BRANA CRNČEVIĆ Pismo Miloradu Vučeliću ili Jadi srpskog ekumenizma

Piše Brana Crnčević

Dragi prijatelju Vučela,

Devetnaestog novembra 2009. godine, na poslednji službeni dan žalosti zbog upokojenja patrijarha srpskog gospodina Pavla, gledajući arhijerejsku liturgiju, zapisao sam:
Divio sam se i još se divim Njegovoj veri i trpeljivosti, valjda ga je Bog zbog toga i izabrao  da bude poglavar Srpske pravoslavne crkve u vreme nadmeno i bestidno. Ne sumnjam u Njegovu Svetost  i njegovo svetiteljstvo koje će i Bog i vernici radosno prihvatiti. Sumnjam u sebe i vas, prijatelji. Viđao sam Svetog i razgovarao sa Njim. Nisam dostojan da opišem te susrete. Pitam se i pitam vas: hoće li Njegovo stado brzo pozobati pouke svog velikog Pastira i nastaviti po svome, pretvarajući nadu Svetoga u svoje beznađe?
Odavno nas đavo muči svojim naukom  da su nam dve Srbije pisane i da oni koji se odreknu jedne Srbije neće pogrešiti. Uprkos svemu, Sveti nikoga nije prokleo, a imao je koga. Niko nije ostao bez Njegovog oproštaja, čak ni oni koji oproštaj nisu zaslužili. On je bio naš štit. Bog je bio s njim, a on je bio s nama. Gledam narod pravoslavni kako prilazi njegovoj ruci, hvata me tuga i muči jeretička pomisao, neka bi Bog dao da grešan, grešim pitajući sebe i vas: da li se to mi opraštamo sa Svetejšim ili jedni s drugima, i Srbijom?
Sve velike smrti razmeđica su između onog što je bilo i onoga što će biti.
Smrt Josipa Broza najavila je rastanak Srbije sa Jugoslavijom.
Miloševićev odlazak u Hag i smrt označavaju kraj kakve-takve nezavisnosti Srbije.
Smrt Zorana Đinđića ubrzala je pristanak Srbije na sve.
Upokojenje Sv. Pavla opisuje nas kao pravoslavne siročiće koji će, sad kad nema Velikog pastira, biti gurnuti u mutne ekumenističke vode iz kojih više nikada neće isplivati na svoju čistu pravoslavnu obalu.
„Pečat“ često piše  o poraznom višestranačkom jednoumlju koje će, bude li potrajalo, uništiti sve što je na putu strašnog, (darvinističkog!) razumevanja kapitalizma.
Višestranačko jednoumlje pokazalo se opasnijim i od Brozovog partijskog jednoumlja i od višestranačkog bezumlja uništenog u ratovima na tlu bivše Jugoslavije.
Posle „petooktobarske“ ispostavilo se da u Srbiji među liderima puča, revolucije,  izborne pobede, ili „iznuđene“Nato intervencije, (kako vam drago!) ima previše ljudi zaslužnih za sve ovo, ma šta to bilo. Ispostavilo se da je lako rasporediti krivicu na druge, daleko je teže podeliti zasluge za obaranje režima. Svi su demokratorski lideri manje-više oborili Slobu, ali ko ga je oborio više, a ko manje? Ako je Sloba izgubio na izborima najviše ga je oborio Vojislav Koštunica, ali ako je, kao što danas Koštuničini protivnici tvrde, Koštunica izdao „petooktobarsku“, onda njegova pobeda na izborima nije važna. Šta su nekakvi izbori u poređenju sa revolucijom? Šta da se radi ako je u pitanju puč? Do sada nijedna politička stranka nije preuzela odgovornost za puč. To nije zgodno. Pučisti bi morali da priznaju svakojake mračne veze sa spoljnim silama koje su ih vodile prema puču. Nije li ugodnije biti revolucionar!?
Obećao sam ti, dragi prijatelju, ogled „Jadi srpskog ekumenizma“, a evo još vunovlačarim, opisujući stanje u dve Srbije koje se, kao preslikano, odražava i na SPC, delom uz pristanak delom uz otpor Crkve. Zgrozim se pri pomisli da bi, daljim razvojem ludih događaja, u dve Srbije mogla postojati i dva Sinoda. Jedan bi Sinod mogao biti opisan kao evropski, ekumenistički, a drugi kao Sinod zaostale, tradicionalne, guslarske Srbije koja nije prihvatila violinu, a frulu pretpostavlja klaviru i orguljama. Prvi bi Sinod bio moderan, ekumenistički, i tražio bi od Vatikana i Benedikta XVI pomoć za svoje ugrožene vernike i hramove svugde gde su ugroženi. A ugrožene vernike i hramove ne morate tražiti daleko, tu su, još uvek su u Srbiji, na Kosovu.
Dogodilo se, slava Bogu, da se jedan raskol u SPC srećno završi. Legenda kaže (tu sam priču kupio u Americi, od raskolnika!) da je u Vašingtonu, prilikom posete maršala, cara i padišaha Josipa Broza, srpska emigracija izašla na ulice da protestuje. Maršal je iz svog „mercedesa“  spazio vladiku Dionisija koji upire neki barjak u njegov automobil, pravo ka Brozovoj stomaku,  kao da namerava ga proburazi.
„Ko je taj popa, bogamu, ponaša se kao ćetnik“, upitao je maršal generala Milana Žeželja. „To je, druže maršale, episkop Srpske pravoslavne crkve u Americi Dionisije“,odgovorio je Žeželj. Maršal se namrštio i ljutnuo: „Pa tog popu, bogamu, treba isterati iz crkve, reci to drugovima“, rekao je maršal.
Bio sam malčice začuđen: kako li je raskolnik došao do tog razgovora maršala sa generalom Žeželjom! Cija, šta li?
Ne znam kojim je drugovima general Žeželj poverio koliko je maršal ljut, tek, mic po mic: crkveni sud, pa ekskomuniciranje, i eto Dionisija na čelu raskolničke, zagranične srpske crkve.
Raskol SPC u Americi, baš kao i autokefalnost makedonskog krila SPC odigravaju se dok je patrijarh srpski bio gospodin German. Nije lako bilo patrijarhu Germanu da bude na čelu SPC u vreme kad je Jugoslavijom vladao Maršal, a taj nije naginjao ekumenizmu; Maršal je bio (e)komunista, s đavolom se ponekad družio, ali crkvu je odvojio od države. Za života patrijarha Germana mislio sam i govorio o njemu i ovako i onako, a danas znam: bio je to veliki patrijarh, spasavajući SPC od svakojakih neprilika prihvatio je iznuđeni raskol, ali sačuvao je pravoslavnu crkvu i u Jugoslaviji i u Americi.
Ako se pitaš, prijatelju, da li sam odustao od ogleda „Jadi srpskog ekumenizma“, nisam. Mogućnost da se u dve zamišljene Srbije pojave dva zamišljena Sinoda samo upozorava na istinu da se to, ako je to kakvom moćniku po volji, može dogoditi. Ako postoji ekumenističko krilo sv. Sinoda, a to nije neverovatno, naklonost tog dela Sinoda neophodna je Vladajućoj koaliciji za razumevanje poluokupacije. Vladajućoj koaliciji potrebna je što mirnija Crkva.
Priseti se, Vučela, obojica znamo; i Slobodanu Miloševiću bila je potrebna što mirnija i državotvornija crkva. Dok je preminulog patrijarha Germana do izbora novog poglavara SPC zamenjivao mitropolit Jovan ljubljanski, Slobodan je pokušao da utiče na izbor novog patrijarha. Znam da znaš; Milošević je verovao u dogovor koji je napravio   (ne znam s kim, znaš li ti!?) da na zasedanju Sinoda, u kojem će iz šešira biti izvučeno jedno od nekoliko imena, ma čije ime bude izvučeno bude pročitano ime episkopa Save kragujevačkog. Kad je iz šešira izvučeno ime koje je Božija promisao odredila i kad je saopšteno ime Pavlovo, rečeno je i da je to „prst Božiji“. Slobodan je, kao što se sigurno sećaš, verovao da su prst Božiji vodili ljudski prsti i da je prevaren.
Sve da je Slobodan zaista prevaren manja je to šteta nego da je prevarena Srbija, a Srbija nije prevarena; Srbija je u Sv. Pavlu dobila Arhijereja čija se ruka dignuta da blagoslovi dodiruje sa rukom sv. Save dignutom da blagoslovi. Zbog toga sam, valjda, i zapisao na poslednji službeni dan žalosti zbog upokojenja patrijarha srpskog gospodina Pavla da nisam siguran da li se to mi opraštamo sa Svetejšim ili jedni sa drugima, i Srbijom.
Između ostalog siguran sam da Sv. Pavle nije bio naklonjen ekumenizmu. Zar bi inače na vest da papa neće posetiti Srbiju (to je neka kazna, šta li?) rekao: „Dobro nam ne došao“.
Prošlo je više od devedeset godina ( 10.01.1919. godina) otkad je zamenik Vaseljenskog patrijarha Dorotej Bruski stavio pitanje ekumenizma na duhovni jelovnik Pravoslavne crkve. On je tvrdio da je došlo vreme da se Pravoslavna crkva ozbiljno zamisli o potrebi sjedinjenja svih pomesnih hrišćanskih crkava. Poslanica Vaseljenskog patrijarhata napisana kasnije formulisala je mogućnost da se sjedinjenje hrišćanskih crkava ostvari kroz postepeno poništenje razlika između „pomesnih crkava“. Prva značajna razlika, a ima ih dosta, bila je predlog o usvajanju istovetnog kalendara  ne bi li sve hrišćanske crkve brisale datume velikih pokretnih praznika i slavile ih istoga dana kad i Vatikan. Ruska pravoslavna crkva nije bila u prilici da moćno i zvanično raspravlja o ekumenizmu. Bilo je to vreme kad je Lazar Mojsejevič Kaganovič  dobio orden Lenjina zbog briljantnog rušenja crkve „Hrista Spasitelja“ u Moskvi, a drugi orden Lenjina, Kaganovič je dobio zbog uspešnog upravljanja gradnjom čuvenog moskovskog metroa. Kontroverze komunizma; jedan orden za rušenje, drugi za gradnju. Kaganovič je mogao da bira na koji će o dva ordena biti ponosan. Srpska pravoslavna crkva, slava Bogu, tek je zakoračila na ekumensku livadu; moguće je da će Srbija slaviti Božić i Vaskrs na isti dan kad i Vatikan.
Ne jedim se zbog toga. Mogućnost da biram kada ću slaviti Božić ili Vaskrs niko mi ne može uskratiti. Koliko znam sebe, neću zakoračiti iz julijanskog u georgijanski  kalendar. Moj se Hristos i rodio i vaskrsao po mom kalendaru.
Moram da priznam čitaocima „Pečata“ ono što ti već znaš, prijatelju.
Nikada ti ne bih ponudio „Jade srpskog ekumenizma“ da u „Pečatu“ nisam pročitao ingeniozni esej Aleksandra Molotkova, naslovljen kao „Ekonomija ekumenizma“. Nisam osetio miris ekumenizma u odnosima između Svetog sinoda i bivšeg vladike Raško-Prizrenskog Artemija. Moram, avaj, opet da citiram sebe kao da neopozivo bolujem od taštine. U zapisu „Dž. u manastiru“, zapisao sam:

Rečeno je caru carevo, a Bogu Božije. Događa se da car, kad ne dobije svoje, bude prema svojim podanicima strožiji nego što je Bogu ugodno. Malo je caru carsko, hoće i ono što je Božije. A valja verovati da nema tako moćnog cara kome pripada i ono što je Božije. Divim se preosveštenom Artemiju koji je odbio da blagoslovi Dž. Bajdenovu posetu Dečanima.
…….
Zašto je Sveti sinod, zaobilaznim putem i u zlo vreme preko protojereja Jovana, prihvatio ideju da Dž. vidi i poseti Dečane, makar i bez Artemijevog blagoslova?
Dž. nije makar ko, Dž. je najveće Dž. koje se obrelo u Dečanima. Preosvešteni Artemije misli da Dž. ne zaslužuje ni da vidi, a kamoli da uđe u Dečane.
Prijatelj, inače dobar pravoslavac, uverava me da je korisno što je Dž. posetio Dečane. Kad oni koji bi od Dečana rado napravili štalu vide da je Dž. bio u manastiru, možda će Dečane ostaviti na miru!? U zlo vreme živimo. Moramo učiniti sve da i sluge đavolove prihvate nedodirljivost i veličinu Dečana. Bogu se molimo i anđele prizivamo, a uzgred se malčice udvaramo đavolu.
Što se mene tiče, priklanjam se preosveštenom Artemiju, možda je država prisiljena da se udvara đavolu, ali Crkva bi to morala da odbije.
…………………………………………………………………………………..
Bio sam nedozvoljeno naivan. Ekumenističko krilo SPC  odreklo se prava da odbije ne samo krupne stvari, nego i svaku sitnicu koja stoji na putu ekumenizmu. Tu počinju jadi srpskog ekumenizma. Ne mogu da odredim da li je samo ekumenističko krilo SPC požurivalo patrijarha Pavla da u bolesničkom krevetu potpiše izjavu kako više nije sposoban da upravlja Crkvom, ali verujem da bi Bog, sve i da je Svetejši hteo da potpiše takvu izjavu, zaustavio njegovu ruku. Tek Sinod je doneo (pravu ili iznuđenu?) odluku da će Sveti ostati poglavar SPC sve do svoje končine.
Sećaš li se svojih, mojih, čaršijskih i svačijih nagađanja o tome ko bi, posle dugog odlaganja, mogao biti izabran za patrijarha srpskog. Priča se, a tome se nema šta zameriti, da je predsednik Tadić bio malčice umešan u tu igru, kažu da je bio zainteresovan da na čelo SPC bude izabran mladi vladika Grigorije Zahumsko-Hercegovački. Ako je Sloba bio, po nekoj svojoj meri, uveren da bi Sava Kragujevački bio najbolji i najdržavotvorniji poglavar SPC, zašto Boris, po svojoj meri, ne bi verovao da bi to bio Grigorije Zahumsko-Hercegovački? Grigorije bi se, bolje nego drugi, snašao u zamršenim odnosima Vatikana i pravoslavlja.  A taj je put negde pred nama, i sve mi se pričinjava da je kraći od puta Srbije u EU.
Stranke koje čine Vladajuću koaliciju unose u politički život Srbije svaka svoj deo jednoumlja. Potoci jednoumlja slivaju se u reku. STP (Srpski trgovački parlament) jedinstveni je ogled parlamentarnog života kakav se nigde, i nikad, nije dogodio. Koalicione stranke koje su, kaobajagi, zahvaljujući svojim programima ušle u parlament pretvorile su sve programe u jedinstveno jednoumni: zajednički im je program da, po svaku cenu, ostanu na vlasti.
Kada je Srpskom trgovačkom parlamentu naručena „Deklaracija o Srebrenici“ videlo se da je Koalicija spremna da učini sve  ne bi li iscedila više od 126 glasova za „Deklaraciju o Srebrenici“ i pokazala nalogodavcima da, još, veoma čvrsto i po tačnim uputstvima upravlja Srbijom. Koalicija je nervoznoj opoziciji obećavala da će, koliko sutra, izglasati Deklaraciju o zločinima i genocidu izvršenom nad Srbima, ali da je potrebno da  se „Deklaracija o Srebrenici“ odnosi samo na Srebrenicu jer je veoma važno „kakvu poruku šaljemo svetu.“
Uvek mi se smuči kad čujem to „kakvu poruku šaljemo svetu“  i podela na dobre i loše poruke. Dobre poruke, naravno, šalje Koalicija, a  loše poruke se pripisuju opoziciji, nacionalistima, i kome vam drago.
Kad mi se sve smuči svejedno mi je da l’ u kafani, da l’ na radiju, da li na televiziji, kažem: Lakše mi je bilo da živim između dva rata, nego između dva izvinjenja Borisa Tadića. Od toga mi je čitavih pola sata bolje. Slab lek. Slabiji od aspirina. Ali, ne košta me ništa, kao ni Tadića njegova izvinjenja. Nerviram se, Boris je opet bolje prošao nego ja, njemu je svejedno što se izvinjava, meni nije svejedno što se on izvinjava.
Primećuješ li, prijatelju, kako se i koliko Koalicija, dakle vlast, udvara Crkvi? Nije li i sam predsednik Republike, između dva međunarodno značajna izvinjenja naravno, prisustvovao hirotonisanju novog vladike Raško-Prizrenskog Teodosija koji je za sedište svoje eparhije izabrao Pećku patrijaršiju. Bila je to nedvosmislena podrška Sinodu, posle otpremanja vladike Artemija u monahe. Predsednik, i svi predsednikovi ljudi, ne udvaraju se Crkvi zbog osećanja da će im Crkva biti potrebna jer će na kraju neko morati svašta da im oprosti. Predsednik i njegovi ljudi, baš kao i Koalicija za razumevanje su tu, da kazne ili oproste, za taj čin nije im potrebna Crkva.
Crkva je dobila specijalno mesto u rušnoj Srbiji.
Ponekad me zapanji anketa na RTS, i drugde, a po tim anketama građani Srbije najviše poverenja imaju u crkvu, vojsku i policiju.
Uvek taj čarobni redosled!
Meni bi bio dovoljan podatak da građani najviše poverenja imaju u Crkvu. Šta će u toj trci vojska i policija? Zar je čudo što građani, uz to vernici, više veruju crkvi nego vojsci, dakle Šutanovcu, i policiji, dakle Ivici Dačiću? Bilo bi strašno da je u tim anketama policija na prvom, vojska na drugom, a Crkva na trećem mestu.
Koalicija za razumevanje poluokupacije čvrsto se drži pravila: Ko nije protiv nas, taj je s nama.
Crkva dobija svakojake privilegije koje se ne mogu iskoristiti. Vraćeno joj je nešto konfiskovane imovine, obećana joj je restitucija, jedan vladika je čak, član RRA, ali jasno je da ne može uticati na program „Pinka“ i ostale rialiti programe.
Nema državnog prijema na kojem nećete videti vladike srpske, a sve češće i samog patrijarha. Nema važnijeg crkvenog praznika ili molebana, gde nećete videti mnoštvo visokih činovnika Koalicije.
Nedavno sam na jednom bogosluženju spazio Mlađana Dinkića. Stajao je čvrsto stegnutih usana, ozbiljan kao uvek. Izgledao je smerno. Čovek bi pomislio da je došao ne bi li se pokajao zbog javno izrečene predizborne laži o evrima koji su, kako je sam rekao, odlučili Tadićevu pobedu na prošlim izborima. Vidim da Mlađan nema nameru da se pokaje. Taj nešto smišlja. Znam da razmišlja o ekonomija ekumenizma i da je spreman da, kao ekonomski genije, ponudi Vatikanu i samom papi da kad ekumenistički obred bude završen Vatikan otvori Bogosloviju u Beogradu ili gde mu je drago. Mlađan je spreman da za svakog upisanog bogoslova iz Srbije plati Vatikanu dvadeset hiljada evra, a papa neka brine o studentima katolicima koji dođu iz Vatikana ili odakle god.
Prošle sam godine, kao što znaš, u Gračanici dobio „Zlatni krst kneza Lazara“, književnu nagradu za životno delo. Duga vožnja. Kišan dan. Bolest. Ne znam zašto sam se nadao da ću u Gračanici sresti vladiku Artemija koji je godinama bio domaćin dobitnicima „Zlatnog krsta“. Nema Artemija. Već je otpremljen u Šišatovce. Na ulazu u Gračanicu vidim nekoliko naoružanih vojnika, stranaca naravno jer naših vojnika ovde nema. Oko vojnika se mota čovek maskiran u civilno odelo. Valjda im je to šef. U džepu nosim „Knjigu zadušnica“ u kojoj je pesma Brane Petrovića, pod rednim brojem  dvanaest, u izboru Ljube Simovića. Mora biti da je Brana video ovu grupu vojnika i ovog civila sa fotoaparatom. Zar bi inače napisao:

12.
Ko je onaj,
Što s kamena na kamen,
Podvijenih nogavica,
Preskače potok
I dobrano mokrih nogavica grede prema kolibama?
Jesi li svetac ili uhoda?
Plaćaš li ili si plaćen?
(Plačeš li ili si oplakan?)
Jesi li soko srpski ili engleska fukara?
Nemački đak ili rusko đubre?
Šalju li te na Kosovo da Dečane popišaš?
Il si američka budala sa fotoaparatom?

Za trenutak sam pomislio, prijatelju, da se ova ekipa preselila iz Branine pesme u Gračanicu da me snimi, i strogo ispita šta radim tu. Savladao sam to osećanje. Ulazim u manastir. Činodejstvuju Irinej patrijarh srpski i Anfilohije mitropolit Crnogorski. Anđeoski hor. Veče. Primam zlatni krst, odužujem se kazivanjem pesme. Pada mi na pamet da pitam Anfilohija zašto, kad je već administrator eparhije Raško- Prizrenske, nije na ovu svečanost pozvao, makar reda radi, vladiku Artemija iz Šišatovaca? Ne pitam ga to. Uzimam zlatni krst i u Kruševac i u Vidovdan. Mislim o Artemiju. Ako je njegov početni greh to što nije blagoslovio dolazak Džozefa Bajdena, potpredsednika SAD, u Dečane, proći će gore nego Dionisije. Pomišljam ko li je Artemijev Tito, ko se ljutnuo na njega i zahteva tešku kaznu.
Danas znam i vrstu i težinu kazne koja je određena monahu Artemiju.
Uprkos tome ili baš zbog toga, nudim ti prijatelju da objaviš dve pesme, obe su posvećene monahu Artemiju. Evo tih pesama:

TRI  POLJAKA

Sunce žut limun kiselo greje.
Sa ogolelih grana ptice
Gledaju Zloga. Zli se smeje
Na pragu svete Gračanice

Noć se prikrada (šaka mraka!)
U Gračanici slave Boga,
Tri naoružana mlada Poljaka
Čuvaju manastir (od koga?!)

A zli Poljake pita za zdravlje
Čudeć se smešnoj besmislici
Otkad to ludo pravoslavlje,
brane papini katolici?

Neka ih brane Bugari, Grci,
Gde su im Rusi i Rumuni
Šta će Poljaci u ovoj trci
U tuđoj zemlji i tuđoj buni

DŽIVDŽAN

Kad vide srušenu crkvu, il kuću
Iz koje ljudi ko zna gde  beže
Ni vrapci više ne cvrkuću
Ko ljudi psuju, ko psi reže,

A život troši, vreme kljuca
Uzalud limun sunce greje.
Dživdžan bi mogao da pripuca
I njemu dojadilo sve je

Kad vidi Španca, ili Danca
Ili Amera  na svom tremu
vrabac režeći skuplja govanca
da im se potpiše na šlemu.

A kad se papa Benedikt  XVI 2013 uputi u Niš bilo bi dobro da to učini preko Jasenovca. Nije potrebno da izračuna koliko Srebrenica staje u Jasenovac, to znamo. Mogao bi da se pokloni onima kojima se nijedan papa nije poklonio.

42 коментара

  1. УСТАЈ БРЕ СРБИНЕ!

    Устај бре Србине! Устај бре геџо! Штај је бре, није ти јасно, теби бре причам, Роде без порода, Несрећо без среће, Тикво без шајкаче! Не знаш ти шта причам, не знаш ни где си… Тетураш се кроз живот ко свињче низ калдрму. Увече се сручиш на поцепану софу са балонче јевтиног алкохола, и натунујеш телевизор на ону виртуалну фарму, где ондак срећно грокћеш са сви остали „јевропејци“… И тако бре до сабајле, док се поново не затетураш низ калдрму ко свињче тражећи нешто за своју „напаћену“ гушу- А за душу Србине, шта ти је бре остало за душу? Где ће ти бре душа Србине!?
    Жену си отерао, или од куће, илу у лудило! Ни децу своју више не пропознајеш, не виђаш их више, или кад их случајно нагазиш, не препознајеш их тако обневидео…

    Устај бре Србине, време те гази, земљу ти комадају, бришу те из свих спискова, децу ти уче да „поносно марширају“ и певају „лили марлен“, родитеље ти, свеже упокојене, из гробова чупају, а од храмова твојих светих поново штале праве! Устај бре геџо, док није касно! Шта је, још ти није јасно, теби бре причам Србине мој- Туго моја!
    Мислиш да те таквог, чупавог, смрдљивог, без шајкаче и без опанка, не препознајем? Вараш се, лако те је препознати… и са тај бугарски џинс, и са тај турски версаће што си га навуко на те, некад јуначке- а сада кокошје груди, иако немаш пара ни за гаће…
    Препознајем те Роде, и то на пушкомет! Управо таквог су те створили, да би могли и „они“ да те препознају где год да те виде, никад се не зна, једног дана може да им затреба и твој бубрег…

    Шта је бре? Кажеш да си сиромах, да немаш више ни кучета ни мачета. Да немаш више ни за добру „шљиву“, а од свог оца ниси научио сам „мученицу“ своју да испечеш. А и да јеси, шта би ти вредело, кад си све раскрчмио… Па се сада тетураш с то пластично балонче у руку, и испијаш ту жуту алкохолисану мокраћу, што ти продају скоро за џабе. Е, није џабе Роде мој, Јаде мој! Ништа на овом свету није џабе…
    Тако су бре „они“, с ту исту мокраћу, истребили цео континент индијанаца, па би сада и нас Србе. Не дај се роде! Устај бре Србине, ниси ти бре индијанац! Ако си негде успут и изгубио свој понос, раскрчмио своју дедовину, и загубио жену и ђецу…
    Још увек је у теби оно што је и у свима нама- онај стари, добри Инат- и нешто мало Српске Душе! Устај бре Србине! Устај бре геџо, још није касно! Не дај „им“ то мало душе што ти је остало; Не дај душманима!- Но напуни „је“ да нарасте и прерасте и тебе самог, и све недаће твоје… И онда ће ти све бити лакше; Биће онако како треба, и онако како је воља Божја!

    Знам, знам, немој се правдаш… Живот те је, не шамарао, већ газио ко булдожер, ко и већину нас. Ниси више знао где ћеш, па ето десило се! И јесте, свакоме може да се деси, и многима се десило… Али зато не мора да траје!
    Ниси ти бре Србине тиква без корена! Ниси ти бре име без презимена! Ниси ти бре Србине домаћин без домаћинства! Чак иако га немаш- Чак иако си га прокоцкао, раскрчмио, распродао у бесцење- Све док постоји Србија, ова наша земља мученица, постојаће и твоје домаћинство! Треба само да му се вратиш, не само својим телом већ и целом својом душом…

    Богат си ти бре Србине, много богатији него што знаш! Зато те се и плаше Србине, плаше се да не откријеш својега БОГАтства! Плаше се да не пронађеш ту своју загубљену Душу!
    Знају да онда тако БОГатом и пуне Душе неће моћи више земљу да ти пустоше! Неће моћи пород нерођени да ти отимају, нити гробове и храмове више да ти руше!

    А сада је доста приче! Време је Србине да се прекрстимо, помолимо, и кренемо! Не низ калдрму! Већ уз! Не да се котрљамо, већ да марширамо и запевамо громогласно нашу „Светосавску“ и Боже Правде!
    Немаш више чега да се плашиш Србине! Већ су ти отели све што су могли, а оно што нису могли…Е за то је куцнуо час да „га“ пронађеш, и то сам- у себи!
    Време је Србине поново да будеш, оно што и јеси, и оно што си кроз вјеке вјекова био- Србин са Душом! А кад имаш Душу и када си поново БОГат, онда је све лакше, и све је могуће… И ондак нека буде, оно што бити мора!

  2. Браво И хвала што нисте заборавили Владику Артемија. А Бајдена је позвао Владика Иринеј аустралијски. Само да се зна!

  3. Господине Брано, ви сте врсни сатиричар, књижевник , свака част. Али сад кад сте у врху СНС и Ви и господин Оливер Антић, ред је да можда народу објасните гладван стремљења СНС странке, није у реду да у кафанском маниру, сад ви нама м причате догодовштине, које су интересантне , као и стил како нам пишете.
    Ви сте сад у политичком руководству које треба одвојити од кафанских прича, дајте на одговоре око главних питања које муче Србију, око тих фамозних алтернатива, али конкретно, као човек из врха странке.
    Тачно је то да је Коштуница био са ДС, Г17+, и осталим сепаратистима, да је годину дана био блокиран од својих партнера и расписао изборе у најгорим моменту за Косово и Србију.
    Има у ДССу људи којии су за сарадњиу, треба разговарати и са Саамрџићем, добра је основа економског програма поповића, треба сви по мало да попустите ,ако сте разумни
    Свако добро и поздрав!

    п.с. Будите конкретни око Косова, тј. интегритета, а што се тиче алтернативе, Србија нема алтернативу, оладите мало са тим еврооптимизмом, бар мало.
    Искрен поздрав”

  4. Sve je ovako kako je ,malo cinično pero Branino napisalo.Sve je tako ali je suviše pesimistično.Nije lako prihvatiti ovakvu realnost i živet sa timNije lako prihvatiti da se i u crkvu uemšala politika,da se javlja sumnja u najviše Crkvene dostojnike.Pa i sami imamo dilemu dali prihvatiti ekumenizam ili ne.Jedno je sigurno prihvatanjem nećemo biti ono što smo do sada bili.Prihvatanjem poništavamo sve ono u šta verujemo da smo a što oni sa kojima treba da se dogovorimo ZNASJU DA JESMO.Dilema je milenijumska i nije je lako rešiti.Da sve nebi bilo tako crno.Jedno je sigurno ceo svet,ceo kosmos počiva na PLUS i MINUS.Na ravnoteži sila.Na ATOMU.Zato u Srpskom narodu (ONI ZNAJU KO SMO)postoje te dve suprotnosti,PLUS i MINUS,dobar i loš,ekstremi svih vrsta.I dok je Srba tako će biti.Svaki Srbin a i drugi koji žive na ovim prostorima može se prepoznati u ovakvoj podeli uloiga.Ovakvom filozofijom čuvam svoju stabilnost.Svako mora sačuvati svoju stabilnost da bi stabilizovali prostor na kome živimo.

  5. Ovako, velikih mislilaca kao sto je Brana Crncevic, veoma je malo srpskom narodu… Ovu njegovu besedu treba procitati svaki Srbin…

  6. Svaka Vam čast gospodine Crnčeviću!
    Tekst je najblaže rečeno melem za dušu. Pitak, tačan i što je iznad svega za pohvalu inspirisan pravovjernim hrišćanstvom. Na ovaj tekst nadovezao bi’ i citat velikog Dostojevskog: “Kada bi mi neko mogao dokazati da je Hristos van istine, i kada bi istina isključivala Hrista, ja bih predpostavio da ostanem sa Hristom, a ne sa istinom”.

  7. *Sigi*..za kim…? .. *zvona zvone*

  8. Lepo je imati Branu Petrovića i Branu Crnčevića.(Ko kaže da B.Petrović nije sa nama?)

  9. Текст је одличан.Само што није монах већ Епископ рашкопризренски Г.Г. Артермије

  10. Љубомор

    Ту се ништа не може порадити. Лепо нас је друг Маркс саветовао:
    “ЕЈ ГАРИБИ БУТУМ ДУЊАЈЛУК (Србије) ШЋУЋУРИТЕ СЕ!”, а ми се шагачимо, као ракова деца се крерћемо и батргамо у правцу свог омиљеног казанчета. А сутра шта ће бити, кога брига? Интелектулана елита одавно кастрирана, а остали интелектуални профитери.

  11. Станоје

    Како повезати овај текст и овакве Ваше ставове са вашим сврставањем у табор од западних амбасада поткупљених Томе Невернога и Вучића Прозирнога? Ви сте озбиљан човек, зашто се компромитујете са евроатлантском јањичаријом у лажном националном руху?

  12. Ekumenizam to je kada musliman objasnjava budisti kako rimokatolik brani Pravoslavlje.

  13. Ni hladno ni vruce…mlako.
    Ocigledno balansiranje i vise opis situacije nego izgaranje srca…Svako dobro od Gospoda nasega, neka vas umudri i dobru i pravednu misao i delo podari, na opste dobro.

  14. Хвала Вам господине Брано, очи, уши и уста Српства. Залуђени попут Станоја (комент. 05.02.) су штеточине по Србију, мајку нашу. Такви не могу да се “начуде” шта ћете Ви код Томе. Примитивизам и незнање је још јако укорењеноо

  15. Zbog totalne nebrige vlade Srbije o Srbima u Hrvatskoj dolazi do nestajanja našeg naroda iz ove zemlje prvog suseda .Točno mladi Srbi se redom u Hrvatskoj izjašnjavaju Hrvatima i ne samo to nego i katolicima , oni koji se još malo bore kažu da ne vjeruju u Boga samo da bi zaštitili sebe i da nebi morali stati na katoličku stranu . Pritisak je strašan od državnih institucija , vrtića , škola , policije preko prijatelja i prijateljica svi vrše pritisak i mladi čovjek jednostavno pukne ili popusti i počinje se sramiti svojih roditelja svojeg imena i prezimena . Pa brže bolje u katoličku crkvu na pokrštavanje a poslije toga od istih tih bivših Srba najveće pljuvanje po svojima kako bi se dodvorili prijateljima tužno i jadno a SRBIJA ŠUTI .Srbi u Hrvatskoj i Krajini žive bez vode , ceste i struje u 21 veku. U bivšoj Republici Srpskoj Krajini u kojoj je rođen svjetski naučnik Srbin sin pravoslavnog paroha, Nikola Tesla koji je struju podario čitavom svetu a zlikovci je zabraniše za njegov narod u Hrvatskoj u 21 veku .Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i oko 150 ooo Jugoslovena od njih oko 80 % Srbi i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori.Da ne govorimo da je Baranja samo dio Vojvodine koju je Josip Tito Broz oteo od Srbije za svoje Hrvate kao i Međumurje što je oteo Mađarima a Istru i Dalmaciju Italijanima .Deo Srpskog Banata poklonio Rumunjima. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se ne smije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali kad tad izboriti se moramo i na naš teritorij vratiti naše stanovništvo .
    Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego što ih umire a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve Srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju Srbija može spriječiti secesiju Srpskog Vojvodstva.Ukratko Srbija mora ekonomski ojačati a najveći dio novca izdvajati za poboljšanje nataliteta , osnovati Srpski fond koji će voditi Srpska pravoslavna crkva , tražiti da u njega uplaćuje i naša dijaspora širom sveta .Pokrenuti veliku obnovu u Srbiji se godišnje treba rađati 100 000 beba u Srpskoj minimalno 20 000 . U Hrvatskoj treba tražiti povratak na plan Z-4 od međunarodne zajednice jer inače se Srbi nikad neće moći vratiti u svoje kuće i stanove .Preko crkve treba pomagati Srbe u Krajini naročito Podunavlje , Vukovar , Ilok, Beli Manastir i Osek .A u Dalmaciji na prostoru između Zadra i Šibenika pa prema granici s Bosnom . Kao i Albanci grupirati se i odrediti centar recimo Srbi iz Dalmacije ,Senja ,Zadra , Splita itd . pomalo grupirati u Šibenik .U BH federaciji uložiti sve napore i ojačati Drvar , Grahovo , Glamoč i veliki trud uložiti da bude Srpska većina u Bosanskom Petrovcu .Isto tako ojačati Brčko sa više mladih višečlanih porodica i ne dozvoliti presecanje Srpske na dva dela . Hercegovina izumire a gradimo veliki Bogomolje to je lepo ali treba nam narod , znači još jedan bitan kraj koji treba ojačati . U Srbiji treba ojačati Suboticu , Sentu , Kanjižu itd . i Rašku oblast u užoj Srbiji .Izbjeglice treba naseljavati tamo gdje nam nedostaje stanovništva a ne u mjestima u kojima su Srbi i tako preko 85 % .Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i natalitetom pobjedimo neprijatelje Srbije i Srpskog naroda .

  16. Sa velikim interesom sam procitao clanak koji je Brana Crncevic napisao o Ekumenismu u Srpsko Pravoslavnoj Crkvi. Nisam siguran da je ovaj clanak razvio temu o saradjivanju svetskih Vera i izgleda mi da ja ne shvacam punu sliku koja se odnosi na Ekumenism.

    Brana shvaca Ekumenism kao neka predaja vaznih kanona Srpskog pravosavlja i gubitak identiteta nase vere, dokle ja samo ocekujem korisne razgovore sa drugim verama. Izolirane Crkve, nisu tako vlasne kao Crkve koje se drze u sirem sporazumu. Na primer, Jugoslaviju su razparcali internacionalne politicko-ekonomske sile koje su ostvarili male zemljice, koje su nesposobne da sebe odrze u mnogim odnosima. Ostalo im je da uvoze ono sto su nekada pravili sami pa cak cujem da i Srbija, uvozi meso. Cudo na cudima, da jedna plodna i poljuprivedno sposobna zemnja, namorana je da uvozi ono sto moze sama da proizvodi.

    U istom dahu, moze da se kaze da izolirane vere ne mogu da pretrpe napad na svoju imovinu i duhovni identitet kao sto bi to pretrpeli u clanstvu sire saradnje. Radi se o ojacavanju i odrzavanje duhovnog zivota. Danas kao i uvek, potrebno je da narod odrzi duhovna vrednost i svoj identitet. Ljudstvo je napadnuto sa svih strana od bogatasa koji gledaju da zarobe nacije, da bi ih lakes pljackali. Da bi to matretiranje uspelo, mora da uniste Crkve.

    Cini mi se da bi Ekumenisam olaksao odbranu ljudstva i njegovog duha od djavola, koji neprestalo ceprka. Nisam zabrinut za cvrstinu Srpskog Pravosavlja jeli ako samo uzmemo u obzir da sluzba u kojoj danas uzivamo, nije izmenjena vec 1000 godina.
    Branko Babic
    http://homepage.virgin.net/babic.branko/

  17. Pa, ekumenisti ce da *dele* i teritoriju…?
    ————————————————-
    Hrvatske partije kod nemačke kancelarke Angele Merkel izlobirale da Hrvati dobiju posebnu izbornu jedinicu koja bi zahvatala i deo teritorije RS
    1
    NAMIRUJE HRVATE PREKO LEĐA SRBA?… Angela Merkel

    Nemačka kancelarka Angela Merkel pripremila je predlog paketa ustavnih promena za BiH, među kojima je i ideja o formiranju posebne hrvatske izborne jedinice, koja bi obuhvatala i neke delove RS, tvrde za Press RS odlično obavešteni izvori iz diplomatskih krugova u Sarajevu.

    Prema njihovim tvrdnjama, hrvatske partije uspele su da izlobiraju kod Merkelove da, u okviru pregovora koje ovih dana vodi sa svim vodećim partijama u BiH, pokuša da izdejstvuje ustavne promene koje bi dovele do radikalne promene izbornog sistema i popravljanja pozicije Hrvata u BiH. Isti izvori tvrde da se već ispipava puls za kontroverzni predlog o formiranju treće izborne jedinice, kojom bi se izbegla majorizacija Hrvata i sprečila mogućnost da bošnjački glasači izaberu hrvatskog člana Predsedništva BiH.

    Iako se još ne zna kolika bi ta jedinica tačno bila i dokle bi se protezala, jedna od ideja je i da obuhvati i deo RS. Prema prvim saznanjima, taj plan, koji je navodno potekao iz hrvatskih partija, predviđa da granice takve izborne jedinice pređu međuentitetsku liniju i obuhvate i dobar deo Posavine!
    A

    JOVIĆ: POSTOJI PREDLOG ZA TREĆU JEDINICU!

    Član Predsedništva HDZ-a BiH Ivo Miro Jović potvrdio je za Press RS da ima „nekih predloga vezanih za formiranje treće izborne jedinice”, ali da je, s obzirom na to da su pregovori tek počeli, prerano govoriti o tome kako bi ona bila organizovana. On objašnjava da je za Hrvate sadašnji izborni sistem više nego nepovoljan, jer su mnoge manje opštine u kojima su većina u istoj izbornoj jedinici sa mnogo većim bošnjačkim gradovima.

    – Ima raznih razmišljanja i predloga kako promeniti takvo stanje, uključujući i promenu sistema izbornih jedinica. Međutim, biće potreban kompromis i mnogo popuštanja sa sve tri strane da dođemo do dogovora – kaže Jović.

    Neprihvatljivo za Srbe

    – U suštini, taj predlog i nije tako loš, jer se time s jedne strane smiruju Bošnjaci, pošto se eliminišu zahtevi za formiranjem trećeg entiteta, a mogao bi da zadovolji i Hrvate. Međutim, problem je što se sada ispituje da li bi za Srbe bilo prihvatljivo da ta izborna jedinica obuhvati i deo RS. Činjenica je, ipak, da bi time došlo do radikalne promene Dejtonskog sporazuma i da će ga srpski pregovarači, ako se takav predlog nađe na stolu, sigurno odbaciti – tvrde naši sagovornici.

    Ovaj predlog, kako saznajemo, još nije saopšten lideru SNSD-a Miloradu Dodiku, koji sutra putuje u Berlin na razgovore sa Merkelovom. Međutim, takve najave već su stigle i do nekih političara u Banjaluci, koji tvrde da srpski pregovarači na sve načine treba da se odupru takvom predlogu. Lider PDP-a Mladen Ivanić kaže da je i sam nezvanično čuo za mogućnost da hrvatska izborna jedinica jednim delom zahvati i teritoriju RS.

    – Ako se takav predlog zaista i pojavi kao zvanična ideja, trebalo bi ga odbaciti u startu! Uveren sam da pregovarači sa srpske strane znaju kolika bi opasnost vrebala iz tako radikalne promene izbornog sistema i zahvatanja teritorije RS, pa ne bi trebalo ni očekivati da će to imati dobar odjek sa naše strane. Iako je još nezvaničan, verujem da je taj predlog autentičan, jer sam svestan da bi na taj način jednim udarcem bile ubijene dve muhe: Bošnjaci bi bili zadovoljni jer se više ne bi pominjao treći entitet, a Hrvati srećni zbog toga što u izbornom sistemu imaju bar Posavinu, dok bi samo Srbi bili oštećeni – kaže Ivanić.

    Međutim, uoči Dodikovog odlaska na pregovore sa Merkelovom, u SNSD-u su uvereni da je cela priča o zahvatanju teritorije RS u formiranju posebne, hrvatske izborne jedinice, zapravo podmetanje „sarajevske čaršije”. Rajko Vasić, izvršni sekretar SNSD-a, tvrdi da taj predlog nije ideja hrvatskih partija, već bošnjačkih političkih krugova, koji žele da unesu zlu krv između srpskih i hrvatskih pregovarača.

    Loše rešenje

    – Iskreno, nismo čuli za takvu mogućnost niti verujemo da je to uopšte verodostojno. Činjenica je da bi podela Federacije na hrvatsku i bošnjačku izbornu jedinicu sigurno bila dobro rešenje, jer bi se, ako ništa drugo, rešio problem vezan za izbor hrvatskog člana Predsedništva.
    3
    Predlog treće izborne jedinice ideja je bošnjačkih krugova koji žele da unesu zlu krv među srpske i hrvatske pregovarače … Rajko Vasić,izvršni sekretar SNSD
    To, međutim, ne znači da bi ta izborna jedinica trebalo da zahvata i delove RS, jer mi na to nikada ne bismo pristali. Koliko je to nerealno, svedoči, uostalom, i to što se radi o svega dve do tri opštine u Posavini, koje nikako ne bi mogle da imaju nekog uticaja na izbor hrvatskog člana Predsedništva – smatra Vasić.

    D. RISOJEVIĆ

  18. U Beogradu će u junu biti održana redovna godišnja konferencija NATO i partnerskih zemalja, saopšteno je danas i u Beogradu i u Briselu
    Održavanje skupa potvrdio je danas ministar odbrane Srbije Dragan Šutanovac, a Tanjugu je u pres službi Alijanse rečeno da se radi o skupu koji se održava svake godine, a ovoga puta u Beogradu i to na inicijativu Srbije.
    Očekuje učešće velikog broja delegacija – njih 69, a prethodni skup te vrste bio je u Finskoj.
    U međuvremenu, ruska agencija Itar-tas s javila je, pozivajući se takođe na pres službu NATO, da bi konferencija mogla da bude održana od 13-15. juna.
    Ministar odbrane Srbije Dragan Šutanovac danas je rekao da odluka NATO da Srbija bude domaćin jednog od najvećih vojnih skupova, predstavlja veliko priznanje Vojsci Srbije i državi.

  19. Само сам чекао када ћеш показати своје право,комунистичко (антисрпско) лице,и ево дошао је и тај дан. Лепо си нас годинама “навлачио” са пробраним текстовима и пробраним људима који ће објавити нешто позитивно о Србству у овом твом листу, наводно листу слободне Србије, који је до прошлог броја и био слободан од оваквих моралних наказа и изрода Србског народа. Дати простора овом политичком конвертиту да пише о православној вери је пљување у лице сваком часном Србину који је икада узео у руке овај ваш лист. А о вућићу да не говорим. Али добро Бог све види.

  20. Poserem se ina ministra i na NATO-fasiste.
    Sad ce NATO-kaplar da predstavi spasitelje Srbije ,iste te NATO-fasiste od cijeg kova je i sam.

  21. Kao je g. Crncevic, pisuci Jade ekumenizma, sebi dozvolio da ovestalim stereotipima, kao “partijsko jednoumlje”, “zasoli”
    (ili skuplja tantijeme) duzan postovanja napis, to cu i ja
    sebi dozvoliti “izlete”.
    Jednoumlje, a
    – neprekidne partijske promene politike, rukovodstva, …
    – uvodjenje sistema samoupravljanja – kontrole upravljanja
    drzavnih sluzbenika – direktora, …
    – nekoliko privrednih reformi,
    – delovanje preduzeca (samostalno) sirom sveta – u nabavci i
    prodaji,
    – dve (ili tri) reforme skolstva,
    – slobodno delovanje brojnih stvaralaca,
    – sloboda putovanja po svetu (ogranicena raspolozivim novem),
    – slobodna saradnja sa brojnim stranim institucijama,
    organzacijama i pojedincima (ko sve nije bio u Beogradu),
    Kakvo je “umlje” vladalo u
    – malim mestima sirom Srbije (i J.)?
    – Centropromu (i njegovim samoposlugama), Jabuci, tgovackim
    preduzecima za prodaju namestaja, “bele tehnike”, …?
    – izdavackim preduzecima, pozoristima, … (jednom, g. Cirilov
    je to vrlo lepo ispricao)?
    – medju brojnim piscima, pesnicima, …, novinarima, …?
    [Inace, i tada, kao i pre i sada, mnogi su premisljali kako
    da “mu” ili “im” bude po volji, a meni u dzep. Oni su bili
    na muci (znate epizodu iz NIN-a). Drugima je uvek bilo lakse-
    izvrsavanje naredjenja (gazde, a jos bolje, njegovog “avaza”),
    bez gundjanja.]
    [Verujem da intelektualcu nije mesto u vlasti, pa ni u politickoj
    partiji.Njihovo stvaralastvo i kritika (misljenja) su njihov
    zadatak i doprinos sebi i narodu.]
    S postovanjem,
    Srboljub Savic

  22. Šta je gore, pustiti Bajdena da poseti Dečane ili slikati se sa Klintonom iste godine kada je ovaj pokrenuo zločinačke napade? Ako govorite o monahu Artemiju onda recite sve.

  23. Pročitao sam mnoge Branine tekstove, naravno svi su “nivo”, ali mi se čini da je ovom prilikom Brana prevazišao, čak i Crnčevića.Možda je to zbog aktuelnosti koja je zahvatila SPC?Veliko Dž. je pobedilo Artemija, da li samo što je veliko ili mu je tu još neko pomagao, čak i iz SPC.Naslućuje se to u Braninom tetstu i dobro je što se naslućuje, kad je crkva u pitanju ne treba biti izričit.Zna to Brana.Elem, jedno pitanje ili zamisao i zabriga za mene, Branu i za sve nas prvosrbijance.Čak, i u “ta strašna vremena” Broza bilo je jačih glasova protiv ekumene nego sada.U vreme “apsolutiste” Aleksandra i njegovog Konkordata, javno se digoše i crkveni i svetovni srpski krugovi.Za vreme BoTe muk, iako nam se 2013-ta nezadrživo približava a papa kuca na niška vrata.Šta je to sa nama? Mislim da nije u pitanju samo-EU nema alternative, u pitanju je nešto još gore.Sve su nam uzeli,teritoriju, institucije, čirilicu, hleb, vojsku prebacili u Ohaju, nadu i sada evo i crkvu.Bojim se da su nam uzeli i dušu.Jer, zar bi Srbin sa dušom ovo trpeo?

  24. Goran Milic..?

    *No, u doba kad se rat događao, je li on vidio svoju šansu da iskoči kao lider?
    – Teško mi je i danas pomisliti da je ’84. pa ’86., kada je postao predsjednik CK, već imao plan napraviti ono što je kasnije napravio. Sjećam se demonstracija 9. ožujka ’91., ja sam tada već bio u Yutelu. Vlast se valjala ulicama, pokušao se rušiti komunizama… ”Kralj ulica“ Vuk Drašković je u kombinaciji s Englezima i kraljem Aleksandrom Karađorđevićem imao zadaću srušiti Miloševićev posljednji bastion komunizma. Prvog dana demonstracija vikalo se: ”Svinjo debela” protiv Mitevića i televizije, a drugog dana ”Bando crvena i Slobo Sadame.” Tada je vojska došla Miloševiću i tražila ga da se izjasni – je li s njima ili protiv njih. Odlučio se – s njima i tri dana poslije smijenio Dušana Mitevića, direktora Televizije. S Mitevićem sam bio u jako lošim, neprijateljskim odnosima. Pljuvao me preko tiska. Kad sam ga pitao što se dogodilo, kako to da su svi bili protiv njega i Slobe, a na kraju je Sloba skinuo njega, rekao mi je: ”Samo se ti naslađuj! Al’ ako ne razumiješ da je sa mojom ostavkom pobijedio četnički pokret u Srbiji, onda ne znaš ništa.” *

  25. Hrvatska je protjerala Srbe iz Krajine izvršila genocid nad njima , zašto NATO nije postupio isto kao i za Kosovo ? Zašto nije bombardovao Hrvatsku i priznao Krajinu jer je Hrvatska svojim protjerivanjem Srba , genocidom , paljenjem kuća i srpskih crkava , radila baš ono za što je NATO optužio Srbiju i Miloševića . Svako imalo pismen vidi da se radi o dvostrukim standardima .Albanci su se vratili na Kosovo i dalje terorišu Srbe a na poklon dobivaju državu otetu to jest deo Srbije . U isto to vreme Srbi ne mogu da se vrate u Krajinu u Hrvatskoj a ono malo što ih se vrati u 21 veku žive bez struje u državi Srbina Nikole Tesle koji je struju podario svetu ali ju Hrvati nedaju njegovom narodu . Bez autonomije Srbi u Hrvatskoj nemaju opstanka niti ozbiljnijeg povratka mladih . Z -4 nudio je premalo nije pokrivao ceo prostor Krajine ali od nečega se mora početi pa je za početak pregovora dobar kao temelj. Vlada Srbije mora dobro razmisliti što radi i tražiti autonomiju pre ulaska Hrvatske u EU . Ne sme se ponoviti Miloševićeva greška i prodaja dela naroda niti pod koju cenu . Što se tiče Pupovca od njega Srbi u Hrvatskoj imaju samo štete a ne koristi .Kao jačeg patriotu vidim Stanišu Žarkovića ,dožupana Virovitičkog . Samo mu Srbija treba pružiti jaču podršku kao i srpski narod u Hrvatskoj . Hrvatska je puna srpskih crkvi i natopljena srpskom krvlju od Krajine do danas ,a autonomija je minimum minimuma što bi trebala tražiti i na tome istrajati vlada Srbije kao matica srpskog naroda .

  26. @N. Djukic-
    Da li se to Artemije sastao sa Klintonom pre bombardovanja, ili posle!? Jer ako je pre, onda je opravdano da ako je mogao da utice na bezumlje mocnika, da to pokusa da ucini pre americkih ratnih zlocina.
    Ako je bilo posle, onda je za osudu, ali to mi nesto nije poznato.
    U svakom slucaju, g.Djukicu, vasi motivi ovde nisu bas naj-jasniji…

  27. Ал Србин ћути,
    ћути и чека,
    ал не да ђаво,
    ил не да Бог !!!!!!

    Сетите се ове прелепе истините песме !

  28. brat Dule, nemoj da lazes da su komunisti *antisbi*, to su *bulevarske parole*, a cinjenice su sasvim drukcije. Brana, nikad nije *iskapio tugu*, na ex, a da se nije prekrstio..za razliku od komunista, hm, hmm ja sam morao nogu od casice da vezem za dugme od sakoa da je ne progutam,nisam bio alav ko vi *antikomunisti*, progutali ste sve casice Kristal Zajecar, pa ste presli na slovenacke ves masine, kako vam se nisu desile Ei Nis…? prave srbske,,,??

  29. Tachno Nikola Djukicu, lepo kazete, tada je Artemije isao na razgovor sa Klintonom, i drugima, napado Milosevica kao da je najveci zlotvor,…a zamera se sto su drugi primlaai tog Bajdena, nijedna od njih nije primao te nezvane goste sto ih ceni nego iz nuzde, ali treba isitinito zboriti. Sada je crkva najpasivnija , jos hoce da prave latininski Krst za papu u Nisu. Ni crkva nije sto je bila.

    Ali ni Bran crncwevic,nijena vissini zadatka izbegava odgovore, i to bas o kljucnim pitanjima, nije to u redu, isto je to i sa Oliverom Anticem,Radosem Ljusicem, okrenuse politiku debelo, pa i sami ne veruju u svoju pricu, ni tamo ni amo, niko nam ne odgovara na kljucna pitanja. Ako su se odmorili neka se politicki penzionisu, da ne dozive nedaj boze sudbinu onog olinjalog lisca Vuka….

  30. Gospodine Crncevicu, neznam da li cu uspeti da kazem to sto zelim,ali svaka vam cast.Sveti oci kazu,”da kako zborite tako i verujete”.Narod se ne da prevariti!Narod nezna da pise pisma, ali sigurno zna na koju stranu treba da stane.Napisite opet jedno pismo Vuceli i recite mu vl.ARTEMIJA za patrijarha,a ove udbase,evropejce i ekumeniste svalere u penziju.Dacicu napisi, da one koji Bogu sluze ne treba da cuva policija,jer njih ce Bog spasiti.Trgovce vratiti u trgovinu, a ostale u mamastire na poslusanje.Na celo drzave Srbije jednog cestitog knjaza,seljaka mudroga koji ce znati izaci na kraj i sa domacim i sa stranim neprijateljima.Zdravo mi ostaj i Bog neka cuva. AMIN!

  31. Srbin ne cuti, startuje iz mesta…2-esta!?
    ……………………………………
    PRI prvoj poseti Nemačkoj, Milan Stojadinović posetio je fabriku automobila “Mercedes”. Posle obilaska čuvene fabrike direktor mu je saopštio da su iz uprave nemačkog giganta upravo odlučili da mu poklone poslednji model automobila.
    Stojadinović je odbio rekavši da kao predstavnik kraljevske vlade nema pravo da prima poklone. Direktor je ostao uporan, predloživši da ga onda kupi za neku simboličnu sumu. Stojadinović je pitao: – Koliko?
    – Neka bude jedan vaš dinar – odgovorio je direktor “Mercedesa”.
    Predsednik vlade izvukao je iz džepa dvodinarku i pružio je direktoru, pričali su svedoci.
    – Šta sad da radimo, nemam da vam vratim sitno – našalio se direktor.
    – Ništa ne mari. Dajte još jedan za kusur…

  32. POKATOLIČAVANjE PRAVOSLAVNIH LIČANA

    1. Starčevići

    Lika je posebno interesantna kad su u pitanju oni istknuti hrvati koji su postali od Srba. Tu ćemo dotaći oca domovine Ante Starčevića, Mile Budaka, Pavelićevog ministra i hrvatskog pisca, zatim porodicu Rukavina i donekle Jurišić. Otac domovine Ante Starčević je i po majci i po ocu Srbin. Majčino srpsko porijeklo niko mu nije krio, ali očevo jest. Činio je to na lukav način i istaknuti frankofurtumaš i kasnije ustaša don Kerubin Šegvić. U svom prilogu za knjigu Jovana Skerlića Pisci i knjige Šegvić o Starčeviću piše: Porodica Starčević, prema tradiciji izgleda da je porijeklom iz Hercegovine, ali se poodavno doselila u Liku. U zaseoku Žitniku, kod Gospića, od oca seljaka Jakova i matere Milice, po rodu Bogdanove i pravoslavne Srpkinje, rodio se 23 maja 1823. godine Ante Starčević. Svom bogu Molohu, s likom oca domovine, Ante Starčevića, u ratu 1991-95. Hrvati su u Žitniku prineli žrtvu od četrdeset i četiri Srbina bez imena i prezimena. Lukavi Šegvić navodi zaseok god Gospića gdje se rodio Ante Starčević, ali ne navodi selo. Čini to očito iz opreza da ne bi neko saznao da se to selo zove Pazarište, u kome ne živi niko osim Srba katoličke vjere. To znaju, ali čuvaju kao strogu tajnu sami Pazarištani, to je znala i austrijska administracija koja je u svojoj statistici iz 1712 istakla istu činjenicu. (Aus der Beilage Specificatio locorum et incolarum 1712. bei der Instr. F.d. grafen Attems. Nr. 183/VII, J. O Krigsmiscellen, Fasc. 95 im Archiv des Reichs-Krigs-Ministeriums.) U preciznom popisu vojnika za Liku i Krbavu vidi se da Pazarište naseljavaju katolički Srbi, označeni u zagradi i kao Bunjevci, da imaju jednog porkulaba, jednog kneza, jdnog fenriha. 43 konjanika, 230 pješaka, ukupno 323 vojnika. Uzgred ćemo istaći još nekoliko podataka iz pomenute statistike. Selo Brušane naseljavaju katolički Hrvati, katolički Kranjci i katolički Srbi; Perušić samo rimokatolički Turci; Budak katolički Srbi i Hrvati; Ostrovicu, Bilaj, Barlete, Vrebac, Pavlovac, Mogorić, Gračac, Znonigrad, Medak, Bruvno, Mazin, Srednja Gora, Visuć, Mekinjar, Bunić i Korenicu naseljavaju samo grko-orijentisani Srbi; Komić naseljavaju samo katolički Hrvati iz Ledenice; Udbinu samo katolički Hrvati, aus Brundl; u ostalim pomenutim naseljima u Lici i Krbavi žive katolici i pravoslavni pomješani. Selo Brušane bilo je i 1712. i 1796, posjed knezova Rukavina. Posljednje godine knez Jerko Rukavina je naselio iz Kranjske u Brušane porodice; Sudar, Čop, Lisac, Abramović, Naglić, Pavičić, Ivančević, Pleša, Janković i Šneburger. Starčevićevo rodno selo Pazarište imalo je još plemena Jovanovića, Milinkovića, Dragičevića, Dujića, Samardžija… Za njih je Ivan Murgić u svojim Uspomenama na gornju Krajinu, objavljenim u Vijencu 1882 zapisao: Svi se ovi još i sada sami zovu Bunjevci i kažu: mi smo vridna braća Bunivci. U Lici ima još mnogo bunjevačkih prezimena kao što su Babići, Došeni, Vojnovići… Svi oni imaju svoje prezimenjake među pravoslavnim Srbima. Srbima su ih, vidjeli smo, nazivali i atustrijske vojne vlasti. Pisac podliska u Srbobranu od 11.februara 1889. godine koji se bavio ovom temom citirao je jednog hrvatskog autora: Uobće imade skoro u svakom selu u Lici uz Bunjevce i ljudi koji kažu da su kranjskog ili ti hrvatskoga pokoljenja. Otkuda to potiče, to ne zna danas nitko (zna, zna vridni brate!) samo se mogu ti ljudi razlučiti po nekoj osebujnostih, jer kod ivih, koji kažu da proizilaze od Bunjevaca, imade u mnogih starih običaj, drugih govor, baš u nekijih mestih i drugačija nošnja… (…) bilo kako mu drago, toliko je istina da su mnoga imena i pridjevci kod pravoslavnih i katolikah Bunjevacah istoglasni, kao napriliku kod Babića i Došena… pa za to mislim da ne ima dvojbe da su ovi ne samo jednoga naroda, nego i jednoga porekla. Pokatoličene Srbe i u Dalmaciji, kao i u Lici i Vojvodini, pravoslavni Srbi i danas zovu Bunjevci. (Ajmo u Bunjevce tražiti Sv. Vranu, tj. Hajde da kod katolika idemo na slavu Sv. Frane; Majko moja Bunjevac mi lole pitaću ga kao boga mole. Sve molitve naučiav lako vjerovanje ne mogu nikako. Ovako govore i pjevaju Srbi u Dalmaciji. Mađari i danas zovu Bunjevce Srbima katolicima. Kerubin Šegvić kaže da su Starčevići izgleda poreklom iz Hercegovin. Mi bismo dodali da su do sada bili svi Starčevići iz hercegovine, iz Kninske Krajine i južne Like pravoslavni Srbi. Možda su ipak sljedbenici njihovog prezimenjaka Ante Starčevića, Srbina, pokojeg od njih preveli u Hrvate i katolike.

    2. Rukavine
    Kneževska porodica ličkih Rukavina dala je mnogo čuvenih visokih oficira, javnih ličnosti raznih profila, ali i mnogo zločinaca koji su svoje zločine izvodili na srpskom narodu. I u ovom najnovijem ratu pojedinci iz roda Rukavina zatirali su Srbe po Lici. U Drugom svjetskom ratu to isto su činili Pavelićev ustaški general Juco Rukavina i titov general Ivan Rukavina. Rukavine su, međutim, etnički Srbi. Ima više izvora koji zkazuju na to, mi ćemo navesti samo neke. Već citirani Ivan Murgić u zagrebačkom Vijencu iz 1882. godine navodi da je austrijski general baron Juco Rukavina naveo u molbi za baronat, upravljenoj na cara Ferdinanda, da su njegovi pređi bili srodnici Nemanjića, kraljeva od Bosne ponosne, Da su Rukavine nosile kneževsku titulu prije svoja dolaska u Liku svjedoči nam i jedna terminacija generalnog providura Đerolama Kornara od 18. novembra 1681. godine. Koja se čuva u porodici Ive Mataka iz sela Krneza kod Ražanca u Dalmaciji. Tu piše da je knez Ivan Rukavina priveo iz trnavca u Podvršje kod Ražanca 12 porodica. Na njihovom čelu su bili : Knez Ivan Rukavina, Šimun Rukavina, Andrija Rukavina, Marko Kovač, Marko Trošelj, Nikola Rusin, Martin Katić, Rade Frleta, Toma Frleta, Ivan Erak, Ante Kožulović, Dmitar Uljarković. Zemlja im je dodijeljena između sela Ljubač i Radovin. Još tada je Ljubač bilo selo srpsko i pravoslavno. Petnaest godina kasnije ninski biskup Parčiš će ga kompletna prevesti na katoličku vjeru. Pisac podliska u Srbobranu iz 1889, 4. februara, kaže za sebe: I ja znam jednog člana porodice Rukavina, koji ima isprave toga srodstva i takog (sa Nemanjićima, prim. S.B.) i to je jedini od rukavina koji osjeća srpski, ma zbog toga osjećaja kao da je popio dosta čemera gorka u svojijem mladijem godinama. Aleksandar – Leso Budisavljević, iz Pećana u Lici, sin Bude Budisavljevića, austrijskog generala i komandanta Jelačićeve avangarde u ratu sa Mađarima 1848. pišući o porodičnoj lozi Budisavljevića spominje i Rukavine. Moj, još od mlađijeh nama godina dobri drug i prijatelj obrstar Joko Rukavina pripovijedaše mi jednom da je njihov praotac prebjegao iz Bosne, zvao se Mamutović i bio je vjere pravoslavne. Bježeći prenio je u rukavu od dolame svoje ‘plemenite liste’, š čega su se oni kašnje prozvali Rukavine. Iz Dalmacije dođoše u Podgorje, pa u Liku. S vremenom su se pokatoličili kao i mnoge druge familije. A kud nema sad Rukavine? Pri kraju prošlog vijeka kad je ovo pisao, Budisavljević najvjerovatnije nije mogao da zaviri u venecijanske akte, poštu su ga putevi, kao austrijskog oficira, vodili na druge strane, pa nije iz toga izvora saznao da su Rukavine najprije došle iz Bosne u Dalmaciju. Usmena kazivanja koja je on slušao podudaraju se sa zvaničnim dokumentima iz arhivskih izvora. Već smo spomenuli jedan, a evo i drugoga, koji je hronološki nastao šest godina prije. Pomenuti Ivan Rukavina, koji se prethodno doselio na područje Ražanca s drugim uskocima, 1675. tuži se generalnom providuru da su drugi već zauzeli zemlju i pašu pa njegovi uskoci nemaju od čega da žive. Vidimo da mu je molba usišena tek 1681. Ovaj dokumenat se nalazi u Arhivu mletačkih dragomana u Zadru, a može se naći i u Istoriji kotarskih uskoka, knj 1, Boška Desnice. Budisavljević priča dalje da je u 1875. u mjestu Bijala u Baliciji, naišao na jednog Rukavinu. Upoznam toga Rukavinu, piše on, Oca mu nekad kao furira – šta li – premjestiše k poljskoj regementi u Galiciju, đe se oženio i umro. Njegov sin, pomenuti trgovac, rodio se i odrastao u Galiciji. Poljak od glave do pete, ne zna ni riječi srpski ili ti hrvacki, zna samo da mu je otac bio rodom iz Hrvacke, činilo mu se da ne zna ni đe je ta Hrvacka, kao što ni Košut za nju nije znao. Poznam još jednog Rukavinu ponijemčena od malena, ne zna ni riječi hrvacki. Vidimo dakle, Rukavine svi znaju za svoje korjene, makar u drugom stepenu, a svi ih se odriču. Jedan je tako tajni Srbin, jedan javni hrvat, drugi Poljak, treći, opet, Nijemac. Pleme koje je jednom iščupano iz svojih tvrdih korijena prima se na svakom tlu, ali nikad više nije svoje. I na primjeru sudbine plemena Rukavina mogu se ugledati tragični puti srpske pojedinačne i kolektivne sudbine.

    3. Budisavljevići
    U već pominjanoj knjizi o geneologiji Budisavljevića u Lici, njen autor Aleksandar – Leso Budisavljević piše o tome kako su lički Budisavljevići, Budaci, Jurišići i Pilipovići iz istog korijena, pravoslavnog i srpskog. Služeći se porodičnim predanjem, ali i istorijskim radovima Lopašića i Frasa, Budisavljević u poslednjoj deceniji prošloga vijeka dosta uvjerljivo ptkrepljuje svoju tezu. On polazi od svjedočenja svoga oca Bude, koje je ovaj ostavio u deseteračkim stihovima. Budo je prikupio ta saznanja iz pripovijedanja svoga djeda Jovana i, iz zapisa protopopa Tome Budisavljevića. Jovan je prema tome, rođen još u 17. vijeku, pošto je imao 96 godina kad je umro. U prilično nevještim stihovima stari Budisavljević kaže:

    Stari naši i stari Budaci Vavijek su se među sobom srađali; (…) Ovo kažem samo što sam sluša’ Od mog djeda staroga Jovana, Devedeset još i šest godina Koj’ je živio, tako kazivao; I od starog protopopa Tome, Koji je mnogog bio zapisao.

    Hroničar navodi i razlog zašto nije moguće kazati nešto pobliže o tom srodstvu, navodeći pri tom vjeru, koja ih je razdvojila, pošto su Budaci prešli u katoličanstvo. Valjda bi se još od tog i više znalo kazat’ i propoviđeti, da nas nije zakon rastavio i ondake zlobu uselio. Aleksandar Budisavljević objašnjava psihološke efekte podjele istovjernih i srodnih na različite vjere. On je sigurno, kao austrijski oficir, imao mnogo prilika da neposredno promatra tu situaciju, pošto su brojni srpski oficiri, zbog ženidbe ili karijere, prelazili iz pravoslavlja u rimokatolicizam i od Srba postajali Hrvati. Ne zaboravi da je, prema Franji Vaničeku (Specijalna istorija vojne granice) godine 1770. izdana carska naredba iz Beča da se bračni parovi mješovitih vjera moraju vjenčati samo u rimokatoličkoj crkvi, a njihova djeca moraju biti katolici (alle Kinder in der katolischen Religion erzogen warden mussten) Đe bi god ‘zakon’srodnike rastavio, piše on, tu bi se odma i vjerska mržnja ukorijenila, jedna strana bi na drugu krivo pogledala, prestao bi rodbinski saobraćaj. Otpadnici su od koljena na koljeno tendenziozno preparirovani, ne bi li im ase utla svaka uspomena njihove prošlosti. Prvi otpadnici čim da bi se pred svojom savjesti pravdali, tuđili bi se zbog prekora, od stida, savjest iapk grize, oči se obaraju, jaz između bivšijeh srodnika postaje sve dublji. To je jedan uzrok što su nam se toliki tragovi u našu prošlost zabatalili, a u mnogom krivi smo i sami. Uz Lopašića i Frasa, kad istražuje iste korijene Budisavljevića i Budaka, Aleksandar Budisavljević navodi i austrijskog istoričara Majnerta (Istorija Austrije), a polemiše sa Vjekoslavom Klaićem koji je i inače bio sklon istorijskim falsifikatima, ako su ti falsifikati koristili njegovoj hrvatskoj nacionalnoj ideji. On izriče i prekorno slovo srpskoj inteligenciji koja se sa krajnjim nemarom odnosi prema svojoj prošlosti. Naš narod i dan današnji još mnogo pamti. Kad bi se to pažljivo pobiljžilo, otkrila bi nam se mnoga pritrpana, već zaboravljena istorična činjenica, istorična istina, opovrglo bi se mnogo bezočno izvrtanje. Ali naša domaća srpska inteligencija nema vremena za taki posao. Ona je opterećena teškom politikom. Glavna joj je težnja i čežnja da bi dospjela što prije u ‘srpski klub’ u Zagreb, đe se poznati prvaci savjetuju o narodnom napretku augurskijem osmjehom, a ostali Martini – u Zagrebu, iz Zagreba. Taka nehatosto potpomaže drugo staro zlo, koje ide šnjome upored. Mi se na svakome koraku naše mučne prošlosti možemo uvjeriti: da je intencija mjerodavnih činilaca koji su nam sudbinu krojili, kao i intencija onijeh elemenata, koji su po nagonu svoje niske mržnje priliku upotrebljavali, da utiču štetno na našu sudbinu – uvijek išla i sada ide na to da se naša prošlost zabašuri i zbriše, da naše muke i zasluge ne uđu pod našijem imenom i knjigu domaće povijesti, kako bi na vremenom načinili nezaslužnima bezpravnima. Tako na jednom vidimo se istisnute, zapostavljene a često bogme još i nagrđene, a nekadanje naše vrle predstavnike gledamo sad vješto prerušene i eskamotovane u tuđem kolu. Po piscu rodoslova Budisavljevića, koji se oslanja na Frasa, sinovi obrstara Nikole Budaka, ili Dudačkoj, Aleksa, Baltazar i Janko spominje se oko 1686. Izgleda da je njihov otac prešao na rimokatoličku vjeru 1678. kad je i pravoslavni vladika Zorčić prihvatio uniju u tom kraju. On je učestvovao u 30-godišnjem ratu, pa kako ga pravda njegov daleki rođak Budisavljević, u tuđini sa tuđim dugo drugujući i sam se je morao otuđiti. Budisavljević piše: Ovoga Janka spominju iste godine kao fedriha u gradu Žumberku, Baltazara spominje Fras, bez označene godine, kao obervojvodu u Turnju kod Karlovca. Pomenuta tri brata bijahu dakle takođe savremnici našeg Toše i Maleša, ako i Mate Budak iz Senjske Krajine, pak što ne bi naš pametar, starac Jovan, unuk Tošin, znao kazivati kako su se ‘stari naši i stari Budaci vavijek među se srađali’, kad je on to mogao slušati baš iz usta svoga djeda Toše. A to srađanje prestalo je još prije Jovana od onoga časa, kad nas je ‘zakon rastavio, pa ondak – zlobu uselio’. Po Aleksandru – Lesi Budisavljeviću drugijeh Budaka, osim potomaka Budišinijeh niti ima danas u našem zavičaju, niti ih je kad god bilo, jer i naši pretci za takve druge Budake ne znadoše, inače bi oni govorili: Ti i ti Budaci nijesu od Budiše, a Budake kao bliže plemeštake naši su stari najbolje poznavali. Lički Budaci iznjedrili su Milu Budaka koji će u Drugom svjetskom ratu biti Pavelićev ministar prosvjete i bogoštovlja i jedan od najkrvavijih gonitelja Srba. On je tvorac one ustaške teorije kako se riješiti Srba, po kojoj jednu trećinu pobiti, jednu pokrstiti, jednu protjerati. Godine 1933. u jednom emigrantskom listu u Kanadi on je napisao, govoreći o potrebi granice na Drini, između Srba i Hrvata: Hrvatski je narod dokazao uz teške i krvave žrtve, da je dorastao za stražara na toj europskoj predstraži, jer je uprkos najužasnijim nasrtajima ne samo spriječio poplavu Evrope, nego ujedno sačuvao i rasne i krvne odlike svojih praotaca i prigrljenu vjeru svojih djedova. U Katoličkom listu iz 1941, brj. 25. Budak kaže: Pravoslavci su došli u ove krajeve kao gosti, i oni bi trebali već jednom da napuste te krajeve. Istina, mnogi neće moći otići, ali će zato htjeti preći na našu vjeru. To možda neće biti iz najčišćeg uvjerenja i zato ćete vi djlovati da svojom molitvom i radom to djelo potpomognete. I drugo rodbinsko krilo, Budisavljevići dali su u vrijeme Mile Budaka, i kasnije, ličnost koja će na bizaran način biti povezana sa svojim ustaškim rođakom. To je Jovanka Budisavljević-Broz. Milu Budaka će, na kraju rata, dati izvesti pred streljački stroj Jovankin budući muž, mršal Jugoslovaije, Josip Broz Tito. Isto tako, Budakov zet Josip Broz, znatno je doprinjeo da neke navedene Budakove proročanske riječi godine 1995. pa dalje, budu potvrđene krvavom i kriminalnom praksom.

    4. Jurišići, Filipovići i Harambašići
    Geneološki hroničar Budisavljevića, Aleksandar – Leso, pisao je pored Budaka, o Jurišićima i Pilipovićima (Filipovićima) kao srodnicima njegovih prezimenjaka. Jurišići su prešli, takođe u rimokatolicizam. Filipovići su jednom granom postali katolici a drugom muhamedanci. Svi su oni nosili plemićke titule pod raznim carevima i kraljevima. Kažu da su isprave o svome plemstvu imali i Budisavljevići, još od srpskih vladara, ali su ih smatrali običnom magarećom kožom pa ih zaturili. Istina je, međutim da je Nikoli Jurišiću, austrijskom vojvodi iz 16, vijeka bilo priznato plemstvo i da je on do smrti ostao Srbin. O tome je pisao dr. Oskar Frajker von Mitis 1908. u Biografiji Nikole Jurišića. Baron Filipović je na Blagoveštenskoj skupštini u Sremskim Karlovcima 1861. godine isticao da je i on srpske gore list. Druga grana Filipovića koja je prešla na islam dala je brojne begove i paše. Muhamedbeg Filipović je sjedio, napr u Glamoču i često se žalio mletačkom providuru u Zadru na uskoke koji mu zadavaju nevolje. Nije nemoguće da je zametao kavge i sa svojim rođacima u Lici. Isto tako nije nemoguće da su one bile to surovije što su bile prisutnije rođačke uspomene. O tom psihološkom problemu konertitstva već smo navodili riječi pominjanog Aleksandra – Lese Budisavljevića. Potkrepićemo ga slučajem hrvatskoj pjesnika Autusta Harambašića i izjavom Milana Levara, Hrvata iz Gospića, koji je govorio o najnovijim zločinima nad Srbima u Gospiću 1991. potpomognutim od hrvatskih državnih vlasti. August Harambašić je hrvatski pjesnik i vatreni pristalica Starčevićeve Stranke prava. Rodio se u Donjem Miholjcu 1861. u porodici Đure Harambašića, pravoslavnog Srbina iz Korita kod Pakraca. Majka mu je Julijana bila katoličke vjere pa je svu djecu krstila u katoličkoj crkvi. Umrla je rano pa je August morao da djetinjstvo provodi sa djedom po ocu Pantelijom, u Novoj Gradišci. I djed mu je bio pravoslavni Srbin. August je učio škole u Novoj Gradiški, Osijeku, Požegi, Zagrebu i Beču. Završio je pravo i radio u kancelariji vođe pravaša Jošua Franka (pohrvaćeni Jevrejin. – T.K) Međutim, još ranije kao đaka i studenta izgonili su ga iz učilišta zbog militantnih pravaških nastupa. Kao žestokog hrvatskog nacionalistu i klerikalca preporučivao ga je za upotrebu u Bosni i Hercegovini i Benjamin Kalaj. Kad je jednom prilikom ugledao uglednog političara i građanina Zagreba Bogdana Medakovića kako se ne diže sa stolice za vrijeme izvođenja hrvatske himne skočio je sav izbezumljen prema njemu, namjeran da se fizički obračuna. Njegova mržnja prema Srbima bila je u svakoj prilici na vidiku. Da je bjesnilo konvertita, od svake ruke, jedna konstanta vidljivo je iz bezbroj primjera u raznim vremenima. Evo, međutim, primjera iz ovog našeg vremena. Već spomenuti Milav Levar, govoreći o strašnim zločinima nad Srbima u Gospiću godine 1991. i 1992. sličnim onim koji su se nad istim narodom događali 1941, rekao je da su se oni vršili nad nedužnim civilima samo da bi pojedinci dokazali svoje veliko hrvatstvo. …ali treba znati, istakao je Levar, da je tu bilo puno ljudi (među ubicama, prim. S.B.) koji su u prošlom sistemu bili i te kako podobni. Sada su se nekako trebali dokazati. Kako, shvatili ste iz svega ovoga. Neki su morali prekrstiti žene, neki su se morali odreći svoga pređašnjeg života zbog uloga koje su onda imali i što im, ruku na srce, baš i ne služi na čast, dok su gotovo svi na opisan način dokazivali veliki hrvatstvo i odanost. Ljudi su promjenom imena, na primjer, ubijali sebe. Zar mislite da im je onda teško nekoga ubiti, i to pod pritiskom? U naše, najnovije vrijeme, bezbroj je primjera konvertitskog entuzijazma u mržnji prema svojim srpskim i pravoslvnim korjenima među Srbima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji , pa i u samoj Srbiji. To je vidljivo jednako kod marginalnih ljudi kao i kod javnih ličnosti. U Splitu je, na primjer, prema kazivanju prognanih Srba iz toga grada, Milan Januzović, Srbin, dijete palog partizanskog borca, negdje od Prijedora, javno huškao na Srbe, prokazivajući ih na trgovima i ulicama rulji i oružanim bandama. Sam je bio obučen u policijsku uniformu. Nije imao vidljivih razloga za takve postupke, jer su se u građevinskom preduzeću Radnik iz Benkovca, gde je radio, svi Srbi prema njemu korektno odnosili. Bijes preobraćenog pokazao je u toku proteklog rata i hrvatski košarkaški as Stojan Vranković. On je to činio preko brojnih izjava, ali i stajanjem uz Tuđmana na kninskoj tvrđavi kad je hrvatski predsjednik došao u Knin 1995. nakon što su taj prostor napustili Srbi. Vrankovićev otac je sahranjen u Drnišu kao pravoslavni Srbin; Srbi su mu stric i brat od strica. Već smo spomenuli sličan sluačj sa njegovim kolegom i trenerom Aleksandrom Petrovićem iz Šibenika. Takvih primjera ima mnoštvo ne samo među sportašima, već i drugim strukama i društvenim grupama. Poznato je, na primjer, da su napuštena srpska sela u sjevernoj Dalmaciji, a tako je, kažu svjedoci, bilo i na drugim prostorima, najviše pljačkali upravo Srbi iz primorskih gradova Splita, Šibenika, Zadra, koji su ostali vjerni hrvatskoj vlasti i učestvovali u njenim vojnim i policijskim jedinicama. Oni su učestvovali, naravno pojedinci, i u paljevinama kuća i ubijanju srpskih civila u srpskim selima sjeverne Dalmacije. Takvi Srbi su se već idnetifikovali sa hrvatskom nacijom i katoličkom vjerom. Ima, međutim i onih Srba koji su u strahu za goli život promijenili ime, prezime, naciju i vjeru.
    I OVO :

    O ulozi Srba u očuvanju hrvatskog naroda u srednjem veku napisano je dosta, ali je za vreme dve Jugoslavije to zataškivano, da se nebi remetilo „bratstvo i jedinstvo troimenog naroda“, Srba, Hrvata i Slovenaca. Naime, Hrvati su pred Turcima mahom napustili svoja ognjišta od Drave do mora, tako da nije imao ko više da brani prilaz Beču i ostatku Evrope na Zapadnom Balkanu. Srbi su delom bili pokoreni od Turaka, delom su hajdukovali na svom tlu, a delom su krenuli put Mađarske, pa čak i Ukrajine i Rusije. Jedina srbska zemlja koja je neprestano pružala otpor bila je Crna Gora, koja nikada do kraja nije pokorena. Srbski janičari koji su nastali kao otpor ugarskom dvoličnjaštvu, postali su pretnja za Zapad, pošto su se pokazali daleko opasnijim od samih Turaka. Naime, mnoštvo Srba nikada nije zaboravilo kako je dve trećine muških glava Srbadije palo na Kosovu za Hrista, čime je sprečena provala Turaka u ostatak Balkana za čitav jedan vek, a kako su Ugari umesto da pomognu u borbi (Lazar je pozvao čitavu Evropu tada na Kosovo), napali nebranjenu Mačvu i pripojili je sebi. Potom njihova pljačkanja od IX veka sve do Jadrana, te na prevaru oduzetu Bosnu, Srbi im nikada nisu oprostili. Masa Srba prešla je na Islam, što su današnji Bošnjaci. Da bi Austrija iskoristila vojničku tradiciju Srba, koju su počeli koristiti Turci, pozvala ih je „u ime Hrista“ da pređu u Austriju, jer kako je pisao vojni zapovednik prve Krajine, Hans Ungand 1540. o Hrvatima, domicilno stanovništvo nije bilo doraslo za borbu s Turcima „pa neko i njih mora da brani (…) oni su navikli samo da služe oko stolova svojih gospodara i pune podrume i koševe njihove“.

    Uz Srbe (Rasciane), Ungand je pozvao i Nemce za vaspostavljanje Krajine. Odatle danas mnoštvo „Hrvata“ s nemačkim prezimenima upravo u severozapadnoj Hrvatskoj, gde je ustanovljena prva Vojna Krajina. Napominjem da su Srbi već od 1434. godine bili vojnički prisutni u Hrvatskoj, kada se srbska despotica Katarina Branković udala za vladara (bana) Hrvatske i Slavonije, Urliha grofa Celjskog. Tada su s njom iz Smedereva došli srbski oklopnici, koje je ona postavila u dobijene gradove – Medvedgrad nad Zagrebom, Rakovac kod Vrbovca, Veliki i Mali Kalnik kod Križevaca. Deo posade postavljen je i oko Koprivnice (postoji selo-opština Rasinja koju su osnovali upravo ti Rašani). Grof Ulrih ubijen je 1456. godine u Beogradu, tako da je njegova žena ostala da vlada, ali su im sva deca umrla, tako da nisu ostavili naslednika. Župan Zagrebačkog polja postao je Srbin iz Despotovine, vlastelin Bogavac Milaković. U oba Kalnika zapovednik je bio Srbin, Pavle Mikšić, sve dok grofica nije te gradove ustupila drugima. Prvi vojnici iz Srbije su se pokatoličili u pomenutim mestima od Koprivnice do Zagreba, a njihovi potomci su svi oni katolici koji se prezivaju na tom području: Borić, Vučić, Dobrenić, Nedeljković, Milićević, Obradović, Poznanović, Radinović, Stančić, Radić, Milošević, Mikšić, Milaković, Pavlović, Marković, Petrović, Kovačić, Kovačević, Srbinović, Srbljan, Gačić, Gvozdenović, itd. itd. itd. (uglavnom svi koji imaju slovenski sufiks i nastavak „ić“ ili grčki sufiks i nastavak „ić“).

    To su bili prvi srbski vojnici koji su došli u severnu Hrvatsku nakon IX veka. U južnoj su ostali uvek prisutni u određenom broju, mada ih se tamo najveći broj pokatoličio, pre svega da bi mogli postati punopravni građani primorskih gradova. O njima u posebnom odeljku, pošto su ovi Srbi na severu manje poznati, a ipak su dopirali sve do Zagreba, pa čak i vladali hrvatskim gradovima. Od tada (dakle od XV veka) u Slavoniju i Hrvatsku počinju na pusta polja i naselja (40-80 godina su bila pusta) dolaziti na desetine hiljada Srba upravo iz Srbije i Bosne. Došlo ih je toliko da su osnovali novu Rašku u Slavoniji, koja je ušla na tadašnje geografske karte Mađara i Nemaca, a moldavski i ruski vladaoci su u razdoblju 1609-1704. godine čitavu Gornju i Donju Slavoniju (dakle od Vukovara do Sutle) nazivali „srbskom zemljom“. Zadnji srbski despoti iz porodice Berislavića dobili su znatne vlasteoske posede s centrom u Slavonskom Brodu. Od Požege do Pakraca, Turci su taj kraj zvali „mala Vlaška“ ili „mala Raška“. Veći broj Srba u Slavoniju i Hrvatsku stiže pod vojvodom Vladislavom Hercegovićem, sinom osnivača Hercegovine, Stjepana Vukčića Kosače, te je on upravo nasledio gradove Veliki i Mali Kalnik kod Križevaca.

    U to vreme Srbi uveliko ratuju u Senjskom primorju, pa sve do Žumberka i Kranjske, gde i danas ima potomaka Srba i srbskih sela (manastir Gomirje). Tamo je bilo toliko Srba da su ih odseljavali na sever u Vretaniju (tako su Srbi nazvali zemlju od Marče do Varaždina). Glavna srbska gospoda behu Marko Tomašević, Petar Besedić-Pribeg, Pavle Bakić, Ivan Margetić-Rascianus i stric mu Plavša (dao ime selu Plavšinci kod Koprivnice), vojvode Aleksa, Dojčin i Vukmir, vojvoda Ratko Pribeg (Topolovac kod Križevaca), a okolinu manastira Lepavina naseliše Senjski uskoci. Iz Dalmacije su u taj kraj došli i Srbi-Morlaci (Morovlasi) koji su naselili Glogovnicu. Najveći priliv Srba u Gornju Slavoniju bio je od 1597-1600. godine. Pojačanju tih četa doprinela je tzv. „Bručka libela“ iz 1578. godine, kojom je određeno da se plaćenička vojska na „Slovinskoj krajini“ znatno uveća.

    Jedan od najvećih junaka Varaždinskog generalata bio je srbski vojvoda Petar Hasanović, koji se svojim junaštvomistakako u bici kod Ivanić Kloštra protiv Alibega 1586. godine, a onda je sa svojom posadom naselio grad Đurđevac. Sledeća grupa Srba došla je nakon upada barona Mihajla Sekelja i kapetana Globicera u turski deo Slavonije, odakle su doveli kao roba turskog Srbina i plaćenika, kneza Ivana Pejašinovića, koji se nagodio s Austrijancima i upao sa voskom u taj kraj odakle je izveo mnoštvo zadružnih srbskih porodica i naselio ih s jednim popom negde oko Koprivnice. Pod komandom Gregorija Lajbahera, križevačkog kapetana, krajiška vojska upala je u „Malu Vlašku“ i popalila Cepidlake, Drežnik i Kusonje, te dovela još jednog srbskog harambašu u Austriju, dičnog odličnika Miliju. Njegovi podanici naseljeni su po mestima – Cirkvena, Sv. Ivan Žabno, Glogovnica, Topolovac, Gradec, Dubrava i Sv. Petar Čvrstec. Baron Herberštajn udariće na Podravsku Slatinu, spaliti je i iz nje izvesti 1100 Srba sa 400 grla stoke, i sve njih je doveo u Rovište kod Koprivnice i okolna sela. U okolinu Ivanića 1598. godine sprovedeno je više stotina Srba, kao i u Sv. Križ. Potom su iz Pakraca i Požege dovedene srbske starešine Dragul-aga i Vučić-aga sa svojim stanovništvom. Koprivnički kapetan Alban Grasvajn je sa svojim četama iz Ludbrega i Križevaca 27. januara 1600. godine, preko Virovitice i Brezovice opet napao na Podravsku Slatinu koju su Turci brzo obnovili, pa iz nje Turcima oteo Srbe, kao i iz okolnih mesta – Vukičica, Miholjac, Miljeno, Bistrica, Medinci, Rečica. Njihovo stanovništvo pod starešinom Radosavom Cvetinovićem s mnogo blaga stoke preselili su Austrijanci takođe u koprivničku okolinu. Kapetan iz Križevaca, baron Glajspah, udario je s vojskom na Jugovo polje i Orahovičku nahiju, te odande izveo preko 100 srbskih porodica, iz kojih je 309 mladića bilo sposobno za oružje. Preseljenje Srba trajalo je sve do kraja XVII veka, čime je u potpunosti obrazovana Slovinska krajina. Na opustošena područja Turci su dovodili ponovo Srbe iz Srbije i Bosne, te njih slala u pohode protiv „prebegle raje“, tako da je mnogo Srba stradalo u međusobnom satiranju. Početak smirivanja bitaka počeo se nazirati mirom u Sremskim Karlovcima 1699. godine, kada je cela Slavonija potpala pod Austriju.

    Najveća seoba Srba iz Srbije u Slavoniju zabeležena je oktobra 1688. posle osvajanja Užica, kada je iz tog kraja naseljeno 6000 porodica i naseljeno po pustim predelima Slavonije. 1702. godine Slavonija je od strane Austrijanaca naseljena Srbima iz Banije, Like, Krbave i delova Bosne, pošto je tamo bilo zgusnuto srbsko stanovništvo. Od tada se rečica Ilova počinje smatrati granicom između Hrvatske (nekada Gornje Slavonije) i Slavonije (nekada Donje Slavonije). Pošto je za te krajeve nastupio mir, otpočelo je masovno pokatoličavanje Srba, donošenjem zakona koji su bili zapečaćeni od XVI veka, po kojima se u Austriji ne može trpeti druga vera sem rimokatoličke (Zakonski član 5. od 1545. godine). Srbi su se tokom tih 200 godina snažno opirali, a centri pravoslavlja postali su manastir Marča i manastir Lepavina (osnovan od monaha-pustinjaka iz Hercegovine, Vukodabovića, 1550. godine). Najznačajniji srbski sveštenik oko kojeg se Srbi organizuju bio je Simeon Vretanijski, episkop, koji je u lancima odveden u Varaždin. Na pokatoličavanju Srba najviše je radio ljubljanski biskup Tomislav Hren. Još od 1525. godine radili su jezuiti na tome kako da iz Žumberka uklone pravoslavne sveštenike i prevedu Srbe u katoličanstvo, ali se baron Paradajzer austrijski zapovednik odupro tim nastojanjima, bojeći se ustanka Srba u Žumberku, Slavoniji i Primorju, „kojih ima više od 9000 naoružanih“ i predlaže da se pokatoličavanje sprovede postupno i neosetno. Mađarsko-hrvatska vlastela, posebno Zrinski i Frankopani, takođe su veoma nastojali da prevedu Srbe u katolike, jer im je trebalo još više kmetova sa njihovom zemljom, a pravoslavci su bili oslobođeni daća zbog vojničke službe. Austrijski dvor je tim povodom poslao i komisiju koja je trebala da sprovede unijaćenje Srba, ali su Srbi 26. jula 1623. godine došli na zbor u Rovište, gde se sav narod s podignuta tri prsta k nebu jednodušno se zakleo, da će svi do jednog poginuti, nego što će pristati da postanu bečki kmetovi. Uz to na polju su bili naoružani srbski konajnici i više hiljada pešaka do zuba naoružanih. Austrijska komisija se uplašila i odustala da sprovede dvorsku odluku. Da bi umirio Srbe, Ferdinand II je izdao 15. novembra 1627. godine Srbima Varaždinskog generalata „Patent Buch“, u kojima priznaje velike zasluge srbskih krajišnika za celo hrišćanstvo, a naročito za ugarsku krunu. Pomenuti originalni spis nestao je iz Severina 1884. godine i smatra se da je ukraden od strane novohrvatskih nacionalista, pošto je to jedan od najvećih dokaza o ulozi baš srbskih krajišnika za Hrvatsku. Još jedan od primera kulturnog genocida koji se sprovodi vekovima, a posebno od kraja XIX veka do danas.

    Jedan od najpoznatijih junaka Austrije bio je Srbin, podmaršal baron Mihailo baron Mikašinović, vitez od Šlagenfelda, koji je 1750. godine dao da se izrade dve slike za crkvu u Plavšincu, upravo kao sećanje na srbske junake. Na jednoj slici prikazan je dolazak Srba i Hrvata za vreme cara „Vasilija Makedonjanina“ i primanje povlastica od njega, a na drugoj je prikazan trenutak primanja privilegija koje je Srbima dao car Rudolf II 1612. godine. Dakle, i tada su Srbi radili na privlačenju Hrvata u slovenstvo, ali kao što se vidi, nikada to do kraja nije uspelo. Hrvati su ostali odani kmetovi Austriji.

    Pomenuti episkop Simeon Vretanijski je svojom energičnom politikom uspeo da za svoj srbski narod dobije od cara samoupravu u građanskim, sudskim i policijskim poslovima, na čelu s knezovima i velikim sudijama koje je birao sam narod Vretanije. To su takozvana „Statuta Valachorum“ (Vlaški statut), kojeg je u Regensburgu 5. oktobra 1630. godine potpisao car Ferdinand II i u svečanoj audijenciji predao narodnoj deputaciji od 12 lica crkvenih predstavnika i vojvoda, na čijem je čelu bio marčanski iguman Maksim Predojević, naslednik netom umrloga Simeona. Maksim je bio vrlo mudar čovek, koji je uspeo cara da ubedi, kako „vretanijski“ znači isto što i „krajiški“, iako se radilo o pokušaju da se zasnuje nova mala srbska država Vretanija (od Bretanija), u okrilju Austrije. Bio je to jedan od prvih pokušaja obnove srbske državnosti, više stotina kilometara daleko od Srbije. Car je Maksima uputio papi Urbanu VIII u Rim, da od njega primi posvećenje (što je bio pokušaj unijaćenja, odnosno postupnog prevođenja u katoličanstvo), ali je mudri Maksim otišao na drugi kraj Evrope, u Peć, gde je posvećenje za episkopa Vretanije dobio od patrijarha Pajsija Janjevca, koji mu je izdao i sinđeliju za Vretanijsku eparhiju. Osam godina je trebalo katolicima da shvate šta je Maksim uradio, tako da je pokrenuta velika hajka na Srbe preko zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića, pošto je u Vretaniju nahrupilo katoličko stanovništvo iz današnjeg Zagorja, da bi živelo po „vlaškim pravicama“, po najslobodnijem, najdemokratskijem zakonu u Evropi toga vremena. Hrvati su bežali sa imanja svojih mađarsko-nemačkih tlačitelja i naseljavali se po Vretaniji, gde ih je dočekao sloveno-serbski narod kao svoju braću i davao im zemlju i vinogradske kućice za život, pošto su Srbi dobili velika ali pusta imanja koja su bila tolika da ih nisu ni mogli obrađivati.

    Danas se s pravom pitamo, da li je takav postupak srbskih vojvoda bio pametan. Bio je hrišćanski, ali da li je bio pametan? Danas u Slavoniji ne živi više ni 3% Srba, a nekada su činili ogromnu većinu. Imali su čak na njenom tlu dve državice – Rasciju (od Vukovara do Ilove) i Vretaniju (od Ilove do Zagorja). Danas se ti Srbi nazivaju Hrvatima, a velik broj onih koji se nisu pohrvatili pobijen je u Drugom sv. ratu, te proteran u Građanskom ratu, upravo od svojih komšija, potomaka onih koje su njhovi dedovi zdušno primili da žive s njima, na njihovim imanjima, kada su pobegli od mađarske gospode, kao i od potomaka samih Srba koji su davno prešli u katoličanstvo.

    Bilo kako bilo, dejstvovanje zagrebačke biskupije, koja je nekoliko puta pokušala da manastire Marču pounijati, kao i Lepavinu (zadnji puta u Drugom sv. ratu), uspelo je na dva načina. Prvo – grubom silom kada su Srbi polako od vojničkog naroda postajali seoski paori i ostavili oružje. Tada su zbog „izdaje cara“ pogubljeni mnogi kaluđeri, a neki odvedeni čak u robstvo kao galioti. Optužen je i vladika Gavrilo Mijakić za saučesništvo u zaveri Zrinski-Frankopani, kojeg su živog zazidali u jednoj tamnici u Gladskom (Šleska). Vladika koji je pomagao hrvatskom plemstvu, preživeo je u potpunoj tmini punih 16 godina, gde su mu neka lica kroz otvor na zidinama doturala hleba i vode. On je još jedan od srbskih mučenika i boraca za slovensku samobitnost.

    Zagrebačka uniznička biskupija, koja je vekovima držala skute neslovenskom, romansko-germaskom elementu, poslužila se i drugačijom metodom od XVII veka, školujući imućniju srbsku decu, te ih prevaspitavala u katoličkom duhu i od njih pravila unijatske sveštenike koji su prevodili Srbe u katolike, a oni postadoše Hrvatima u XIX veku. Jedan od najpoznatijih prevaspitanika bio je dotični kleti Pavle Zorčić, štićenik biskupa Petretića. Školovan je na visokim školama u Bolonji, pa kada je pomenuti mučenik Gavrilo Mijakić zatočen, postavila ga je biskupija pomoću bečkog dvora za marčanskog episkopa. No, narod nije hteo da ga prihvati, tako da je izbila i buna među Srbima, koja je silom oružja ugušena, a vlasti su da bi zastrašili narod pohvatale 14 kaluđera i osudile ih na večno robijanje. 1672. godine sve su ih okovane poslali na Maltu gde su neki umrli od kuge, a preživelih nekoliko su obrijani i ošišani bačeni u neku galiju kao galioti. No, narod je onda prešao u ilegalni rat protiv unijata. Izdajnik Zorčić je morao da spava u manastirskoj kuli, odakle bi povlačio merdevine, a jedva je izbegao i atentat, kada je neki Srbin pucao na njega. Morao se povući u samu kulu pa je od takvog života vrlo brzo umro. Nasledio ga je brat Marko, ali je i on umro u svojoj 29. godini života. Pritisak je nastavljen u decenijama koje su sledile, tako da je čak ubijen na pragu i lepainski iguman Kondrat, koji nije hteo u uniju. Narod se opet pobunio i onda je Austrija napravila popis, ko želi da bude unijat, a ko pravoslavac, morao je da se potpiše. Komisiju je predvodio križevački komandant, pukovnik Goler, a članovi su bili pravoslavni kostajničko-zrinopoljski episkop Stefan Ljubibratić i unijatski svidničko-platenski episkop Grigorije Vučinić sa pratiocima. Komisija je prošla kroz Ivanić, Križevce, Koprivnicu i Đurđevac gde je popisivala stanovništvo i njihove odluke – muške članove porodica starije od 15 godina. Rezultat je bio katastrofalan za unijate – sve kućne starešine iz 31 parohije izjavile su be ijednog izuzetka da su pravoslavci: „mi uniti svjatija rimskija cerkve nismo bili do sada, niti hoćemo biti ot sada… mi smo svi čada i pitomci svjatija jerusalimskija vostočnija cerkve grečeskago ispovjedanija i zakona i svjatih dogmatov nih…“ Ljudi su u selu Plavšinci uzvikivali: „Ne budem unit, niže jesti, ni dnes, ni zautra, ni dovjeka!“. To je bio poslednji otpor koji je pružen od strane Srba, pošto je usledilo mirno razdoblje, od kojeg su pravoslavci na miran način prevođeni u katolike – pomoću škole. Svi koji su se školovali, da bi napredovali, morali su preći u katolike, a za njima su prelazili i njihovi rođaci. Tako je ogroman broj Srba postao Hrvatom.

    Poslednji veliki Srbi, o kojima sam već pisao, borili su se za svoje pravoslavlje i u sred Zagreba, gde su osnovali velike banke, prodavnice, podigli Hrvatsko narodno pozorište, prvu hrvatsku štedionicu, doveli Đuru Daničića da sprovede reformu hrvatskog pisma, bivali rame uz rame s banom Jelačićem kao njegovi najodličniji oficiri, komponovali hrvatsku himnu, poklonili boje današnjoj hrvatskoj zastavi (srbska zastava do 60-ih godina XIX veka), itd., itd., itd. Hrvatsko oduženje za borbu Srba protiv Turaka na prvoj vojnoj krajini, koja je očuvala Zagreb, Varaždin, Križevce, Koprivnicu i ostale gradove koji su očuvali hrvatsko ime (za razliku od dalmatinskih gradova u kojima se hrvatstvo pamti jedino u Zadru to vreme) te sve ostale zasluge slavonskih Srba za Hrvatsku behu ove:

    1. Uništavanje srbske imovine u zagrebačkoj „kristalnoj noći“ 1902. godine, koja se prenela i na neke druge hrvatske gradove.
    2. Oduševljeno stupanje u austrijsku vojsku koja je krenula na Srbiju 1914. godine.
    3. Otvaranje prvog ustaškog logora upravo u Koprivnici 1941. godine, gde su prvi zatočenici bili Srbi (logor Danica).
    4. Proterivanje Srba iz Zagreba, Karlovca, Zapadne Slavonije i Papuka 1991-95. godine.

  33. bila je vuna kico..1941..slicno 1995 od *slebdenika* u RSK..*bes te noge..xe, xe*
    ————————————————————————————————————————————
    Mali Zvornik — Iza crnih metalnih vrata, teških više desetina kilograma, počinje hodnik, okrečen u belo, izbetoniran, omalterisan i sa kablovima za elektroinstalaciju, a već posle prve krivine udesno tama kakva se, valjda, sreće samo u zemljinoj utrobi. Novinar „Blica“ obišao je oko 1,5 kilometara podzemnih hodnika, odaja i prostorija skrivenih u utrobi obronaka planine Boranje, na samoj obali Drine, kraj starog železničkog mosta kralja Aleksandra Karađorđevića u Malom Zvorniku.
    Temperatura je stalno ista, između 14 i 16 stepeni, a vlage skoro da i nema

    Do table sa prekidačima za struju mora se uz pomoć baterijske rudarske lampe. U ulozi vodiča, sveštenik malozvorničke crkve prota Mileta Tovarović sa izuzetnom lakoćom snalazi se bez osvetljenja kroz hodnike koji su iskopani od 1932. do 1934. godine za potrebe Kraljevine Jugoslavije. Stručnjaci su odabrali stenu koja se spušta do obale Drine da u njoj izgrade skrovište i podzemni grad. Stena šuplja, puna pećina i hodnika, imala je sve potrebno za vojne stratege. Baš tu, u lavirintu tunela, u dubini kamenog brda, po naređenju kralja Aleksandra Karađorđevića izgrađeno je sklonište, kraljevo ratno komandno mesto.

    Kralj Aleksandar Karađorđević

    – Gradnja je započeta 1932. godine i u ovom podzemnom gradu napravljeni su hodnici, dvorane, sale za vrhovnu komandu, kralja, vladu, stražu i gardu, kao i crkva. U sedamdestak odaja moglo se smestiti od tri do pet hiljada ljudi. Tuneli su iskopani u obliku krsta, a vidljivi su ostaci kapele i kraljevska česma – počinje priču otac Mileta, čovek koji od 1999. godina istražuje podzemni grad.

    Crkva u steni

    U steni je ulaz u prostor u obliku krsta koji podseća na pećinsku crkvu. Do 2003. godine mislilo se da je to samo ulaz, a najveće zasluge za njegovo otkrivanje ima sveštenik Mileta. Kada su očišćena dva unakrst prokopana hodnika od po 33 metra, ukazao se i oltarski deo. Poslednjih godina obavljaju se i bogosluženja.

    Koračati hodnicima kojima je tri dana hodao kralj Petar Drugi Karađorđević, pre nego što je 12. aprila 1941. godine prešao u Bosnu i nastavio put u izgnanstvo, osećaj je kakav se može doživeti samo obilaskom prostorija u kojima osim slepih miševa i tmine, zvuk stvaraju jedino kapljice s plafona.

    – Sve je stručno urađeno, iako se radilo bez mašina. Glavni arhitekta je bio Rus, stručnjak za kopanje rudnika, a objekat je urađen od čvrstog materijala, po tada najsavremenijim građevinskim i vojnim standardima. Može da izdrži i najjače udare savremenog oružja. Podzemni grad ima najmanje dvanaest izlaza, zakapijanih metalnim vratima. Ovi izlazi ujedno su služili i za ventilaciju. Temperatura je stalno ista, između 14 i 16 stepeni, a vlage skoro da i nema – detaljan je naš vodič kroz podzemlje obronaka planine Boranje.

    Otac Mileta na ulazu u podzemni grad

    Otac Mileta na ulazu u podzemni grad
    Otac Mileta na ulazu u podzemni grad

    Otac Mileta na ulazu u podzemni grad
    Prostorije podzemnog grada

    Prostorije podzemnog grada
    Hodnici podzemnog grada

    Hodnici podzemnog grada
    Prostorije podzemnog grada

    Prostorije podzemnog grada
    Hodnici podzemnog grada

    Hodnici podzemnog grada
    Crkva u steni

    Crkva u steni
    Novinar i otac Mileta

    Novinar i otac Mileta
    Slepi miševi su danas jedini stanovnici podezmnog grada

    Slepi miševi su danas jedini stanovnici podezmnog grada

    Prostorije su okrečene u belo, a samo u dvorskoj kapeli, pri vrhu, iscrtane su bordure u vidu cvetova. Tajni grad delo je kralja Aleksandra Karađorđevića i izgradnja je trajala do njegove pogibije u Marseju, u oktobru 1934. godine.
    – Posle izgnanstva kralja sve je stalo. Verujem da će građevina uskoro biti i turistička atrakcija – kaže prota Mileta, pokazujući bunar u kojem je bistra voda.

  34. Dž.Bajdenu
    (povodom njegove posete Dečanima)
    Ja sam jako tužan bio
    Što ga nisam uhvatio,
    I za noge obesio,
    Nasred zemlje Srbije.
    Pa da vidi hulja jedna,
    Bolje-reći rđa bedna,
    Čiju zemlju prodaje.

  35. a kako zalutaste gos.Crncevicu kod onih nesretnih Naprednjaka,molicu lepo?Ipak,veliko hvala za naseg Vladiku Artemija.Tako vam je jos jednom sve oprosteno.

  36. Dobar tekst gospodine Crncevicu, mada mi nije srce taknuo niti suzu izmamio. To je ucinio Sigi Singidunum prvi komentator sa tekstom ” Ustaj bre Srbine!
    Pitanje :zasto je ovaj tekst daleko dublji i jaci, zasto su mi suze krenule citavsi ga? Zato sto je pisan iz dubine srca jednoga izmucenog Srbina. Zato sto nas dize iz mulja, iz bede, iz pakla, nemastine, muka, dize nas kao Feniksa iz pepela!
    Vas tekst je oslikavanje situacije koje svi mi znamo. Nije mi izmamio suze, uopste, izmamio mi je konstataciju ponovo da smo upropasteni narod i zemlja. Vas tekst gospodine Crncevicu jeste istinit,ali me -nas ostavio i dalje na dnu , u mulju , u depresiji, u nemastini i paklu.
    Znaci, izmedju ova dva teksta velikog knjizevnika i obicnog Srbina je ogromna razlika. Zasto je tako, zapitajte se sami i kad sagledate Istinu, zakljucite sami.

  37. Veoma dobar tekst. Tekst koji nam miluje dušu i teši nas da budemo spokojni u mulju, koji i sami postajemo. Tekst čoveka koji večito traje i koji uvek želi da bude u pravu. Mmalo kudi, malo odobrava, bira reči, i uvek ima svoje mesto u svakom režimu. Ni jednom se nije zamerio.
    Slažem se sa Tobom Kata da su nam potrbni Srbi sa idejama koje razumemo i koji nas oko ideje mogu mobilisati…
    Če je živ!

  38. Brancilo, price su zavrsene, ostace razna secanja, *voza bez voznog reda*…uskakanja u *politicke vozove bez reda*..*mirno more Branciolo*…Momo Kapor, kaze da nece da prostire crveni tepih za docek, i suvise ste dobri drugari..

    *http://www.pressonline.rs/sr/vesti/hronika/story/157919/%28VIDEO%29+Preminuo+Branislav+Crn%C4%8Devi%C4%87.html*

  39. Црнчевић Брана, нимало црн,
    А пера оштрог ко неки трн,
    И душе баш по српски меке –
    Кренуо на путе далеке:

    Да обиђе све лавре наше,
    И успут сврати на салаше,
    На бачије изнад Србије,
    Па до Небеске Капије,

    Да се поклони, да Му каже:
    „Ја се спасих Велике Лаже,
    Ти спаси оне што остају –
    Да за живота прогледају!“

  40. Цмок Торонто

    Убили су га иако се није бранио.Као Слобу и Бога у њему.Као Тиркета.Следећи је Душана Ковачевић и Бећковић.Ћосић се не да.Убијају све што размишља.И кучиће.Убице су њихови побратими..нај ближи пријатељи..Шкорићке и остала багра.Решавамо проблем бољих од себе.У том покољу убице почињу са самоубиствима..
    Хвала Богу има нас који ћутимо и патимо али не опраштамо.
    Вучелићу имаш задатак,тежак али мораш ..
    Нека му је лагана душа у нама.

  41. Slaxa i cat pocivsem.Nisam stigao da mu za zivota zatrazim pomoc, da postavi pitanje Tadicu, jer na njega bi obratio paznju, na mene nece,STA JE VAZNIJE;POSTATI AKADEMIK SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI,ILI DOBITNIK EBERHARD MEDALJE. E,sada Vucela, ovo ostaje na tebi, pitaj svaki boziji dan dok TADA-MICUN ne daju odgovor.

  42. Zao mi je zbog greske u pisanju.SLAVA I CAST POCIVSEM !

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *