BRANA CRNČEVIĆ Priče

Piše Brana Crnčević

U RODITELJSKOM DOMU
Posle četrnaest godina skitnje, pijančenja i svakojakog bludničenja, neobrijan, mršav, dronjav i nikakav, Žak sin rešio je da se vrati Žaku ocu, umetničkom stolaru. Javio se razglednicom bez marke, ali pokajnički. Ispade, sve u svemu, da je Žak sin nevin dečko koji je shvatio greh prema roditelju, prema svom ocu, praviocu.
Lepo je to smislio!
Otac se napio od očajanja što se sin vraća.
Izbacio bi ga on udarcem noge u nikakvu od gladovanja stražnjicu, izlizanu od lutanja, ali nije se usudio. Plašio se suseda. Svi ti mesari, pekari, jorgandžije, profesori ovoga-onoga, obućari, lekari, berberi, svi ljudi kojima se iz sveta povremeno vraćaju izgubljeni sinovi, cmizdre, opraštaju deci, menjaju posteljinu da deca spavaju u čistom i belom. U takvim osetljivim stvarima ljudi ne dozvoljavaju nikome da bude manja budala od njih.
Eto i mrskog susreta. Vrativši se iz krčme, Žak otac zateče Žaka sina kako, već okružen radoznalcima, jede pile praćen roditeljskim pogledom svoje maćehe i vršnjakinje. Jede pile kao da mu je ono već u jajetu bilo namenjeno, kao da je posle samo zbog njega kljucalo po dvorištu, jede ga kao da je prirodno da se sin posle četrnaest godina lutanja vrati i navali na tuđe pile! Još jedna besmislena roditeljska žrtva. Gde su, razmišlja Žak otac, ona divna paganska vremena kad su roditelji imali pravo da žrtvuju svoju decu? A gle sad, na svetu odavno već nema deteta koje nije žrtvovalo jednog ili oba roditelja. Toliko se stvar preokrenula u dečiju korist.
„Kako je bilo?“, upitao je otac sina ne nadajući se odgovoru, pitao je tek da pita, tek da ne ispadne grub. Kad, gledaj čuda, ispade da je Žak sin bio pučista, anarhista, i svašta drugo, taj je poobarao silne vladare po svetu! Vidi, vidi, a kako je to radio? Sin veli, iznutra! Žak otac tada, ko zna koji put, pomisli ono što je, ko zna koliko puta, rekao pokojnoj ženi, ovoga ovde pučiste i anarhiste majci: „Bolje bi bilo da sam ti napravio jedan dobar ligeštul nego ovo prokleto derište!“
Sad je zgađeno gledao Žaka sina kako maljavim rukama lomi drugo pile.
„Obarali smo koga smo hteli, svakoga smo obarali“, rekao je Žak sin ubedljivo.
Ispade ovakva istorija: kada je Žak sin drugi put uhvaćen u krevetu svoje prve maćehe otac mu je polomio nogu hoklicom pravljenom za poslednjeg unuka markiza B… Žak sin je rešio da, čim prezdravi, napusti roditeljski dom. Dojadio mu je otac koji ga je prvo gurnuo u životnu govnariju, a posle hoklicom! Smučila mu se i dužnost trećeg ispirača nokšira na markiževom dvoru, posao slabo plaćen, uz to smrdljiv. Potpuno razočaran, krenuo je od kuće kao i većina ljudskog roda, bez ikakvog cilja. Posrećilo mu se da sretne Luja, sina gradskog dželata, sposobnu momčinu sa tri samostalna vešanja i dva odsecanja glave iza sebe, a pred njim je tek bio život. Luj povede Žaka u svet. Kako, zar tata ne zna da je Luj vešao i odsecao glave? Kad se Luj otac napije majka je naticala dželatsku kapuljaču sinu, i Luj sin je zamenjivao oca. Deca ponekad zaista mogu da budu korisna. Kad ga je Žak sreo, Luj je već bio poznat u obaračkom svetu, učestvovao je u dva obaranja što im je docnije bilo i te kako korisno. Neka je blagosloven dan kad su se Žak i Luj sreli. Najpouzdanije obaranje vladara je, kako svedoči svaka dobro napisana istorija, obaranje iznutra uvlačenjem u stražnjicu. Tako su uvek i činili. Prvo uvlačenje u stražnjicu u prisustvu Žaka sina, tada samo kao posmatrača, odvijalo se besprekorno. Sve je bilo nezamislivo precizno urađeno i uređeno. Služba spašavanja, penjanja i spuštanja, pa lekarske ekipe, pa graditelji skela, i transport, rad i red na aerodromima, sve je bilo za divljenje! Luj sin je na svu sreću i ovde bio poznat, smestili su ih u fotelje. Ugodno smešteni u prvi red posmatrača gledali su ukrcavanje. Poslužitelj je doneo dva suncobrana i dve limunade, taj je bio prema Luju podanički raspoložen, raspitivao se da li će obaranje ovoga puta uspeti i klanjao se sitno, ubrzano i snishodljivo. Luj reče da ne veruje u uspeh. Žak se tada u sebi, a docnije i u sobi, zahvaljivao Bogu što je natrapao na Luja. Da nema Luja zar bi sedeo tu gde sedi i pio limunadu!? Znojio bi se negde u zadnjim redovima posmatrača, propinjao bi se na prste da vidi makar delić velikog događaja. Uskoro postade uzbudljivo. Padajući sa skele, pučista je vikao „aaa“, krv mu je liptala iz usta, ali ustade sa pločnika. Slomio je desnu ruku, pridržavao je levom, uporan, preuporan, krenuo je da se uvuče u omraženu ličnost i da je obori. Pred samim ulazom u vladara četiri dostojanstvena pukovnika po propisima pozdraviše ozbiljnog i istorijski namrštenog generala, general im otpozdravi i hrabro se uputi unutra. Pukovnici odmah za njim, po abecednom redu i po svim ostalim pravilima. Dolazile su nove kolone ljudi. Navala je postajala sve žešća, dograđivane su nove skele i užurbano pravljeni novi aerodromi za priliv vazduhoplovnih snaga. Oko podne počeše da donose kazane sa hranom i pribor za jelo; bilo je tu svakojakih viljušaka, tanjira, čaša, nisu zaboravljene ni salvete za pučiste iz boljih porodica. Ručalo se na smenu. Jedna smena je ručala, druga se, u besprekornom poretku, uvlačila u tiranina. Sedi statističar sa malom elektronskom računaljkom na dlanu desne ruke uzbuđeno je saopštio Luju da sve ide sjajno. Samo za skele, veli, utrošeno je šesnaest miliona šrafova, tri miliona tesanih greda, šest miliona klinova. Luj reče da je to zanimljivo i potapša statističara po ramenu. Umeo je to! Starac ode klanjajući se Luju, bio je spreman da mu donese svakakve statističke podatke, makar morao da ih izmišlja. Uz stravičnu tutnjavu srušila se sedamdeseta skela gledano s leva u desno. Žak se uplašio, Luj je bio pribran. Rekao je Žaku da se ne trza, da je sve to uobičajeno. Bilo je mnogo mrtvih. Bolničarke sa najkrupnijim i najtužnijim očima prekrivale su mrtve najbeljim belim čaršavima, mrtve su oplakivali najbolji sveštenici, od njih su se opraštali najrečitiji govornici; učinjeno je sve da mrtvima bude što lepše i da sami mrtvaci, ako su iole inteligentni, shvate da je za njih sve učinjeno, nisu uzalud pali! Predveče, umorni i namršteni, sa skela počeše da silaze ljudi, zatim tenkovi, atlete i mecosoprani, brodovi razarači skliznuli su sa specijalnih skela pravo u more, sa skela umorni silaze članovi akademija, feljtonisti, konjica i artiljerija, komordžije, članovi dobrotvornih društava, istoričari, ribari, hemičari, filosofi i svi ostali. Posle njih počeše da ispadaju ljudi naglavce, u zamršenim gomilama, tek se na tlu razaznavalo ko je ko. Žak vide kako zgrčen kao embrion ispade general, pored njega padoše četiri pukovnika koji ustadoše i zauzeše stav mirno. Žaku se dopala ta scena. General se nakašljao, podigao sa zemlje sablju, pričvrstio odlikovanja, potražio razbacane ratne planove i porodične fotografije, i novčanik u kom su bile potvrde o ovome-onome, i druge sitnice. General je stavio kapu na glavu i prošao kroz špalir oficira junački otpozdravljajući. Privedoše mu pet rasnih konja i on uzjaha najrasnijeg, pukovnici uzjahaše preostale rasne konje pa odgalopiraše pozdravljajući prisutne, salutirajući neopozivo mrtvima.
Uveče su u hotelu Žaku i Luju uručili pozivnice za prijem koji je vladar davao u čast neuspelog puča. Radostan što je svemu odoleo, suveren je pozvao i pristalice i protivnike, jer mu je uostalom oduvek bilo svejedno ko je za a ko protiv njega. Te večeri Žak ga prvi put vide spreda. Bio je miran ali zamišljen, namršten ali veseo. Pozdravio je jednim pokretom ruke prisutne. Obećao je ukidanje starih i uvođenje novih sloboda, ukidanje starih i uvođenje mladih generala, ukidanje starih i uvođenje novih pomilovanja, parkova, gradova, čitanki, bukvara, pesnika, feljtonista, automobila, zooloških vrtova i spomenika; obećao je ukidanje starog i uvođenje novog hleba, cirkusa i pozorišta. Obećao je, rečju, sve novo i seo prepuštajući prisutnima, i prijateljima i neprijateljima, da ga veličaju i slave, da predlažu, savetuju i filosofiraju. Vladar se smešio balerinama, admiralima, spisateljima, frojdistima, budistima, epikurejcima, adlerovcima i jungovcima, diplomatskom koru, džudistima, puritancima, egzibicionistima, pa ponovo balerinama, pa još jednom mecosopranima na užas basova, uputio je osmeh oštračima noževa, pa dobrovoljnim davaocima krvi, mozga i rebara; pa još jednom svima. Predložio je istoričarima da stave na poderana istorijska mesta sveže zakrpe, sam je izabrao tkaninu i odobrio šivenje prethodno pokazavši kako. I dalje, odobrio je dosadašnje okretanje zemlje oko svoje ose, produžio za četiri godine važnost Njutnovog zakona, i ukinuo Keplerov. Čestitao je najboljoj balerini na najboljem baletu, najboljoj tragetkinji na uspeloj tragediji, odobrio basistima da se i ubuduće služe basom, predsedniku svih akademija rekao je da mu se dopada nauka, a tek umetnost! I dalje; naredio je da se unesu sanduci puni odlikovanja, dobro raspoložen odobrio je da svako uzme dva veća, dva srednja, i četiri najmanja. Sabrao je, dva i dva četiri, i još četiri osam, svakom po osam, valjda im je to dovoljno! I dalje; lično je izabrao dugmiće za uniformu novoosnovanog mornaričkog korpusa koji će ga štititi odostrag sa morske strane, na karti je odabrao more kojim će njegov korpus ploviti. I dalje; odbio je kao besmislicu predlog biologa da se bave biologijom i predlog hemičara da upražnjavaju hemiju. I dalje, budistima je rekao da veruje u Budu, džudistima je rekao da veruje u Džudu, a hrišćanima je rekao da je i sam, ponekad, hrišćanin. Frojdistima je rekao da je frojdista, ribarima da je ribar, pilotima da je pilot. I dalje; sećao se burne mladosti i kako je nekada na Kolumbijskom univerzitetu pojeo Kolumbovo jaje o kome se toliko priča. I dalje; naredbom je ukinuo kožno-venerična oboljenja, zabranio padanje padavičara i odobrio korišćenje elektrošokova za osvetljavanje udaljenih planinskih sela. Poverljivom naredbom, pod tajnim brojem, zahtevao je da se prilikom svih operacija, uključujući i vojne, peru ruke. Odigrao je mazurku sa Mazurima, polonezu sa Polonezima, a valcer sam. Odlazeći, zapretio je svima prstom-kažiprstom, i iznenada oprostio svima sve, rekavši: „Videćemo se sutra!“
A sutradan isto.
Skele, uvlačenje pa povlačenje, pa opet uvlačenje, sve dok ga iznutra nisu smazali. Pokvarili su mu krvotok, poremetili red misli, istanjili debelo crevo, zagadili srčane pretkomore želudačnim sokom, probušili moždanu koru. Ko bi to izdržao? Konzilijum je zvanično saopštio: preminuo je od kapi. Spustili su pola zastave na pola koplja, i gotovo. A docnije, pošto je ogromnom manjinom glasova izabran novi vladar, teraj ponovo. Ruši, obaraj! Ni taj nije mnogo izdržao, pao je posle četrnaest dana. Navodno, opet srce.
Tako je, kaže Žak sin, bilo punih četrnaest godina. Jednoga dana Luj sin više nije mogao napolje, ostao je negde u tami, nezgodno prignječen. A on, Žak sin, vratio se kući i ocu, kod kuće je ipak najlepše.
Žak otac ćuti, šta drugo može!?
Kad sin zagovna život svom ocu najbolje je da se izgubi negde na četrnaest godina. A posle šta možeš, ljubi, grli, opraštaj!
Briga ljude koliko si očajan.

KARAKTERISTIKA
Buržoazija i njihovi navijači, sitni trgovci i nazadne zanatlije, umorni od čekanja Engleza, shvatili su da od Zapada nema ništa, došao im je Istok. Nemoćni buržuji pokušavali su da se orode s našim viđenim ljudima.
Naši su im doskočili karakteristikama. Može gospođica da se uda za druga, može ako ima dobru karakteristiku. Određeno je da ja i Helena Tica pišemo karakteristike za sve udavače u našem rejonu. Mi smo pisali karakteristike, a Pavka Korčagin je potpisivao.
Te četrdeset i šeste svi su, kao poludeli, nameravali da se žene. Pavka Korčagin je našim proverenim drugaricama davao uzbudljive karakteristike. Na kraju takvih karakteristika obično je pisalo: „Drugarica je spremna da položi život za našu stvar.“
Takvu ocenu nije mogla da dobije svaka udavača.
Sećam se kako smo Helena Tica i ja opisali njenu tetku Mariju koja je nameravala da se uda za našeg druga i kapetana naše avijacije, Dušana Petrovića. Bila je to velika, predratna ljubav. Dušan nije zaboravio Mariju i došao je čak iz Rusije u kojoj se školovao da je privenča. Marija je bila vitka, lepa, zelenooka i vesela, tek godinu ili dve starija od Pavke Korčagina. Čini mi se da je Korčagin Mariju istovremeno voleo i mrzeo. Nikada o njoj nije rekao nešto lepo a da tome ne doda i nešto ružno. Ako prvo kaže nešto rđavo, potrudio bi se da to u sledećoj rečenici ublaži.
Pavka Korčagin je zahtevao da karakteristiku koju dajemo Mariji potpišemo Helena i ja, a on će je samo parafirati. Meni i Heleni dopao se taj iznenadni gest poverenja. Karakteristiku smo pisali čitave noći koje se posebno sećam jer smo se Helena i ja te noći poljubili. Pokušavajući da pogodimo šta Korčagin misli, napisali smo da je Marija dobra i inteligentna, ali iz nazadne činovničke porodice, njen otac uterivao je nepravični porez u pratnji žandarmerije. Marija se istakla u poslednjoj berbi kukuruza, uspešno vodi dva analfabetska tečaja, ali njen otac je u svojoj kancelariji, što može potvrditi više svedoka, držao upadljivo veliku sliku proteranog kralja. Natrukovali smo da Marija, živeći uz takvog oca, svesno ili nesvesno, može da padne pod razne uticaje i posluži pritajenim ili otvorenim neprijateljima. Budući da je Dušan Petrović kapetan naše nove avijacije, ne preporučuje se njegova ženidba sa drugaricom Marijom.
Helena i ja smo se između poljubaca divili napisanom, potpisali se i predali karakteristiku Korčaginu na parafiranje.
Karakteristika je, propisno zapečaćena, stigla gde treba, a avijacija nije dozvolila Marijinu udaju za kapetana Dušana.
Helena i ja smo pisali nove karakteristike, kad se u dovratku sobe pojavio kapetan Dušan sa Marijom. „Koliko imaš godina“, upitao me je kapetan smejući se. „Četrnaest“, rekao sam ponosno. I Helena Tica je imala četrnaest. „Došao sam samo da vas vidim, Bog vas dečiji“, rekao je kapetan.
Dušan se ipak, na osnovu karakteristike Komiteta i uz dozvolu vojnih vlasti, oženio Marijom. Marijin slučaj nije pokolebao Korčagina, Helenu i mene, da karakteristikama spašavamo drugove od gospođica i gospođa.
Jasno je da smo Helena, Korčagin i ja ponegde zabrljali stvar, ali nekog smo valjda i spasili. Kad svratim u provinciju, obavezno vidim Korčagina. Kad se zapijemo i kad prođe neko žensko čeljade molim ga da je oceni, da joj da brzu karakteristiku. Danas se Korčaginove karakteriste silno razlikuju od negdašnjih, vedre su, lascivne i kratke. Ponekad primetim bolnu senku u Korčaginovim očima, više je, izgleda, uživao u karakteristikama koje smo nekada pisali.

FERENC PLEMENITI SIČ
Helenina ruka podrhtavala je u mojoj ruci koja je drhtala. Helenina bela haljina bila je natopljena znojem. Imala je trinaest godina, bio sam stariji od Helene nekoliko meseci i ponašao sam se pokroviteljski. Teško smo disali u zagušljivoj pozorišnoj sali. Najbolja mesta, tad i nikad više, zauzele su zabrađene starice, paori i vojnici.
Bilo je leto a Helena se tresla kao vrabac kog sam jedne zime našao na pragu štale. Rekao sam Heleni da drhturi kao tica. U našem kraju u reči ptica gubi se slovo „p“, često sam Helenu nazivao ticom, ispalo je da sam joj prišio nadimak.
Sedeli smo priznajući nemoć svojih godina u zadnjem redu zagušljivog balkona.
Kad su na binu uveli majora plemenitog Ferenca Siča nastao je tajac posle kog je eksplodirala nesnosna buka.
Major Ferenc pl. Sič bio je u žutoj uniformi, i majorove čizme bile su žute. Sedeo je na optuženičkoj klupi bez kape i opasača. Major je bio mali, mršav i proćelav čovek. Vojska kojom je komandovao, epolete i sablja, činili su ga majorom i komandantom; sad nije imalo šta da ga učini opasnim i važnim. Čovečuljak u žutom. I glas mu je bio tih, beznačajan.
Sudije su zahtevale da major govori glasnije, Ferenc pl. Sič se naklonio. Major je opisivao svoje povlačenje na zapad; on je govorio tiho, a prevodilac je uzbuđeno vikao.
Helena, koja prevodi samo za mene, šapuće mi na uho da major priznaje da je u selu P. u dvorištu škole naredio da se strelja osamnaest talaca. Da li je lično ubio Nikolu Jovanovića koji je pokušao da preskoči ogradu? Da, on je pogodio tog begunca.
Jovanovići su sedeli u prvom redu, vikali su: Na smrt, na smrt! Nemir se prenosio od prvog do poslednjeg reda u pozorištu. Sudija, koji je upravljao sudbinom majora Siča i tugom Jovanovića, zahtevao je tišinu. Helena je bila u groznici. Hteo sam da je poljubim u obraz, nespretno sam je poljubio u usta. Bila su hladna i slana.
Ferenc pl. Sič je vikao da njegova jedinica nikada nije prošla kroz varošicu Š., ljude u toj varošici nije mogao ubiti, ubio je koga je ubio, a kog nije, tog nije!
Major se razgoropadio. Oči su mu gorele kao baterijske lampe. Helena mi je šapatom prevodila majorove urlike; on je major i plemić, ratnik a ne majmun. Zašto ga vode od sela do sela, od grada do grada? Već su ga deset puta osudili na smrt. Ne mogu ga deset puta ubiti, zašto ga, već jednom, ne stave uza zid?
Ferenc pl. Sič se odjednom smirio. Ni jedno pitanje nije ostavio bez odgovora. Da, sa ustašama je spalio jedno selo. Sa Vlasovcima drugo. Da, šurovao je sa četnicima. Da, udružio se sa ljotićevcima ne bi li se zajedno probili na zapad.
Ljudi su vikali: Na smrt, na smrt! A Ferenc pl. Sič se smejao izazivački. I sam je vikao: Na smrt, na smrt! Bile su to jedine reči koje je izgovorio na srpskom.
Major Ferenc pl. Sič osuđen je od pokretnog Narodnog suda na smrt. Dok su ga izvodili iz pozorišta, vikao je da mu je to jedanaesta smrt.
Skriveni iza stabla kestena, Helena i ja gledamo kako majora Ferenca pl. Siča ubacuju u kamionet sa rešetkama. Sutra će ga odvesti u neki drugi grad na još jedno suđenje.
Iza stabla kestena otkrio sam da Helena ima jezik. Ona je otkrila da i ja imam jezik. Ljubljenje je prekinula baterijska lampa. Stražar je naredio da priđemo. Zašto se krijemo? Hteli smo izbliza da vidimo majora, rekao sam. Baterijska lampa osvetlila je majora Ferenca pl. Siča. Sedeo je na podu automobila. Glavu je naslonio na vezane ruke. Stražar nam je ponudio da majora pogledamo izbliza. „Vezan je kao ćurka“, rekao je.
Prišli smo rešetkama. Major je žmirkao pod snopom svetla. Rekao je nešto oštro na mađarskom. Helena je istrgla svoju ruku iz moje. Zaprepašćeno je gledala majora. Helena je potrčala, a ja za njom.
Pitao sam Helenu šta nam je to major rekao. Helena je drhtala kao prut.
„Marš kući, znate li koliko je sati“, rekao je major Ferenc pl. Sič.

VESELA ILONKA
Svi smo držali džukce. Štenci su bili mali i slatki, vremenom su postajali verni psi koji su, kao što je i red, umirali olinjali i onemoćali u dvorištu svojih gospodara. Nema pristojne bašte koja nije groblje nekoliko generacija vernih pasa. Naši su psi živeli dobro, lajali su na prolaznike, na lopove i mesečinu. Vodili su slobodnu, pseću ljubav na ulici. Porod naših pasa bili su džukci, mešanci kojima se pouzdano znala samo majka.
Prelaz u pasji otmen svet bili su lovački psi.
Ravničarski lov nije naročit. Poslednji vuk je ovde davno viđen, medved nikada; lovcima bi na nišan ponekad zalutala lisica. U lov se odlazilo subotom, išlo se na prepelicu i zeca.
Pasje plemstvo predstavljalo je nekoliko rasnih pasa koji su uz svoje gospodare bili pasji i ljudski krem varošice. U mojoj ulici od te sorte živela je samo Ilonkina pudlica, Marika. Ilonka je bila lepa i vedra, rado se i dugo kikotala, a pudlica je bila mala, kao igračka.
I kad je rat počeo Ilonka se kikotala. I dok je rat trajao njen smeh je zvonio našom ulicom. Ilonka se družila sa mladim i lepim fašistima koji su često vodili ili nosili njenu pudlicu. Naša ulica krišom je prezirala Ilonku a ona se, uvek vedra i nasmejana, javljala starijima prolazeći sa nasmejanim Nemcima. I Ilonkin otac bio je fašista, samo je majka bila domaćica koja je plakala zbog muža i kćeri.
„Ta kurva“, govorio je moj otac osluškujući Ilonkin kikot. Apotekarica Mara koja je od matere kupovala mleko reče da je Ilonka sigurno nimfomanka. Pitao sam oca šta je nimfomanka. Otac reče da ne zna zasigurno, ali misli da je to ženski fašista. Pogledao sam majku. „Biće da je tako kao što on kaže“, rekla je majka sležući ramenima.
Pred kraj rata Nemci koji su, kao i uvek, pratili Ilonku, nisu bili nasmejani, ali Ilonka se uvek smejala. Ona i njena pudlica Marika nervirali su ulicu više nego Nemci. Ispričao sam drugarima da je Ilonka nimfomanka, to jest ženski fašista i rešili smo da je gađamo pokvarenim jajima. Do toga nije došlo, jer su nas odrasli uverili da će Ilonkini švaleri pobiti pola ulice.
I kad se sloboda stuštila prema nama kroz daleko i prijatno brundanje ruskih topova, sa ulice se čuo Ilonkin kikot. Ilonkina majka je preminula. Ilonka je obukla crno za majkom. Nedelju dana je nismo ni videli ni čuli, a onda smo opet čuli njen smeh. Otac reče da se naježio od njenog smeha. „I ja sam se naježila“, rekla je majka. Pitao sam zašto se ja nisam naježio, a majka reče da sam još mali, ima vremena, i ja ću se naježiti.
Ilonka je sa svojim poslednjim potporučnikom prespavala povlačenje. Probudila ih je vesela pobednička pucnjava oslobodilaca. Nemac i Ilonka bežali su kroz baštu, i tu ih je, na izlazu iz Ilonkine bašte iz donje u gornju ulicu, neko dokrajčio mašinkom.
Đura Srce i ja išli smo da vidimo Ilonku. Pudlica se nije odvajala od Ilonke. Ležala je na Ilonkinoj crnoj haljini, bela i sklupčana, ličila je na veliku belu ružu. Neko reče da kuče nije krivo.
„Sklonite to kuče“, rekao je oficir.
Đura Srce uzeo je Mariku. Kad je uneo u kuću pudlica je utekla pod krevet. Tri dana Marika nije primala ni vodu ni hranu, četvrtog dana je uginula. Đura i ja pokopali smo Mariku u bašti. Zaplakao sam. Otac reče da sam glup što plačem za psom te nimfomanke.
„Čuo sam je kako jeca ispod Đurinog kreveta“, rekao sam.
„Sedam ljudskih godina odgovara jednoj psećoj“, rekao je otac. Ja sam i dalje plakao.
„Mereno prema ljudskom životu, Marika je umrla u sedamdesetoj godini, od starosti“, rekao je otac.
Rekao sam da je ona pod krevetom jecala za Ilonkom. Otac reče da sam budala, a majka da sam u pravu.
„Niko nije toliko kriv da ga neko neće oplakati“, rekla je majka.
Uvek se naježim kad vidim pudlicu. U svakoj pudlici vidim sklupčanu Mariku koja je jedina oplakala lepu i veselu Ilonku.

LORFA
Bila je nežna i krhka. Hodala je lomeći se u struku kao da nehotice pleše. „Puškin bi zbog takve duelirao i, prirodno, poginuo. Nisu za pesnike dvoboji“, govorio je kozački esaul Vladimirov. Živela je iza uvek spuštenih šalona Katinog kupleraja. Pričalo se da najsrećniji klijenti piju šampanjac iz njene cipele. Zatravljeni njenim zelenim očima, lovci su krišom donosili prvi ulov u Katin kupleraj. Ono što ona odbaci, lovci su nosili kući. Vladimirov, koji je na vreme zbrisao iz boljševičke Rusije, govorio je da na svetu, od kako je majčica Rusija propala, nema kupleraja u kom je pojedeno toliko divljači. Zavidljive žene nazvale su je Lorfom. I bila je Lorfa i lorfala se.
Lorfa, ali kakva! Subotom i nedeljom izlazila je u šetnju. Šetala je nezemaljski nasmešena, i sama. Nosila je suncobran i vrtela ga prstima, i suncobran je morao da pleše dok ona hoda ulicom. Ulica je, kad je Lorfa preseče kukovima, od reskog šapata žena pucala kao kora zrele lubenice. Muškarci joj na ulici nisu prilazili.
Lorfa je ipak Lorfa!
Htevši da pokaže da je se ne stidi, sušičavi trgovac Đorđe Vasić usudio se jednom da se pokaže. Pričalo se da je zbog Lorfe trgovac namerio da proćerda najveću imovinu u okrugu. Kad joj je Đorđe, skidajući šešir, galantno prišao, Lorfa ga je dodirnula vrškom suncobrana. Rekla mu je, nežno i setno, šic! Đorđe se povukao kao uplašena mačka. U berbernici, u kojoj se o svemu pričalo i sve znalo, Đorđe je postao Šicvasić. Njegova je udovica verovala da je, pogođen poniženjem koje mu je Lorfa priredila, Đorđe preminuo. A možda i nije bilo tako? Zar se jednoj ogorčenoj ženi, uz to udovici, može verovati?
O Lorfi se pevalo. I bila je za pesmu. O njoj se pričalo. I bila je za priču. Vladika je lično raspopio tek rukopoloženog sveštenika koji je, usred kupleraja, klečao pred Lorfom kao da je Bogorodica. Posle je pio šampanj iz njene cipele. U tu se priču i sumnja i veruje. Tek Lorfa je tako izgledala da bi zbog nje neko vaistinu mogao izgubiti i veru i mantiju.
Još ima svedoka koji znaju da su aprila četrdeset i prve iz Lorfine sobe izneli majora Aleksića. Sedeo je u Lorfinoj fotelji kao da je živ. Krv se iz slepoočnice slivala na svečanu uniformu. Muškarci su verovali da se major ubio zato što je država kapitulirala. Žene su mislile drugačije. Majora su, brbljale su žene, našli u Lorfinom krevetu, samo u gaćama. Zar se neko zbog otadžbine ubija u gaćama, u krevetu jedne lorfe?
U Lorfine žrtve guraju i kovača Miloša Jankovića koji se iz ruskog Oktobra vratio kao vatreni lenjinista. Miloša su hapsili i tukli, a on samo Lenjin, pa Lenjin! I taj je poblesavio za Lorfom. Videvši je na ulici, krenuo je za njom kao opčinjen i stigao u Katin kupleraj. Vladimirov se kleo u Kazanjsku Bogorodicu da je Lorfa naterala Miloša da se odrekne svoje ikone, Lenjina. Pre nego što je stekao pravo da pije šampanj iz Lorfine cipele, Miloš je morao da vikne da je Lenjin niko! Dogodilo se to pred Vladimirovim i žandamerijskim poručnikom Torbicom. Miloš je rekao da je Lenjin niko. Glasnije, zahtevala je Lorfa. Miloš je tada kriknuo nenormalnim glasom: „Lenjin je niko!“ I dobio je cipelicu. Vladimirov se seća da je poručnik Torbica prezrivo pogledao Miloša, naklonio se Lorfi i lupivši petom o petu rekao: „Svaka čast, gospođice, svaka čast!“
Kako se Lorfa stvarno zvala i odakle je došla, ne zna se. Starci spore da li je u Katinom kupleraju bilo deset ili jedanaest soba. Esaul Vladimirov se kune da je Lorfina soba bila najlepša. Na sredini sobe bio je veliki francuski krevet, sa svih strana u zavesama. Kad se zastori otvore, iznad uzglavlja kreveta video se Hristos na krstu. Umetničko delo, govorio je Vladimirov. Levo i desno od krsta visili su portreti Hitlera i Staljina. Hitler je bio u ramu crnom kao ugalj, a Staljin u ramu crvenom kao krv.
Teško je poverovati da je Lorfa četrdesete godine bila sposobna za takvu sintezu. Zar je u Katinom kupleraju, družeći se sa ljudima kao što su Šicvasić, poručnik Torbica, mogla spoznati da se tirani, i kad nisu srodni, dodiruju? Zar je, ne mičući se iz uklete ravničarske varoši, mogla naslutiti mrak koji spaja kaplara i bogoslova?
Biće da je sve to esaulova fantasmagorija.
Bez otadžbine, bez konja i sablje, Vladimirov se borio da u ovoj zabiti nečim ispuni svoju praznu i tužnu rusku dušu. Voleo sam esaulove priče o Lorfi; plaćao sam mu piće proglašavajući ga poslušnikom svete Lorfe. Esaul se krstio i pio. Začikavao sam Vladimirova sa svih strana. Nije li on raširio priču kako je Lorfa na smrt bolesnog Šicvasića šibala po goloj stražnjici? Da, kaže Vladimirov, šibala ga je po dupetu prućem klena i govorila nad golim Šicvasićem tajne reči isterujući iz bolesnika žutog zloduha sušice; niko ga, veli, dva meseca pred smrt nije video da sedi, pio je stojeći i kretao se teško; žene koje su ga kupale pričale su da je gospodinovo dupe išarano, kao da ga je neko strašno išibao.
Moguće je da je sam Vladimirov kupačicama mrtvog Šicvasića podmetnuo priču o Lorfi i svetom klenu kojim je šibala sušičavog nesrećnika.
Kada sam esaula pripitao gde je poručnik Torbica koji bi mogao potvrditi priču o tome kako se Miloš Janković zbog Lorfe odrekao Lenjina, esaul je teško uzdahnuo. Torbica se, veli, čerdeset i prve presvukao u civil i stigao do železničke stanice. Hteo je da se, preko Zemuna, dokopa Beograda u kom je imao brata. Na stanici su Torbicu prepoznale ustaše i, pred još na smrt nesviklim putnicima, ubili kao psa.
I kad su došli Nemci Lorfa se lorfala. Subotom i nedeljom izlazila je u šetnju. Vrtela je u ruci onaj suncobran. Šetala je gradom kao da ceo svet nije u ratu, žene su žamorile gledajući je kroz otškrinute zavese. Vladimirov veruje da je Lorfa dva puta izbegla smrt. Sinovac Miloša Jankovića zakleo se pred drugim ilegalcima da će je izrešetati. Osvetiće, veli, i strica i Lenjina. Ubiće je u po bela dana. Šeta Lorfa ulicom, vrti suncobran, a ilegalac joj ide u susret. Vladimirov veruje da ga je Lorfa zatravila svojim zelenim maglenim pogledom, ilegalac je zablenuo u nju, zadrhtao je i prošao.
Nije osvetio Miloša i Lenjina. I taj bi momak, da je dobio priliku, pio šampanj iz njene cipele.
Vladimirov se kune u Bogorodicu Kazanjsku da je lično prisustvovao skandalu u kom je Lorfa izbegla smrt. Bilo je to pred sam kraj rata. Ustaša Ante Gotovac doveo je u Katin kupleraj esesovca, kapetana Rudolfa. Obojica se nameračiše na Lorfu. Plavokosi esesovac izmamio je Lorfin osmeh, crnomanjasti ustaša ne. Gotovac je moljakao Lorfu da ga povede u sobu, a ona se smeši Rudolfu. Šic, rekla je Gotovcu. Meni šic, pitao je Gotovac. Tebi šic, rekla je Lorfa. Gotovac je potegao revolver, a Lorfa se pribila uz Rudolfa. S Nemcem hoću, sa ustašom neću, rekla je. Gotovac je bio domaći ustaša i znao je šta se dogodilo Šicvasiću. Uvređeni ustaša potegao je revolver, a kapetan Rudolf uzeo je revolver iz Gotovčeve ruke, tri puta je ošamario ustašu i sa Lorfom otišao u sobu. Rat tutnji, Rusi se približavaju, a Rudolf ne izlazi iz sobe. Vladimirov bi se stresao svaku put kad se iz Lorfine sobe oglasi revolver, laknulo bi mu kad se Lorfa spusti sa sprata po šampanjac. Tuguje, rekla je Lorfa Vladimirovu. Kako i ne bi, izgubili su rat, rekao je Vladimirov. Esaul veli da su Lorfa i Rudolf pevali u dva glasa „Lili Marlen“, a onda bi čuli kako pevaju „Volga, Volga“. Kapetan je, veli Vladimirov, naučio tu pesmu pod Staljingradom. Trećega dana Kata je rekla Vladimirovu da iz sobe naređuju da im on donosi šampanjac. Vladimirov se kune u pokojnog cara Nikolaja Romanova da su Lorfa i Rudolf sedeli na francuskom krevetu i oboje pucali u portrete iznad uzglavlja. Rudolf je rešetao Hitlera, Lorfa Staljina. Vladimirov se krsti, veli da nekim čudom, šta li, Hrista nije okrznuo ni jedan metak. Dva dana pre ulaska Rusa i partizana u varošicu, kapetan je navukao uniformu, mnogo je pio i salutirao vojnički udarajući petom o petu, nazdravljao je Staljinu, Hristu i Hitleru. Iznenada se okrenuo i ispalio dum-dum metak u svoju slepoočnicu. Ode pola glave. Nemci su izneli kapetana Rudolfa iz Katinog kupleraja. Da li su ili nisu vršili kakvu istragu, Vladimirov ne zna. Video je svojim očima da su Nemci natovarila Rudolfa na kamion, kao stvar. Kapetana Rudolfa našli su u ulici na kraju varošice. Esaul veli da su mu pedantni Nemci spašavali čast, hteli su da liči na oficira koji je poginuo u borbi.
Kad su došli naši sa Rusima, Katin kupleraj se primirio. Kata i njene sitne lorfe skloniše se negde, a Lorfa je sedela u sobi i pila šampanjac. Esaul Vladimirov nastavio je da svira romanse.
Zlobne žene na čelu sa Šicvasićkom rešile su da Lorfi vrate milo za drago. U pratnji dva oslobodioca pohitale su u Katin kupleraj da Lorfu, kao što je red, ošišaju do glave i predaju vlastima. Lorfa ih je dočekala nasmejana, na njoj je bila bela venčanica. Lorfa se smeši, lepša nego ikad. Žene psuju, vrište, ciče, a na tu vrisku i ciku razmakoše se zastori Lorfinog kreveta. Odande je, svečano obučen, izašao prelepi sovjetski major. Vladimirov veli da mu je ordenje na grudima zveckalo. Major reče da će se danas venčati sa Lorfom i pozva oba partizana da mu budu kumovi. A oni šta će, kud će, odoše u kumove. Ko bi se usudio da kaže bratu i oslobodicu da je Lorfa samo Lorfa?!
Vladimirov je poslednji put video Lorfu u sovjetskom džipu. Sedela je uz svog ženika. Džip je bio prljav, rat je bio siv, dan je bio siv, samo se Lorfina venčanica belela nestajući u daljini.

SIDONOVO BRDO
Život je Cigane, beznačajne svima i vesele kao pasji rep, bacio na kraj grada u rošave, naherene i neukusno namazane čatrlje od daske i blata pomešanog s plevom. Iza ciganskih čatrlja, kao nešto još niže i bednije, iza polja s jeseni otužno blatnjavih i teško prohodnih, na jednom od brežuljaka brvnara je Sidonova. Nju je Sidon, strvoder, šinter i čistač izmeta iz zagušenih čučavaca, sam sklepao. Sidon je drugovao samo sa crkotinom i smradom, uveče je sedeo na kamenu ispred brvnare, slep za sutone i neosetljiv na mirise. Svačija smrt negde i od nečega počinje. Kad gledate izbliza, Adelove oči su već malo mrtve, a desno je oko umrlo više od levog i prevučeno je žućkastom skramom koje se Adel pred ogledalom plaši očekujući da smrt plane kao vatra i zahvati uši, čelo, lice, a odatle će se spustiti niz ramena, na telo. Davidova smrt počinjala je na vrhovima plućnih krila dvema crnim mrljama; Sarina od dojki koje odjednom vise smežurane kao dugo zaboravljene jabuke na ormanu, i Sara zaplaka osetivši da njene dojke više ne raduju Jakovljeve prste. Sidonova smrt počinjala je od neprirodno dugih ruku, opuštenih niz telo, davno odviknutih od rukovanja. Sidonove ruke nisu dodirivale druge ruke i ljude i polako su umirale okačene o Sidonova ramena, klateći se, dok Sidon hoda, kao dva obešena čoveka čija je tela nestašni dželat zaljuljao. Više nije postojala mogućnost da se Sidon okupa i siđe u odelu za svadbe i sahrane u grad po kakvu-takvu nevestu. Valjda jad ni jedne žene nije bio ravan Sidonovom jadu i teško bi se našla žena koja bi pristala da se popne na Sidonovo brdo. Sve i kad bi se takva žena i našla, Sidon je od silnog samovanja izgubio želju da se produži, potrošio je neprimetno kao sapun sve navike i želje osim potrebe da svečeri sedi na kamenu ispred svoje brvnare. U osvit je Sidon prezao mršavog i neraspoloženog konja i spuštao se niz breg s kačketom nabijenim na čelo sve do očiju, uvek sa bičem u ruci. Niko ga nikada nije video da bič upotrebljava, nosio ga je da mu ruka bude manje usamljena. Išao je pored taljiga na kojima je ležala, oborena na bok, velika klozetarska bačva sa jakim poklopcem. Koračao je pognute glave i namršten kao da je i sam začuđen poslom koji obavlja. Najčešće je koračao uz konja držeći se za povodac, bič bi tada premeštao u levu ruku, izgledalo je kao da Sidon želi da pomogne tom bezvoljnom konju, tom Sidonu među konjima. A kada se iz grada vrati na svoje brdo, kad izruči sadržinu bačve u pripremljenu jamu, puštao bi konja da luta brdom; Sidon bi seo na svoj kamen i natezao flašu sa rakijom. Dok se uz kola vukao gradom, pritrčavale bi mu žene, brzo su ugovarale kopanje ili čišćenje nemarno iskopanih septičkih jama i trčale zapušenih noseva nazad u kuću, kikotale su se u trku mlatarajući suknjama.
Na Sidonovo brdo popeo se samo David čija je pluća razdirala tuberkuloza, a mozak želja da naslika svet. Sidon se uznemirio videvši nepoznatog. Stezao je u ruci kamen nameren da ga baci na Davida, ali David se ipak popeo na brdo motreći na kamen u Sidonovoj ruci; namestio štafelaj i počeo da slika. „Dobar dan“, rekao je David. Čuvši Davidov tihi i umorni glas, Sidon se smirio i ne otpozdravivši seo na svoj kamen. Ceo žarki avgust, koji je na Sidonovom brdu bio najsmrdljiviji mesec u godini, slikao je David svet ne čuvši Sidonovu reč. A negde početkom septembra David se osmeli. „Smem li da te slikam?“, pitao je David nespretno mašući rukama i pokazujući, kao krivac, na svoje platno. „Ne“, reče Sidon. Nekoliko dana David mu nije prilazio. Vraćajući se iz grada, Sidon je zaticao upornog slikara na svom brdu i, ne obraćajući pažnju na njega, sedao na svoj kamen. „Mogu li da dobijem gutljaj?“, upita David prišavši Sidonu s leđa. Sidon mu dade flašu, a David, otpivši gutljaj rakije, obrisa usta rukavom, upita: „Mogu li da te slikam?“ Na Sidonovom licu pojavio se smešak, nije više umeo da odbije čoveka koji je na njegovom brdu popio gutljaj rakije. „Može“, reče Sidon, a David se oduševljeno lati kičice.
Docnije se čitav grad motao oko slike „Sidon na kamenu“, apotekar Ham napravio je pravu paradu; zapušio je nos pred slikom, mrštio se i oprezno skinuo ruku sa svog nosa, njušio je sliku kao pas trag divljači. „Gospodo, pa ovo ne smrdi“, rekao je Ham i lupio se rukama po bedrima kao žena kojoj je nešto neizdrživo smešno, ili kao kokoška krilima. Viđali su do tada Sidona kako se klati za kavezom iz koga cvile lutalice ili prestareli psi osuđeni na Sidonovu omču; ali niko nije video Sidona na njegovom brdu i njegovom kamenu, niko nije znao da je pored desne noge Sidonove flaša, niko nije video crni oblak nad Sidonovom glavom koji mu je zatamnio lice, niko nije video ovako plave Sidonove oči zagledane negde u daljinu. Niko nije primetio da je Sidon lep čovek. „David je veliki slikar, a ovaj portret je veličanstven“, presudila je apotekarica Ham. Prekorno je gledala gospodina Hama koji se sada i sam divio portretu odustvaši od izrugivanja. Razlika između dva Sidona, onog sa klozetarskom bačvom na taljigama i ovog na portretu zbunjivala je gradske gospe. Posle izložbe deca su išla za Sidonovim taljigama i izvikivala njegovo ime. „Sidone, ej Sidone, visiš u galeriji“, a Sidon je vukao svog konja pomažući mu da vuče taljige i žurio na brdo, zbunjen veselim izvikivanjem svog imena.
Jedne noći Sidon se dugo zadrža na poslu kod Jakova. Sidon je već pokupio smrad Jakovljev i Sarin, i smrad njihove dece, i Jakovljevih šegrta i kalfi i Jakovljeve majke koju Sara nije volela, i smrad njihovih rođaka i prijatelja i putnika namernika koje je Jakov, uvek pripit, rado gostio; sredio je jamu preko koje su se svi ti smradovi prelivali i pripremao se za povratak na svoje brdo. Dok je palio fenjer okačen o šarage taljiga, ostalo mu je još samo da izvede svog konja iz Jakovljeve štale u kojoj je zajedno s Jakovljevim konjima već bio namiren, ispreči mu se Sara, žena Jakovljeva. „Zašto te je slikao?“, pitala je Sara bolesna od želje da sazna. „Ne znam“, reče Sidon pošavši prema Jakovljevoj štali. Sarine oči blistaju a usne podrhtavaju, ona uze Sidona za mišicu i povuče Sidona pod taljige. „Ugasi fenjer, Sidone“, reče Sara smejući se, a Sidon dahom ubi svetlo u fenjeru i dole, pod taljigama, u mraku, nikad ne saznavši za to, stvorio je Arana i sve Aranove. Tu je Sidon stvorio svaku Aranovu koščicu i nervozan pokret rukom i povlačenje dugih prstiju kroz kosu, pokret kojim je Aran uspavljivao svoju ljutnju; pod taljigama je stvoren bljesak u Aranovim očima koji je činio da mu ljudi veruju; stvorio je i reči koje će Aran jednoga dana, prav i lep, i od nauke rano sedokos, izreći. „Ako, uslovno gledano, silazak majmuna sa drveta označimo slovom A, a današnji dan slovom B, civilizacija je rastojanje koje je majmun za neodređeni broj godina prevalio u svim svojim precima i potomcima pretvorivši se u bilo kog čoveka. Život je proces udaljavanja od majmunskog porekla, put u nepoznatu daljinu“, reći će Sidonov Aran zadovoljan sjajem u očima devojaka i mladića, zanet vragolastim bljeskom očiju devojke Marije.
Ali tada, pod taljigama, dok je ušpricavao Arana u Saru iz koje će Aran biti izvučen i gurnut u svet, Sidon nije znao da je i on stvoritelj. „Sad idi“, reče mu Sara izvlačeći se ispod taljiga. Sidon je upregao konja i zaboravivši da upali fenjer isterao taljige iz Jakovljevog dvorišta. David i Sara zbunili su Sidona. Sedeći na svom kamenu često je mislio na Davida koga od dana kad je portret završen nikada više nije video. Sanjao je, do tada nikada nije sanjao, kako on i David natežu flašu sa rakijom i posle brišu usta rukavom. Sara mu nije dolazila u san. Ne saznavši da je Aran plod njegov i Sarin niti da se David ne može pojaviti jer je skončao ne dospevši da naslika svet i čoveka u svetu, Sidon je vukao pse lutalice i prestarele pse u kavezu svojih taljiga i dovlačio ljudski smrad na svoje brdo, sve dok se jedne večeri nije strovalio sa svog kamena licem okrenut nebu.
Kad primetiše da ga nema, ljudi, savlađujući gađenje, pođoše na Sidonovo brdo, uzeše ga i sahraniše kao čoveka.

Један коментар

  1. Првослав Вујчић

    Брано, пријатељу мој дивни, Бог да ти душу прости, и у одласку на лепше место пожурио си пре мене, као и у нашим дружењима преко пута палате “Албаније”, где си увек долазио пре мене, а после наших покојних другара Чеде и Брајка. Браниславе Црнчевићу, мили мој, насмејаћу те поново кад ми се Господ насмеје као теби, дајем ти реч, чувај ми место за твојим столом.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *