Srbija bez p(P)rincipa

Piše Dragan Milosavljević

Cilj instalirane „nefunkcionalne demonokratije“, koja je jedino na Balkanu uspeli eksperiment neoimperijalne politike SAD, jeste svođenje birača na beslovesnu masu, a nacije na moderno roblje. Ne može Putin, i da hoće, biti veći Srbin od nas samih, nespremnih da se vratimo principima suverenosti

Bez  „talambasa“ pred dolazak Putina gospodo iz opozicije, ako ta kategorija u nas uopšte postoji kao relevantni politički faktor. Ili su ti mlitavi, bezidejni „protivnici“ režima tek karikatura od stiropora, simulakrum rešenosti da vlast  bude zaista  promenjena voljom nezadovoljnih, pokradenih, obmanutih.
Stiropor se, kao simulacija otpora, a da bi „sve ostalo isto“, pojavio kao simbol budućnosti Srba već godinu dana posle smrti  Broza. I to kao kontura projekta i „posle Tita Tito“. Bio je to dobar vic „(anti)komunista“ iz redova ovdašnjih  demokrata, sve redom lažnih disidenata, dvorskih luda, kursista Fulbarjata, danas ujedinjenih na dokrajčenju, definitivnom  upokojenju Srbije.
Ne može Vladimirovič, i da hoće, biti veći Srbin od nas samih. A sučim ćemo mi, veselnici, pred najpopularnijeg svetskog lidera (ovde u Srbiji)? Sa kojim ćemo ponudama i pregovaračkim kapitalom izaći kada ništa od do sada  obećanog nije ispunjeno? Pogotovo oko „Južnog toka“. Da li je uklanjanje iz Vlade dosadašnjeg ministra za energetiku, posvećenog odbrani projekta gasovoda od nevladinih „komandosa“ koji vršljaju u odori političke partije  kroz ekonomsku i političku strategiju  Srbije, poruka pred dolazak ruskog premijera?
Izaći ćemo sa žalbama i suzama, novim obećanjima, upakovanim u licemernu  rajetinsku  dvoličnu podvornost ove vlasti,  svakome ko svrati u Beograd. Ali, već je poznato da ona isključivo sluša gazdu,  Vašington. A u politici velikih, pa i u ruskoj, samosažaljenje uz očekivanje da se neiskreno uplakanom  nešto odradi,  jednostavno ne prolazi.

RAZROKA SRBIJA
Ta Srbija, u kojoj je pozicija progutala opoziciju, pravi se da veruje u lažna obećanja o „nadolazećoj demokratiji“ i izmišljotini da „Evropa nema alternativu“. A pri tom, kradomice pogleda prema Moskvi. Da li neko u Beogradu misli da naši ruski, slovenski prijatelji, nisu toga svesni? Taj fenomen svojevrsne podatnosti brutalnom ciničnom osvajaču, upućuje na utisak da je ovde, kao vid surovog suočavanja sa pozicijom popljuvane i obeščašćene balkanske žrtve, konačno kao vrsta golog preživljavanja, zacario „Stokholmski sindrom“. Da li je to tajna za Putina?
Da li uopšte ima primera u svetu sličnog cirkusa, kao oko nedavne rekonstrukcije Vlade, koji dve nedelje zauzima naslovne strane medija, ili pre toga (od)događanje naroda po  konceptu Tominog mitinga. A sve to da bi se na miru, u zavetrini, odradila, preko razgovora oko „tehničkih pitanja“, definitivna predaja Kosova. To je muka i za posmatranje, a  kamoli za preživljavanje iole zdrave pameti. Recimo, odlazak Dinkića na vrata Vlade, a povratak kroz skupštinski prozor. I to, ni manje ni više, u ulozi narodnog tribuna; on će nuditi na kusanje splačinu kritike upravo onoga, u strategiji ovdašnje propasti, u čemu je najdirektnije učestvovao. To već spada u domen literarnog bermudskog trougla koji bi mogli da čine Orvel, Kafka i Čapek. Ovi autori bi možda, snagom i ubedljivošću svog dara, britkog cinizma, zblanutoj srpskoj javnosti objasnili ono što ne mogu okupacioni mediji, ali ni  potpuno razbijena i dezorijentisana opozicija.
Nema promena, osim kozmetičkih, sve dok iza marionetske tehnologije vladanja  ovdašnje koalicije i njene lažne opozicije stabilno stoji njen kreator,  neoimperijalna politika SAD i njen sufler u Briselu. To je kao pasulj prosta istina koju treba kusati  bez zrna demagoške soli. Povlačenjem konaca, on svoje „lutke“ može uvaljivati u svakojake naizgled besmislene budalaste predstave, kakvih smo svedoci ovih dana u izobilju, a da pri tom ostaje nedodirljiv.
Takozvano „svetsko javno mnjenje“ i ne pokušava da identifikuje prave i jedine kreatore srpske krize, planski provocirane, koja vodi u meku diktaturu i flagrantno odsustvo demokratije i zakonitosti, i na kraju gubitak suverenosti i teritorija namenjenih kooperativnim susedima.

MEČKA NA SVETSKOM VAŠARU
U procesu flagrantne izdaje, najistaknutijim akterima prišiva se titula šampiona približavanja Evropi. Šetaju ih kao cirkusku mečku po političkim belosvetskim vašarištima. Neke  i do „zemlje izlazećeg sunca“. Jadan je car kome takvi idu na poklonjenje. Sve je moguće kada Zapad ovde ima pod nogama moralno samlevenu „genocidnu“ naciju, spremnu da se samooptuži za Račak, Srebrenicu, dajući neviđen publicitet jednom provincijalnom mrzitelju iz Novog Pazara. Ako zakulisa, koja je stvorila pa razbila Jugoslaviju, a onda odlučila da joj iščupa i iskomada srce, reši da inscenira odlazak svojih tragikomičnih  poslušnika koji se uspravljaju tek na cimanje lutkarskog konca, to jeste kraj predstave, ali ne i kraj repertoara ponižavajuće režije srpske istorije.
Valja sve to imati u vidu prilikom dešifrovanja: šta zapravo znače učestala  paradiranja policije i pravosuđa, sve u ime treniranja strogoće. To opasno izmotavanje ogleda se u jednoj sasvim specifičnoj inscenaciji događanja „huligana“ koji su  jednom pozitivci – kada pale Skupštinu, drugi put negativci – požar ambasade SAD, treći put se presvlače da bi dali svoj doprinos: „HEJ da vascela Srbija postane GEJ“. Milom ili silom. Dakle, radi se o ambijentu desetogodišnjeg svesno provociranog tranzicionog haosa planskog čerečenja Srbije u ulozi belog miša u zapadnoj retorti. Tok eksperimenta i rezultati treba da budu opomena onima kojima je namenjena slična sudbina: da se ne „gicaju“ previše. Upravo to radi Gadafi suočen sa „humanitarnom intervencijom“ koja vodi komadanju Libije, i takođe ima svoje Kosovo sa prestonicom u Bengaziju. Francuska je, kao servisni sluga SAD, već brže-bolje tamo poslala ambasadora. Još jedna balkanizacija Afrike, posle afrikanizacije Balkana, u protekle dve decenije.
Cilj savremenih Mengelea okupljenih u NATO su teritorije i resursi, a ljudi su samo tehnička smetnja. Krematorijumi nisu više dozvoljeni, ali postoje i druge opcije ljudskih prava da nestanu. Recimo, da budu zaprašeni 21-om tonom uranijuma. I tako nečujno  otplove  u crnu rupu istorije.

AUTOŠOVINIZAM KAO SUDBINA
Javnost nije u stanju da sagleda prave razmere ove tragedije, dobrim delom zahvaljujući onom relativno malobrojnom autošovinističkom delu Srbije okupljenom u redovima partokratske vojske političkih  najamnika. Oni su samo prividno podeljeni na dva tabora. U stvari, svojim nameštaljkama i inscenacijama trajno okupiraju, već više od dve decenije, sav politički prostor  i onemogućavaju stvaranje istinskog građanskog demokratskog miljea. Servilni mediji pretvaraju taj korak prema čistilištu u fanfare definitivne pobede  navodno genijalne strategije. Biće to „kredibilni“ polog za obećanje da će nas Evropa kooptirati, ovako nagrđene i ekonomski uništene, maltene za koju godinu.
U svetlu dosadašnjih iskustava, stalno događanje pa odgađanje naroda, a onda beskonačno približavanje Evropi,  postaje  razumljiv scenario postojanja nekakve kvazi opšte narodne volje. Ta danas, zloupotrebama političara oba tabora, potpuno ispumpana energija  je prvo dovela, potom srušila Miloševića. Zatim,  trijumfalno  izvikala Koštunicu i Đinđića, pa  odustala od  traganja za istinom o pravom smislu uklanjanja onog odjednom neposlušnog Zorana. Najzad, pod pritiskom  „odabrala“ Tadića, a bogami sprema se da ga zameni Nikolićem. I to sugestijama istih ambasada koje su protežirale Borisa. To su sve opipljivi dokazi da je srpski  sindrom rada u korist svoje štete, onaj još  od 27. marta, dobro proučen u timovima najvećih spletkaroša među stratezima i obaveštajcima Velike Britanije, SAD i Nemačke koji danas „mešaju špil“ pri sastavljanju vlada   vladajućih koalicija u Srbiji. Upravo zato su preuranjeni, pa i kontraproduktivni, pokušaji nekakvih brzopletih simetrija u pojedinim „patriotskim“ medijima koji zazivaju i prognoziraju na tlu Srbije masovne socijalne pobune sa energijom nove revolucije, ravne onima u Grčkoj ili Francuskoj.
Potrebno je daleko više ozbiljnosti i pregnuća, pre svega u okrilju neke još nedovoljno profilisane građanske svesti, da se srpski prostor  provetri od neoboljševičke metodologije. To bi moglo značiti da je cilj instalirane „nefunkcionalne  demonokratije“ u Srbiji  praktično svođenje njene populacije na beslovesnu masu modernog roblja. Od toga nas Rusija izbaviti neće, ako smo se već  korak po korak, kompromis po kompromis, sveli na narod bez  p(P)rincipa koji brani  temelj opstanka, suverenost.
Toga se dosetio čak i od strane SAD instalirani predsednik Karzai, koji je posle decenije  besomučnog divljanja Atlantista u njegovoj državi, pretvorenoj u farmu narkotika,  izneo  izričit zahtev Obami da NATO napusti Avganistan. Ako se to i dogodi, ovdašnja elita im već priprema dobrodošlicu na „taborovanje“ u Srbiji. Njihova parola bi mogla glasiti: VOLIMO OKUPATORA ONOLIKO KOLIKO ON PREZIRE NAS! hairy girl взять займ в москвезайм только по паспортуяндекс деньги займ займ срочно на кивизайм бесплатнозайм от частного лица на карту

3 коментара

  1. Počela je borba natalitetom tko će postati najveći narod na teritoriju nekadašnje Jugoslavije . Do sada smo to bili mi Srbi ali kako je krenulo lako će nas prestići Albanci ili Hrvati koji puno više rade na natalitetu od Srba koji se zadovoljavaju vlastitim hedonizmom .Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego ih umire a Srba oko 35.000 znači Srpski minus je 500 % veći od hrvatskog pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve srpske krajeve srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju.U Bosni treba ojačati i pomagati povratak i opstanak Srba u Brčko kao najvažniji deo Srpske a onda u pet opština gdje je vrlo važno da opstanemo i postanemo ponovno većina a to su Drvar , Petrovac, Grahovo, Glamoč i Kupres .U Srbiji treba ojačati Suboticu , Sentu , Kanjižu itd . i Rašku oblast u užoj Srbiji .Izbjeglice treba naseljavati tamo gdje nam nedostaje stanovništva a ne u mjestima u kojima su Srbi i tako preko 85 % . U Hrvatskoj treba tražiti povratak na plan Z-4 od međunarodne zajednice jer inače se Srbi nikad neće moći vratiti u svoje kuće i stanove .Preko crkve treba pomagati Srbe u Krajini naročito Podunavlje , Vukovar , Ilok, Beli Manastir i Osek .A u Dalmaciji na prostoru između Zadra i Šibenika pa prema granici s Bosnom . Kao i Albanci grupirati se i odrediti centar recimo Srbi iz Dalmacije ,Senja ,Zadra , Splita itd . pomalo grupirati u Šibenik .Trebamo se ugledati na Hrvate oni su u Krajini promenili etničku strukturu planski naseljavajući socijalne porodice iz Zagorja , Međimurja , Zagreba, Podravine , Slavonije po Krajini najbolji primjer je Knin prije 99 % Srbi sad 85 % Hrvati .Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i natalitetom pobjedimo neprijatelje .

  2. izgleda da jedini Princip koji Srbiji moze pomoci je Gavrilo

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *