Bitka za vodu je počela

Piše Zoran Milošević

Državna sekretarka SAD Hilari Klinton i predsednik Svetske banke Robert Zelik, 22. marta 2011. godine, na Dan svetskih voda, potpisali su Memorandum kojim započinje proces privatizacije vodnih resursa zemalja u razvoju

Svetski dan vodnih resursa obeležava se od 1993. godine, 22. marta, na osnovu Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija (br. A/RES/47/193 „Obeležavanje svetskog dana vodnih resursa“). Ovaj 22. mart se, međutim, umnogome razlikovao od prethodnih jer je faktički otvoren put privatizaciji, a time i stvaranju monopola nad vodnim resursima. O čemu se, zapravo, radi?
Državna sekretarka SAD Hilari Klinton i predsednik Svetske banke Robert Zelik potpisali su u utorak, 22. marta, na Dan svetskih voda (kod nas ovaj praznik nije medijski propraćen), Memorandum o uzajamnoj saradnji kojim usaglašavaju delatnost u državama u razvoju, u cilju „racionalnog korišćenja vodnih resursa“.
„Nedostatak adekvatne vode za piće i neadekvatni sanitarni uslovi predstavljaju osnovu mnogih bolesti u svetu i godišnje izazovu dva miliona smrtnih slučajeva“, izjavio je Zelik.
„Svetska banka daje pomoć državama koje imaju rastuće potrebe za vodom za poljoprivredu, energetski sektor, stanovništvo i prirodu. Proširenje partnerstva sa SAD omogući će nam da to radimo još efikasnije“.
Iza ovih lepih rečenica, nažalost, kriju se sasvim drugi ciljevi. Analitičari smatraju da je ovo nova etapa u borbi za monopol nad vodom (kao što se vodi i borba za monopol nad energentima i hranom), kako bi se efikasnije kontrolisalo ponašanje stanovništva na planeti. Jer ko ima monopol nad hranom, vodom i energijom može da manipuliše stanovništvom efikasnije nego bilo kojim drugim sredstvom. Na sajtu geopolitika.ru ovu vest su prokomentarisali na sledeći način:
„Ova inicijativa usmerena je na štetu naroda država u razvoju i resursa tih država (konkretno vode), jer će biti kupljeni od strane multinacionalnih korporacija, a sredstva (tzv. humanitarna pomoć) biće potrošena na plaćanje konsultacija i drugih usluga kompanija iz SAD, kao što se već mnoštvo puta dogodilo. Podsećamo da su na inicijativu Svetske banke, 2003. godine, vlasti Bolivije privatizovale vodne resurse, što je dovelo do neverovatnog rasta cene pitke vode i imalo za posledicu (pošto se stanovništvo okrenulo preostalim prirodnim izvorima) porast infekcija. Sve ovo je izazvalo masovne proteste i prinudilo transnacionaliste da pobegnu iz ove države“.

PETSTO KONFLIKATA ZBOG VODE
Sve veće potrebe za vodom i rast stanovništva govore da će pitka voda u XXI veku biti najdeficitarniji strateški resurs. Trenutno sve razvijenije države preduzimaju mere za predupređenje nestanka pitke vode. Svi proračuni govore da pitka voda brzo nestaje. Na primer, trenutno na svakog stanovnika Zemlje dolazi 750 m3 pitke vode, a 2050. godine ova cifra će biti umanjena na 450 m3. To znači da će oko 80 posto država u svetu biti u zoni, po klasifikaciji Ujedinjenih nacija, ispod crte normalnih rezervi vode.
Deficit čiste vode postaće problem već ovih decenija, pa treba preduzeti sve da se to ne dogodi – ističe Viktorija Elias, direktor departmana za očuvanje prirode Svetske banke. Opasnost raste sa globalnom promene klime, koja dovodi do rasta praktično svih opasnih hidrometeoroloških pojava: poplava, suše, jakih vetrova i svih drugih prirodnih nepogoda.
Vodni resursi mogu postati jednim od najtraženijih u XXI veku, jer je to resurs koji je ograničen. „Svi lako dostupni izvori vode su već iskorišćeni“ – ističe direktor „PFW Water Fund“, Nil Berlant. Ovaj Fond radi sa akcijama kojima se reguliše vlasništvo nad vodom. Slana voda iz okeana i mora može postati pitka, ali je proces jako skup. Takođe je i rad sa podzemnim vodama jako skup. Tehnologija prerade vode je veoma unapređena i sa njom nema problema, ali da bi se voda dovela do ispravnosti za piće potrebno je uložiti znatna sredstva, što svake godine poskupljuje njenu eksploataciju. Države trećeg sveta već odavno osećaju nedostatak pitke vode i primorane su svakim danom da ovaj resurs plaćaju sve skuplje.
Prema prognozama eksperata u narednim godinama cena vode u SAD će porasti za dva do tri puta i ova država je prinuđena da traži nove izvore vode, kako u svom dvorištu, tako i u svetu. To znači da će biznis sa vodom postati jedan od najisplativijih, jer je u SAD, ali i u svetu pod diktatom ove države, Svetske banke i MMF-a, započeo proces privatizacije izvora pitke vode. Trenutno je u SAD privatizovano oko 15 posto izvora vode.
Pažnja celog sveta u najvećoj meri prikovana je za konflikte oko izvora nafte. Novosti iz država gde se nalaze naftni izvori su na prvim stranama svetskih medija, dok ratovi za druge resurse ostaju van pažnje javnosti. Ali rat za prirodne resurse, koji su u geopolitici, ali i realnom životu, posmatrani kao izvor života, zahuktava se. Stručnjaci smatraju da je rat za vodu rat budućnosti. Jer, bez nafte je nemoguće održati savremenu civilizaciju, ali bez vode nije moguća nikakva civilizacija. Nije, dakle, nikakvo iznenađenje što je pitanje vode sve aktuelnije u međunarodnim odnosima. Za poslednjih pola veka, zbog vode dogodilo se oko 500 konflikata. Najproblematičniji su regioni Bliskog i Srednjeg istoka, Severna Afrika i Centralna Azija.

ŽEĐ NA BLISKOM ISTOKU
Godine 2002. godine akademik Leonid Abalkin je u jednoj od svojih knjiga otvoreno napisao da u svetu postoji oko 2.000 mesta u kojima će vremenom početi ratovi zbog čiste pijaće vode. Te prognoze ni na koga nisu ostavile utisak, iako se zna da je vode sve manje. Na primer, Afrika čini 12 odsto stanovnika Zemlje, a pijaće vode u njoj ima samo jedan odsto. Bivše srednjoazijske republike praktično vode tihi rat zbog vode jer države koje zauzimaju uzvišenja mogu sebi da dozvole da grade hidrocentrale i da zadržavaju vodu, koja ne dolazi do ravnica.
Vodeći francuski proizvođači vode udruženi u „Entreprises pour l’Environnement“,  upozorili su da će se 2025. godine čovečanstvo suočiti sa velikim nedostatkom vode, što može dovesti do međunarodnih konflikata. Baseni više od 260 svetskih reka su podeljeni između dve ili nekoliko država i pri odsustvu jasnih ugovora ili institucija koje bi regulisale probleme, svaka promena u korišćenju ovih resursa može dovesti do međudržavnih sukoba.
No, da rat za vodu nije samo stvar budućnosti pokazao je Bliski istok. Naime, prema rečima izraelskog generala Ariela Šarona, šestodnevni rat 1967. godine između Izraela i Sirije započeo je kada su sirijski inženjeri počeli rad na uzimanju vode iz reke Jordan, koja je jedan od glavnih snabdevača vodom Izraela. Prema rečima Šarona nije bilo alternative nego problem rešiti ratom.
Kada je egipatski predsednik Anvar Sadat, 1979. godine, potpisao Mirovni sporazum sa Izraelom, rekao je da njegova država više nikada neće ratovati sa Izraelom, izuzev ako bude primorana da zaštiti svoje vodne resurse. Bivši generalni sekretar Ujedinjenih nacija Butros Gali izjavio je da će sledeći veliki rat na Bliskom istoku biti rat za vodu.
Jordan i Izrael ne mogu da podele vodu biblijske reke Jordan. Turska, Sirija i Irak ne mogu da podele Tigar i Eufrat, još ako Turska, kako planira, izgradi hidrocentralu na Eufratu, to će Sirija imati manje za 40 posto vode iz ove reke, a Irak i celih 80 posto. U Africi Nil dele Egipat, Etiopija i Sudan. U Centralnoj Aziji sa sličnim problemima suočavaju se Kazahstan, Uzbeksitan, Turkmenistan, Kirgizija i Tadžikistan oko korišćenja vode reka Amurdarija i Sirdarija.
Problemom vodnih resursa bavila se i CIA. Njena prognoza je da će čovečanstvo na kraju zaratiti zbog nedostatka vode. Nema li vode – nema hrane, nema li hrane – nema se šta jesti, a glad je glavni uzrok masovnih migracija.

KO KRADE VODU
Većina, tačnije 97 posto vode na zemlji je slana morska voda. Od ostalih tri procenta, dve trećine otpada na Grenland i Antarktik. Samo jedan procenat vode je raspoređen na ostali svet, a od tog jednog procenta pola je vlasnik Ruska Federacija. Tokom XX veka potrošnja vode se uvećala za sedam puta, dok je stanovništvo poraslo za tri puta. Ko troši svu tu vodu? Troše tzv. „civilizovane države“. Na primer, stanovnik Nemačke na dan potroši 127 litara vode, SAD 296, Rusije 278. Na proizvodnju tone pšenice odlazi 1.000 tona vode. Za tonu kupusa potrebno je potrošiti od 500 do 1000 tona vode… Istovremeno, kultura ishrane ljudi se menja, kao i obrasci života. Tako je prosečni Kinez 1985. godine trošio godišnje 20 kg mesa, a 2009. godine 50 kg mesa. To znači da Kina ima potrebe za dodatnih 390 kubnih metara vode. Radi poređenja vredi navesti da je prosečni stanovnik Švedske 2002. godine trošio 76 kg mesa, a stanovnik SAD 125 kg.
Nedostatak vode doveo je do piratstva (krađe) u ovoj oblasti. Naime, države koje nemaju vodu kradu od onih koje imaju, najčešće od susednih država. Na primer, kopanjem (podzemnih) kanala do korita reka i jezera čime se omogućuje krađa vode. Ovo  se već dešavalo, a i sada se dešava na Bliskom istoku (Jordan, Turska). Turska je i glavni kradljivac vode tokom prošlog veka na Bliskom istoku. Naime, vode Tigra i Eufrata su jedinstveni izvor života u arapskim pustinjama, a koje imaju pravo na tu vodu. Turska je u okviru jednostranog projekta modernizacije jugoistočne Anadolije izgradila 22 jezera i 19 velikih hidrocentrala na rekama Tigar i Eufrat, čime je povećala navodnjavanje zemlje na 1,7 miliona hektara. To je dovelo do umanjenja vode u tim rekama za arapske zemlje.
I Ujedinjene nacije daju svoj doprinos rešavanju problema pitke vode. Naime, UN su napravile istraživanje o ovom problemu „Voda za život 2005-2015“. UN svake tri godine objavljuju ocene po pitanju vodenih resursa, a projektom rukovodi Kancelarija UNESK-a iz Pariza. U materijalu se konstatuje da je potreba za vodom visoka i da, kao nikada do sada, raste. Razlozi su: rast i migracija stanovništva, promene u korišćenju i potrošnji, kao i potrebe za (električnom) energijom. Istovremeno, u istraživanju se konstatuje da bez vode nema razvoja i ekonomskog rasta, pa ni borbe sa siromaštvom.  Na horizontu su i borbe za vodu između država, između gradova i sela i među različitim klasama. Sve ovo nagoveštava da će nedostatak vode brzo postati politički problem – ističe generalni direktor UNESKO-a Koito Macura.
Danas postoje političke odluke koje bi trebalo da dovedu do smanjenja gubitaka u eksploataciji vode, kao i do poboljšanja upravljanja vodnim resursima, bez umanjenja količine vode za potrebe stanovništva. U mnogim državama su već doneseni zakoni sa ciljem očuvanja i racionalnog korišćenja voda, međutim, kako se navodi u dokumentu Ujedinjenih nacija ove reforme još nisu dovele do poželjnih rezultata. Autori dokumenta UN navode ako se stanje u sferi korišćenja voda brzo ne promeni, to će dovesti do toga da 2030. godine oko pet milijardi ljudi (ili oko 67 posto stanovništva planete) neće imati pristup čistoj vodi, te će se pridružiti stanovništvu Afrike i  Južne Sahare, gde trenutno oko 340 miliona ljudi nema redovan pristup vodi.
Ovakva situacija se radikalno loše iskazuje na zdravlje ljudi. Čak 80 posto obolelih u državama u razvoju, od kojih svake godine umire oko tri miliona ljudi, povezano je sa nedostatkom zdrave vode. Svake godine od dijareje umre oko 5.000 dece, tj. svake sekunde umire jedno dete. U celini posmatrano deset posto bolesti u svetu moguće je izbeći uz pomoć obezbeđenja zdrave vode za piće, poboljšanja higijenskih uslova i racionalnog upravljanja vodnim resursima.

PUSTINJE NA MESTU REKA
Dok deo naše planete ima ograničen pristup vodi, drugi deo sveta je ovo pitanje aktuelizovao i započeo borbu za kontrolu nad vodom. Potrebe za pitkom vodom za poslednjih 50 godina su se utrostručile, a površine koje se navodnjavaju su se udvostručile. Ovo je povezano, prvo, sa demografskim rastom. Prema statističkim podacima na planeti ima oko 6,6 milijardi ljudi, a godišnji rast je 80 miliona. To znači i godišnji rast potrošnje vode za 64 miliona kubnih metara, a interesantno je da se rast stanovništva odvija baš u onim regionima gde ima manjka vode. Rast stanovništva na Zemlji zahteva i povećanje proizvodnje hrane, a da bi se to ostvarilo potrebna je voda. Poljoprivreda je jedna od grana koja mnogo troši vode, čak 70 posto od opšte potrošnje, 20 posto industrija i 10 posto za ličnu higijenu ljudi.
Proizvodnja bioenergije poslednjih godina raste, a povezana je sa velikom potrošnjom vode. Ova proizvodnja 2008. godine trošila je 77 miliona litara vode, a pretpostavlja se da će 2017. godine dostići nivo potrošnje vode od 127 miliona litara. Glavni proizvođači bioenergije su Brazil i SAD, obezbeđuju 77 posto svetskog tržišta ovom energijom. Godine 2007. SAD su na proizvodnju etanola potrošile 23 posto proizvedenog kukuruza, a Brazil 54 posto od roda šećerne trske. Iako korišćenje bioenergije raste, njen udeo u opštoj energetskoj produkciji je skoro beznačajan. Glavni problem je što ova proizvodnja zahteva velike količine vode i odobrenje za korišćenje žitarica za ovu svrhu. Da bi se proizveo jedan litar etanola potrebno je od 1.000 do 4.000 litara vode.
Istovremeno rastu i potrebe za električnom energijom, a time, opet, za vodom. Očekuje se da će do 2030. godine potrebe za ovom energijom porasti za 55 posto. Samo u Kini i Indiji rast je 45 posto. Ovo znači velike ekološke probleme i potrebe da se veće grupe ljudi presele, što ima raznovrsne posledice.
Naučnici su saglasni da će globalno otopljavanje dovesti do isparavanja mnogih voda, ali još nije jasno kakve će to posledice ostaviti po vodne resurse u celini. To celoj priči daje kako političku, tako i ekonomsku i socijalnu notu. Naime, prema trenutnoj računici Ujedinjenih nacija ulaganje u vodu donosi veliku dobit. Na jedan dolar uloga dobija se od tri do 34 dolara dobiti, a one države koje izostave iz svojih planova takve investicije mogu umanjiti bruto društveni proizvod za 10 posto.
Zato se, kao i drugde u kapitalizmu (predsednik Venecuele Ugo Čaves izjavio je: „Uvek sam govorio da me ne bi iznenadilo ako bi se otkrilo da je na Marsu postojala civilizacija, ali je stigao kapitalizam i uništio planetu. Osvestite se! Ovde, na planeti Zemlji, nalaze se pustinje tamo gde su pre nekoliko vekova bile šume. A danas su pustinje tamo gde su nekada bile reke“) u ovoj oblasti pojavila korupcija. Prevare u isporuci nekvalitetne umesto kvalitetne vode, prodaja vodnih resursa multinacionalnim kompanijama, iako nacionalno zakonodavstvo to zabranjuje… Gde god su korumpirana politička rukovodstva neke zemlje, tzv. „investitori u vodne resurse“ se pojavljuju i kupuju sve što se može kupiti.
Drugim rečima, suština problema je u tome što će se rastuće stanovništvo u vrlo bliskoj budućnosti suočiti sa nedostatkom čiste pitke vode, a onaj ko bude imao kontrolu (monopol) nad vodnim resursom vladaće svetom. Međutim, ostaje otvoreno pitanje kako se mogu usaglasiti privatizacija vodnih resursa i pravo čovečanstva na pitku vodu, proglašeno od strane Generalne skupštine UN?

4 коментара

  1. A kada se uzme u obzir da se moze vladati i kisnim oblacima. Desiti ce se da ce se voditi i meteoroloski ratovi. Naucna fantastika juce, a dans ipak java Netko negde rece da Saudijska Arabija vec sada moze u pustinji izazvati umjetnim putem kisu i sneg. Naravno da onda kise mozda nece bit u Evropi.I od Evrope napraviti pustinju. Tako da su svi izgledi da ce u skoroj buducnosti biti ratova svih protiv svih. Dobar clank i konstatacija nase realnosti, ali resenja nema. Neka ide kako ide. Jer nista nije u ljudskoj moci i ek. sili. Dobar primer se odvija pred nasim ocima Japan je bio jedna od najprosperitetnijih , ek. naj jacih na svetu i naj robotiziranijih, a ipak kofama gase pozare u AC. Pohlepa,nezajazljivost i otimacina vladaju svetom. BOZIJA MOC SE U NEMOCI POKAZUJE.

  2. Tesla je u 20v. smišljao ono što drugi nisu ni sanjali… Rešenja postoje, i dokle god čovek ne bude mario i odbija da bude svestan svega što nije u njegovom dvorištu, dotle će biti onih koji rešenja kriju i na sve bizarnije načine pokušavaju uspostaviti kontrolu. No desiće se vreme kada će svi videti problem vrlo jasno a da li ćemo tada imati vreme da ga ispravimo… e tu će nam trebati puno snage, a možda i Božija pomoć…

    pozdrav

  3. Resenja ima.
    Resenje se naziva “Resursna Ekonomija – Resursno Bazirana Ekonomija”.
    http://www.scribd.com/doc/51811083/Resursna-Ekonomija

  4. Зоран Ђорђевић

    Ево шта је пре неки дан написао Мирослав Лазански: http://www.politika.rs/rubrike/Svet/Bitka-i-za-vodu.sr.html

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *