Tako je govorio „Peščanik“

Piše Nikola Vrzić

Ako su kritike na račun Zorana Đinđića dovoljan dokaz krivice za „kreiranje atmosfere koja je dovela do atentata na premijera Srbije“, kako to tvrdi „druga Srbija“, znači li to da bi istraga trebalo da se proširi i na autorke „Peščanika“?

Dok je bio živ zvali su ga Đinđić; tek posle smrti postao im je Zoran. Za života, „mlađani Đinđić (koji) nije gadljiv čovek“, taj „i premijer i Vito Korleone“, postajao je „još prgaviji i još arogantniji“ i „nikako da se doseti da možda pogrešno ide, da možda ide u nepoznatom pravcu i da ga zato sve manje ljudi sledi“…  Da bismo ovih dana, oko osme godišnjice njegove smrti, čuli kako je „prvi demokratski premijer Srbije“ hteo da „prekodira našu kulturu“, da se suprotstavljao „toj ideji, te velike države, Dušanovog carstva, toj mitologiji“, da je „on podrazumevao da se u svemu slažemo sa njim, a nama je laskalo što on misli da smo vredni tolikog truda“…
Njihov je postao tek kada mu je oduzeta mogućnost da se od toga odbrani.
I sve to na „Peščaniku“, medijskoj batini što po glavi udara sve koji misle drugačije, grupnoj terapiji za protivnike rata koji se nisu protivili samo ratu protiv Srbije; na „Peščaniku“ koji ovdašnjoj javnosti danas nameće antidemokratsku, čak anticivilizacijsku tezu da su svi kritičari pokojnog premijera na izvestan način doprineli njegovoj tragičnoj smrti.
Ali, šta je sam „Peščanik“ govorio o Zoranu Đinđiću? Ako su zaboravili, tu je „Pečat“ da ih podseti. Dakle, „Peščanik“, njim samim:

126. emisija (28.02.2003)
Svetlana Lukić: Ne znam da li ste primetili, premijer nam je postao još prgaviji i još arogantniji. Nadam se da je to samo zato što ga boli ona noga, a moguće da je postao takav, dakle samouvereniji, ako je to još moguće, posle odlaska u zatvor dvojice političkih protivnika. Šešelj je u pravom zatvoru, a Koštunica se odlaskom sa mesta predsednika vraća u svoj stari, dragi, ušuškani kućni pritvor iz kojeg je nakratko izašao 5. oktobra.
Zoran Đinđić je pre neki dan rekao da neće da pominje sudstvo, lep je i sunčan dan i on ne bi da ga kvari. Sudstvo mu se toliko zgadilo da ne može ni da ga pomene, ali zato je tog istog dana bio tužan što ne može da ode na proslavu „Komercijalne banke“. U telegramu izvinjenja je pisalo: „Boravak u društvu uspešnih za mene je uvek predstavljao zadovoljstvo.“ Među uspešnim akcionarima „Komercijalne banke“ su i njegovi Karići kojima je posle plaćanja ekstraprofita ostala neka crkavica od koje su odvojili 10 miliona evra i kupili, da se nađu, leba ne traže, akcije „Komercijalne banke“ (…)
Miloš Vasić: Đinđićev čuveni makijavelizam je pao, naravno, na ispitu već u prvoj polovini oktobra 2000. godine kada, jednostavno, nije prekršio te ugovore i uradio šta je trebalo da se uradi, sproveo čistku gvozdenom metlom i „ćao, đaci“. Otkad se u politici drže obećanja? Bilo bi mu pametnije da je bio pragmatičan u toj stvari, nego što je bio pragmatičan u nekim drugim stvarima.

125. emisija (21.02.2003)
Svetlana Lukić: E sad, drugo je pitanje da li je neko pokušao da ubije Đinđića juče ili je, kako je on to rekao, to neki nesavesni vozač na autoputu vežbao vožnju. Da li je ili nije to pokušaj ubistva nemam pojma. Pošto on sve zna, onda da ne razmišljamo mnogo.
Sasvim je nebitno što se ispostavilo da je vozač, gle čuda, deo famoznog surčinskog klana. Nadimak mu je Bagzi. Gospodin Bagzi, kako bi ga s poštovanjem oslovio ministar policije.
Opet, zamislite da to nije atentat nego prosto zakon verovatnoće. Šta ako svako ko ima kola, i šta ako svaka kola na drumu koja mogu da se trkaju sa Đinđićevim audijem u stvari pripadaju surčinskom klanu? Onda je čudo da do sada sa premijerom nisu imali bliski susret, naročito zato što ih on nešto mnogo ne izbegava. Sve skupa, mlađani Đinđić nije gadljiv čovek. Eto, na primer, čak nije povredio ahilovu petu igrajući fudbal sa lekarima, profesorima ili sudijama, nego sa opasnim momcima iz specijalnih antiterorističkih jedinica. Valjda su mu oni i pozajmili onu crnu čarapu za glavu, kako se ono zove, fantomku, koju je stavio na svoj gips.
Juče je premijer bio u Banjaluci, nije igrao šah sa Mladićem, sekao je tamo neku vrpcu, a sećam se, kao juče da je bilo, kako je Đinđić za vreme sankcija prema Srbiji i Republici Srpskoj stajao na mostu preko Drine i govorio – „Drina je kičma srpskog naroda“. Naravno, pitanje je da li bi taj čovek, na primer, prošao lustraciju.
Goran Marković: Strašno bih voleo kada bi se pojavio jedan čovek koji ima neki format, koji bi mogao da se suprotstavi Đinđiću. Njegovo ime i prezime sigurno ne znamo u ovom trenutku.

121. emisija (24.01.2003)
Stojan Cerović: Taj problem mafije za koju u stvari ne znaš da li je mafija ili država, to što sam Đinđić lično poznaje neke od bosova, mislim da je to nekakva centralna priča u kojoj oni nisu ništa bitno uradili, a tvrdili su da hoće.
Postoji tu neki posao koji se možda ne vidi dovoljno. Evropa je pre svega jedna planina od hartija. Evropska administracija je kolosalna. I ako mu kažu u jednom trenutku, a kažu mu svakako – slušaj, ne može to tako kako si ti zamislio, ne možeš ti da budeš i premijer i Vito Korleone. Biraj…
A istovremeno mi nemamo sposobnijeg čoveka za taj posao. On je najbrži i najpametniji i istovremeno kvaran, to i jeste problem što je on tako fasciniran tim podzemljem, tim džipovima, „gorilama“, pa Džems Bond.

120. emisija (17.01.2003)
Svetlana Lukić: Premijer se, naravno, ne obazire, tera dalje. On ima svoj tempo, svoj put i misli da ko god ne ide za njim jeste ili slabić ili sporać. Nikako da se doseti da možda pogrešno ide, da možda ide u nepoznatom pravcu i da ga zato sve manje ljudi sledi.
Sonja Biserko: Kako međunarodna zajednica sve intenzivnije zapravo radi na rešavanju statusa Kosova, tako Beograd postaje sve nervozniji i pokušava da nametne pitanje kompenzacije za Kosovo, kao gube Kosovo pa se uvek poteže Republika Srpska, pa je tako premijer Đinđić rekao, u nemačkim novinama je bila prvi put pomenuta ta izjava, da će s obzirom na to da Albanci stalno insistiraju na nezavisnosti srpska strana tražiti novi Dejton koji će biti zapravo usmeren na menjanje i dekomponovanje Balkana, odnosno menjanje njenih granica. To je konstanta u srpskoj politici otkada je Milošević došao na vlast i u tom smislu nema diskontinuiteta sa prethodnikom.
Srđa Popović: Ja gledam na taj tzv. „5. oktobar“ malo drugačije nego većina u Srbiji. Ne smatram da je ulica skinula Miloševića. Smatram da je Miloševića skinula međunarodna zajednica uz pomoć određenih krugova u zemlji. Mislim da je tu napravljen dil. Mislim da su tu mnogi zločini oprošteni tako da nije moglo doći do katarze jer je u stvari napravljen jedan sporazum da se žrtvuje jedan čovek koji je postao nemoguć, a da se od projekta ne odustane. Vidim da je Đinđić nedavno govorio opet o pretenzijama na istočnu Bosnu…
U Srbiji se dogodila jedna smena vlasti, ali tu se nikakva revolucija u odnosu na Miloševića nije dogodila.

113. emisija (29.11.2002)
Svetlana Lukić:
Premijer je apsolvirao Makijavelija, a sada zvuči kao da mu je novi manifest knjiga koja je bestseler na zapadu „Fanki biznis“. „Uspešnost ne podrazumeva poštovanje određenih pravila“, piše u knjizi. „Sve se svodi na pametno kršenje pravila i umeće stvaranja novih. Uspeh zavisi od trenutne mudrosti u pomicanju figura“.
Kako mora da se ovo dopada našem premijeru.

109. emisija (01.11.2002)
Nikola Barović:
Posle 5. oktobra su zapravo imenom Đinđić i imenom Koštunica krivi zbog toga što je došlo da u delu sistema ostanu kriminalne grupe jer su oni u međusobnoj političkoj surevnjivosti i borbi za nasleđe, za Miloševićevo nasleđe, zapravo od ljudi koji su u Miloševićevo vreme njemu bili na dispoziciji, napravili sebi hteli-ne hteli partnere. Krivica je direktno samo Koštuničina i Đinđićeva (…)
Premijer je juče rekao da pravosuđe nije spremno za sukob s kriminalom. Ne znam zašto premijer misli da bi pravosuđe bilo više spremno za sukob s kriminalom kada ni on ni Koštunica nisu bili spremni za sukob s tim kriminalom posle 5. oktobra, nego su ušli u jagmu za kriminalnu zaostavštinu iza Miloševića. I kada su se oni pokazali kao curice pred Crvenim beretkama ili pred Pavkovićem.
Mora pre svega biti spreman premijer i predsednik da se sukobi sa kriminalom, ne može ga pravosuđe rešiti.

102. emisija (26.06.2002)
Svetlana Lukić:
Konkurs za načelnika Generalštaba je otvoren. Ne bi bilo čudno da ove dve političke struje što su se ostrvile jedna na drugu uvedu instituciju rotirajućeg načelnika, pa jedan dan komanduje Šljivančanin, drugi dan Legija, treći Bulatović, četvrti Vesić, pa možda i jedna dama, što da ne?

99. emisija (05.06.2002)
Srđa Popović:
Takođe me je začudilo kada sam video da je predsednik srpske vlade javno izjavio da on neće dozvoliti da izvesni Legija bude krivično gonjen zbog zasluga u svrgavanju prošlog režima. Moguća je abolicija, ali predsednik vlade nije ovlašćen da ikoga abolira. Kao visoki predstavnik izvršne vlasti on time daje signal da iz političkih razloga smatra da jedan postupak koji bi inače morao biti vođen ne bude vođen.
Mislim da pažljivo merim svoje reči, ovde imate jedan kriminalizovan aparat, kompletan kriminalizovan aparat koji je politički podržan.
Dragoljub Todorović: Vama je poznato da je komandant jedinice za specijalne operacije Milorad Luković Legija, pukovnik, stao na stranu opozicije 5. oktobra i da je tu uspostavljen neki dil. Kao zastupnik porodica oštećenih u zločinu na Ibarskoj magistrali podneo sam krivičnu prijavu protiv Lukovića, pisao sam pismo tužiocu Terziću, ništa nije vredelo, protiv njega nije pokrenuta istraga iako su to izuzetno ubedljivi, izuzetno validni, izuzetno kvalitetni dokazi da je i on u tome učestvovao.
Znači, 26. jula 2001. godine, Goran Petrović kaže o ubistvu Ćuruvije: „Ali situacija je bila jasna i ovde je bio uključen Milan Radonjić“ – to je načelnik RDB-a Centra u Beogradu – „on je izdao nalog za praćenje, ali je insistirao na takvim detaljima kao i u slučaju Ibarske magistrale koji su nebitni za uobičajeni operativni rad. Izveštaj mu je morao biti poslat svakih pet minuta bez obzira na to da li se nešto promenilo ili ne. Kako se Ćuruvija približavao stanu, iz centra za komunikacije je javljeno da se posao prekida. Vi sami izvedite zaključak šta se desilo, jer je sledećeg momenta Ćuruvija ubijen“.
Ovo je više nego krivična prijava. Na ovo je tužilac morao da reaguje. Posle ove i ovakve izjave došlo je do one pobune Crvenih beretki i zbog oružane pobune javni tužilac je morao da reaguje. Umesto da oni odgovaraju, odgovarao je Petrović. Dakle, on je smenjen, zamenili su Petrovića i Mijatovića… Bracanović, koji je bio obaveštajni oficir, bio je u Legijinoj jedinici, on je sada zamenik načelnika Resora Andreje Savića, koji je tu neka figura i ne pita se. Đinđiću su ti ljudi pomogli, a ja ne verujem da on želi njih da čuva, mada možda mora.
Sada oni nemaju više nikakvu kontrolu, a ovaj drži Legiju, onaj Markovića.

95. emisija (08.05.2002)
Bogdan Denić:
Neka mi neko kaže da su transparentni novci oko Đinđićeve stranke – za koju bih ja odmah glasao opet na izborima, ako je alternativa ono što je bilo pre ali – molim lepo. Ja gledam te face i kažem: pa, pobogu, stara komunjarska politokratija je bila bolja.

91. emisija (03.04.2002)
Svetlana Lukić:
A Đinđić je dobio ono što je hteo i na čemu je tako vredno radio svih ovih meseci – ostao je sam na vrhu piramide moći.
Svi ministri u obe vlade su ga ovih dana podržali, ali povodom Haga, pa naravno i Rasim Ljajić. Međutim, Rasim Ljajić je, da vas podsetim, u Novom Pazaru na skupštini svoje stranke rekao i sledeće: „Generalno podržavamo vladu, ali to ne znači da podržavamo DS u onome što radi. Nismo za to da stranka sa 15-20 odsto podrške ima 85 odsto vlasti. Ko radi kao JUL, proći će kao JUL.“

90. emisija (27.03.2002)
Teofil Pančić:
I taj Đinđić je pre ne baš mnogo godina dopuštao sebi da zastupa neke sasvim drugačije koncepte, da ne spominjem famoznog vola na Palama i ostalo. On je čovek koji je pragmatičan preko mere podnošljivosti.

80. emisija (16.01.2002)
Svetlana Lukić:
Dobar dan poštovani slušaoci. Raspust je završen, svi smo na broju, predsednik se vratio iz Pekinga oduševljen Kinom, premijer iz Abudabija je oduševljen sobom kao i obično, mi smo tu gde smo, gde su nas ostavili, i sada idemo iz početka.
Nebojša Romčević: Đelić nije političar, on je prosto čovek koji živi s tetkom, koji mnogo zna i mnogo je pošten, meni se bar tako čini. Od tog čoveka, što kažu Amerikanci, kupio bih polovan auto. Ali od Đinđića ne bih kupio polovan auto, iako mi može biti simpatičan.
Ja volim kada je neko eksplicitno kvaran i inteligentan. Prosto volim brze kvarne inteligentne ljude.

72. emisija (21.11.2001)
Svetlana Lukić:
Ali eto, taman kad sam sve dovela u red i objasnila vam, čuli ste u vestima da me je premijer Đinđić demantovao, on ne drema, danas je, čuli ste, nastavio da se miri sa našim uzornim demonstrantima, Crvenim beretkama. Izvršio je smotru ovih delija povodom njihove slave Aranđelovdan. Rado bih iskoristila priliku da se zahvalim momcima što nas nisu pobili 5. oktobra, ali nisam vlasna.

64. emisija (26.09.2001)
Svetlana Lukić:
I jeste bolji ovaj gnevni predsednik, nego onaj koji je sebe toliko dugo štedeo potresa koje donosi stvarnost. Sada je rešio da se razgoliti, i ovako je baš lep. Još samo kada bi izgovorio ono što izgleda misli – narode, vi mene i moju stranku najviše volite, Đinđić je okupirao svu izvršnu vlast u Srbiji, vi ga s pravom ne volite, on laže, petlja s kriminalcima, ‘ajdemo na izbore da stvar dovedemo u sklad sa vašom voljom. Dobro, možda ne baš ovakvim rečnikom ali da se to izgovori, da se pokaže, bio bi to predsednik koga valja poštovati.
Teofil Pančić: Što se tiče Đinđića, on je naravno čovek bez ikakve ideologije, čovek difuznog karaktera, neuhvatljiv u svakom mogućem smislu. Nisam siguran da je to nešto najgore što može sada Srbiji da se desi, s obzirom na ono što smo mi imali donedavno ovo izgleda kao bajna i sjajna stvar, kao grupa nekakvih lažnih i pravih tehno menadžera koji sad dođu pa pričaju priču kako Srbi treba da prave novac i tako dalje.

58. emisija (30.05.2001)
Laslo Sekelj:
Najbolji čovek koji bi bio premijer Srbije na takav način, dakle da u njegovim rukama bude koncentrisana vlast i moć, to je nešto što je jako loše. Dakle čovek najboljih osobina i najčistije prošlosti. Premijer Đinđić niti je čovek najčistije prošlosti, ni najboljih osobina.
Nemojte da zaboravite da je on čovek koji se nudio Miloševiću da bude predsednik vlade, to je čovek koji je sarađivao sa Karadžićem, koji je bio originalno protiv Dejtona, to je čovek koji je, prema vlastitim izjavama, prijatelj sa ljudima koji se smatraju vrhom našeg kriminala, Ražnatović, Stanišić. Dakle, od toga vi ne možete ništa dobro očekivati čak i da je najbolji čovek u pitanju.
Zapravo će se desiti isto što i sa sankcijama, kao što su sankcije cementirale Miloševićevu vlast, i taj spoj kriminala i politike, tako će u stvari privatizacija na toj osnovi taj kriminalizovani element države da zacementira.

55. emisija (09.05.2001)
Svetlana Lukić: Naš menadžer nema visoko mišljenje o moralu, naš menadžer, predsednik vlade. Sećate se, on zgodno kaže da je moral za crkvu, međutim, on je ovih dana baš na ovom mestu na kojem sedim rekao otprilike, tako sam ja to protumačila, da je moral trula i nepotrebna moneta s kojom ne može da asfaltira puteve ili da nam kupi gas za zimu.

12 коментара

  1. Jos jednom se pokazalo da su u lazi kratke noge. Ostaje samo pitanje zasto “Pescanik” i dalje laze a mi moramo strpljivo cekati godinama da se njihove sadasnje lazi pokazu u pravom svjetlu.

  2. Sta covek da misli i kaze o nekom ko ujutru misli i govori jedno a uvece obrnuto? Covek bez svojstava? Covek bez kicme? Ljigavac? Moralna nakaza? Poltron? Dupeuvlaka podrepaska, eto.

  3. Све је логично.Без неких које је Никола Врзић цитирао, и с т о р и ј а б е з ч а ш ћ а би била празна књига. Tако је говорио Пешчаник, али на таласима Б92.Нису случајно Б92 напустили новинари:Бојана Лекић(НИН) Срђан Спасојевић (Пинк) Војислав Туфегџић(Блиц) Горица Нешовић,Драган Илић, Малиновиић, Весна Дамјанић,Антонела Риха,Милић(РТС), Јелена Вељковић(НИН),Санда Савић. Могли би да саставе фудбалски тим са 3 резерве.Аферим. На Б92 су остали они које нико нигде незове. Чак ни на пиво.

  4. Tополски

    Браво мајстори. Одличан посао!

  5. Oni ce blatiti bilo koga pa i sami sebe ako im to donosi koristi – a sve one koji se brane od njihovog laveza optuzice za govor mrznje….. Fasisti u kozi pacifista… ratni huskaci sa hippy znakom… neznalice sa fakultetskim diplomama i titulama… ukratko cista hipokrizija i sunovrati ideje zdravog razuma.

  6. Cujes izmisljotinu”govor mrznje”!!!??? Naravno kad nemaju argumenata da pobiju istinu koju im pljune u lice druga strana,onda govor druge strane nazivaju “govor mrznje”,hahahahaha….izvinite ali to zasluzuje samo smeh. Tu floskulu “govor mrznje”im je poturila zapadnjacka demosratija,jer po njihovom misljenju treba govoriti slatko,umiljato,kao licemeri,ulizice zapadnjacke,a to sto su im dela u totalnoj suprotnosti sa recima,e to nema veze,pa ti makar dela bila u suprotnosti sa Bogom i zdravim razumom,vazno je samo da im je korito puno i da imaju da kusaju,ne brinuci o dusi. Pa kad je i nemaju,dusu,ne treba ni brinuti o njoj.Draga braco,mi Srbi mozemo uvek kad god hocemo biti kao oni,to nije uopste tesko,nije za to da budes kao oni potrebna ni pamet ni snaga,a o obrazu i da ne govorim,ali oni kao mi nikada ne mogu da budu,pa ma koliko to zestoko zeleli. Oni su sazdani od lazi,prevara,smrde na neljudskost,bezbozni,deformisani i mentalno i fizicki!

  7. Djindjic je opanjkavan od strane svojih sudemokreta i suevropljana kod gazda na Zapadu, sto i jeste bila osnovna funkcija nvo “experata”, da se vrsi stalna presija na vlast, da bude sto servilnija i da bi vlast sto lakse obavljala svoju izdjanicku delatnost pod stalnim pritiskom. Iz usta tih kvazievropskih nikada necete cuti kritiku prema necem losem o nama, uvek se kritikuje sve sto bi moglo da nam cini dobro.
    Danas je jasno da su oni bili informatori okupatora koji je pokrenuo citav mehanizam za “ciscenje” i davanje na znanje naslednicima i ostalim u regionu ko je ko, cime su i jare i pare od tog dogadjaja pripale njemu-organizatoru. Prijateljstva od pre i oko 5okt, rusenje u Silerovoj, pozicija kamere b92, nedesavanje puča na drugim lokacijama kao i nemanja ikakvog pokušaja preuzimanja vlasti, Saric, Kosmet vise nego jasno pokazuju ko je imao motiva i ko je iskoristio ubistvo.
    Danas je jasno da metodom napad je najbolja odbrana pokusavaju da skrenu paznju javnosti sa vec ociglednih istina.

  8. Afrikanci uputili demarš zbog izjave Čede Jovanovića da su “kanibali”

    Ambasador Alžira u Srbiji i diplomatski doajen Afričke grupe Abdelkader Mesdoua uručio je danas ministru spoljnih poslova Srbije Vuku Jeremiću oštar kolektivni demarš, u ime afričke i arapske grupe država, povodom nedavne izjave predsednika Liberalno demokratske partije Čedomira Jovanovića, u kojoj je afričke narode i države nazvao “kanibalima”

    Prema saopštenju Ministarstva spoljnih poslova Srbije, u
    demaršu se ukazuje da su “izjave lidera ove stranke, koja
    je pri tome član Parlamenta, ozbiljne, rasističke i vređaju
    države i narode koji su, uprkos jakim pritiscima, svesrdno
    podržali Srbiju u odbrani njenog teritorijalnog integriteta
    i odlučili da održavaju odnose prožete prijateljstvom i
    solidarnošću”.

    Predstavnik afričke i arapske grupe država, dodaje se u
    saopštenju, izneo je “zgražavanje, kao i veliku
    razočaranost činjenicom da nije bilo zvanične reakcije na
    ovakvu rasističku retoriku i naglasio da očekuje osudu i
    izvinjenje za ovakav verbalni izgred”.

  9. Zasto ovim tekstom ne zatrpate sve njih i celu avnost , pa da ednom za svagda zacute

  10. * vozi misko*…? * u srpsku zelezaru Smederevo*…?
    …………………………………………………………………………………………………………………..

    Kosorova i Pahor gosti letnjikovca dinastije Obrenović

    Premijeri Hrvatske i Slovenije Jadranka Kosor i Borut Pahor biće sutra gosti predsednika Srbije Borisa Tadića u vili “Zlatni breg” dinastije Obrenović u Smederevu

  11. Nakon dve nedelje bombardovanja Srbije 1999g., Djindjic je bio gost jedne Nemacke TV. Na pitanje voditelja zasto Milosevic jos nije kapitulirao, Djindjic je doslovce odgovorio da BOMBARDOVANJE TREBA NASTAVITI sve dok Milosevic ne preda vlast opoziciji. Ovo se krije kao zmija noge.Zagovarati bombardovanje sopstvene zemlje je neoprostiv greh,nemoralno i cinicno. Danasnja EU nam je prijatelj isto koliko i Hitler 1941g. Nasa “demokratska” vlast je otisla cak i korak dalje od Djindjicevog licemerja. Zele u NATO i EU sa gradjanima koji jedu bajati hleb. Srbija ima sve sem normalne i razumne politike.POLITIKA mora da sluzi narodu a ne obrnuto kao u nasem slucaju.Mi smo drustvo koje nema nezavisno sudstvo i nezavisne medije.Politicari ne odgovaraju za pronevere,lazi,predizborna obecanja.Zahvaljujuci danasnjoj vlasti, unistena je ekonomija,skolstvo,zdravstvo,ARMIJA(garant opstanka jednog naroda),crkva,pravo na zivot u sopstvenoj zemlji.Nikad u svojoj istoriji Srpski narod nije bio ovoliko ponizen i upropasten od sopstvene vlasti kao danas.Mozda se opet neko nadje da zatrazi bombardovanje Srbije ako mu njegova podanicka vlast bude ugrozena.SRBIJA JE DANAS,NAZALOST, ZEMLJA BEZ GRANICA,ZEMLJA POLITICKOG KRIMINALA,KORUPCIJE,VISE FEUDALNA NEGO DEMOKRATSKA,BEZ SVOG EGA,ZEMLJA NEDODJIJA U KOJOJ SE NEZNA KO KOSI A KO VODU NOSI. SAMO JOS JEDNA POTVRDA DA SMO SEBI NAJVECI NEPRIJATELJI,VLASTOLJUBCI I KVAZIMODO-POLITIKANTI.

  12. Zvanični podaci VJ govore da je u borbi na Košarama poginulo 150 pripadnika OVK, među kojima i dva NATO vojnika (jedan Francuz i Italijan), kao i nekoliko dobrovoljaca iz Alžira, dok je broj ranjenih pripadnika OVK oko 300.

    Bez minuta pauze, 78 punih dana, naši vojnici bespogovorno su držali položaje. Crni bilans: 60 poginulih Srba, 150 ranjenih i barem nekoliko stotina sa trajnim ožiljcima na duši.

    Bila je to poslednja bitka u kojoj je srpska vojska pokazala svoju veličinu, a srpski soldat svoju hrabrost.

    „Fotografišem rovove naše linije odbrane. Trudim se da što duže gledam u karaulu, jer dobro znam da se više vraćati neću. Vreme će učiniti da od nje uskoro ne ostane ni ovoliko, a novi snegovi će obrisati trag Srba koji su se usudili da posle ’99. dođu do nje”, piše u ekskluzivnoj priči koju sutra donosi Pressmagazin, zajedno sa fotografijama sa Košara i ispovešću vojnika koji je preživeo pakao najčuvenije bitke tokom rata na Kosovu i Metohiji.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *