А изоставите да је Хитлер априла 1941. створио НДХ и отпочео са Хрватима геноцид над Србима у којем је побијено 1000000 Срба , и ваш закључак је да су Срби геноцидни јер је у тим условима један савјетник заговарао , а једна група побила хиљаде људи .Ако пробате удавити мачку и она ће вас огребати .То вам је као да човјека који је више пута убоден ножем осудите јер је нападача ударио песницом .
    А даље о овој квазиисторији. Посрбили Македонију и Косово, а Македонија није постојала као држава када су је Турци освојили , већ као географски простор , када је ослобођена подијељена између Србије ,Бугарске и Грчке (које су 1370, када је освојена , постојале и владале том територијом ) у бугарском дијелу данас нико не спомиње македонце , већ и данас хоће већи дио за себе , а кажеш у Грчкој живјели славенофони Грци (то нису македонци ), али их је нешто све мање . Па испаде само од нас злотвора се успјеше ослободит колико смо опасни , а када смо код тога и Хрвати (а и Словенци ) се само од нас злотвора ослободише после 1000 година ропства и то одмах у највећим границама , како смо опасни освајачи .
    Што се тиче Начертанија препричаћу ти само један дио (да се не жалиш на копирање) , “уситњене и разједињене балканске државице ће бити као мале барке на узбурканом мору , гдје је само питање када ће се разбити од стијене , па само уједињене и сложне могу одољети великим таласима”.Ко би могао имати мотив , да уситњава или завади па владај. А прочитаћу и оно што нисам из наведене литературе , јер је чим вам смета сигурно је квалитетно .
    И на крају су за вас исправни и средњевијековни феудални (земљопосједни) односи заосталог Турског царства , ако су на штету Срба .
    Српска револуција је била социјално –национална (прочитајте шта се у свијету дешавало у том периоду ) тј. укидање феудалних односа на основу вјерског или националног поријекла у чијем циљу су вођени ратови са историјским монструмима (Турском , Аустријом ) или са касно насталим империјалистичким силама (Њемачком и Италијом , које су се требале на нама задовољити ,да неби дирале у посједе Енглеза ,Француза и осталих).
    Идеја Југословенства произилази из ове идеје ,као прогресивнија идеја ,као шира заштита и људски потез према “сродној браћи” , нажалост испоставило се да су неки народи сами морали доћи до своје слободе (као и ми ) да би разумјели неке шире погледе , али они ће зато платити своји цијену,а на њихову штету то неће Срби наплаћивати . Како је пропала југословенска идеја , нама остаје једино идеја националног уједињења , ( без поштовања граница историјских монструма Турске , Аустрије , Млетачке , унутрашњих федералних граница мртве Југославије ) ,националне заштите и националног напредка у сваком погледу .
    Што тиче граница националног уједињења , није тачно да ми желимо да се примјењује и историјски и етнички принцип зависно од нашег интереса , поново посљедице доказују да су управо ова два принципа примјењивана зависно од случаја који је неповољнији за нас , ми желимо да се примјењује један принцип за све , а ето ти (или питај налогодавца да ) одлучи који. Нама све одговара , осим принципа “све на штету Срба”.

  36. Za Acu,
    Ovo što vi pišete je subjektivni pogled na povijesna zbivanja, a nema nikakve veze sa poviješću kao znanošću. Čim vi počinjete sa tim kako je Bosna povijesna srpska zemlja unatoč stavu svih relevantnih srpskih povjesničara da u Bosni prije 1463. godine nije bilo znatnijeg broja Srba, tu prestaje svaka objektivnost. Naravno još se pozivate na to da Tvrtko proglašava sebe srpskim kraljem. To bi poprilici bilo kao da ja kažem da je Mađarska Hrvatska jer se Koloman proglasio hrvatskim kraljem. Naravno sad počinju priče o ženidbama i udajama pa gluposti po pravu tazbinstva, ma daj molim te. Ajde moj čovik uhvati se pametnijeg posla.

  37. Као минимум предвиђао је да Србија из те целе акције добије Босну и Херцеговину. Порта је одбијала Михаилове предлоге да његову вазалном подручју припоји Босну и Херцеговину, сматрајући те његове тежње као део руских аспирација на Истоку.
    Кнез Михаило показује на Призрен.
    Политика кнеза Михаила је имала подршку Француског царства на челу са Наполеоном III, чији је план за решење источног питања у југоисточној Европи узимао Србију као Пијемонт око кога је требало да се окупе сви јужнословенски народи, укључујући и Бугаре.

    Шта значи ово Кнез Михаило показује на Призрен .
    Недостаје слика , требао си и њу ископирати са Велика Србија – Википедија , али си требао рећи да је неутрална тачка гледишта овог чланка оспорена , па да људи прочитају и са друге тачке гледишта и сами закључе .
    Али ни то ти није било доста па си мало избацивао реченица , гдје ти није одговарало и онда оптужујеш друге за преписивање . Па таква је и ова историја са циљем да оптужи Србе за оно што су други нама учинили .
    Ако ти је био циљ да се не говори о новој политичкој идеји код Срба онда си успјео , честитам и сад промијени име или стави право Наташа Кандић .

  38. Jovice, Vi ste zaista nevjerovatno površni. I neprestano se pozivate na neke smješne bosanske forume. Ako Hrvati nisu u stanju da na megdan pošalju nekog ozbiljnijeg, i Vama bi bolje bilo da se povučete, da ne sramotite Hrvate i Hrvatsku (nije ona baš toliko neozbiljna zemlja).
    Nevjerovatna je izjava da u Bosni prije 1463. nije bilo Srba. Evo Vam nekoliko dokumenata da se zanimate. Nadam se da će Vam malo proširiti vidike.

    U ime Oca i Sina i Svetago Duha amin!
    Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, ban bos’nski veliki, kle se knezu
    Dubrov’ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov’ckoj.
    Takom s’m se kletv’ju klel, kakom se je ban Kulin klel:
    Da hode Vlasi svobodno, ih dobit’k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako
    re sam sebje, i nauk dati od vse zledi.
    A se pisah, imenom Desoje, gramatik bana Ninoslava, velijega bos’nskoga, tako vjerno kakore u prvih.
    A se jeste: ako vjeruje SRBLJIN Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah SRBLJINA, da se pri pred banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije.
    (Povelja Dubrovcanima)

    Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: “regnum Servilie, quod est Bosna” (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.

    (regnum u to doba ne mora nuzno da znaci “kraljevina”, Bosna je bila tada banovina)

    Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)

    Ivan nadbiskup dubrovački izvještava opštinu dubrovačku o raspravi u vezi metropolitskih prava protiv barske nadbiskupije na papinskom dvoru, a javlja i druge stvari zanimljive za grad Dubrovnik. U pismu pominje srpsku Bosnu: “regnum Seruilie, quod est Bosgna” tj. “kraljevstvo Srpsko, koje je Bosna”. (Regnum u to doba ne mora nužno da označava kraljevinu. Bosna je bila tada banovina.)

    “…tria regna, videlicet regnum Zachlomie, regnum Seruilie, quod est Bosgna et regnum Tribunie. Et regnum Zachulmie extenditur vsque ad prouinciam Spalatensem, regnum Seruilie extenditur vsque ad prouinciam Collocensem, regnum Tribunie extenditur vsque ad prouinciam Dirachinam.”

    Vidjeti u: “Bullarium Ragusium”, 401-402

    Enciklopedija Britanika
    1. The first recorded mention of Bosnia was written during this period by the Byzantine emperor Constantine VII Porphyrogenitus, who described “Bosona” as a district in “baptized Serbia.”

    Tvrtko je do 1390. nosio titulu kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih Strana. Iz ove se titule jasno vidi da je vladao samo nad jednim narodom, Srbima. Kada je Tvrtko osvojio dijelove Hrvatske njegova je titula promijenjena 1390, u kralj Raske, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Kada je osvojio teritorije drugog naroda (Hrvata) promijenio je titulu i u njoj nije bilo etnicke odrednice “kralj Srbljem”, zato sto Srbi nisu vise jedini narod kojim on vlada, vec su sada to i Hrvati. Iz ovoga se jasno vidi koliko je Tvrtko bio svjestan da je Srbin i da u Bosni zive Srbi, jer dok je vladao samo Bosnom i dijelovima Raske i Primorja bio je KRALJ SRBA. Kada je Bosna posle Tvrtka izgubila dijelove Hrvatske koje je osvojila, sledeci bosanski vladari vracaju titulu KRALJ SRBA, jer vise ne vladaju Hrvatskom i sada ponovo vladaju samo Srbima. To sve govori koliko su oni bili svjesni da su Srbi. Toliko.
    Nego, niste mi odgovorili gdje ste našli 700000 hrvatskih izbjeglica u decembru 1991.?
    Ostali ste mi dužni i odgovor, odakle Vam je prabaka, koja je govorila čisti istočnohercegovački?

  39. Ја нисам писао историјски рад ,који би са обимом започетих тема савршио петом књигом, већ критику “твог” рада гдје сам побијао методологију рада и износио контрааргументе у мјери да рад испадне смијешан , зато се стиче утисак субјективности , а истина је толико на нашој страни да сваки српски рад неупућеном посматрачу мора изгледати субјективно, на нашу срећу или несрећу непостоје чињенице које нам не иду у прилог. Доказано је колико ти имаш везе са “повијешћу као знаношћу” па је толико вриједна и твоја критика и твоје познавање “става свих релевантних српских историчара” о српској Босни (види Константин Порфирогенит , Франачки анали -коме је пребјегао Људевит Посавски из Славоније,а може се понешто наћи и у арапским изворима -о подијељености једног народа ), а толико и ја имам воље да ти даље тумачим историју. Али , што се тиче Твртка (ствар је мало другачија него ваша са Мађарима)
    1. Сви владари географске (феудалне) области Босне до Твртка носе титулу Бана , а од њега титулу краља .
    2. Крунисао се на Митровдан у манастиру Милешеви на гробу Светог Саве и додао своме имену Стефан као и сви српски краљеви.
    3.Од тада нема другоге владарске породице код Срба са титулом краља.
    4.Говорио је и писао истим језиком као и сви Срби до Солуна .
    Дакле не ради се о страном владару (који је краљевство добио у прћију или освојио ) већ о локалном (бану), који је најближи (најмоћнији)сродник и који по први пут добија титулу Краља коју му нико не оспорава . А о подијељености народа у средњем вијеку , о обласним (локалним ,географским ) владарима и њиховим државицама најбоље види шта се дешавало у свијету у том периоду .

  40. Hvala Aci sto je bacio svjetlo na mracni Jovicin um iako ja mislim da cak ni reflektori ne bi osvjetlili takav mrak.Osim toga , Aco treba da zna da i mi ostali cijenimo njegove tekstove.Jos jednom hvala.

  41. Bravo Aco, temeljno i direktno ste pokušali Jovici razjasniti osnove istorije Balkana. Nisam siguran da ste uspjeli, jer što bi rekao Njegoš “Što se crnim zadoji đavolom, obešta se njemu dovijeka”.

  42. Za Acu,
    1. види Константин Порфирогенит – jeli onaj dio o porijeklu imena Hrvata i Srba?
    2. Франачки анали -коме је пребјегао Људевит Посавски из Славоније – ništa nova, tu je sve razjašnjeno ne radi se o Srbima kao narodu, nego o staroj hrvatskoj županiji Srb.
    3. Što se tiče Tvrtka sve što si naveo su totalne gluposti, pogotovo ovaj dio o jeziku.

  43. *pomesali se umovi*…?????

    Momcilo Djujic…*vojvoda-satnik*

    Počalji Milan taj Sub Avg 21, 2010 2:58 pm
    Đujić je sa ustašama počeo pregovarati u decembru 1941. kad je u Kninu posjetio velikog župana velike župe Bribir i Sidraga Davida Sinčića. Ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković je odobrio pregovore i saradnju. Naredio je Sinčiću da Đujiću i još trojici vojvoda isplati po 100.000 kuna. Sporazum o “borbenom sadejstvu” postignut je 9. juna 1942. Sinčić je 10. juna aktom BT 16/185 obavijestio poglavnika Pavelića: “Jučer sam trima glavnim vođama četnika, koji se bore protiv partizana, Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rakviću dao svakome po 100.000 kuna radi organizacije borbe protiv partizana” (dokument je u Arhivu Vojnoistorijskog instituta JNA, kutija 195. broj registra 12/6-1 – dalje AVII 12/1). U aktu VT 16/197, Sinčić 18. juna 1942. obavještava Pavelića da je “četničkim vođama isporučio makar skromne količine hrane” i da im je “domobransko zapovjedništvo stavilo na raspoloženje 20.000 metaka. 100 pušaka i 10 dobrovoljaca puškomitraljezaca” (AVII, 244, 35/11-1). Sedam dana kasnije, glavni stožer domobranstva je isporučio “Momčilu Đujiću milijun kuna, 200 pušaka jugoslovenskog porijekla, 20 puškomitraljeza i odgovarajuće količine streljiva” (Arhiv Hrvatske, FND, III-801450). Dokumenti u AVII (npr. MF-H-46/137-378, MF-H-34/493, 83 B, 32/1-19 itd.) svjedoče o zajedničkim akcijama ustaša i četnika i o tome kako je Đujić vodio “operacije čišćenja srpskih sela od partizanskih simpatizera i saradnika”, među kojima je bilo posebno surova ona s kraja februara 1944. godine, kad je sa Vjekoslavom Servatzijem, komandantom 7. ustaškodomobranskog zbora, ubio stotine Srba.

    affraid king queen jocolor

  44. Има ли слика у тим књигама ? Ја ти не читам ако нема слика ? Читаш ли ти шта пише око слика ?
    Кад почнеш читати око слика ,онда можда почнеш размишљати ,а тек после ти дође расправљати. Не одустај на добром си путу .
    А да си стигао на прави ниво , ја бих сад повадио шта си све избацио из копираног текста и тиме разоткрио твоје намјере и мотиве , а сад је то непотребно , прича је сасјечена у корјену и ено ти се већ суши , нема потребе да скидам лист по лист.
    “Има људи ,који за ствари које немогу да достигну или разумију увјек су у стању да кажу по неку злу ријеч”, Иво Андрић .

  45. Луна ти си мјесечар који несвјесно тумара. Сличиш ми лошем програму који тражи садржај по кључним ријечима из задатог архива, ако не нађе онда избаци нешто насумично. Па није историја тезга на пијаци да пробереш или насумично извадиш воћку .
    То што ти пушташ су потенцијални историјски извори ,мораш прво да провјериш вјеродостојност , потом иде анализа па синтеза и на крају јасно изложиш закључак из којег се извлачи поука .
    Ти си као шонглер који може да држи лопту на глави , али никад неби дао гол на правој утакмици , он дакле може само у сиркусу да забавља људе који се не разумију у фудбал .
    1. Југославију (Србе) су споља напали Њемачка , Италија , Мађарска , Бугарска , Албанија.
    2. У југославији Србе изнутра нападају Хрвати и Муслимани .
    3.Мало је то за нас кад знамо да увијек побиједимо на крају. Ми водимо свој рат за уређење државе када побиједимо , комунисти – монархисти . Неки подциљеви :
    а) Италија и Њемачка се боре за превласт у Југославији после рата.
    б) Хрватска и Италија -//- -//-
    в) СССР и САД -//- -//-
    Ко је кога привремено користио ,у неком тренутку на неком простору сматрао опаснијим непријатељем узима се појединачно за сваки случај,јер је број могућих комбинација (пута вријеме које се мијења )веома велик , али општи циљеви су јасни. А не могу појединачни случајеви ( ограничени временски и просторно ) да доказује опште циљеве . Потом се докази мјере по тежини (није у кг ) немају исту вријеност Јасеновац , званична политика и договор пресједника општине и вође чете или догађаји у једном селу треба да се мјере са догађајима у једној држави .
    Ако тако наставиш нећеш видјети шуму од дрвећа или желиш да ми не видимо шуму па да тумарамо са тобом .

  46. Jovice, Vi ste ipak potpuno nepismeni,a uz to i zli, nevjerovatno je da imate toliku umnu barijeru da i franačkog ljetopisca Ajnharda tumačite naopako, čak i kada nema mjesta dilemi.
    Tamo doslovno piše:
    “Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit” .
    Ne spominje se nikakva župa Srb (svakako takva hrvatska župa i nije postojala, već se radi o srpskoj župi SRB na izvoru rijeke Une), već se JASNO govori o SRBIMA kao narodu.
    Inače ovo je bar treći put da se citira Ajnhard i Vi bez ikakvog srama pišete nevjerovatne gluposti. Što se tiče Tvrtka i drugih bosanskih vladara, već sam naveo povelju bana Mateja-Ninoslava Dubrovčanima iz 1240., dvije papske bule dubrovačkom nadbiskupu iz 1188. Povelja bana Stjepana Kotromanića Dubrovčanima iz1333. u kojoj on jezik kojim je povelja napisana naziva srpskim. Sve ovo je sačuvano ne u Beogradu, nego u Dubrovniku.
    Molim Hrvate da zamole Jovicu da ih više ne sramoti.

  47. Dobro rode ja sam nepismen i riješili smo problem. Odgovori ti meni na par pitanja i prosvijetli me.
    1. Navedi mi kod kojega je to srpskog velikaša u Bosni pobjegao Ljudevit, koje mu je bilo ime i prezime (prezime možeš zaboraviti).
    2. Što je u to vrijeme značio pojam Dalmacija u teritorijalnom smislu?
    3. Zašto bi Ljudevit koji ratuje dugo i uspješno protiv tadašnje jedine velesile pobjegao u zaštitu nekog srpskog beznačajnog velikaša u Dalmaciju? (Da spojimo Ajnharda i Konstantina VII, bježi čovjek koji ratuje sa velesilom kod Bizantskih robova).
    4. Zašto poslije ubojstva toga velikaša opet ide u Dalmaciju (kada je već u Dalmaciji kod Srba).
    5. Zašto se nigdje drugdje ne spominju Srbi, a spominju neki drugi saveznici Ljudevitovi (Timočani i …..) koji su po toj vašj logici puno dalji prostorno od Ljudevita. Srbi su mu tako reći unutar kuće.

  48. @Suvorova
    Sa interesom citam vase komentare – hvala vam. Istina je na nasoj strani samo ukoliko imamo borce protiv lazi kao sto ste vi i mnogi drugi potomci srpskog naroda Krajine.
    Potpuno je izvesno da su ‘jovice’ i slicni deo ekipe da podrivaju napr.
    komentare g. Dmitrovica. To se desava i drugima koji tretiraju srpsko-hrvatski problem. Oni su neumorni i sluze se svim sredstvima. Ja ‘jovicu’ vidim kao fra Jure koji pise iz think-tank, kao sto je ‘Zavod sv. Jeronima’ u Vatikanu. Taj zavod je bio skloniste ustasama posle sloma NDH a i dalje sluzi istu svrhu.
    Zelim da naglasim jednu stvar sto ne vidim da neko spomene.
    Oni istrgavaju stranice iz publikacija koje se odnose na njihove zlocine u drugom svetskom ratu. To su nam skrenuli paznju prijatelji koji su isli u bibioteke (diljem sveta). To je nepobitna cinjenica. Koji se jos narod bavi time?
    Pitam se, dali njima treba odgovarati ili ih izolovati. Oni su opsednuti Srbima. Pa dobro, neka smo i Vlahi/Vlaji, zar smo kao narod zasluzili genocid? Dodje nekako da svaki treci-cetvrti Hrvat je ucesnik u unistenju svojih sunarodnika pa dajem pravo Senki II da svaki Hrvat treba i da odgovara kao sto su to Nemci bili prisiljeni nakon drugog svetskog rata. Hrvati su se opet izmigoljili i stali u rang pobednika i vecitih nezadovoljnika. To se nije desilo ni sa jednim drugim narodom. Zna se ko su im svaki put sponsori. Najlepse je opisao Hrvate Vojvoda Misic ……
    Ja sam prezivela genocid i izgubila 95% moje familije sto blize sto da.lje. Dobro mi je ostalo u secanju mart 1942, kada nam je citan proglas sto ce da nam se desi ako ne predjemo na katolicku veru. Kao dete vratila se iz izbeglistva i u potrazi za rodbinom isla kroz pusta sela gde su svi muski od 16-60 oterani u prvi logor
    Danica i dalje u Jadovno a zene i deca u Jasenovac i ostale logore. Moja deca i njihova deca ce biti uvek svesna da smo mi ostaci pobijenog naroda i imaju zadatak da se istina zna dokle god je ijednog nas na kugli zemaljskoj – ma gde.
    Ja sam i zap. Slavonije i verovatno i znamo jedni o drugima. Razpoznajem vas po istoj sudbini i borbi za istinu koja nije bazirana na slepoj mrznji kao kod nase bivse brace.

    Pitanje za Suvorova: citala sam vas komentar o Raducu gde se
    spominju srpske porodice. Ja sam istu stvar citala ali mi nije jasno kako je nastala seoba u napr. z. Slavoniju? Tu je i moja prodica kao i u Mogoricu i drugde. To su bili ‘granicari’ sa oceve strane. Moje majke strana je Vocin.
    Jeste, ‘jovice’, svi mi govorimo hercegovackiom ijekavicom/stokavicom. Licno sam promenila jezik ziveci u matici.
    ali i jedno i drugo je srpski jezik.
    Drago mi je da posle nas koji su stari ali jos uvek sa secanjima ostaju mladi kao i vi.
    nove generacije kojima je duznost da nastave

  49. Mnogo se taloga sakupilo na ovih nekoliko patriotskoh portala.Oni svoj prljavi posao rade za platu.Zato pozivam sve patriote,da ne polemisu sa njima,ili da kao odgovor napisu jednostavno ULJEZ,da bi neupucenom citaocu bilo jasno,da to ne pise ni Srbin a jos manje patriota.

  50. Nije Jovica nego Jurica Francetić i tako ga treba oslovljavati a takovu ustašku politiku i propagira .

  51. Po dobrom savjetu Bozidara i ja proglasavam Jovicu za ULJEZA.I nadamo se da ce taj ULJEZ svoje bolesne ambicije ostvariti na nekom drugom mjestu a ne ovde gdje se uglavnom cuju opravdani vapaji zrtava hrvatskog terora.

  52. Nedajmo raznim ‘jovicama’ forum za njihova fasisticka naklapanja.
    Pokazuju vec drskost sto pisu pod pseudo cisto srpskog imena.
    Ne postoji Hrvat ‘jovica’ (malim slovom). Neka se samo sakrije u
    svoju ustasku jazbinu sa svojim starim ustaskim teorijama.
    Ni jedan Srbin nije dobrodosao na hrvatski forum a obicno je
    docekan sa psovkama najnize vrste. Ignorisimo ih.

  53. Smjesni Jovi, ne palite se ljudi na novo-hrvatsku historiju godpodin ce uskoro osim cirilice i ekavske latinice koristiti i gusle pa da to sto je izteoretisao i otpjeva. Mi upravo i hocemo veliku Srbiju i to nam je dugorocni cilj, sve je “tacno” sto ste vi napisali ali cemo mi svejedno napraviti Srbiju onolikom kolika i treba da bude. Pitajte gospodina Seselja kada se vrati iz Haga pa neka vam “pojasni”. Posto ste mome djedi odrezali glavu u Lici, bukvalno sjekirom na panju i poubijali vise od polovine moje familije, pjevat cete uz gusle doista jednoga dana. Taj kukolj i avarsko smece pojest ce historija i bit cete zapamceni po svom pedesetogodisnjem snu od 1941./Velika Rvatska/ njakanje dozvoljeno. Nista nije irelevantno pa ni cinjenica da se pokusavate oprati svojom novopecenom historijom i ponovo kradete srpski jezik, naravno uzaludno, posto vas mi ne cujemo i nerazumijemo ukoliko ne upotrebite U ispred svake novopecene rijeci.

  54. Čemu se radovati?
    Čemu da se nadam? Ja, ti, mi, vi….Mi nemamo ideje i ideale
    Možda on i oni imaju nečemu da se nadaju, bogatsvu, drogi, alkoholu, novcu, ugodnom životu, jeftinoj sapunici, slavi…
    Mi možemo da se nadamo samo pljački i bedi i da tiho umiremo…
    Oni će uvek biti bogati, zaštićeni i nemilosrdni …
    Oni će živeti u izobilju, a mi? Mi možemo jedino da se nadamo milostinji, ako se nekim čudom nekome od njih desi milosrđe.
    U pravu ste da su nam Hrvati istorijski i verski neprijatelji, ali oni nas trenutno ne pljačkaju.
    Sada nas pljačkaju oni koji su nas vekovima pljačkali…
    Moramo da ćutimo i da trpimo jer smo im poverili svoje živote i sudbinu, ostala nam je nada u čuda, veru i praznoverje…
    Nepotrebno je baviti se ložim komunistima “koji su nam činili zlo” jer niste uverljivi, taj put nas vodi samo u dalji sunovrat.
    Naši tamničari su u Srbiji Gospodine, i oni su sve jedinstveniji na putu da idu pod zaštitu rimokatoličke države i Nato pakta… Oni su veliki prijatelji tamničarima hrvatskog naroda… Oni su nama vešto upravljali da se tučemo sa hrvatskim radnicima, seljacima i poštenim komunistima, da bi uništili zajedničku državu, uveli u tranziciju, opljačkali nas i odveli u ropstvo.
    Vaš tekst nam ne daje nikakvu nadu, u trendu ste lepo pišete da biste trajali, svako štivo ima svoje čitaoce…
    A, mi Gospodine? Kada će te učiniti nešto za našu dušu?
    Vreme je, da ne bude kasno!
    Če je živ!

  55. Jovice, ova pitanja ćete morati postaviti Ajnhardu.
    Samo jedna sugestija, između perioda kada su po K.Porfirogenitu Srbi bili robovi (vreme cara Iraklija 610-640. godine) i događaja koji opisuje Ajnhard (817. godina), je oko 200 godina. Po K.Porfirogenitu, za vreme cara Iraklija Srbi su živjeli u solunskoj temi (u okolini današnjeg grada Servia), i čovjek lijepo opisuje da su se nakon manje od jedne generacije preselili na mjesto na kome i danas žive (razdaljina ta dva mjesta je oko 500km )

  56. @Rad Vuckov
    Seobe i naseljavanje u Zapadnu Slavoniju išlo je etapno. Najstariji sloj srpskog stanovništva tamo je naseljen u prvoj polovini 16.vijeka. To je ista struja Srba iz istočne Hercegovine, koja je naselila i Dalmaciju,Liku,Kordun, Baniju i Bosansku Krajinu, u dogovoru sa Turcima. Međutim, to je stanovništvo i među prvima uhvatilo vezu sa susjednim tek formiranim krajiškim strukturama u okolini Bjelovara, Koprivnice i Križevaca, tako da veoma rano, već polovinom 16. vijeka imamo Srbe na tek formiranom krajiškom području zapadno od rijeke Ilove. Tako se manastir Lepavina spominje 1550. a manastir Pakra 1557. Međutim, slavonsko stanovništvo ni blizu nije brojčano napredovalo kao stanovništvo Like, Korduna i Banije, tako da se u kontinuitetu, nakon oslobađanja Slavonije od Turaka u ratu 1689., vrši naseljavanje pojedinih porodica u Slavoniju sve do drugog svjetskog rata. Po odlasku Turaka većina naselja u Slavoniji je pusta, a ona koja nisu naseljena su pravoslavnim Srbima. Nakon toga naseljavaju se katolici štokavci iz Bosne (predturska Slavonija je sva bila kajkavska). U 18. i 19. vijeku u Slavoniju se naseljavaju i Mađari,Nijemci, Slovaci i Česi.Sada su potomci svih ovih naroda gotovo svi Hrvati (osim oko 100000 Nijemaca koji su protjerani poslije II svj.rata iz Slavonije). Tako da recimo na popisu 1910. Hrvati u Slavoniji čine tek 50,4% stanovništva, Srbi 28,2%. danas Hrvati čine oko 92 %, a Srbi oko 3% stanovništva Slavonije.

  57. Велике националне,па и нациополитичке, или било које друге идеје људи стварају у погодним амбијеталним условима и одморни.Срби то ниједно немају већ два вијека и стално су на “задацима” да остваре најелементарније услове живљења,и то не само за Србе,него и за друге нације или социјалне групе које се “шлепају” уз Србе да би нешто материјално,територијално и социјално за живљење “ушићарили”.Које су то нације и групе нека се саме открију,а ја ћу покушати своју констатацију објаснити.СРБИ СУ САМО У ПОСЛЕДЊА ДВА ВИЈЕКА СТАВИЛИ НА КОЉЕНА ВЕЛИКЕ НАРОДЕ ПО МАТЕРИЈАЛНИМ,СОЦИЈАЛНИМ И ТЕХНОЛОШКО-ТЕХНИЧКИМ МОГУЋНОСТИМА ПРЕД СЕБЕ И ОНИ СУ БИЛИ МАЛИ И МИЗЕРНИ ДОК СУ МОРАЛИ,А МОРАЛИ СУ СВЕ ДО ТОГА ВРЕМЕНА ДОК ОПЕТ НИСУ ОЈАЧАЛИ УЗ ПОМОЋ ДРУГИХ ВЕЛИКИХ НАРОДА СВИЈЕТА – КОЈИХ НАРОДА И КАКО МОЖЕТЕ САМИ ЗАКЉУЧИТИ ИЗ ИСТОРИЈЕ – УЧИТЕЉИЦЕ ЖИВОТА – ЗА ПОСЛЕДЊА ДВЕ ВИЈЕКА.Пред Србима су клечали моћни:Турци,Аустро-Унгари,Нијемци и веома велики број њихових сателита,а наших нажалост невјерних,”пријатеља”,сусједа или ти комшија.
    Почећу од 1804:ПРВИ на Балкану,али и у свијету,
    Срби су ставили ногу на шапу средњевјековне велике империје која је била и под Бечом и под Будимпештом са својим освајачким армијама.Када су их Срби дотјерали на излаз из Европе,тада су Ватикан и велике силе тада Енглеска и француска рекле ДОСТА,вратите се на своја огњишта.Тако су поклониле један дио европског тла које никада у прошлости није припадало тој варварској групи народа која је продрла у Малу Азију из средње Азије – “казана народа” – како су то неки историчари улоговали у свакодневни језик.
    ПРВИ смо у Европи ставили ногу и на шапу силе која је у деветнаестом и двадесетом вијеку држала пола Европе.Срби су заслужни зашто се та неодмјерена освајачка и антиљудска сподоба распала у парам парчад за само једну деценију,да је сада без наочара или повећала не можеш наћи на карти Европе.ПРВИ смо у Европи ставили ногу на шапу највеће силе која је икада марширала свијетом и у чијој је руци,у том времену,било све од Јапана до Америке.Силе пред којом је дрхтала Европа и да није било помоћи Америке и данас би била под ногама тих варвара.Све је ово признато на свјетском нивоу,у свјетским историјама,на катедрама војних академија,и записано у многим књигама.НИСУ НАМ ТО ОПРОСТИЛЕ ТЕ ВЕЛИКЕ СИЛЕ И ДО ДАНАС,А ВЈЕРИВАТНО ЋЕ ЈОШ ДУГО ДА НАМ НА ВЕОМА ПЕРФИДАН И ФАРИСЕЈСКИ НАЧИН ВРАЋАЈУ,ШТО ЈЕ ДАНАС ВЕОМА ВИДЉИВО,КАД ПОКАЗУЈУ “ЉУБАВ” ПРИ ОТЗВАРАЊУ ВРАТА ДА УЂЕМО У ЊИХОВО ДРУШТВО,АЛИ ПОД ЊИХОВИМ УЗУСИМА У СВИМ СФЕРАМА ЖИВЉЕЊА!!! Но то неби могло да се одвија тако лагано,а за нас веома болно,да им не помажу НАШИ СУСЈЕДИ које смо ИХ,МИ СРБИ ДИЗАЛИ ДА НЕ КЛЕЧЕ НА КОЉЕНИМА ПРЕД ВАГАБУНДИМА И
    ОСВАЈАЧИМА ЕВРОПЕ И СВИЈЕТА!За њихову слободу,ми Срби смо дали МИЛИОНЕ ЖИВОТА,и зато смо остали на десет милиона колико нас је било и за вријеме владавине великог жупана Стефана Немање.Само у минулом рату од 1941 до 1945 год.војске које су ослобађале те наше НЕВЈЕРНЕ И ПСИХОПАТОЛОГИЈОМ ОПТЕРЕЋЕНЕ СУСЈЕДЕ и Југословенска војска у Отаџбини (Четници) и Народно ослободилачка војска
    (Партизани) имале су у својим ВОЈНИМ ЈЕДИНИЦАМА до 1944 год. ЧЕТНИЦИ-95% СРБА,а ПАРТИЗАНИ-83% СРБА!!
    Наше данашње вође,шефови држава и влада,знају само да климају главама и да се ИЗВИЊАВАЈУ неводећи рачуна гдје нас то СРБЕ води? Иако,међу њима има и таквих који су завршили о трошку српског народа школе које то све објашњавају и психолошки и социјално,а онда и правно.Ти наши сусједи,и индивидуално,и колективно,оптерећени су ПСИХОПАТОЛОШКИ,готово неизлјечиво,тзв.психопато-
    гросизмом и психопато-инфериоризмом који већ деценијама дјелују ИЗ њих,стално подстрекавани разним спољашњим индикаторима чија је намјера да надвладају ПОДСВЈЕСНЕ НАГОНСКО-ИНСТИНКТИВНЕ СТРУКТУРЕ које указују ДА ИМ ЈЕ ПОВРЕЂЕНА СУЈЕТА,
    ДА НЕМАЈУ СВОГА ПОТПУНОГ ИДЕНТИТЕТА КАО НАРОДИ ИЛИ СОЦИЈАЛНЕ ГРУПАЦИЈЕ.Психопато-гросизам тражи од њих да буду ВЕЛИКИ али стварност говори да нису па им је идентификација са величином немогућа на свјесном нивоу и онда тражећи кривца зато налазе
    свога “краља Лаја” СРБЕ и покушавају да га убију као што је и ЕДИП,син краља ЛАЈА,убио свога оца, рјешивши тако тако проблем свога

  58. НАСТАВАК:
    идентитета,али оставши са чувеним Едиповим комплексом,он до своје смрти,а свијет са њим и његовим оцем и данас и вјероватно док постоји.
    Психопато-гросизам и психопато-инфериоризам су присутни и данас не само код тих народа,него и код оних на чије смо шапе ставили ногу,због чега нас безразложно бомбардују,шаљу по судовима да би нас морално срозали вишегодишњим процесима,гдје временску дистанцу ангажују зато што немају објективних доказа,па се служе МЕТОДАМА ИЛИ УБИЈ ИЛИ МРЦВАРИ ДОК НЕ УМРЕ,за НОРМАЛНУ СВИЈЕСТ ЉУДСКУ,ПА И ЊИХОВУ,ЈЕР И ОНИ СУ ЉУДИ, НАРОЧИТО ДОПРИНОСЕ И ПОКАЗУЈУ ТО ПСИХОПАТОЛОШКИ НЕПТЕРЕЋЕНИ НАУЧНИЦИ И УМЈЕТНИЦИ ЦИЈЕЛОГ СВИЈЕТА КОЈИ НАС БРАНЕ И ПО ЦИЈЕНУ СВОЈЕ РЕПУТАЦИЈЕ И СОЦИЈАЛНЕ И ФИНАНАНСИСКЕ.Овде је нарочито значајно,за психопатологију,и појединца,и нације,напоменмути да су психопато-гросизам и психопато-инфериоризам
    међусобно на нивоу подсвјести – инстинктивно и нагонски – чврсто повезани,са веома јаким набојем за ДЈЕЛОВАЊЕ У ПОНАШАЊУ И ПОЈЕДИНЦА И НАЦИЈЕ,ЗАТО ЈЕР ИМ УТИЧЕ НА НАЈЗНАЧАЈНИЈУ КАРАКТЕРНУ ДИМЕНЗИЈУ
    И Д Е Н Т И Ф И К А Ц И Ј У – ко су они ако нису велики као ЊИХОВИ ПРЕДВОДИОЦИ И ОСЛОБОДИОЦИ СРБИ!
    Разне ЈОВИЦЕ -(ако нема Вуковог “Ј” овчице) које самим тим што узимају српско име (јер нема Јовице код Хрвата и римокатолика,зато им папа није био Јован него Иван)показују већ у имену свој психопато-гросизам (свакако несвјесно!)и психопато-инфериоризам (опет несвјесно)јер неће да буду “инфериорни” са својим хрватским именом, већ хоће да буду “гросивни”моћни са српским ИМЕНОМ,када нам саопштавају ствари из наше ВЕЛИКЕ српске историје,да би нас на тај начин убили као што је Едип убио свога оца,јер смо их ми направили ДА буду данас оно што су.Они нити су знали нити су смјели,а незнање и кукавичлук су најсрамнија особина човјекова идентитета који је према БОЖИЈИМ одређењима слободан само онда ако ЗНА И АКО НИЈЕ КУКАВИЦА зато прави христолики Хришћани кажу:”СЛОБОДАН СИ ОНОЛИКО КОЛИКО СИ СЛОБОДЕ ДАО ДРУГОМ ЧОВЈЕКУ ПОРЕД СЕБЕ – а то произилази из БОЖИЈЕ поруке човјеку “чувај се сам колико можеш,па ћу те и ја чувати – зато сам ти човјече дао МОЗАК И СНАГУ ТИЈЕЛА”!!! То покреће оне који нас мрзе – морам рећи несвјесно – на њихово психопатолошко понашање према нама Србима да би утолили своју болесну психопатолошку природу за коју су сами криви јер се нису владали по начелима БОЖЈЕ поруке,и христоликог хришћанства.Ово тумачење је недовољно,њега треба урадити не у коментару него на ИНСТИТУТУ ЗА ПСИХОЛОГИЈУ,
    ИНСТИТУТУ ЗА СОЦИОЛОГИЈУ,ИНСТИТУТУ ЗА МЕДИЦИНУ,
    ИНСТИТУТУ ПРАВНИХ НАУКА, – И МНОГИМ ДРУГИМ НАУКАМА
    што је све доступно нашој ВЛАСТИ И НАШИМ ВОЂАМА ОД
    КОЈИХ НЕКИ ИМАЈУ,НА ВЕЛИКУ ЖАЛОСТ – ЗАВРШЕНУ ПСИХОЛОГИЈУ (и то клинички смјер!”),СОЦИОЛОГИЈУ,МЕДИЦИНУ,ПРАВО итд.итд.

  59. НАСТАВАК:
    Ако желимо да будемо људи,а не ко наши мрзиоци и они велики и они мали,мора да се понашамо по начелима СЛОБОДНИХ,ХРИСТОЛИКИХ,СВЕТОСАВСКО СРБСКИХ ПРАВОСЛАВНИХ ВЈЕРНИКА и да људе гледамо како их је БОГ створио са њиховим врлинама али и манама.Врлине треба да његујемо,а мане треба да лијечимо и исправљамо,тако се ЗАКЛИЊЕ У СТРУКАМА
    КОЈЕ СУ НАРОДИ ОДЊЕГОВАЛИ ЗАТО ДА ПОМАЖУ ЉУДИМА.
    Психопатолошка стања разних “Јовица”,”Јурица”,
    “Антица” и “Луница” и других,који се скривају иза
    “јаких” имена треба утврдити како на нивоу појединца тако и на нивоу социјалне групације-нације-народа- и покушати данас доступним методама
    приступити њиховом лијечењу,то се сигурно може,ако за такву дјелатност владајућа олигархија одобри финансиска средства.Иначе ће нестати,и нација,и ПЛАНЕТА која ће завршити у комадима као васионско смеће.Нека нам послуже као опомена садашња збивања
    од Јапана до Африке,из којих можемо без тешкоћа сагледати колико смо мали,мизерни и немоћни!Наши људи,од којих неки показују крајњу резигнираност,
    опуштеност до депресивности и несигурност што нас свако СМЕЋЕ покушава да блати треба увијек да мисле само на истину коју ми ЗНАМО О НАМА а не ону која је сервирана из данас не више римокатоличког,
    већ масонског Ватикана,јер садашњи ПАПА-Бенедикт
    шеснаести је њемачки теолог ЈОЗЕФ РАЦИНГЕР
    КОЈИ ЈЕ оснивач наднационалне групе БИЛДЕРБЕРГ 1954
    основане у Холандији у Остербеку која је масонска а која иза завјесе скривена,али свугдје присутна,
    данас влада свијетом.Да би остао при себи и свој вјеруј у себе,а када посумњаш у себе “уштини се” и осјетићеш да си то ти,а не неки “јовица”,”антица”,
    “јурица” или “луница” а то значи СРБИН који воли себе и своје себство у себи онакав какав јеси,јер другачији до тога тренутка ниси ни могао да будеш!

  60. “Непријатељу” ,једино ти прва реченица није тачна : “Велике националне,па и нациополитичке, или било које друге идеје људи стварају у погодним амбијеталним условима и одморни.”
    Ја мислим потпуно супрутно ,када смо били најмоћнији у доба царства нисмо имали националне идеје што нас је коштало државе и поробљавања . А поново смо створили државу и обновили Немањине и Светосавске идеје у сличним тешким тренутцима почетком и током 19. вијека .
    “Без муке се пјесна не испоја,
    без муке се сабља не сакова! ”
    Па бих реко да без муке и невоље ни националне идеја не настаје , а ево које су идеје произашле из лагоданог живота :
    Бог се драги на Србе разљути
    за њихова смртна сагрешења.
    Наши цари закон погазише,
    почеше се крвнички гонити,
    један другом вадит очи живе;
    забацише владу и државу,
    за правило лудост изабраше.
    Невјерне им слуге постадоше
    и царском се крвљу окупаше.
    Великаши, проклете им душе,
    на комате раздробише царство,
    српске силе грдно сатријеше;
    великаши, траг им се утро,
    распре сјеме посијаше грко,
    те с њим племе српско отроваше;
    великаши, грдне кукавице,
    постадоше рода издајице.
    О проклета косовска вечеро,
    куд та срећа да грдне главаре
    све потрова и траг им утрије;
    сам да Милош оста на сриједи
    са његова оба побратима,
    те би Србин данас Србом био! ”
    Уједињење и слобода је Српска (као и свачија вјероватно) национална идеја (а не Шешељова , а ни он се неби сабље без муке латио , како га аутор текста њега и “његову идеју кратко описа “).
    А идеје су ријетко лоше , али су методи зато често лоши (као напримјер фашистички или усташки , а супротно српски и југословенски ).
    А прво се морамо ослободити окупационе власти ( поевропице Тадића , достићи јевропске стандарде је друга стара прича од ове окупационе,економске идеје ), па окупације која је почела 1991 .
    А данас је на снази окупациона идеологија којој је циљ да унишетње прогласи самоуништењем и да изазове ментално самоуништење (пошто нам је само мозак и остао , остало све је већ уништено ), па зато издајица Тадић каже поштује се правда и докази и пуштају се Пурде и остали а хапси Вучуревића .

  61. Sve one gore navedene i još mnoge druge ustanove stvarno su vam neophodne, inače gotovo, nema lijeka. Djelovati odmah ako nije već kasno, što se stvarno bojim, da jeste. Akutno prešlo u kronično.

  62. Суворов и Рад Вучков
    Не сумњам да Суворов познаје званичну историју (а и за овај податак сте вјероватно чули ), али ипак наша историја настаје под утицајем Аустрије (а познати су нам њени политички мотиви у том периоду , као и комунистички после ), па то баца сјену на нашу цјелокупну историју (наравно да истина може бити само повољнија по нас ).
    Па бих господина Рад Вучкова упутио да погледа једну карту Константина VII насталу око 950 године (да не улазимо у детаље јер поново истина може бити само повољнија по нас). Обратите пажњу ко је живио у долини ријеке Драве и Дунава .

    http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/7d/Banduri_and_Lisle._Imperii_Orientalis_et_Circumjacentium_Regionum.jpg

  63. Jel se ono zabuni ili stvarno reče 10000000 (deset miliona), uh što ga pretjera čovječe, ako je i od Srba, previše je. Zaboravili su vam reći da novoromantizam nije povijest (znanost), nego dijagnoza koja se postavlja u jednoj od gore navedenih ustanova.

  64. djavo u Srbiji ne spava !!
    …………………………………………………………………………………………………………………..
    Suđenja za ratne zločine najznačajnija posledica
    Vladimir Pejčić, B92, 4. oktobar 2010.

    Dragoljub Todorović, zastupnik oštećenih u slučaju Ibarska magistrala i oštećenih u više slučajeva ratnih zločina pred sudovima u Srbiji, ocenjuje da su uspešna suđenja za ratne zločine najznačajnija posledica 5. oktobra.
    Dragoljub Todorović (Medija centar Beograd)
    Dragoljub Todorović (Medija centar Beograd)

    B92: Ja bih da krenem od ratnih zločina jer nam se to vuče nekako još od ranije.

    Todorović: U vezi sa 5. oktobrom?

    B92: 5. oktobar 2000. bio je prekretnica, jer ste Vi pisali, a i govorili o tome da su, i ono malo slučajeva što je istraživano – ništa se, zapravo pre 2000. nije uradilo.

    Dragoljub Todorović: Dakle, 5. oktobar je značajan, a možda i najznačajnije posledice 5. oktobra ogledaju se u suđenjima za ratne zločine. Naime, posle 5. oktobra, osnovan je Specijalni sud za ratne zločine, uvedena je specijalna zakonska regulativa za suđenje tavih zločina.

    Taj sud je jedinstven u Srbiji – on sudi na području cele Srbije. Uvedeno je Tužilaštvo za ratne zločine, odeljenje za ratne zločine u SUP-u, tako da je posle 5-oktobarskih promena, nakon godinu-dve, krenulo sa suđenjem za ratne zločine, za vrlo teške slučajeve.

    Ja sam zastupao oštećene Hrvate, Muslimane i Albance u 11 slučajeva koji su svi vrlo teški, sa velikim brojem poginulih, sa dosta optuženih, sa, kako bih rekao, vrlo teškim posledicama. Sudovi za ratne zločine, ja sam to već nekoliko puta napisao i rekao, institucija su u Srbiji koja se najviše suočava sa prošlošću, najbolje se suočila, koja je možda jedinstvena u tome kako treba rešavati postkonfliktne, postratne situacije.

    Dakle, tih 11 slučajeva – to je bio otmica Bošnjaka iz voza u Štrpcima, iz autobusa u Sjeverinu, ubistvo 200 hrvatskih zarobljenika na Ovčari, ubistvo 14 Albanskih žena i dece u Podujevu 28. marta, ubistvo 48 članova porodice Beriša u Suvoj Reci 26. marta 1999. godine, u Zvorniku ubistvo 700 muškaraca koji su odvojeni od porodica, ubistvo više od 20 ljudi u logoru Čelebić, takođe u okolini Zvornika, u Lovasu oko 70 Hrvata koji su izvedeni na minska polja, ubistvo šest maloletnika koje su počinili “Škorpioni” u reonu varošice Trnovo na planini Treskavici, ubistvo trojice braće Bitići… Dakle, u tim slučajevima sam, preko Fonda za humanitarno pravo, zastupao oštećene Mulimane, Hrvate i Albance.

    Što se posledica 5. oktobra tiče, mogu da kažem da se ovde neke stvari dobro vide. Pre 5. oktobra vođeni su postupci za tri slučaja: Sjeverin, Štrpci i u ubistvo u Podujevu 14 albanskih žena i dece. Svi su oni katastrofalnim greškama sudije, ne čak ni greškama, nego sabotažom, lažiranjem – ti procesi su obustavljeni. Svi optuženi su pušteni na slobodu, da bi naknadno, posle 5. oktobra, svi bili osuđeni na maksimalne kazne i to pravnosnažno.

    B92: Recite mi, neki od tih zločina su još iz prve polovine 1990-ih, postoje li neke indicije zbog čega se uopšte intervenisalo, šta je razlog? Vojska sve vreme tvrdi da to zvanično nisu njeni pripadnici…

    Dragoljub Todorović: “Najstariji” zločin je ubistvo 20. novembra 1991. godine, 200 hrvatskih zarobljenika. Tamo je glavnu reč vodila gradijska brigada, njen komandant Mile Mrkšić, koji je osuđen u Hagu, a ovde su ih pobili teritorijalci i “šešeljevci“, nakon što je Mrkšić odobrio da ih oni preuzmu.

    Dalje, građani Savezne republike Jugoslavije su 22. oktobra iz Sjeverina, koji u išli na posao, koji su radili u Priboju, grupa Milana Lukića ih je ubila, a streljali su i ljude iz voza u Štrpcima. Za taj događaj u Štrpcima znalo se meseca dana unapred, to je bilo 27. februara 1993. godine. Znalo se unapred da će izvršiti otmicu. Oni su izvršili otmicu i ubili ih. Onda imao i raseljavanje zločina na području kod Pljevalja, u regionu sela Bukovice, gde ima 39 sela.

    To je bilo u vreme dok je Dobrica Ćosić bio predsednik Savezne Republike Jugoslavije i to je bilo čišćenje tih rubnih delova, graničnih, Srbije i Crne Gore sa Bosnom i Hercegovinom. Po mom mišljenju, to je bilo planirano u tom pravcu da oni hoće da se uplaše, da se presele, da se isele, jer Ćosić i Tuđman su pregovarali o podeli Bosne. Oni su pregovarali u oktobru ’92. godine o menjanju, etničkom čišćenju je li, Zapadne Slavonije za oblast Posavine, koja se nalazila u Republici Srpskoj.

    Dakle, sve to ništa nije izašlo na sud. Tri slučaja su pokušana da se rade, ali su sabotažom, lažiranjem, direktnim kršenjem zakona od strane sudija – oslobođeni izvršioci tih zločina u Sjeverinu, i u Štrpcima, i u Podujevu.

    I onda je naknadno, odmah iza 5. oktobra, još pre nego što je forimiran Sud za ratne zločine, onda su oni procesuirani i kažnjeni, osuđeni.

    Dakle, u tom smislu, vrlo je značajan 5. oktobar. Možda, sada ja čitam, mnogi kažu da nisu ispunjena sva očekivanja, nije nikada nastupio “6. oktobar”, tako je, ovako je, nije sve isto, došli su stari opet, promenio se Koštunica… Ali, u ovom pogledu, u pogledu suđenja za ratne zločine, potpuno su ispunjena očekivanja koja su vezana za promene 5. oktobra. Jer su ova tri sabotirana, lažirana suđenja – za Sjeverin, Podujevo i Štrpce – odmah okončana pravosnažnim presudama.

    B92: Kada se sklopi ceo mozaik, moglo bi se postaviti pitanje da li su ta Lukićeva jedinica, “Škorpioni” i njima slični – da li su sprovodili politiku države? Kakve su bile šanse da se na to pitanje odgovori?

    Dragoljub Todorović: Uglavnom su odgovarali neposredni izvršioci. Recimo za Kosovo – u Kosovu imamo taj slučaj Podujeva, imamo slučaj Suve Reke, imamo tela u Batajnici, u Dunavu, u Perućcu… Tu su odgovarali neposredni izvršioci, ali su u Hagu osuđeni svi koji su bili na rukovodećim mestima u Vojsci i policiji.

    Recimo, general Sreten Lukić je bio načelnik štaba MUP-a Srbije na Kosovu. Bez njega niko nije mogao biti ubijen, a ubijeno je mnogo ljudi i svi ovi koji su prebačeni u masovne grobnice, koji su ubijeni u suvoj Reci, u Podujevu, u Ćuški, u mnogim drugim mestima, sve je to išlo sa inprimaturom načelnika MUP-a Srbije za Kosovo, Sretena Lukića.

    Međutim, nažalost, taj Sreten Lukić je kasnije, kad je došlo do promena 5. oktobra, postao zamenik ili načelnik javne bezbednosti MUP-a, kada je ministar bio Dušan Mihajlović, a premijer Zoran Đinđić. Dakle, on je došao, on koji je najodgovorniji za te masovne grobnice, za te asanacije, za ta ubijanja, on je te slučajeve i rešavao.

    Ja sam u predmetima imao, Dragan Karleuša, koji je operativno radio na otkrivanju tih masovnih grobnica, kaže da je glavni za to otkrivanje bio Lukić. A ovi svi drugi, general Stevanović i mnogi drugi svedoci kažu da se bez njega ništa nije moglo uraditi na Kosovu. Znači, on je ubijao, pa onda rešavao ubistva.

    B92: Imate li utisak da ni Hag, ni Sud za ratne zločine u Srbiji, nisu uspeli da procesuiraju neke ljude koji su učestvovali u osmišljavanju. Da li su se neki, tako da kažem, izvukli?

    Dragoljub Todorović: Pa nije general Ratko Mladić, on treba da odgovara…

    B92: Ali, on je bar optužen. Pojedini ljudi niti su optuženi, niti se vodila istraga, a neki ih smatraju “idejnim tvorcima” ratnih zločina.

    Dragoljub Todorović: Ima i toga. Ja lično mislim da je trebalo da odgovara i Dobrica Ćosić. U vreme najžešćeg rata u Bosni, 1992/93, on je bio vrhovni komandant JNA, koja je tamo izvodila operacije.

    Radovan Karadžić nije imao oružje. Znači, kompletno oružje, municija, granate, logistika, kamioni, avioni, starešinski kadar – sve je to bilo od JNA za rat i u Bosni i u Hrvatskoj, a on je bio vrhovni komandant te vojske. Ja mislim da je rat i počeo tako što je Dobrica Ćosić sračunao da je došlo vreme da se konačno i definitivno reši “srpsko nacionalno pitanje”, jer je on govorio da su Srbi dobitnici u ratu, a gubitnici u miru, misleći na to da su bili na strani saveznika u Prvom i Drugom svetskom ratu, a da kasnije Srbija nije formirala državu svoju, nego Jugoslaviju u kojoj su živeli i drugi narodi.

    E sad, on je iskoristio činjenicu, razmišljao je o tim pitanjima. Najnovija istraživanja u tom pravcu postoje, ja ću vam to sad reći, a to je da je Dobrica Ćosić za dva najvažnija događaja u XX veku – Prvi i Drugi svetski rat, smatrao da su Srbi izgubili. Ćosić rezonovao “sada će Srbi da reše svoje nacionalno pitanje“, kada se desio treći veliki događaj u XX veku – a to je propast komunizma u Evropi.

    On je hteo da iskoristi situaciju da je JNA bila četvrta vojna sila u Evropi tada, da je bila jaka, da je bila pod dominantnim srpskim uticajem, da Srba ima tačno onoliko koliko svih ostalih, da ostali nemaju naoružanje i smatrao je da će se “blickrigom” to rešiti.

    Tako je i napravljen Memorandum (Srpske akademije nauka), tako je i angažovan Slobodan Milošević za izvršioca radova. Ideolog rata je Ćosić.

    Sada je objavljeno više knjiga, objavio je sećanja “Dnevnik samoće“ književnik Vidosav Stevanović, iz koje se vidi da je Ćosić neposredno pre pojave Memoranduma sa njim razgovarao i od njega tražio da on Pavloviću i Stamboliću saopšti da je vreme da se vodi računa o stvaranju srpske države, o rešavanju srpskog nacionalnog i državnog pitanja i da oni sad time treba da se bave, a ne spasavanjem Jugoslavije i demokratijom. To je Stevanović napisao, to je izašlo pre više od mesec dana, to niko nije demantovao.

    Odmah posle tog razgovora, Stevanović je to preneo (Ivanu) Stamboliću i (Dragiši) Pavloviću, oni su to odbili kao nacionalizam, a s tim je upoznat i Slobodan Milošević. Onda se pojavio memorandum – verovatno je vršen pritisak na Miloševića i verovatno je on počeo da ispunjava te navode pisanog dokumenta o rešavanju srpskog nacionalnog pitanja iz memoranduma.

    Akademik Predrag Palavestra je napiso u svoje dve knjige, objavio je i rekao da on ima dosta podataka o tom Memorandumu i da će jednog dana objaviti. I on je rekao da je pokušano da se radi na “Memorandumu 2” koji bi ublažio, koji bi bio demokratski, koji bi bio jugoslovenski itd, i da su mu tada rekli iz Odeljenja društvenih nauka, to je verovatno Kosta Mihajlović, Mihajlo Marković i ne znam ko, rekli su mu – “ne treba više zamajavati srpski narod demokratijom, treba rešiti srpsko državno i nacionalno pitanje”.

    Odatle je sve počelo. Dakle, ideolozi rata su Dobrica Ćosić, Akademija nauka, izvršilac radova je Milošević. Neki su odgovarali u Hagu, zapravo mnogo njih. Odgovara (Jovica) Stanišić, odgovara (Momčilo) Perišić, odgovarali su ovi bosanski generali, za Kosovo su odgovarali svi, Vlajko Stoiljković se ubio, a odgovaralo je njih pet. Odgovarali su (Nikola) Šainović, (Dragoljub) Ojdanić, (Nebojša) Pavković, (Vladimir) Lazarević, Sreten Lukić, Vlastimir Đorđević. Dakle, za Kosovo su svi odgovarali.

    Dosta Bosanaca je odgovaralo, ali nije Ratko Mladić koji je direktno odgovoran za Srebrenicu, za taj genocid. Nije odgovarao Goran Hadžić koji je dosta odgovoran za ubistvo 200 hrvatskih zarobljenika u Ovčari.

    Ali, moje mišljenje je da je najveća greška to što nije odgovarao Dobrica Ćosić koji je ideolog rata, koji je bio vrhovni komandant, koji je radio na etničkom čišćenju, koji je govorio o tome, koji se sporazumevao sa Tuđmanom o podeli države u kojoj oni nisu bili – Bosne. Dao je intervju Vučeliću još 1991. gde je rekao da se mora vršiti preseljenje, da Srbi i Muslimani ne mogu zajedno da žive…

    Pored Ćosića, tu je i Milorad Ekmedžić, istoričar koji je huškao na rat, tu je Vasilije Krestić, tu je Dejan Medaković, tu je Mihajlo Marković, tu je Kosta Mihajlović – za koje je pitanje da li bi uopšte i mogli da odgovaraju, ali za Ćosića sam siguran da može. Ćosić je bio eksponiran, Ćosić sam u dnevnicima to piše s kim se on sastajao.

    On je, i kad nije bio predsednik Republike, bio tretiran kao faktor. Njega su posećivali Dejvid Oven, Sajrus Vens, Karington, slovenački političari itd, a oficijelno je bio vrhovni komandant JNA koja je učestvovala u ratu u Bosni.

  65. Vlade dijaspora

    Слажем се са ацом.
    Истовремено се помало бојим да нам пријателји са запада спремају грађански рат.

  66. Рад Вуцков и Суваров
    Суваров је добар познавалац званичне историје(сигурно је чуо и за овај податак ), али уопше гледано наша историја је настала под утицајем Аустрије (а знамо њене мотиве и методе у том периоду ,и мотиве комуниста и јасно је зашто је сјена на нашој историји , истина може бити само повољнија по нас )за “насељавање” Срба у Славонију погледај ову карту

    http://upload. wikimedia.org/wikipedia/commons/7/7d/Banduri_and_Lisle._Imperii_Orientalis_et_Circumjacentium_Regionum.jpg

    коју је израдио Кoнстантина VII (да не улазимо у детање измјене могу бити само у нашу корист) из 950 године , обрати пажњу на долине ријека Драве и Дунава.

  67. Apsolutno, odbacujem *ujedinjenje*, koje je primenjeno, koje se primenjuje, naravno mislim na RSK i Kosmet,gde, Srbi *socinjavaju*, uz bozju pomoc, preseljenje uz ubijanje, obilatu pljacku, upravo Srba, koje svi vole, obozavaju, uz gusle, deseterce,proslost..pa, u nadnicare, pecalbu, prosjacenje. A, kada se *zrtva* pobuni,protiv ucinjenog *socinjenija*, protiv saveza srpskih ustasa i hrvatskih ustasa, onda gromoglasno..krene.podmuklo, *ratnoprofitersko*..klevetanje…*hrvat*..*ustasa*..*zabraniti*..*komunjara*..jer, razna socinjenija izranjaju, razna podpitanja slede, slede sigurno, kad vec niko , organizovano ne podrzava, peticiju izgnanika i izbeglih srba…upucenu celom svetu.

  68. Podatak koji Suvorov iznosi o naseljavanju u Zapadnu Slavoniju “Najstariji sloj srpskog stanovništva tamo je naseljen u prvoj polovini 16.vijeka.”- NIJE TACAN i neka ga ispravi , ja posjedujem dokument za jedno srpsko selo u Zapadnoj Slavoniji koji navodi da je prvi pisani zapis o tom selu iz 1422 godine .
    A onda se taj podatak iznosi ponovo sredinom 19.vijeka u “Zupanijskom vjesniku”, stampanom u Osijeku.a imamo jos i “Crtice iz Slavonije” u kojima Josip Bosendorfer potvrdjuje isto.
    Dakle , tvrdnja o najstarijem srpskom stanovnistvu tek iz prve polovine 16. vijeka nije tacna i nije dokumentovana. I time se ignorise citavih sto godina i neka Suvorov to izvoli ispraviti.

  69. Za Senku,
    Neka doda za svaki slučaj još 100 godina tako da bude 1322. godina. Šta košta, 100 godina tamo amo. Neš ti 100 godina pa novoromantičari tipa Ace lažu za 5/6000 godina pa nikom ništa.

  70. RATNI dragovoljci i žitelji Benkovca dobro se sjećaju svoga sugrađanina u neprijateljskoj uniformi
    Hrvat Petrov molio je da ga prime u ‘Martićevu miliciju’
    Renato Petrov uhićen je prije tri dana u Njemačkoj zbog
    ratnog zločina počinjenog u Škabrnji
    Foto: Andrija Lučić/CROPIX
    Evo vam papire, ja ne mogu ni govoriti – izvukao je iz arhive Udruge dragovoljaca Domovinskog rata u Benkovcu njihov nekadašnji predsjednik Ive Čerina, pokazavši platnu listu “čete vojne policije“ iz ožujka 1993. godine, gdje se nalazi ime Renata Petrova, uhićenog prije tri dana u Njemačkoj zbog ratnog zločina počinjenog u Škabrnji. Renato Petrov, Hrvat, molio je po benkovačkim vojarnama još 1990. godine da ga mobiliziraju i vrlo brzo je ušao u “poseban vod Vojne policije SAO Krajine“.

    – Sam se javio, molio ih je da ga prime. Nije podnosio Hrvate. Svi smo prepričavali u to doba kako samo što nije plakao u vojarni da ga mobiliziraju kako bi se borio u vojsci Milana Martića – kazao nam je u srijedu Benkovčanin Dražen Pešut. – Nije bilo problema prilikom ulaska u poseban vod krajiške Vojne policije, jer je s njim išao njegov najbolji prijatelj Neven Bogovac zvani Mumi, koji je imao utjecaj kod tadašnjeg komandanta Vojne policije, majora Gorana Opačića. Petrov je brzo napredovao, pa je i sam stao na čelo Vojne policije. Njegov vod je ušao u Škabrnju – kažu nam u benkovačkoj Udruzi dragovoljaca.

    U Benkovcu o Renatu Petrovu, danas 43-godišnjaku, znaju sve, osim gdje se točno skrivao od “Oluje“ do nedavna uhićenja. – Mile Martić ih je 1990. postrojavao ispred benkovačkog hotela. Nema tko od nas koji smo sve promatrali nije komentirao Renata Petrova jer je Hrvat, cijelo školovanje je prošao u Benkovcu, svi smo ga znali, a on se ni tada nije htio družiti s Hrvatima. Visok, krupan, jak, poseban – kažu benkovački dragovoljci Domovinskog rata. Renato Petrov, kažu, sin je jedinac Šime i Rite Petrov, koji su se u Benkovac doselili iz Sutomišćice na otoku Ugljanu. Otac je umro nedugo nakon “Oluje“, a majka i danas živi u Benkovcu.

    U srijedu se zatvorila kod susjede Mande Gotovac, koja je odlučno odbijala otvoriti vrata. Rita Petrov je za uhićenje sina saznala od prijateljice, koja ju je u utorak navečer nazvala, nakon što je prilog o uhićenju vidjela na televiziji. – Izgovorila je svašta, vrijeđala, vikala da njezin sin nije ništa napravio. A svi znamo da je ubijao svoj narod. U srijedu je zaključala svoja vrata i otišla kod Mande na treći kat, odakle ne želi pomoliti glavu. Ne znam do kada misli tako – rekla nam je prijateljica Rite Petrov, moleći da joj ne navodimo ime.

  71. Zahvaljujem se svima na obavestenjima u vezi moga interesa
    ‘Doseljavanje Srba iz Like u zap. Slavoniju. Dr. Dusan Kasic je
    tu temu prilicno obradio u “Srpska Naselja i Crkve …….’ i na drugim mestima sam pronasla mnogo materijala s obzirom da zivim izvan
    bivse Jugoslavije mnoge stvari mi nisu dostupne kao amateru sa
    interesom za istoriju na te teme. Jedna druga stvar je kriticna; mnoge arhive su ustase zapalili u toku Drugog svetsko rata i ovog poslednjeg. Zatim, najzalosnije sto se tice porodicne arhive je to sto je rodbina stradala u tim ratovima i time se ‘porodicna predanja’ ugasila na zalost mnogih nas prezivelih. Zahvaljujuci eto sto imam godine da se mnogo toga i secam a i moj interes za istoriju i obicaje kraja odakle su moji preci i to secanje zivi u meni .
    Moj interes je za doseljenje porodica oko Grubisnog Polja i gde bi te arhive bile danas u koliko je to sacuvano? Zatim, nikako ne mogu da pronadjem nesto o Sl. Drenovcu i Vocinu. Napr. crkvene
    knjige rodjenih, i sl. Da budem specificna – devojacko prezime moje babe po majci, da bi upotpunila porodicni rodoslov itd.
    Tragajuci za rodoslovom odvelo me je daleko u proslost. Ostala je ta ‘crna rupa’ nakon ustaskog unistavanja svega sto je srpsko.
    Mozda je negde rodbina o kojoj i ne slutimo?

    Sto se tice raznih Jovica i drugih, na njih ne treba odgovarati. Oni su ovde poslati da provociraj. Takvi nemaju svoj identitet bez mrznje prema Srbima (verovatno precima) i to ih pothranjuje.

    Zatim, mnogih sa raznim ‘temama’ koji su totalno udaljeni od teme
    artikla: Pokusajte stvoriti svoju kolumnu i razvijajte svoje teze nezavisno, jer i inace mnogi su umorni od vasih predugackih pisanija i jedini nacin je da vas se zaobidje. Mislim da bi urednostvo trebalo mnogima da skrati clanke u nastavcima.
    Pitanje je samo slobode medija i izrazavanja koje mnogi zloupotrebljavaju iz samo njima znanih razloga. Mislim da bi se tu mnogi slagali samnom.
    Moj pozdrav zap. Slavoncima. Vasa istoriska istrazivanja su na
    nivou i korisna za sve nas. Mnogo se nauci razmenom ideja.

  72. Ovaj “Jovica ” je ukrao neciji identitet sa imenom i email adresom od nekog ispravnog korisnika Pecata i misli da mu akt kradje daje pravo i da bude glup.

    A sad mene optuzuje sto su Austrijanci( Nijemci) na tim prostorima gdje su vladali vodili ispravnu evidenciju i dokumentaciju pa postoje zapisi o Srbima iz 1422 godine u Slavoniji.

    Svaki taj seljak je nekome placao porez na kucu i zemlju i pare se uvijek mogu pratiti u dokumentima.

    A normalno je da je bilo i neko vreme prije 1422 ako je u beckim dokumentima zapisano da vec postoji naselje sa sagradjenim kucama i drvenom srpskom pravoslavnom crkvom.

    Naselje nije preko noci osvanilo.

    Precizna dokumentacija je uvijek bila karakteristika Nijemaca- cak i sistem kojim su zapisivali i brojali logorase u Drugom svjetskom ratu je kasnije na Zapadu nastavljen da se koristi kao nacin brojanja ljudi i imovine.( Oni brojevi istetovirani na ruci logorasa.)
    Nasuprot tome, Hrvati nisu vodili evidenciju ljudi koje su pobili a i ako su vodili onda su to unistavali ( zadnjih mjesec dana postojanja Jasenovca se svodi na unistavanje dokaza i zapisa o genocidu.Postoje teze da Tito namjerno nije oslobodio Jasenovac kada je mogao da bi Hrvatima dao sansu da pociste za sobom.
    Zato je Tudjman mislio da niko ne zna pravi broj pobijenih Srba u Jasenovcu , pa je smislio broj od samo 30 000 ubijenih Srba – medjutim , zeznio se , dokumentacija o pobijenim Srbima ga je ipak nadzivila)

  73. @ slobco
    Ova tvoja recenica :”U pravu ste da su nam Hrvati istorijski i verski neprijatelji, ali oni nas trenutno ne pljačkaju” – nije tacna.
    Pljackaju te i to te plackaju pod tvojim vlastitim nosom.
    Kako te pljackaju?
    Tako sto negiraju genocid koji su pocinili nad srpskim narodom. Tako sto Biserko koja u svijetu vazi za srpsku aktivistkinju za ljudska prava govori kako je Srbija agresor na Balkanu a da je za sve Milosevic kriv.Tom politikom se ignorise glas Srba-zrtava. Ona jedna laze po svijetu i njene lazi se cuju a stotine hiljada nas zrtava nemamo glasa.
    Pljackaju te kada smanjuju broj ljudi koji su zivjeli na tim prostorima.
    Pljackaju te kada brisu sve tragove postojanja Srba.
    Pljackaju te kada smanjuju broj zrtava genocida.
    Pljackaju te kada nece da vrate ono sto su oteli od Srba.
    Pljackaju te kada te u svijetu prikazuju kao monstruma i ratnog zlocinca.
    Pljackaju te kad Vucurevica optuzuju .
    Pljackaju te kad Purdu oslobadjaju.
    Tako te pljackaju a time sto ti trazis nekog univerzalnog lopova u svijetu -samo ispadas naivan ili kad podvodis problem hrvatskog genocidnog mentaliteta pod univerzalni klasni problem- i tako te pljackaju i to da ni ne osjetis da te pljackaju nego im jos vices: “hvala”.

  74. “Jовица” је морао под снагом унутар психолошких снага човјека (мада је јовица ближе неком другом бићу близу човјека које иде четвероношке)подсвјесног карактера у виду нагона,а пошто је ближи оном другом бићу које је близу човјека онда, вјероватно више инстинката,да више гледајући,или боље рећи читајући,ЗАПАМТИ ОНО,што иде у прилог његовим конструкцијама догађања,јер само тако може на основу психопатолошких законитости сачувати доминантни и ни од кога контролисани ПСИХОПАТОГРОСИЗАМ као основу нижег ментално вредног закључивљња.Када сам рекао “ниже ментално вриједног” мислио сам да је такво “читање” а касније”закључивљње”подређено,нагонски,инстинктивно
    ономе што се налази ИСПОД СВИЈЕСТИ,а у нашој Светосавској Српској Православној Вјери,код српског Народа у пословицама се каже:”Опрости му Боже не зна шта говори,јер му је језик бржи од памети(ако је има – мој додатак)”.Ја оцјењујем понашање које је изражено у читању и писању и као посљедицу “УЖИВАЊЕ” у релаксацији послије завршеног “посла”,јер само тако на тај начин, поготово ако је још подстакнут МИСОМ у шизоидној римокатоличкој цркви,може даље “нормално и задовољно”да живи.Овде нисам објашњавао,јер је ово коментар,детаљније – утицај кућног васпитања,
    школског образовања, социјалног комуницирања са истомишљеницима који су неизбјежни,и на тим темељима личног обликовања чинилаца који,и код недовољно свјесног и “памети” контролисаног
    менталног манипулисања чињеницама – како долази до СНАЖНОГ ДЈЕЛОВАЊА ПОДСВЈЕСНИХ ЧИНИЛАЦА НА КОНАЧНИ СУД,КОЈИ ИПАК НЕКО ЗДУШНО ПОДРЖАВА(свакако од његових)и тако умирује подсвјесне структуре личне психопатологије да би могао УДОБНО,али нажалост лажно бити миран,јер подсвјест у којој је сада још јаче учвршћен ПСИХОПАТОГРОСИЗАМ који неће мировати и који ће се појављивати увијек када треба да појача САДИЗАМ који је основа за МАЗОХИЗАМ
    без кога таква патологија не може да живи.Са Србима,као са Ацом,нећу да расправљам јер нисам историчар,моје се писање односи на сазнања која ми је дала наука која ме је образовала.На крају,
    “јовица” је узео ДЕМИНУТИВ,од српског имена Јово или Јован,јер се бојао потпуног имена и његове српске величине,па је тако сачувао и на тој основи,под утицајем подсвијести,ипак колико толико свој идентитет,подупирући га нажалост без свјесног сазнања,посрбљеним језиком који он назива ХРВАТСКИ.

  75. Senka, jako cijenim Vašu ljubav prema srpskom narodu, ali moramo biti kritični, pošto naši neprijatelji koriste sve naše slabe tačke da nas demantuju u cijelosti.
    Što se tiče Srba u Slavoniji 1422. stvar je definitivno moguća, ali ja zaista (uprkos tome što sam o tome dosta čitao) nisam naišao na podatak o Srbima u Slavoniji u prvoj polovini 15. vijeka (istini za volju ni Hrvati se u Slavoniji ne spominju prije 17. vijeka), već se to stanovništvo naziva Slavoncima, Slovincima, Slovinima. U Sremu, Mađari spominju Srbe pod nazivom Raci (i danas oni Srbe tako zovu) već u 13. vijeku (pismo katoličkog Kaločkog nadbiskupa Ugrina iz 1228. godine papi Grguru IX, kada ga moli da se osnuje Srijemska biskupija koja bi imala zadatak da prevede šizmatike Race u jedinstvo sa katoličkom crkvom). Mali problem je sa razumjevanjem tadašnjeg Srema, pošto je on bio podijeljen na Gornji Srem (današnja Mačva) i Donji Srem (današnji Srem u užem smislu riječi). Isto tako, taj popis iz 1422. nikako nisu mogli sprovesti Nijemci (ni Austrijanci), pošto su oni postali vladari tog područja tek nakon oslobođenja Slavonije od Turaka 1689. (Nakon Mohačke bitke 1526., vladar najvećeg dijela Ugarske i cijele Slavonije postao je Ivan Zapolja).

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *